Književne novine

”:

|

".

}y

} |-

7

| bajdžan, kako se kaže u

T Pu /

-

MICA Jawa. š Pesnik Nizami

___Boravak u Baku i kratak put po

Azerbajdžanu bili su za nas inostraa delegate izvor zadovoljstva i pou-

e. To je bila prilika da upoznamo jednu od bogatih, zanimljivih i kulturno odmaklih sovjetskih republika, Azer„odlikovani Azerbajdžan”, sovjetskoj štampi, zbog junačke uloge koju su sinovi Azerbajdžana odigrali u odbrani sovjetske otadžbine, u minulom ratu protiv fašizma. Tu smo mogli da bacimo, ma i po'Bredno, jedan pogled na rađ i život velikog pesnika Azerbaidžana Nizami

· Gandževi, koliko je to mogućno uči-

niti bez znanja originalnog jezika i dubljeg poznavanja prilika. Mogli smo đa stečemo osnovna znanja o snazi i veličini toga pesnika, o bogatstvu pesničkih oblika, o čistoti i humanosti moralno-društvenih shvatanja „koja kod njega često dolaze do izražaja, i đa tako upoznamo bar donekle velikog pesnika čiji je jubilej slavio Azerbajdžan, uz pomoć i učešće svih sovjetskih republika, naročito uz pomoć ruskih književnika i naučnika.

To nam je đalo priliku da bacimo pogled na kulturnu saradnju između sovjetskih naroda. Većina od nas je dosta čitala i prilično znala o strukturi Sovjetskog Saveza kao mnogona= rodne države posve novog tipa, o životu i međusobnim odnosima pojedinih republika. Ali ova proslava nam je omogućila da malo bolje zagledamo u stvar i da na konkretnom slučaju, u praksi, vidimo brirodu 1 način te saradnje, da osetimo kakva se povezanost kulturnih interesa i kakva zajednica kulturnih đobara razvila 5 vremenom među raznojezičnim republikama Sovjetskog Saveza.

O svemu tome ja neću govoriti ovđe nego na drugom mestu. Ali o jednoj pojavi koja je prilikom proslave 800godišnjice Nizamija, u Baku, privukla našu popažniu. hteo bih da kažem ovde nekoliko reči. To je sam Savez sovjetskih književnika, kao ustanova, njegovo funkcionisanje, priroda njegovog rađa i međurepublikanskih i ličnih odnosa u njemu.

O samom ustrojstvu SSK dovolino je poznato već svakom od nas, kao i o odnpsu sovjetskih književnika prema državi i države prema književnicima, o ulozi književnika u minulom Otadžbinskom ratu i misiji sovjetskog književnika uopšte. Svi smo o tome nesumnjivo čitali i slušali. Ali u ovom slučaju mi inostrani delegati mogli smo svoiim očima, na delu, da vidimo kakva je moralna snaga i tehnička sigurnost te močne i velike ustanove koja se zove Savez sovjetskih književnika, kakav je duh u kom on radi i kakove su metode kojima Be u rađu služi,

Sa puta “1 N Azerbaidzanu

9 Ivo ANDRIĆ

\

I na ovoj svečanošti sovjetske zajednice naroda bile su pretstavljene sve republike, od Letonije i Molđavije đo Armenije i Uzbek'stana. I na prvi pogled moglo se videti da su svi ti književnici povezani vrlo prisnim vezama, u većini slučajeva čak i ličnim prijntelistvom. Svaka od tih republika poslala je Azerbajdžanu ili prevod nekog Nizamijevoz dela ili studiju o njemu ili njegov portret za Nizamijev muzej. To su ti mali darovi koji, po francuskoj poslovici, održavaju velika prijateljstva. Ali i mnogo više od toga, to su simboli, vidljivi izrazi dobrih odnosa ne samo sugrađanskih i državljanskih nego i

