Književne novine

BROJ 4

Danas, frl godine posle konačnog oslobođenja zemlje i stvaranja nove · države, naša književnost se nalazi

red neizmemim mnoštvom potpuno novih motiva, pred tematikom koja je nova i ošsobena ne samo u našim, nego i u svetskim razmerima. Međutim, tematika našeg oslobodilačkog rata nije još ni izbliza dovoljno književno Obrađena, ona je još uvek aktuelna, i biće još dugo aktuelna.

Prvo, zato što je uspela umetnička obrada fe tematike značajna i za svetsku književnost, a drugo, što je maša oslobodilačka borba i posle poĐedonosnog završetka ostala primer za lugled, primer za proučavanje takoreći azorni „stil „aoslobodilačke borbe za sve porobljene narode koji danas vode borbu za oslobođenje, nezavisnost i kulturu.

Pred našim Knjievnicima tematika našeg oslobodilačkog rata ne stoji kao »ratna temalika«. Naša oslobodilačka borba je bila dostigla razmere pravog rata, opštenarodnog rata. To se ne sme smetati s uma. Ali ona nije bila prosto rat, 8 uobičajenim pojavama rata, s uobičajenim postupcima neprijatelja, s uobičajenim patmjama narođa, s Uuobičajenim načimima ratovanja. Nije bilo fronta i pozađine, čak u prvo vreme nije bilo mi države, nego je nova država tek nastajala kroz samu borbu. Na bojištima, koja nisu bila neki geogralski određeni front nego su bila OBmjišta širom cele zemlie, kovala se vojska i avangarđa narođa, stvarana narodna vlast i buduća država. A ma okupiranoj teritoriji javljale su se, uz ilegalnu borbu proliv okupatora, najraznovrsnije forme izdaje, čitavi Čvorovi »duple« i Višestruke igre daje. U toku same borbe narod se preporađao, kalilo se jedinstvo ii bratstvo ustaničkih naroda, polagani temelji buđuće narodne države i uwhištavana izdaja, uklanjan otrov iz nafoda. Zasnovana na borbi napredne avangarde naših naroda u bivšoj Jugoslaviji, kao nastavak te borbe u novim uslovima i protiv nepojammo jakog novog direktnog neprijatelja, a nadovezujući na najbolje bĐorbene i slobodarske tradicije u Dprožlosti naših naroda, naša oslobodilačka borba bila je revolucionarni roces u kome su se stvarali potpuno ovi kvaliteti, u kome je ogsvešćeni arod dobijao nov lik i nov značaj, i kome se odigravala dalekosežna Maltarna revolucija što se nastavlja. Milo ie to revolucionarno rađanje. |aša izgradnja socijalizma ne samo \ je zasnovana na tekovinama Mobodilačke borbe, nemoguća bez si već je prožeta i duhom te borbe. pjato naša književnost ne može da ugzi razne vidove te veličanstvene tebe ako ne poima celinu, ako ne ikne lu smisao i duh te borbe, ne ume da da tai danas već i stil naše oslobodilačke borbe. | pa: igce se problem i postavlja tako: u kroz pojedinosti dati celinu, | i NW u malome odraziti veliko, kako iz jojedinim kompozicionim celina#8 određenim brojem ličnosti i 8#

Ta i -o9Gređenom radnjom — koji su nužno samo delić čitavog procesa ~— dati taj stil.

Najtipičnija pojava našeg oslobođilačkog rata to je rast ljudi, skoro fantastični razvitak pojedinaca od »beznačajnih« ljudi do heroja i značajnih ličnosti. No u prikazivanju toga rasta nema, ne može i ne sme biti sheme. “i ljudi nisu bili apstraktni dok su bili nepoznati niti su bili apstraktni kada su se razvili. Svaki od njih je osoben, baš on, — a kada ga pisac obradi, tai čovek. koji je baš on, mora biti i tipičan, tipičan uz punu indiviđualnu određenost. Učesnici Oslobodilačke borbe su dolazili iz raznih društvenih slojeva, s raznim psihoJoškim konstitucijama, iz raznih Životnih uslova, 5a raznim ličnim sudbinama. Nisu to bili neki apstraktni borci koji nisu imali šta da žrtvuju, i koji su bili »rođeni da ginu«. Neki

