Književne novine
STRANA 4
0 NASOJ NOVOJ PO7ORIŠNOJ PUBLICI
Među mnogim „vidnim „znacima koji obeležavaju duboke izmene u liku naše stvarnosti, jedan od najuočljivijih je i novi karakter naše pozorišne publike. Pozorište je danas postalo, možda i više i potpunije n 'drugi forumi našeg umrm~tničkcć, iVO_ ta, svojina. množine, Vid pozorišne HBvorane potpuno 66 izmenio. Forunı Pozorište pretvorio se u kulturno stecište radnog čoveka svih kategorija. Njemu nekad teško dostupno, i lek iza leđa povlašćene publike, pozorište je danas postalo njegova vlastita kuća, koju je on osvojio u nizu drugih Socijalističkih pobeda. Naše pozorište, prema tome, danas prati, u njemu umetnički uživa i kulturno se uzdi-
| Žže jedna sasvim nova pozorišna publika, sa novim kvalitetima, novim za·'btevima, novim razumevanjem i novim ponašanjem, Ona je u našu da'našnju pozorišnu dvoranu unela novi, veći, zdraviji i sadržajniji intenzitet interesa od onoga koji je nekada mo_ gla imati razmažena, pa u ukusu već i prilično dekađentna građanska publika. Danas iz gledališta, kao nikad ranije, zrači jedna divna ljubav za pozorišnu umetnost. Ali se pokazuje i izvesno neiskustvo, koje se ponekad izražava i nekim nespretnim znacima oduševljenja. Naša nova pozocrišna publika, dakle, uz mnoge pozitiv_ ne odlike, koje treba obeležiti i primnati, otkriva i izvesne nugativne simptome, koje treba vaspitavanjem
· savlađivati.
Pozitivan je, pre svega, onaj izvan=
redni, ogromni interes za pozorište, Nekad je bio problem kako napuniti pozorišnu dvoranu. Danas je problem kako omogućiti da u pozorišnu dvoranu uđu i one mnoge hiljade pozo_ rišta željnih gledalaca koji oslaju vratima uvek prepunih pozori-
Šnih kuća. Ako se „uzme za primer samo Beograd, a slučaj je podudaran i u svima većim i manjim kulturnim centrima naše zemlje, statističii se može utvrditi da je potrebno utrostručiti broj pozorišta, da bi se ma_ Kar i približno zadovoljio taj neodoljivo živi interes naše move publike
za pozorišnu umetnost.
Razume se da to posredno utiče i na sam kvalitet pozorišne umetnošti. Ako je nekad problem »kase« pored ideoloških razloga, nagonio pozotišne uprave da spuštaju i srozavaju repertoar, đanas im se otvaraju najpunije materijalne: mogućnosti da sprovode zdravu, visoko umetničku repertoarsku politiku. Ali se to nji_ ma omogućuje i novim Kvalitetima gledalaca, koji i sami žele i traže dobru dramu, dakle i dobar repertoar. Ta publika je naš radni čovek, novi čovek naše zemlje, koji je za sebe izgrađuje i u njoj stvara novi život, i koji svim svojim težnjama hoće da mu doraste, da ga bude dostojan. U kvalitetu kojita naša nova pozorišna publika nosi u sebi, kao i za kvalitet koji ona traži da u pozorištu nađe, nju učvršćuju i upućuju nauka o društvu i životu u kojoj se ona danas vaspita, ideje koje stiče, idejnost kojom se usmeruje svaki čin i ostva_ ruje svako htenje našeg novog čoveka. On doživljuje đanas jedno grandiozno prevaspitavanje na svakom svom radnom području i u raznim idejno_vaspitnim oblicima. Njega upu=ćuju da naučno misli, postupa i procenjuje stvari, pre svega, naša Partije, koja ga izgrađuje u duhu marksizma-lenjinizma, a zatim i sve naše masovne organizacije i svi kolektivi u kojima se on kreće, živi i radi. Armi_ ja, Narodni front, Omladina, APTŽ, sindikati, zadruge, i tako dalje — sve je to ozbiljna škola idejno pravilnog upućivanja u razumevanje života, iz Koje se izlazi sa elementima novoga morala u Sebi. To je komunistički moral, koji izgrađuje u čoveku novi ljuđski karakter: da se sadržajno i
ozbiljno, „pravilno, beskompromisno određuje prema svakom činu i zadatku koji sam izvršuje, ali i da istu sadržajnost i ozbiljnost, istu ispravnost i pouzdanost zahteva od svakog dela koje njemu treba da posluži.