istinski kulturnih i duboko čovečnih. ·

Kao prilikom svakog jubileja i ovde je bilo i drugih svečanih priredđaba i banketa i govora, ali karakteristična crta Saveza sovjetskih književnika je u tome što su svi oni ovde, kao dđobro uigran tim, radili svoj posao planski, iako gotovo neprimetno, vršili svoju misiju za koju oni imaju ne samo volje i ne samo državne podrške, nego i snage i prakse koja je postala tradicija i koja se neprestano širi i usavršava, „Pojedinci su održali predavanja „(kao poeti Antokolski, Tihonov, Fadejev, Vurgun): svi zajedno su priredili veče sovjetske poezije, jednu od najzanimljivijih priređaba koje sam ikad video u životu, veče na kome je šestina zemnog šara čitala svoje pesme na ruskom kao i na jezicima svih republika, na kome su jedna duša i jedna misao govorile na petnaestak raznih jezika, povezanih harmonijom velikog ruskog jezika. Veče na kome je prodefilovalo više od četrdeset pesnika i na kome, možđa upravo zato, niko ođ slušalaca nije ni posle tri i po sata slušanja bio umoran ni presićen. Meni je žao što ne mogu da kažem ovde nešto više bar o najpoznatijima od tih pesnika od kojih je svaki zanimljiva i bogata ličnost, kao što su Vera Inber, Leonid Pervomajski, Sveflov, Gafur, a naročito mi je žao što ne mogu na ovom mestu ništa potanje da Wažem o samim domaćinima azerbajdžanskim piscima, ljudima vrela srca i živa pera.

I pored svega toga, naši sovjetski drugovi našli su mogućnosti da u Domu armije održe jedno književno veče za vojsku. Veseli i jednostavni ljudi, pristupni smehu i zabavi, oni šu, sve kao uzgred, ali svesno i planski svršavali svoje poslove i dužnosti u potpunosti i na vreme, ne praveći se ni zaposleni, ni važni.

Još je zanimljivo da je sa književnicima u ovoj svečanosti učestvova-– lo nekoliko direktora i sekretara izdavačkih preduzeća u Moskvi i Lenjingradu. To su ljudi koji nisu književnici ili umetnici, ali su po svom poslu usko vezani sa književnošću,-· odlišni, znalci literatura i dobri organizatori, Svaki od njih je stručnjak za po neku grupu sovjetskih književnosti. Oni ostvaruju plan izdavanja, nalaze prevodioce, vrbuju redaktore, uređuju tehnička i finansiska pitanja. To su istinski kulturni radnici, cenjeni ljudi, prisno povezani sa Mniiževnicima u jednu radnu celinu koja spada u najlepše odlike sovjetskog društvenog života. Tako se pred našim očima u bezbroj oblika kretalo napred delo sovjetske raznonarodne književnosti, književnosti novog društva u socijalističkoj državi, kretalo se i razvijalo pred nama kao deo opšte životne aktivnosti sovjetskih narođa. Kao što ie generalni sekretar Padejev, obraćajući se trudbenicima grada Baku, rekao u svojoj svečanoi besedi: ..Drugovi, na dan svetlo iubileia velirmg pesnika azerbajdžanskog naroda Nizamija mi ćemo kao uvek, kao u svakom času svoga života, na ma kakvom pos!u mi radili, na izvoru nafte ili za pisaćčim stolom, mi ćemo izgrađivati napred naše svečovečansko delo.”

I to je delo bilo takvo da smo mi delegati bratskih narođa mogli naći u njemu ne samo pouke, nego i potstreka i ohrabrenja.

je – — — -— – --— DIIIGđRz—cK

| Centralni komitet SKP (b) poziva · sovietske kompozitore da svoia dela | prožmu visokim težnjijama naroda

| __Sovjetska štampa objavila je ovih

dana odluku Centralnog komiteta

| SKP (b), prihvaćenu 10 februara, u | kojoj se osuđ ije opera »Veliko prijn| __teljstvo«, kompozitora Muradelija, raMena po libretu Mdivanija, koju je

izvelo Veliko pozorište u Moskvi u danima proslave 30-godišnjice Ok'tobarske revolucije. Opera kompozitora Muradđelija osuđuje se u toj odluci kao loša i neumetnička tvorevina, kako u muzičkom pogledu tako i u edu sižea,

TO odluci Cenfralnog komiteta

SKP(b) ističe se da krah Muradelije-

| Ve opere nije usamljen slučaj, već da

je tesno povezan & nepovoljnim stanjem savremćne sovjetske muzike, sa širenjem formalističkog pravca među sovjetskim kompozitorima. Ovaj pravac je došao do najpotpunijeg izraza u delima kompozitora kao što su BŠostaxović, Prokofijev, Hačutirijan, Šebalin, Popov, Mjaskovski, u čijem