su dolazili potpuno svesni, iskovani i formirani već u ilegalnoj borbi pre

rata, osposobljeni za vukovodioce,

neki su dolazili skoro amorini, te dobijali lik tek kroz borbu. U toku samog tog procesa bilo je mejednomernog razvitka. Neki, ranije izdignuti, zaostajali su, a neki ranije zaostali preticali su ih, neki kolebljivci postajali su nepokolebljivi, neki nepokolebljivi doživljavali su razne krize. Skala ličnih sudbina neprepledna je, — a ipak u svemu tome ima nečeg bitnog, tipičnog, a upravo to mora književnik da otkrije i reljefno istakne. Nijedna od ličnosti ne može biti književno ubedljiva ako nije prikazana s punoćom individualnih karakterizacija u postupcima, u mišljenju, osećanju i govoru, a nijedna nije tipična ako nije prikazana u bitnoj vezi sa čitavim procesom, ako ne odražava celinu. (To se odnosi čak i na crtice o stvarim ličnostima). U tom pogledu naročitu opasnost za književnika pretstavlja bizarnost,

»zanimljivost« izuzetnoga, pogrešni literarni trik u psihologiziranju, U davanju »ljudskog momenta« na fTorsiran ili banalan način. Ima slučajnosti koje su mogućne. 'U našem ratu bilo je fantastičnih događaja koji se nisu mogli ni izmisliti. Ali pored mogućnih slučajeva ima i zaista nemogućčnih pojava, nemogućnih psiholoških i moralnih stanja, jer je postojalo nešto što je zaista tipično. Neosmišljeni fakt može biti »glup«, kako je rekao Balzak. A konstruisanje »ljudskog momenta« može biti laž alto oduđara od bitnoga.

Naročito je sklizak teren za književnike ako kao tipove (a ne kao slučajne učesnike) uzmu sporedne ličnosti, pratioce vojske, periferne učesnike u ilegalnom pokretu na okupiranoj teritoriji, ljude koji sve veliko doživljuju u sitnom izdaniu. Da li književnik može da uzme za obradu i kolebljivce, i negativne tipove u Ssamom pokretu, i ličnosti netipične po sebi? Može; čak u širokoj kompoziciji i treba, radi veće skale junaka, — ali je pitanje kako će ih postaviti, protumačiti, kako će ih staviti u tipične uslove, u kakav će ih odnos staviti prema celini.

U ogromnom mnoštvu učesnika u oslobodilačkoj borbi bilo je fantastičnih nijansa ličnosti. Za oči ravnodušnog ili neupućenog gledaoca to bogatstvo individualnosti moglo bi se gubiti u izvesnoj spoljnjoj jednoobraznosti postupaka naših boraca u vojsci i u pozadini. Bilo je izvesnog

stila u držanju, ponašanju, čak i govoru. Pored izvesnog manje-više opšteg »partizanskog stila« bilo je

osobenog stila izvesnih vojnih jedinica, na primer prvih proleterskih brigada, a i stilova izvesnih pokrajina. I obični simpatizeri pokreta na okupiranoj teritoriji pokazivaži sm izvestan skoro zajednički stil u držanju, ·izvesnu prirodnu običnošt u heroizmu i prkosu, i heroizmu, koji bi u zemljama sa Slabije razvijenim pokretom bio izuzetno patetičan. Poznata je stvar da je borac naše vojske, pa i borac iz pozadine, maJo govorio o svom intimnom životu (sem u retkim časovima), da jie ljubav bila naizgled eliminisana 1Z života, da je borac izgledao otvrdnuo

prema patnjama i žrivama, da je imao izvesnog humora prema tragičnim situacijama, a u nekim

proleterskim jedinicama čak izvesno prkosno razmetanje tobožnjom plašljivošću (što je nemogućno tamo gde heroizam nije svakodnevna stvar). Poznato je da su borci ginuli 8 parolama, da su drugovi poginulih boraca tražili da ti borci, iako mrtvi budu primljeni u Partiju. Poznata je stvar