To je, osim toga, i pretežno mlađa publika, što bi bio jedan dalji njen kvalitet. U tom karakteru mladosti naše nove pozorišne publike kriiu se dragocene mogućnosti: pozitivnoga de„lovanja na samo pozorište. Unoseći svoj divni elan, svoj novi konstruktivni životni entuzijazam i svoje radno oduševljenje, ta mladost u gledalištu stimulantno deluje i na samo pozorište, Ona kreće, podiže, uznosi umetnika u pozorištu, svojim zračenjem ga zagreva, podiže njegovu VO_ lju, potencira njegove umetničke sposobnosti, umetnički ga podihlađuje i ushićuje, prenosi na njega udarnički duh kojim je i sama prožeta. Ali ona, isto tako, i doživljuje pozorište daleko intenzivnije, polpunije, sadr_ žajnije, celishodnije negoli što bi to mogao pasivni gledalac, bez životne volje i sa zatvorenim perspektiva-– ma, kakav preovlađuje u publici ka_ pitalističkog sveta. Za nju je doista pozorište neka vrsta više škole života, koja joj ubedljivošću umetničke reči širi vidike i bogati iskustvo,
Ali baš u tome karakteru mlađosti naše nove pozorišne publike kriju se i neke pojave koje se ne bi mogle gledati kao pozitivne, i koje što pre treba da iščeznu. Izvestan deo te mla_ de publike odlazi u pozorište sa malo iskustva o samome pozorištu, bez dovoljno prethodnog razumevanja šta pozorište pruža i kako se stvari u njemu primaju, bez potrebnog poznavanja same prirode pozorišne umetnosti. Za poneke današnje pozorišne gledaoce je što-šta u pozorištu potpuno novi doživljaj, veliko iznenađenje, možda ponekad čak i zaprepašćenje. Takvi pojedinci ne mogu uvek jasno da osete razliku između realnosti na sceni i žive, svakidašnje stvarnosti.
Otuda pojava da poneko u publici, zaboravljujući se, Živo, manifestno,
glasom i pokretom, reaguje u trenu=·
cima koji su ga neočekivamo iznenadili ili isuviše konkretno uzbudili. Takav gledalac će ponekad dati glasnog i vidnog izraza onom zadovoljstvu ili nezadovoljstvu koje u njemu izazivaju izvesne uzbudljivije ili efektnije situacije na sceni. To se naročito događa kad se, na sceni, oživljuju neki nežni dirljivi, lirski motivi, ili kad se njena atmosfera ispuni intenzivni_ jom dramatičnošću i tragičnim obojenjem. Komešanje, prigušeno uzvikivanje, ponekad i smeh (kao izraz zaprepašćenja), javljaju se u takvim trenucima upravo otuda što neuki i scenskoj stvarnosti neprilagođeni gledalac ne može da uspostavi distancu između sebe i scene, već se, tako reći, i sam oseća učesnikom zbivanja na njoj.
To su neugodne pojave koje smeta, ju koncentraciji pažnje i punome uživljavanju u scensku realnost. A, istovremeno, to se mora negativno reflektovati i na samu glumačku igru. Jedan deo naše nove pozorišne publike još nema dovoljno izgrađeno osećanje odnosa između sebe i glumca, ona nije u potpunosti svesna da je i sama faktor koji aktivno utiče na scenu, da je ona upravo ona Živa energija i stimulantna inicijativa koja
ı glumcu daje poleta da se sa što više
pravoga žŽživotnoga daha umetnički iživljava. Kađ glumac oseti tu inicijativnu energiju, koja se manifestuje punom koncentracijom pažnje i izra_ žava mrtvom fišinom u gleđalištu, praćeniem zbivanja na sceni u jednom dahu ili bez daha, on dobija krila. I obratno, svaki znak gubljenja te koncentracije potseca, skraćuje, spušta polet glumca i obara vred_ nost njegove kreacije.