Bu stvaralaštvu naročito očigledno

-- sti, antiđemokratske muzici, koje su strane sovjetskom

ia

zastupljene formalističke izopačenotenđencije u

narođu i njegovom umetničkom ukufu. Karakteristika ovakve muzike sastoji se u tome što ona pretstavlja

anje osnovnih principa klasične

muzike, propoveđanje atonalnosti disonance i disharmonije, što je, tobož, tumačenje »napretka« i »novatorstva« u razvoju muzičke forme, u napuštanju tako važnih osnova muzičkog stvaranja, kao što je melodija. To novatorstvo sastoji se u zanošenju bubnjevima i neuropatskom harmo-= niziranju, a to pretvara muziku u kakofoniju, u haotično nagomilavanje zvukova. Ova muzika ima jak zadah savremene modernističke buržoaske muzike Evrope i Amerike, u kojima je ispoljen marazam buržoaske kulture, potpuno negiranje muzičke umetnosti — njen ćorsokak,

Dalje se u odluci Centralnog komiteta SKP(b) ističe da kod jednog dela sovjetskih kompozitora još nisu iščezle preživelosti buržoaske ideologije. Ovi kompozitori se hrane uticajem savremene dekadentne zapadno evrop= ske i američke muzike, Gentralni komitet SKP(b) odlučio je da pozove sovjetske kompozitore da se prožmu i nađahnu visokim težnjama, što sovjetski narod zahteva od muzičkog stvaralaštva. i đa obezbede takav polet stvaralačkog rađa koji bi snažno razvio sovjetsku muzičku kulturu i doveo do stvaranja u svim granama mu= zičkog stvaralaštva dela visokog kvaliteta, koja bi bila dostojna sovjetskog narođa, a

bh? „IT

Smrt

Senjejalijzenštajna

Umro je Sergej Ajzenštajn, jedan od osnivača sovjetske filmske umetnosti, istaknuti filmski reditelj, pro fesor na Visokoj filmskoj školi u Moskvi i direktor Odeljenja za kinematografiju pri Akademiji nauka SSSR.

· Ld ”

Sergej Mihailović Ajzenštajn rodio se 1898 u Rigi, Posle kraćeg rada u pozorištu, on se, 1993 godine, potpuno bosvećuje filmskoj umetnosti.

Već prvi njegov film, »ŠStrajk«, ostavio je jak utisak na gledaoce, i to ne samo svojim sadržajem već i umetničkom obradom, a naročito primenom novog metoda u povezivanju kratkih »montažnih slika«.

Drugi Ajzenštajnov film, »Oklopnjača Potemkin«, koji se pojavio 1926, smatra se kao najbolji film sa temom iz sovjetske revolucionarne epohe i kao jedno od naj• većih svetskih filmskih dela. Zbog svoje savršene montaže film »Oklopnjača Po« temkin« služio je kao primer mnogim filmskim generacijama u čitavom svetu, Ni danas, posle više od 20 godina, ovaj film nije zastareo. On se još uvek prikazuje ne samo u Sovjetskom Savezu već i u drugim zemljama.

U toku 1923 Ajzenštajn snima film »Oktobar« a godinu dana docnije film »Generalna linijas. Neposredno pred početak rata on završava svoj istoriski film »Aleksandar Nevski«. Od 1940 Ajzenštajn je rađio. na velikoj istoriskoj filmskoj trilogiji »Ivan Grozni«, za koju je sam napisao Scenario.

Ajzenštajn je bio jeđan ođ prvih koji je od sovjetskog filma stvorio visoku umetnost. Glavni junaci njegovih {filmova, to su narodne mase, ljudi koji se bore za slobođu i bolji život. Ovaj element je najizrazitije istaknut u scenama demon–stranija na ndeskom stepeništu u »Oklopnjači Potemkin« i u scenama pobune motnara u istom filmu.

On je I pesnik monumentalnosti. Sceena koja prikazuje podizanje crvene zastave na ustaničkoj oklopnjači klasična je za sovjetsku umetnost toga vremena.

Aljzenštajin nije samo slavni filmski reditelj, on je i istaknuti filmski teoretičar. Napisao je veći broj članaka u sovjetskim i stranim filmskim časopisima i mnogo studija o filmu, od kojih »Filmski kadar« 4 »Filmske perspektive« spađaju u red naj-

” boljih teoretskih radova iz te oblasti. Te-

ze koje je Ajzenštajn izneo u svojim studijama, a naročito one koje se odnose na unutrašnji filmski monolog, još i danas su predmet vrlo živih diskusija u krugovima filmskih umetnika.