, ij E \; V

—————=_ KNJIŽEVNE NOVINE PITANJA ZA DIŠKUSTJU

Jovan POPOVIĆ

Primeri neshvatljivi drugima: U toku probijanja višestrukog obruča na Vuževu i Sutjesci, naša rukovodstva 'smatrala šu opasnom pojavom u vojsci to što su mnogi borci postajali ravnodušni prema smrti. Nijeđan bovac nije pomišljao na kapitulaciju, na otkaz borbe u nemogućoj situaciji. I pisac bi bio klevetnik ako bi dao i senku pomisli o kapitulaciji kođ našeg borca. Ali ravnodušnošt prema smrti bila je pojava koju 8u neki čak nazivali demoralizacijom, a protiv te pojave Su se mobilisala sva vojna i politička rukovodstva. Ono što se nigde drugde ne bi smatralo sramotom, a to je ispoljavanje gladi, smatralo se ponižavanjem. Neki borci su ponovo morali sticati ugled. posle izvesnih takvih »poniženja«. Ta strogost je jedan od znakova stila naše oslobodilačke borbe, kao i strogost prema nekim prestupima -— inače mne tako velikim.

Bizarno i amizantno je za neke pisce da prikažu stanje otupelošti svesti, halucinacije, grozničavi rad Dpolusvesnog mozga u teškim situacijama. Đizarno i amizantno, ali neistinito, objektivno i u celini uzeto — neistinito. Ta stanja halucinacije bila su retka i individualno sporadična, i pri-

da su borci najintimnija svoja Oošećanja kazivali političkim jezikom, a da su imena Tita i Staljina bila upletena u njihova subjektivna osećanja. U književnoj obradi te parole i taj politički jezik mogli bi izgledati šablonski, stereotipno., U tome i ješt stvar, što izvesne spoljne manifestacije treba muodifikovati. što ih ne tren prikazivati samo spolja, nego treba prodreti u psihu junaka. Ali u konstruisanju psihologije vreba opasnost da pisci daju ili lažnu komplikovanost, knjišku i neodgovarajuću psihologistiku, ili da ujednostave psihologiju do rudimentarnosti, do primitivnosti, koja je opet lažna.

Naša partizanka za mnoge koji je ne znaju izgleda suvoparna, neženstvena, čak neverovatna. U poštupcima ona je doista bila asketski stroga, čak donekle suha. Dati je onako »ženstvenom«, kakva ona nije bila, bilo bi lažno. No dati je suhoparnom iznutra kao što su joj škrta spoljnja manifestovanja osećanja, značilo bi lagati i čak klevetati. Naša partizanka i naša Žena-borac u pozadini imala je bogatiji unutarnji život nego ijedna najpatetičnija i najkomplikovanija žena kojom bi se bavili tanani TrTomansijeri. aa a a =z—————=<—+—===————=

POVODOM OSMOG MARTA

Jugoslovenska seljunka govori na medjunarodnom zboru žena:

Sa sviju strana širokoga sveta

kad vidim kako smo ovde se sabrale, radost u meni kO letina raste. Većanja naša nek su započeta:

Žene, mir sad i vi u svetu spas'te, spasite zemlje velike i male.

Neka jedna drugoj sad uz rame stane, domovina na šake naše čeka sada. Neka zemlja čuje dobre razgovore, neka zabruji sve od pesme, rada. Dosta su plamtele ljute barutane, treba sad da se zida, sadi, ore.

Većanja naša nek su započeta: Dole svakakve svetske opačine! Dole velikih nad malima sila! Dole svak kome tuđe dobro smeta, ko baca decu nevinu da gine! Dole zla što svet su opet opkolila!

Ko je za slobodu — mi ćemo sa njime. Neka nas ne plaše nikakvim baukom, mi se ne bojimo ni vatre ni zime,

niti smo kao tikva bez korena. Zemlja je ova sva krvlju stvorena, nek se ne mašaju žiške golom rukom.

Mi se uzdamo: i tamo preko mora,

u kraju dalekih, tuđinskib zemalja,

i žene sad će slogu i mir spasti.

Ne bi o ratu ni bilo razgovora,

niti bi ko smeo kom obraz da kalja, da svud i žene u svetu imaju vlasti.

RE, pa sa srećom do idućeg leta!

Neka mirna svanu vremena buduća

i slogom neka budu nam krcata,

i neka radost ko voćka procveta.

Naš pozdrav svetu je: Dosta, dosta rata, ko ga želeo — daleko mu kuća!

