Jugoslovenski Rotar

SLUZENJE U ZVANJU

Jure Cindrié, R. K. Karlovac

Svako najprimitivnije organizovano društvo ima provedenu podjelu rada. Diferencijacija posla uvjetovana je samom prirodom. u kojoj je svakom biću označena njegova životna uloga. moglo bi se i ustvrditi, da je prirodnim zakonom određena funkcija i svrha svakom elementu prirode. Sav rad u prirodi u kauzalnoj je vezi. Bez te diferencijacije ne bi bio zapravo ni mogućan onaj veliki prirodni život i zakonitost, jer ne bi bilo one raznolikosti djelovanja, koja je upravo nuždan uvjet prirodnoj skladnosti. Raznolikost funkcija pruža životu ispunjenje njegovih potreba. I ako su to na oko diferencijacije, one se ne suprotstavljaju, već naprotiv međusobno popunjuju i pomažu, te tako u svojoj rezultanti usklađuju, čineći potrebnu harmoniju djelovanja. U prirodi doduše podjela rada nije bazirana na porivima etičkog naziranja. Ta podjela nosi na sebi više bilje većim dijelom prava jacega. To pravo jaéega izazvalo je razne forme i metode obrane. Čovjek, kao član i dio prirode o kojoj Je ovisan, bori se i brine za svoj opstanak u prirodi. lako je čovjek proizašao iz prirode, ne dolikuje mu da se u svojem životnom djelovanju služi prirodnim zakonima, podvrgavajući se njihovim grubostima. To pogotovo ne smije da čini unutar svoje društvene zajednice t. J. prema svojem bližnjemu. On ne smije kao društveno biće osiguravati svoju eksistenciju po primjeru nižih prirodnih bića, jer se to protivi društvenosti, po kojoj dolazi do izražaja njegoy opstanak i jer je on uz to kao prirodni stvor više biće t. J. duhovno biće. Čovjek po svojoj prirodi nosi u sebi više ili manje animalnosti, koje kod pojedinaca prevlađuju prema snazi njegove duhovnosti. Svima je nama ostala u baštini kao prirodni životni instinkt sebičnost. ESoizam je prema tome prirodna životna potreba, koji daje čovjeku pobudu za opstanak i podstrek za utakmicu rada u zajednici, i Ja se usmjelujem ustvrditi, da bi u posvemašnjem pomanjkanju egoizma nestalo svakoga životnog elana, a time i rada bez kojega je nemoguć opstanak i napredak. Kraj svega toga potrebno je u toj konstataciji izvrSiti i korekturu, na ime, da ta sebiénost ne smije prije¢i u bezobzirnost i samozZivstvo. Egoizam mora biti samo podstrek moralnog značenja, a nikako materijalne naravi t. J. on mora biti voljna funkcija za rad, a ne svrha. Drugim riječima, egoizam je opravdan u granicama etičkog djelovanja kao zahtjeva za dobro cjelokupnog ljudskog društva.

Pojedinac, stalež, narod i čitavo čovječanstvo ima pravo na ispunjenje Životnih potreba, koje proistječu već porodom, a kasnije i preuzetom dužnošću. Čim je netko na višem stupnju kulture, time mu se te potrebe povećavaju, ali sticanje tih životnih potreba ne smije prijeći u neki viši tjelesni užitak koji bi nam davao i pravo na neki priviligovani polozaj. Kako je sa pojedincem, tako je i sa ljudskim društvom. Srodni pojedinci čine

489