S. M. Ajzenštajn

Ajzenštajnov uticaj na filmske umetnike u čitavom svetu i uspeh njegovih filmova kod širokih masa svedoče o ogromnoj ulozi koju je ovaj veliki sovjetski filmski radnik odigrao u razvitku film-

ske umetnosti. A. Vučo

Smrt narodnog umetnika SSSR Solomona Mihoelsa

Sredinom prošlog meseca umro je u Moskvi poznati glumac i reditelj, nosilac zvanja narodnog umetnika. SSSR i laureat Staljinove nagrade Solomon Mihoels.

Vredni graditelj sovjetske umetničke kulture, Mihoels je bio organizator i dugogodišnji rukovodilac Državnog jevrejskog pozorišta u Moskvi. U velikoj galeriji likova koje je oživeo na pozornici, Mihoels je izrazio svoje duboko rodoljublje i snažnu individualnost velikog umetnika. Bio je takođe istaknuti društveni radnik. Kao pretsednik Jevrejskog antifašističkog komiteta radio je vrlo aktivno, naročito za vreme rata. Snažni, gnevni govori koje je tada držao, obilazeći SAD, Kanadu, Meksiko, Englesku, imali su dejstvo na hiljade ljudi koji su dolazili na mitinge da ga slušaju. »Mihoels je bio — rekao je na pogrebu zamenik pretsednika Komiteta za umetnost Surin — građanin u najboljem i najplemenitijem smislu te reči«.

BELA ILEŠ U BEOGRADU

Na proputovanju za Sofiju i za Peštu, u Beogradu je kratko vreme boravio sovjetski književnik Bela Ileš, počasni pretsednik Udruženja mađar– skih književnika. Rođen 1895 u Prikarpatskoj Ukrajini, završivši univer= zitet bio je mobilisan u austrougarsku vojsku u prvom svetskom ratu. Učestvovao je u mađarskoj revoluciji, posle čijeg sloma je pošao u emigraciju. Posle dužih lutanja i neđaća našao je drugu otadžbinu u Sovjetskom Savezu, igrajući vidnu ulogu u književnom životu. Od prvog dana otadžbinskog rata učestvovao je u njemu kao borac. Od Smolenska je s jedinicama Cr-. vene armije neprekidno išao ka zapadu, i ušao u Peštu s prvim sovjetskim borcima koji su je oslobađali. U toku rata unapređivan je i sada je potpukovnik Crvene armije, urednik lista Sovjetske armije na mađarskom jeziku »Nova reč«. — Književnošću se bavi od 1917. Najpoznatije mu je delo »Tisa gori«, roman o mađarskoj proleterskoj revoluciji. U toku rata izišao je njegov roman »Karpatska rapsodija« u kome opisuje sudbinu Prikarpatske Ukrajine, kao i mali roman

»Šiptari»„ u kome opisuje početak.

oslobodilačke borbe Albanaca na osno=

· Vi svojih doživljaja iz prvog rata.

Knjige su mu prevedene na više jezika. Sada priprema roman u tri de= la »Rusi i Mađari«.

· KNJIŽEVNE NOVINE

PRIJATELJ

\TFLJSKI, ALI NESENTIMENTA | |___NA „SENTIMENTALNO PUTOVANJE“ ·

LAN OSVRT.

| __ GOSPOĐE ELZE TRIOLE i

Među mnogim inostranim književnicima koji su posetili našu zemlju za poslednje tri godine, kod nas je bila i francuska Kknjiževhica, Tiza 'Urjole. Po povratku ona je o nama i o zemljama susednim nam narodnih demokratija objavila opširan pulopis u naprednom francuskom dnevniku »Ce soir«. Prirodno da nas je interesovalo šta je kod nas videla. A kako to nije reč nepouzdanog prijatelja ili čak neprijatelja, na koju bi se moglo ostati i ravnođušnim, mi se na NJOJ prijateljski, ali i kritički zadržavamo.