Desanka MAKSIMOVIĆ ·

UMETNIČKA HRONIKA

ee

Sama riječ »muzej« potsjećala naš je ranije na nešto što je daleko od stvarnosti, daleko od života. Na nešto bladno i neprivlačno, na ustanovu koju, po potrebi, posjećuju samo izuzetno zainteresovan! stručnjaci — 8 obični ljudi. narod tek uzgred. .

Vrlo veliki broj muzeja stvarno Je još takav. Predmeti su u njima og

:>»1oženi«. Ono što je Wroz muze] rea0a da se kaže, rečeno je potDOnO apstraktno, izolovano od svega sa im aa dodirnih tačaka i birokratski bezšno, U takvim muzejima EP 1 : i kome su dati izlože! a amet a nikakve unutarnje ske veze sa sadržinom, 58. onim ob Je izloženo. Prema tome, prirodno žet, slabo interesovanje širokih masa po takvu vrstu muzeja. | d Muzej odbrane Lenjingrađa organ! f i na drugoj OSnOVI. mjer novog tipa mu| vanredno dinamičan

m. Izložena sadrži-

da-heroja data

predratnom situa obnovom i izgra Svako odjeljenje način, u duhu s zuje. Svi efekti s zvuka i žive riječ simalno kako bi meti prikazali pbija njihov pravi mu \ lakši način, mo svakom prosječitvV · osvjetljavanje ČIi}EJ sli,

vjeku; ici bgresi

ı cjelinom, sa čitavim

ie ta sadržina daorganski Kroz niz ie i Prikaz počinje sa vršava Se dniom poslije rata.

dato je na poseban rika-

u mobilizaciju za da-

varivanju najuzviše- ·

vnog čovječanNar ira

Muzej odbra

značaj Lenjingrađa kao kulturno-političkog i industriskog centra prije rata, prostrana je i dugačka, bogato opremliena i osvijetliena. sa zastavama i likovima velikih ljudi koje je Lenjingrad dao. Čitava sala izaziva osjećanje solidnosti i čvrstine, optimizma i vjere u Snagu sovjetskog poretka.

Sala blokade, tijesna, skučena pro storija, oskudno osvijetljena, 5a zaleđenim &taklima' vitrina, sa ledenom kolonađom ispred lijevog i desnog zida, sva u tamnim bojama, izaziva i bez izžloženih dokumenata suštinu osjećanja o kome dokumenti govore, osjećanje jeze, tjeskobe, skučenosti i oskudnosti, teško i mučno osjećanje

uopšte. . : Nasuprot takvoj šali, »Sala pobjede« ogromna je, jarko osvijetljena,

ko šezdeset metara, široka, i visoka oko trideset metara. U nioj jo Be „Svijetlo, sve veliko i svečano. ove u skladu sa veličanstvenim, u istoriji nepoznatim, nesravnjivo slavnim završetkom Otadžbiniiog O bala ietski ja. Izložene su čitave Sar en] i, topovi i avioni. Pod sam strop pritvrđen Je ogroman bombarder, kojim heroj ZR Plotkin, bombardova godine, U pročelju dvorane širinom od trideset metara, „»Proboj lenjingradskog fronta« a Pulkova, a ispred slike, plastično \ izrađena njemačka utvrđenja i rovovVi, neposredno poslije artiljeriske pr!preme — a u momentu kađa sovjetska pješadija počinje juriš.

Sredinom čitave sale, lijevo i desno od prolaza, postavljene Su biste dva– deset četvorice najviših političkih 1 vojnih rukovodilaca SSSR. Iza njih su avioni, tenkovi, topovi, učesnici borbe, U centru sale podiže se statua Staljina, visoka desetak metara. Staljin, kao i obično, skromno i spokoj” no stoji usred prostora zakrčenog doiumentima O slavi i veličini zemlie |_U dvorani koja prikazuje borbu specijalno postrojenje automatski pre reko zvučnika muziku Lenjin=

e radio stanice, koja še naglo

dugačka O

„0

RBadio-spiker saopštava o aO_

ne Lenjingrad

Prosta, mala bilježnica, sa azbukom na desnom rubu, u koju je devetgodišnja Tanja Savič zapisivala ono što je smatrala značajnim. Bilježnica je nađena uz nju poslije smrti.