Međutim, nasuprot ovim pojavama isuovremenng, neposrednog reagovavanja na zbivanja na sceni, meša nova pozorišna publika je prilično škrta u izražavanju Svog oduševljenja aplaudiranjem, koje je jedino nepo_ sredno da}o priznanje glumcu za njegov uspeh i rezultat. Poneko će iz nje, doduše, zapljeskati i na otvorenoj sceni, kad tome nema mesta, da bi odobrio neki gest ili akt koji mu lično neposredno godi. Ali je, ustvari, doista čudno kolika je nesrazmera između oduševljenja za pozorište koje današnja nova publika tako očigledno pokazuje i manifestnih znakova u pozorištu kojima bi ona to i živo do_ kazivala. To, možda, dolazi i otuđa što je naš današnji radni čovek, naš
novi čovek, idđejno tako upućen da .
rezultat i uspeh smatra kao prirod=nu stvar koja se ne postiže priznanja radi i kojoj zato i ne treba nikakvih priznanja odavati. Ima u psihologiji naše mlade publike nešto od onoga brigadnoga duha po kome pojedinac doprinosi svojoj radnoj zajednici, da bi ona dobila triumfalnu zastavicu. Ali u odnosu na umetnost, i naročito na pozorište, ovakvo shvatanje nije sasvim pravilno, pa je čak pomalo i nepravedno. Glumački rezultat je vazdušasta stvar. Ni knjiga, ni sli_ ka! Njega nestaje, on se isparava čim se zavesa spusti. I ako glumac, po spuštenoj zavesi, ne dobije odmah, dok još njegova umetnička reč vibrira u atmosferi gledališta za koje je i rečena, ono plemenito priznanje ljubavi i zahvalnosti koje glumcu jedino i može da se pruži, on u punom smislu reči ostaje bez moralne nagrade. I obratno, svaka iskrena, topla manifestacija gledaočeva zadovoljstva za njega je novi potsticaj, hrana talentu i volji, ohrabrenje i ojačanje za dalje stvaralaštvo. Sovjetska publika je, na primer, neiscrpna u odavanju priznanja aplauzom svome glumcu. Jer, ako ikoja, socijalistička publika treba da ume da ceni umetnički domet i da ga priznaje.
Čineći ove kritičke primedbe ma našu novu pozorišnu publiku, na izvesne pojave u njoj koje pomalo mute njene izvanredne kvalitete, mi ih ne generališemo. U većini, naša mla_ da pozorišna publika se sve više u-
življuje u prirodu teatra i svojim po- ·
našanjem u njemu'daje sve jasnije dokaze svog doista iskrenog i velikog oduševljenja i strasne ljubavi za tu visoku umetnost. Ona je, time, do_
stojni naslednik naprednog dela naše”
pozorišne publike pre rata, koji je, iako u gledalištu podređen, umeo da manifestuje istinsku ljubav za dobru i pozitivnu pozorišnu umetnost, ali, i da manifestno kritički, kad je trebalo, u pozorištu istupi i napredno dejstvuje. U našoj današnjoj pozorišnoj publici, ima uostalom, i visoko Kkulturnih gledalaca, koji su njen najbo_
lji, mnajsvesniji sastavni deo. Ali pojedinačni neugodni istupi, pojave koje se ne mogu sakriti i
koje, naprotiv, ponekad bacaju senku na čitavo gledalište, takve su prirode da ih treba lečiti. I baš zato bi bila visoka dužnost kulturno svešne većine pozorišne publike da i sama počne da iskorenjuje te negativne po_ jave u gledalištu.
Ali u pravcu podizanja, umetničkog vaspitavanja naše nove pozorišne publike treba i organizovano doejstvo_ vati. Tu ulogu treba da prime na sebe masovne organizacije, gde se ta pu_ blika iđejno podiže i vaspitava, kolekfivi preko kojih ona dolazi masovno u pozorište, sindikati, naročito, koji se sistematski staraju đa joj se omo_ gući što češći pristup u pozorišnu dvoranu. U kulturno-prosvetnom ak_ ftivitetu sindikata ovo bi moralo biti jedna ođ važnih strana programa kul_ turnog uzdizanja našeg čoveka.
Milan BOGDANOVIĆ
KNJIŽEVNE!NOVINE
BROR SG
KNJIŽEVNI KRUŽOCI ZA PROPAGANDU I OMASOVLJENJE NAPREDNE KNJIGE
Kulturno-uimjetnički niasvovni rod u NR Hrvatskoj pokazao je znatne re_ zultate na sektorima kazališta, muzi_ ke i folklome umjetnosti. Međutim, na području književnosti, osim časopisa i knjiga, javni masovni rađ u propagiranju književnosti ogledna» ze sumo u Tovrsmenim knjižezan m večerima, u raznim priredbama po do_ movima—-kulture, u pojedinačnim pre_ davanjima književnika na narodnim sveučilištima, radiu itd. Time je kod radnih masa uveliko probuđeno infteresovanje za književnost, ali se pokazalo da te forme nisu dovoljne za unošenje' književnosti u najšire mase.