Gđa Biza Triole je svoj putopis kr-

stila istim imenom kojim je, pre sko-

ro dvesta godina, Laurens Stern na-

zvao svoju znamenitu knjigu: »Sentimentalno putovanje«. Ali to je samo literarno pokriće; sadržajno, tome nema opravdanja. Teška društvena 1 životha stvarnost XVIII veka mogla je da uslovi jedan spisateljski karakter koji se prožima nekom sublimiranom sentimentalnom melanholijom, i koji zato nad stvarima hoće da zadrži izvestan usiljeni osmeh i da nad svima njima ostane lično izdvojen, superioran, ironično uzvišen, da, doživljujući objektivnu stvarnošt, subjektivno od nje beži. Kod gđe Hlze 'Triole ima, doduše, nečeg od toga stava i raspoloženja: njen sentimentalizam je, kroz latentnu melanholiju, usiljeno ironičan, ona se uvek vidi u centru stvari i nad njima, ona ne krije da hoće đa ostane superiorna. Ali u primeni na objektivnu stvar– nost koju posmatra i koju želi da

kaže, takav stav, takva sternovska ra” .

spoloženja dovode je do nesklada sa stvarnošću. »Sentimentalno« pisati o

Novoj Jugoslaviji, koja danas, posle .

Sovjetskog Saveza, prva ostvaruje 50“ cijalizam, znači ostati turistički po" vršan, u jednoj atmosferi gde je taj ton potpuno neprikladan. Ko u Jugoslaviju danas dolazi kao idejni prijatelj njenih revolucionarnih preobražaja i sa zanimanjem za ostvarenja koja su iz njih ponikla, taj doista neće moći o njoj bpišati kao kniiževnik ako ostane namerno superioran običan turista. Ža jednog inostranog čitaoca, koji ima pozitivnu želiu da se upozna ša istoriskim vrednostima jugoslovenskog revolucionarnog čina, ·nije dobra intonacija kad mu u svome na-– pisu, na samome početku, gđa MElza 'Priole naglaši đa su na njena rašpoloženja neugodno delovale neke spoline, takoreći elementarne nepodopstine, kao na pr., nedopušteno nesnosna jugoslovenska vrućina i onaj prokleti hotel »Mažestik«, u kome se ona kuvala kao u kazanu! Ili i druga neka fakta, neugodna, dabome: na trotoarima skopskih ulica po vasceli dan »čuče bezbrojni Cigani, žene u prljavim dimijama i razni drugi odrpanci«! To odmah pokazuje da se stva" rima prilazi sa čisto turističkim raspoloženjima, da su ona vrlo subjekftivhnho obojena, da se ovo »sentimen~

'talno putovahje« od" početka projek" tuje kroz ličnu prizmu, i da se kroz ·

tu prizmu gleda sa prilično površnom radoznalošću.

A propos Cigana! Gđa Elza Triole je za njih inače pasionirana. Ali ne sa motivom želje da upozna njihovu današnju sudbinu u Jugoslaviji, da sazna kako su, od poslednje parije, bodignuti na stepen čoveka i građanina, već upravo ih tražeći onakve kakvi su, prezreni a zabavni, bili nekuda predmetom egzotične zanimljivosti. U Skoplju je po svaku cenu htela da vidi cigansku mahalu, čije su je šarenilo i galama daleko življe privlačili nego fantastični preobražaj make” donskog naroda i junački napori makedonske omladine, koja je tađa asanirala Monospitovsko Blato. A u Pešti — njeni interesi su svugde podjednaki! — načinila je čitavu uzbunu među »urođenicima« (!) i iz osnova izmenila program boravka, samo đa bi, gde bilo, mogla da čuje mađarsku cigansku muziku! Ali je zato ni u jednom trenutiku nije uznemirilo pitanje đemokrafskog preobražaja te dojuče horti-fašističke zemlje, u kojoj je, zajedno sa iščeznućem feudalno=kapitalističkog orgijaškog besa, i ciganska muzika prestala da bude simptom i simbol. Ali gđa MEKılza 'riole hoće senzaciju u doživljaju. Ona pre svega zapaža šarenilo ulice, izloge, gužvu na pijacama, nju očarava »baščaršija« u Sarajevu, ona se zadivljuje šalvarama, a feredža i fes joj izmnmljuju usklike, ona traži egzotiku, koja je pravi krug njenoga interesova” nja. Ne jednom sam se, iđući za štavovima njenog »Sentimentalnog putovanja«, sećao bezbrojnih starih pu:· topisnih silka Alžira ili Kirenanike. Njen napis ima doista tip jednog kolonijalnog putopisa. A to je stil koji napredni čitalac danas više ne može da primi ni kađ je reč o takozvanim kolonijama, jer su narodi kolonija za njega isuviše ozbiljan objekat.