Nespretnim dječjim rukopisom zabilježeno je na jednoj stranici: »Ženja umrla 286 decembra 1941 u 12,30 čas. ujutro«, na drugoj: »Babuška umrla 25 jan. 1942 u 3 č. po p.«; na trećoj: »Leka umro 17 marta 1942 u 5 sati ujutro.• Zatim: »dedđa Vasja umro 13 aprila 1942 u 2 č. noću. »Potom: »dedđa Ljoša umro 10 maja 1942 u 4 č. popodne, i još: Mama umrla 13 maja 1942 u 7.30 čas.« Na kraju: »umrli svi Savičevi. Ostala sama Tanja«. Istorija jedne između stotina hiljada lenjingradskih porodica, porodice od sedam članova, koja je umrla od gladi i zime. Može li išta jače osvijetliti položaj u kome se nalazio Lenjingrad zimi 1941 — 1949 godine?

Prolazeći salama Muzeja odbrane Lenjingrada, čovjek ne može da izbjegne paralelu između borbe grada — heroja i borbe naših naroda za slobođu i nezavisnost. Poslije sovjetskog čovjeka niko nije dao takve primjere samoprijegora i junaštva kao naš čovjek. Međutim u pogledu muzeja oslobodilačke borbe muzej koji ima sve objektivne Uuslove da poštane jedan od najinteresantnijih i najoriginalnijih te vrste u Bivropi i svijetu — stvari stoje dosta

lasku njemačkih bombardera. Jezivo zavijanje bombarđera, zujanje aviona, štektanje mitraljeza i tutanj artiljerije, ponovo izazivaju živo sjećanje na sve proživljene strahote. U jednoj sali neprestano se prikazuje film snimljen za vrijeme blokade i borbe.

Ogroman broj slika i dijagrama upotpunjuje pretstavu o natčovječan= skoj borbi i izdržljivosti sovjetskog čovjeka. Šeme sa raznobojnim svijetlećim linijama i tačkama, makete sa vjerno reprodukovanim proporcijama i formama, statistike i citati, sve to zajedno izaziva veliki utisak.

Tu su i Vodiči, solidno školovani ljudi, naučni radnici koji znaju istoriju borbe u tančine. Oni stalno vode grupu za grupom posietilaca, od sale do sale, od predmeta do predmeta oni govore, toplo i ubjedljivo. i odgovaraju iserpno na poštavljena pitanja. Takav muzej, koji nema igključivo naučnoistoriski značaj, nego u mnogo većoj mjeri visoko vaspitni, ne da se zamisliti bez takvih vodiča. A sovjetski čovjek, uvijek radoznalo, raspituje se kao malo dijete, hoće sve đa za, Mnogo pošla imanju vodiči u Bovjetskim muzejima. J

Spocijalna odjelienia posvećena su partizanskoj borbi. U drugim dvoranama prikazane su artiljerija i avija– cija, To su čitavi zasebni muzeji u Muzeju odbrane Lenjingradđa, Dubok utisak ostavlja ovaj muzej i svojom prostornošću i bogatstvom i raznoli\ošću izloženih eksponata i majstor stvom organizatora.

Međutim, najskrivenije žice „đuboko u dnu duše, neposredno diraju na oko prosti i beznačajni predmeti, lične stvarčice ljudi koji su živjeli, borili se i patili, vjerovali ćvrsto i umirali. rpe stvarčice koje su dragi, iako nevi· đeni, vrlo bliski ljudi — dodirivali i nosili uza se, uzbuđuju i duboko potresaju, izazivajući revolt protiv onih koji ponovo guraju čovječanstvo na

Rklanicu. 'rakvih sitnih, ličnih

ni materijal koga ima još dosta van muzeja a do koga muzej ne može lako da dođe. Naročito materijal koji ima veze sa ličnostima i događajima iz vremena borbe, \