Da bi se značajna djela naše i strane napredne književnosti što više po_ pularizirala i pravilnim tumačenjem koristila u odgajanju masa, iažene su nove forme kako bi se knjiga pri. bližila narodu, kako bi se organizirao taj posao i pronašli ljudi koji će se sa razumijevanjem i ljubavi založiti za taj kulturni zadatak. Došlo se na ideju da se formiraju grupe ljubitelja knjige, grupe omladinaca iz radničkih i intelektualnih krugova. Tako su već formirani književni kru_ žoci propagatora knjige prvo u pokrajini, zatim „Centralni Književni kružok u Zagrebu, a sada se formiraju Književni kružoci po raznim masov= nim organizacijama u Zagrebu.
Mnogobrojne književne večeri do_ nijele su iskustva o tome kako široke mase primaju čitanje književnih djela. Kod nas se objavljuje i čita vrlo mnogo knjiga, a često mnoga mnačajn,„ djela ostanu nerecenzirana ili površno registrirana u štampi, a sem toga pisane kritike često svojim stilom i rječnikom nisu pristupačne širim narodnim slojevima. Zato se javila misao da se radnim masama priđe neposrednije. Pristupilo se“ usmenom propagiranju značajnih knji_ ževnih djela sa sadržajem iz narod_ nooslobodilačke borbe, o izgradnji socijalizma u Sovjetskom Savezu i kod nas, o revolucionarnoj borbi međunarodnog prolefarijata itd.
U dužnost književnih kružoka za propagandu i omasovljavanje napred_ ne književnosti, osim organizira_ nja književnih večeri i predavanja, spada i upoznavanje širokih masa sa književnim nasljeđem, upoznavanje sa velikim Književnim ličnostima, uz biografske podatke i tumačenje epohe, uz objašnjavanja sadržaja i ideja tih djela. -
Za razliku od narodnih sveučilišta, koja, također, popularnim predava_ njima tumače narodu tekovine kultu_ re i savremene idejne pojave u soci= jalističkom razvitku, i to u prostorijama koje su za to određene, — književni kružoci, formirani u samim ma_ sovnim organizacijama, imaju mneposredan i svakodnevni dodir s radnim masama i kao leteće grupe mogu se pojaviti na svakome mjestu gdje se ukaže potreba, a gdje se okupe radnici i omladina: u domovima kul_ ture, uličnim odborima, uličnim blo_ kovima. na radilištima, u tvornicama, sindikalnim podđružnicama, u raznim društvima itd. Na ovaj način omogu_ ćuje se prisniji dodir s radnim ljudima na samim mjestima njihova rađa i sastajanja.
Pored omasovljavanja i propagan._ đe napredne književnosti, kružoci će književno odgajati mlade rukovodio_ ce, učiti ih da vide vezu između stvarnosti i književnosti, a poneke ospošobljavati da Centralnom Književnom kružoku šalju uočemi mate. rijal koji može poslužiti za Kknjiže_. vnu obrađu.
Književni kružoci u pokrajini imaju još jedan zadatak: da sakupljaju dragocjeni materijal koji živi u narodu u vidu pjesama o narodnim hero_
jima, o ustanku, o rukovođiocima, o Partiji. Taj materijal dosada još sko_ ro uopšte nije sakupljan. Pred književne kružoke postavlja se i zađatak da učestvuju u sakupljanju tog, blaga u vidu narodnih pjesama, usmenih priča i anegdota nastalih u na_ rodnoj revoluciji, kao i ranije nezabilježena djela narodne književnosti.