Gđa BElza "T'riole sve uzima čulima. Od prvih koraka u našoj zemlji i od prvih susreta u njoj, ona čisto impresionistički reaguje. Ona zapaža po" krete i boje, hvata elemente koji pitoreskno deluju, daje se, kao u mre= žu, uloviti šarolikošću površine, Ni ljudi ni pojave ne odzvanjaju unutrašnje u njoj. Nju impresionira cveće u rukama ljudi, ali oni sami za nju ostaju »bez lika i bez imena«. A kad je, iz »mraka stanice«. povedena na prijem koji se baš tad održavao u domu maršala Tita, nju zaslepljuju »blistave aleje, široke stepenice, svetlost i muzika, dvorane, bles...« Iznenađena ona se najednom osetila ušhiČenom kao da doživljuje prizor iz »Hiljadu i jedne noći«. Svakako je, međutim, da »Elzine oči« nisu već i u tom prvom svečanom trenutku mo= gle zapaziti očigledne znakove jedne sasvim nove društvene suštine, jedne revolucionisane stvarnosti. I onda je sasvim razumljivo' što je ona,više od

svega, bila frapirana zlatom na unifor=-

mi maršala ita, kad joj je »legenda

prišla korakom čoveka«! Pod silinom tih i takvih impresija njoj su zanemele

i reč i misao: o čoveku koji je jedan od činilaca savremene istorije gđa El-

} w oda

· kakve članke, stihovi

Milan BOGDANOVIĆ

za "riole — ćuti. (Ja nikađa neću zaboraviti divan sjaj u pogledu pokojnoga Žan-Rišara Bloka, koji 1 imao za vreme razgovora sa maršalom Titom, i posle, kad je o njemu i njegovoj istoriskoj ulozi nama govorio.) I kad je to tako, a tako je, nije čudo što gđa Elza Triole u mnogim ČI njenicama koje zapaža ne vidi suštinu i ne pokazuje za nju razumevanja. Ona je, da navedemo neke primere, konstatovala da se u Jugoslaviji ne

·Bladuje, Ali, ona fakt vidi samo kao posledicu prirodnih uslova, kao poja-

Vu koja se mehanički postavlja i mehanički rešava: »Kad je žetva dobra, onda se jede, a kad žetva nije dobra, onda se ne jede«! Međutim, iako je znala da ova zemlja već tri godine nema dobru žetvu, pa ipak ne gladuje, nije joj ni na pamet palo da je to rezultat smišljene, socijalistički-planske politike ishrane. Kad govori o nacionalnom pitanju, ona ga isto tako vidi rešenim nekakvim mehaničkim putevima. Ljuđi su se »do juče smrtno mrzeli, proklinjali se, klali se, ištrebljivali«, a danas, eto, žive u zajednici, iako, dabome, još uvek ima vrio tugaljivih među-problema. Ali sve to »nekako ide«: »Et ca marche!« A kad govori o našem „ustanku i narodnooslobođilačkoj borbi, koje je Komunistička partija pokrenula, organizovala i vodila, ona, čineći tu izvesna upoređenja sa razvojem pokreta Otpora u Francuskoj, ima samo ovo dirljivo simplicističko objašnjenje ove dve borbe: jugoslovenskim komunistima bilo je lako đa tako brzo i energično povedu borbu, pošto su »već dvadeset godina bili u ilegalnosti i što za njih dolazak Nemaca nije ništa izmenio: Gđa Elza 'Triole bila je i na Omladinskoj pruzi Samac—Sarajevo. Pruga, kao doživljaj, nju je uzbudila. Ali je nju i tamo uzbuđivalo ug'.vnom samo ono što je spoljašnje. Ispod njenog impresionizma nećete naći sadržinu. Ako bi se inostrani čitalac, „iduči za svojom potrebom da što više i što tačnije saza o današnjoj Jugoslaviji, zainteresovao za prirodu, smisao i ciljeve tog ogromnog i do danas neviđenog omladinskog gradilačkog pre” galaštva, u napisima gđe Elze 'T'riole ne bi dobio odgovora, a što bi i ličilo na neki odgovor, ne samo da je nedovoljno, nego je i netačno. Gđa MBlza 'Priole taj besprimerni omladinski elan i grandiozne akcije koje ova izvodi, shvata kao neku vrstu sportskih egzibicija, ili kao neku ferijalnu »camping-partiju« Za nju je to, dakle, sportska priredba, gde omladina dva meseca vežba mišiće i osvežava duh, živeći pod šatorima — u »camping«u — i veselo, bezbrižno i frivolno se zabavljajući, otprilike onako kako to