Samo u toku 1947 godine Muzej odbrane Lenjingrađa povećao je 8VOju zbirku eksponata za preko 4.000 primjeraka. Preko osamdeset po sto tih eksponata donio je sam narod. Prije mjesec dana jedan konstruktor donio je djelove njemačkog aviona, koji je oborio avijatičar Haritonov, primjenivši p i put »taran« to jest

predmeta, reodrezavši propelerom Svoga aviona

na primjer na

likvija, ima dosta. Eto, il i crnom somothom kvadtatu. pod sta- Rormilo na repu neprijateljskog avi· lom, nalazi se. dnevnik mal :. Tanje, Ona. Jedan snajper donio je svoju

naših naroda ·

slabo. Osnovni problem jeste izložbe-

slobodilačkot rata

če o nekom masšsovnom haluciniranju o hrani i vatri, kao o tipičnoj pojavi, neistinita su ako se ne prikažu kao izuzetna stanja na pojedinim mestima, u određenim uslovima i kod određenih ličnosti. Možda za neke književnike svest nije toliko zanimljiva kao neodgovorni svet potsvesti i raspoloženja, ali istina je da je u našoj oslobodilačkoj borbi Sšvest bila najbitnija, najtipičnija. Ako se svesnost u praksi češto manifestovala kroz gotove fraze i parole, to samo znači da književnik me treba da ostane pri slepoj reprodukciji, nego da produbi smisao i nađe nov izraz za ono što je već postalo suviše poznato.

Pomenuo sam stil naše oslobodilačke borbe, stil koji je danas već dobio međunarodni značaj. No u isto vreme treba istaći da se oslobodilačka borba u našoj zemlji nejednako razvijala prema pojedinim krajevima, da je sama borba imala razne faze 5 raznim osobenostima, i da je bilo vrlo mnogo lokalnih osobenosti u sklopu jedinstvene opštenarodne borbe. U nekim krajevima se ustanak razvijao u DOčetnim fazama u vreme dok je u drugima već imao potpuno razvijene i klasične vidove. U nekim krajevima je čitav narod već doživeo preporod dok su u drugim krajevima borbu vodile male grupe najboljih, u još ravnodušnoj sredini razrivenoj i otrova– noj terorom i izdajom. Svakako, da pri prikazivanju naše oslobodilačke borbe treba prikazati i te lokalne raznolikosti. Ali gubljenje perspektive može dovesti do toga da slika jedne uske lokalne sredine bostane lažna i pored činjenične istinitosti detalja. U jednom usamljenom, perifernom budžaku može nešto biti tako i tako, a ako pisac to prikaže kao sliku koja pretenduje na tipičnost, onda izneverava opštiju i veću istinu. To znači đa je opasno za pisca ako se, obrađuiući tematiku rata, zabije samo u jedan tesni budžak, i iz žablje perspektive prosuđuje, ocenjuje i slika stvarnost. U nekim krajevima sa slabije razvijenim pokretom bilo je usamljenih grupa, bilo je ljudi koji se »kriju«, bilo je »bežanja«, »spasavanja« itd. Ali ako to pisac opisuje, mora iasno pokazati da je to pojava u jednome kraju, u tom i tom periodu, i mora magovestiti veliku celinu, čiji je tek periferni isečak slika koju on prikazuje. Među našim malograđanima još uvek Se povlači besmisleni i uvredljivi termin »šume« i »bežanja u šumu«. U književnosti ne bi smelo biti podleganja toj meistinitoj karakterizaciji. Pisac može prikazati i jedan izgubljeni odred, koji propađa, a da ipak prikaže i nepobedivost čitavog pokreta, čak i ako ne daje u istom radu pozitivni kontrast. Pisac jedno ne sme: ne sme gledati bojište očima begunca sa bojišta, očima onoga koji je događaje posmatrao iz skrovišta, očima onoga koji je vikao: »propađdo~

Sprint isprava i 2.1 A RV ON CU Ta Drugi kongres Drušiva za kullurnu sarađuju Jugoslavije sa SSSR

U MBeograđu je 6 marta otvoren Drugi kongres Društva za kulturnu saradnju Jugoslavije sa SSSR.

U svome referatu, pretsednik Društva Boris Ziherl naglasio je u početku da je u periodu od pošlednjeg kongresa Društva do danas postala u 8Ve-– tu sasvim očigledna podela na dva tabora: tabor imperijalištički i antidemoRkratski i tabor demokratski i antiimperijalistički. S

»Šta u pogledu kulture pretstavlja antiđemokratski tabor na čijem se čelu nalazi američki imperijalizam? On

BRANKO ŠOTRA

snajpersku knjižicu u kojoj je, pored ubijenih Nijemaca, bio upišan i jedan pas. Sitnica — ali i dokumenat koji osvjetljava situaciju na Lenjingradskom frontu.. Naime, Nijemci su se služili psima za održavanje veze u prvoj borbenoj liniji. Jedan radnik udarnik, nedavno je donio bon na kilogram tutkala i pola kila mašinskog ulja što mu je bilo odobreno za hranu, za vrijeme blokade znači od 1941 do 1942. Sve te, na oko male stvari svakim danom postaju sve dragocojeniji dokumenti o jednoj stvarnosti, o jednoj istoriskoj epohi.