~ preko, leta čini mlađež francuske bur-

žoazije. Po drugom njenom objašnjenju, sve te omlađinske akcije velikih srazmera, gde učestvuju mnoge dešetine hiljada mladih bića, imaju u krajnjoj liniji vaspitni karakter, To je neka vrsta slobodnih škola, gde omladina dopunjuje svoja znanja, od najosnovhnijih, pa do viših i Složenijih. Da je svaki rađ u ovoj zemlji istovremeno i jedna vašpitna delatnost, o tome nema sumnje. Ali to ide prirodno i nenametljivo uz stvari koje ispred toga stoje, uz svaku gradilačku akciju, uz svaku dužnost i obavezu koju pojednici i zajednice uzimaju na sebe u velikom narodno-mašovnom pokretu podizanja domovine. Gdđa Riza Triole nije zadržala 8švoju pažnju na činjenicama da rađ omladine ma Pruzi i na drugim omladđinskim gra dilištima, izražen kroz cifre, pokazuje milione tona prefurene, prerađene i

je on

ugrađene zemlje, maltera, betona, : gvožđa i čelika, a izražen pojmom novca, da našoj zemlji ušteđuje mhno” i ge milijarde dobrovoljnom radnom j snagom. I da taj rad omladine ustva-

ri nadoknađuje onu bezmalo dvomili- „re.

onsku radnu snagu koju je ova zemlja, boreći se protiv fašizma i izvršujući revoluciju, krvavo uzidala u sv je temelje, da je taj džinovski poduhvat izvršen vanplanskom radnom. snagom. |N, s ij Gđa_ Elza Triole je, polazeći u Ju. goslaviju i u zemlje napredne demokratije, o njima mnogo manje znala “i nego što dolikuje piscu koji se smatra njihovim prijateljem. TI ona to dirljivo i priznaje: »Ja ništa vim zemljama nisam znala pre no Što sam u njih pošla. Jugoslavija je Za mene bila le- i gendarna zemlja Titovih part zana; O \ Bugarskoj sam znala samo po Lajpciškom procešu i znala sam da e Di mitroyv, slavni optuženik, vratio u Bi garsku; Rumunija se u meni DOVOOI vala sa petroleijom, sa Karmen Silvom, kraljicom Marijom, Rilvirom Popesku i sitno vezenim Rkošuljama ... U Mađarskoj še igra čardaš, a tu je još i »Mađarska rapsodija« od Lista, koju strašno mrzim..s« Dakle, kao znanje ništavno, a kao interes za ove. zemlje površno do krajnje mere. On tome nema sumnje: cermo na belom to laka tu stoji, kao u svedodžbi. A kađ še pročita šta je sve, po povratku iz O” \ih zemalja, u njima viđela i o njima više i bolje saznala, može se sa zaprepašćenjem konstatovati da je tu isto tako crno na belom nhpisano, da jo] še kapital nije umnožio. Kroz Jugoslaviju je prošla kao senmfimentalni turista, u Mađarskoj je slušala kako Cigani sviraju čardaš, u Bugarskoj se Srela_ sa gloriožnmim lajpciškim optuženikom, a u Rumuniji je ftragala za poslednjim stopama napred spomenutih Hkraljica i Rkraljevskih ljubaznica. I svugde prevrfiamla čipke i sitne vezove! Ako se danas može pouzdano reći da je Nova JugoSlavija zemlja u kojoj se ne samo mnogo šta veliko i lepo msže da vidi, nego i mnogo čemu, u ozbiljnim tre” nucima u kojima i pređ kojima stojimo, i istoriski važnom i da se pouči, za gđu Mlzu Triole se doista može

reći da je kroz nju prošla, svakako :otvorena srca, ali nesumnjivo zatvo- ; renih očiju za svaku pravu i značajnu N sadržinu.