Dokumenata naše četvorogođišnje borbe ima još dosta. Ima ih u boraca i rukovodilaca narodnooslobodilačke borbe, u bivših pozadinskih radnika, u ljudi koji su okupaciju izdržali po gradovima, kod onih koji su patiii po Rkoncentracionim i zarobljenič-

' kim logorima, a naročito kod porodica i prijatelja poginulih boraca heroja naše borbe. Često ljudi nijesu ni svjesni koliku muzeološku vrijednost mogu da prestavljaju na oko i beznačajni predmeti vezani za događaje i ličnosti iz 1941 — 1945 čije bi izlapganje u muzeju bilo od ogromnog opšteg značaja.

Oružje, djelovi odjeće i spreme, lične stvarčice, sav pisani i štampani materijal, stvari koje imaju veze sa predratnim životom i rađom narodnih heroja i viđenijih rukovodilaca i tako dalje, sve što ima ma kakve đirektne ili indirektne veze sa borbom naših narođa, sa djelatnošću okupacionih vlasti i njihovih pomagača, sa patnjama naših ljudi po zatvorima, koncentracionim i zarobljeničkim logorima, na prisilnom rađu itd., sve što četiri godine života i djelatnosti jugoslovenskog čovjeka može osvijetliti ma pod kojim uglom. ma sa koje strane — dragocjen je dokumenat i mjesto mu je u našem muzeju oslobodilačke borbe.

Naš muzej mora đa buđe dostojan odraz veličine i značaja naše borbe, škola u kojoj će se pokoljenja napajati primjerima junaštva i požrtvovanja naših ljudi. V

smd, sve še razbežalo, sve je pobi

"pa obuhvatnijim radovima, pos

no«, Pisac treba da pruži objekti istinitu sliku kroz Svoj subjekti temperament. j

Pred piscima, danas, kađa se mnogih fragmentarnih radova ]

se pitanje odnosa između boj: okupirane teritorije. Jedni su doži\ li samo bojište i stvarnost slobi teritorije, drugi samo stvarnost pirane teritorije. Za puno zahvat i oblikovanje, i jedni i drug onih koji su doživeli obe fe stvarni sti) moraju dopuniti svoje subjekti ne doživljaje objektivnim saznanj da bi stvarnost gledali u celini, 8 1 nom perspektivom. Da bi še dala pu=na slika „našeg O OBGAfRBIOR OM treba prikazati i okupatora, i doma izdajnike, u akciji, u radnji, kroz in' dividualizirane tipove, a ne kroz + sheme. rba:S0J Prevazišli smo već etapu anegdota, – epizoda, sitnih hronika o slučajno dđo- življenim događajima i ličnostima. Danas se već zahteva produbljavanje, uopštavanje, domišljanje, upotpunja– vanje. Danas više ništa ne znači pro~ sto ispričati kako su neki naši ljudi izvršili takvo i takvo junačko delo, niti pak kako su »zverski fašisti« iz. vršili takva i takva nedela, jer nabraianje tehnike zločina ne kazuje ništa novije no što je već poznato. Natura= listička detaljistika sve očevidniie smeta u umetničkom kazivanju. Danas je već neophodno davati pune” slike, .s razvijenom radnjom, 8 jarko a karakteriziranim likovima, 5 unutar~ | njim i opštim smislom prikazanoga. Jedan naš književnik, D. Kostić, MAS prikazujući knjigu Č. Minderovića »Oblaci nad Tarom,« rekao je da je roman po sebi savršeniji rod nego pripovetka. Ako se kaže da je roman obuhvatniji, da daje šire mogućnosti manevrisanja i operativnosti, da omo=> gućava prikazivanje većeg broja ličnosti u jednoj opštoj radnji, to je neospomo tačno. No ja ne bih rekao da je zbirka od desetak ili dvadesetak razrađenih pripovedaka manje značajna od jednog romana, a svakako da nije lakše napisati desetak punih, zaobljenih pripoveđaka, 8 razvijenom radnjom i plastično dovršenim ličnostima, nego jedan roman. Roman nam je potreban, ali šu nam potrebne i pripovetke, a potrebna su nam pre svega celovita, zaokružena dela. Fragmentamost ili celovitost ne meri se samo po obimu dela, nego po koncep= ciji, po kompoziciji, poi zahvatu i obilju prikazanoga. Tematika našeg oslobodilačkog rata započeta je u našoj književnosti još u toku samog rata. Ta tematika ošta– je još dugo aktuelna i značajna, jer možda se nikad još nije u roku četiri godine, u sažetom čvornom Deriodu istorije, otvorilo toliko brana, ispoljilo toliko ljudskoga, otkrilo toliko potencijalne veličine i heroizm8, pokazalo toliko rašćenja ljudi kao u tom periođu kod nas. Zato tematika naše oslobodilačke borbe nije samo »ratna tematika«, nego prevashodno književna tematika, koja ne samo što oplođava našu, nego može da. obogati i svetsku književnost.

(1

pretstavlja punu negaciju kulturnih trađicija zapadne Evrope, pretvaranie evropskog Zapada u američki Divlji zapad. Da bi sebi ekonomski i politič= ki potčinio evropske i druge narode, američki imperijalizam sprovodi: smišljenu politiku đuhovnog porobljava-– nja, opšte đemoralizacije svojih žrtava. U tu svrhu on mobiliše sve snage mraka, zaostalosti i sujeverja: kjukluksklanovština i linč spajaju še ša hitlerovskom mržnjom prema čoveku, sa vatikanskim „Opskurantizmom i španskom inkvizicijom. U tu svrhu on inspiriše i mobiliše svu dekadentsku literaturu Francuske, Engleske i drugih kapitalističkih zemalja, svakojake sartre i seline koji opevaju zločin | izdajstvo, raspađanje i smrt, On nastoji or da u pozorišta i bioskope širom sveta CJ unese »duh Holivuda«, to jest, đa ih pretvori u zavođe za masovno vaspita– nje gangstera i ubica. On nastoji da “E čitavu nauku podredi čudovišnom zadatku masovnog istrebljivanja i ini- štavanja, Tabor imperijalista jeste tabor neprijatelja kulture.«

U nastavku svog referata, Boris Ziherl je rekao: :“

»Dok je savremena buržoaška kultura u kapitalističkim zemljama jed- | nom nepremostivom provalijom odvojena od velikog kulturnog nasleđa fih:*" zemalja, sovjetska kultura usvaja i prerađuje sve ono što je dragoceno i veliko ne samo u istoriji kulturnog razvitka sovjetskih narođa nego i u istoriji ljudske misli svih zemaija, Kroz sovjetsku Knjigu, sovjetski roman, sovjetsku pesmu, sovjetski Doz0rišni komad, sovjetski film, sovjetsku nauku, — kroz sve ovo provejava duh koji je sušta suprotnost onoga što pro- vejava kroz savremenu buržoasku na= zovi-kulturu. Tamo mržnja prema čo- : veku i raspaljivanje najkanibalskijih instinkata — ovde ljubav prema o. veMu i vaspitavanje najplemenitijih osećanja; tamo raspađanje i smrt ovde polet, rašćenje i život; tamo ope' vanje izdajstva i zločina — ovde ope vanje vemosti velikoj stvar: bra stva naroda i izgradnje jednog novog sveta, opevanje herojskih podviga U borbi i u radu, tamo izolovanost nas učnika i umetnika od narodnih masa i njihovih životnih interesa — ovde njihova povezanost 8 narođom čije oslobođeno stvaralaštvo otvara ogrom-= – ne perspektive kulturnog razvitka. Pre sto godina Marks je ukazivao na to da socijalizam, doduše, neće od sva~ – koga stvoriti Rafaela, ali će u socijam lizmu svako o u sebi nosi Rafacla 87 moći da bez prepreka razvija svoj talenat. Ovo je ostvareno u Sovjetsko: Savezu. To je ono osnovno Što čir vjetsku kulturu velikom, visok gnutom iznad močvara sav buržoaske kulture. Narod |

_ 1]

kulturnog EOF +.