Ali gđa Bilza Triole je čitav svoj napis o našoj zemlji napisala samo sa ta dva elementa: sa simpatijama za nju i sa neinteresovanjem za suštinu stva-– ri u njoj. Njene simpatije nije mogla da sakrije čak.ni ona superiorna ironija kojom ih ona prekriva.i koja ustvya- . rinije ništa drugo do stanđardna mar ka one zapadnjačke književne produkcije koja svaku vrednost izvan svoje sopstvene sfere gleda sa visine. Ali tom ironijom nije se isto fako mogla „skriti mi „sva idejna, „'sadržajna, me-

| spremnost da se osmotre nove životne

suštine, i da se od površno subjektiv“ nog postane sadržajno objektivan, Objektivna strana putopisa: gđe EBlze T'riole skoro se i neđodiruje sa objektivno stvarmim. I kad smo mi u ovom doista prijateljskom i doista nesentimentalnom osvrtu na njeno »Sentimenfalno putovahje« prilično razgovetno kritikovVali fu mnoeispravnost objektivne strane u njemu, učinili Smo fo sa pravom koje nam daj& uverenje da je pisac čovek sa naprednim naklonostima. I nismo to učinili da branimo Novu Jugoslaviju od njegovih netačnosti, jer to novoj Jugoslaviji nije potrebno, nego smo to učinili zbog čitalaca naprednog lista »Ce Soir« za koje je i te kako važno da buđu pravilno obavešteni o zemljama napredne demokratije i o · odnosšu snaga u, svetu.

_—__–——_ ao- —doR——

VELIKA BRITANIJA

Prilike i neprilike na engleskom književnom tržištu

Književni agent E. P. S. Levin a

U Kkapitalističkom svetu trguje se sa svakojakom robom, pa se i{rguje i književnošću. Pored trgovačkih i berzanskih agenata (da ne spominjemo ostale vrste), u Engleskoj na primer, postoji i zvanje književnog agenta. 'T'o saznajemo iz poznatog engleskog časopisa »Horizont«e. Na prvim stranicama ovog časopisa, pored reklama najnovijih izdanja Knjiga, svakog meseca mogu se pročitati i oglasi sledeće sadržine: :

»Imamo narudžbinu za izvestan broj biografija i knjiga o specijalnim pitanjima. Ove stvari moraju biti prvoklasnog Mvaliteta. Alfe se radi o poznatom piscu dovoljno. je đa se dostavi samo kratak sadržaj i uvodna glava iz knjige. Stvar je hitna. Trenutno ne možemo da primimo nikakvih kratkih priča, a od članaka samo

o Bore izloženim temama« (»Horizont«, juni 1947),

»Često se ušteđe vreme i trud ako autori svoju Ideju najpre nama podnesu. Mi možemo ponekad da damo savet da li su predmet ili način obrade podesni za iy Ć potrebe tržišta«. ()Horizoni«, ju-

Ispod ovih oglasa stoji adresa:

EB. P, S. Levin, književni agent, Čelzi Embenkment 7, London 8. V. Z. Telefon: Pleksmen 4860.

Iz oglasa ovog književnog agenta čitaoci mogu redovno da prate stanje na književnom tržištu u Bngleskoj. U poslednje vreme, na primer, BR. P. S. Levin često javlja da se na tržištu sve manie traži beletristika, priče, pešme i članci. Tako u brojevima za septembar i oktobar oh žalosno zaključuje: TytyS _»S8 obzirom na 8Ve ve! ı u hartiji i, s tim u vezi, e eta BBORRIRevJa na tržištu časopisa, ne možemo da posre-

dujemo ni za kak JS 1 Šlaticev. ve SLIKE pri e ili

»Trenutno ne možemo

J

- primimo nili kratke priče.

Dok se književnosti i njenim patrebama ne ukaže više pažnje od strane Onih koJi upravljaju našim sudbinama, tržište za "BSN OSE materijala beznađežno je su-

aby 3

. naslov »GYlob Gorana Kovačića«, zabe-

e

Utešno je ipak za engleske pisce da B. P. S. Levin i dalje drži Otvorenu radnju i »pristaje ipak da rasmotri svaku vrstu književnog materijala« (»Horizont«, novembar 1947).

FRANCUSKA

»Grob Gorana Kovačića«

Vojin Balkić: Goran (brom

U jednom Od poslednjih brojeva pariskog nedeljnog lista »Le letr fran- Ž: cez« mbjavlieni su stihovi,francuskog pesnika Pola Wliara posvećeni Goranu Kovačiću. Ispod stihova, koji nose

leženo je “la je Goranova pesma »Jama objaV/ljena u francuskom prevodu na Striinicama časopisa »Bropa.

J” 0 e

a

#0 O