Književni kružoci imaju kao zadatak da vode evidenciju o pojavama novih knjiga. Svaka značajna nova knjiga domaćeg ili stranog autora propagiraće se na priredbama po rajonima, uličnim blokovima ili na ma_ Sovnim „sastancima. Čitanje mnajpogodnijih mjesta iz tih knjiga, Uz kratke referate i objašnjenja, a na_ ročito čitanje revolucionarnih pjesa_ ma, vršiće se i pred odlaske na javne radoVe, prilikom odlaska i dolaska radnih brigada, na samim radilištima. Književni kružoci treba đa okupe i članove glumačkih družina, jer u o_ vom zajedničkom radu mladi glumač_ ki amateri sticat će potrebna Književna znanja, koja će im koristiti u glumačkom radu, a oni se mogu ko_
. ristiti kao čitači na priredbama knji_
ževnog Rkružoka, kao recitatori na književnim večerima. Naročito se ova potreba zajedničkog rađa ukazuje u manjim mjestima u pokrajini, gdje se postavlja pitanje koncentracije svih snaga za uspješno izvršenje umjetničkih zadataka.
Književni kružok ima umjetničkog rukovodioca, tehničkog i propagand_ nog rukovodioca, predavače i refe. rente. Razumije se da kako izbor djela koja se tumače, tako i tumače. nja moraju biti na idejnoj visini, Sam rad se prilagođuje lokalnim prilika. ma i nivou sredine.
Književni kružoci moraju biti u stalnoj vezi sa Centralnim književnim kružokom pri Savezu kulturno-prosvjetnih društava u Zagrebu, dostavljati mu kratke mjesečne referate o radu, sa kritičkim osvrtom na rad i sugestijama za poboljšanje rada.
Inicijativa za osnivanje Književnih kružoka u pokrajini data je narodnim odborima i oni su dosada organizirali oko 60 književnih kružoka ove vršte, No mnogi odbori nisu pravilno shvatili svrhu Kkružoka, a i kontrola njihovog rađa nije bila pravilno izvršena zbog prezaduženosti prosvjetnih referenata, a i usljed prebacivanja kompefencija na drugu ustanovu, Tako, iako su bila data osnovna uputštva za rađ ovih kružoka, izgleda da se djelokrug njihovog rađa u nekim mjestima pomiješao sa radom omladinskih »literarnih kružoka«, čija je svrha kulturno i stručno uzdizanje mladih književnih početnika, kojima rukovođi Zemaljsko vijeće Narodne omladine Hrvatske, A zadatak ovih književnih kružoka jeste da populariše književnost. Razumljivo je da na terenu gdje postoje obe vrste kružoka, neophodna je koordinacija rada, naročito pri javnim istupanjima kad je potrebna uzajamna pomoć.
Da bi se uklonile postojeće organizacione smetnje, da bi se rad književnih Kkružoka planski i sistematski sprovođio u pravcu datih zađataka osnovan je prošlog mjeseca pri Savezu kulturmo-prosvjetnih radnika u Zagrebu Centralni književni kružok, u koji st, pristupili omladinci iz kulturno-umjetničkih društava, pretstavnici sindikata i drugih masovnih orga= nizacija, kao i domova kulture, stariji i mlađi Književnici, profesori i glumci, U širu upravu Centralnog književnog kružoka ušli su i rukovo= dioci zagrebačkih kružoka, kao i pretstavnici literarnog kružoka »Joža Vlahović« i redakcije časopiša »IzVOTr«.
wIWWWIEuuuNNL: uuu ur auu amuuuı zum guzu Iza Ir sCa annum AAA E:iu n munara III UIuuIINIJIUEE Wrzzz ui u punu uu uuu e Iu=uu uu ira u= uu LIL I:iu run umeren mu LALAIAEL:PIC uuu UI run are aiAE TITA III Y amina Pre muveruuumı PIN IRIG e mei muir= ILI U m RIICT:DAI CC IIG er m JCI: 8 LI aims rar rRCZ re ma neman perr enim amar a rriapa; cinema ar ree re ra nE er er==—
od tog polja, izabrao revolucionarni odbor, komanđu, i uputio se kući preko Mađarske, u kojoj je vrilo, do Be-· ča, gdje je bila đavolja gužva. To je jedan strojevođa, revolucioner, prosto ukrao voz i odvezao se s istarskim bataljonom kući. Ali gospođa su već biJa povukla nove granice svijetu. Na italijanskoj granici sačekaše bataljon Kkarabinjeri i odveđoše u logor blizu _ "Tržića, Barba Ciko pobjegao je iz lo___Eora sa svojim drugom Župičićem, ____— Sjećam se, sjećam toga. Došao si „malo poslije u rudnik. A mi smo, čim __ si ti ono otišao na front, — govori Bi_ _Ččič svom drugu — poveli štrajk, Ve___za je radila, divota jedna: Štrmac, Vi_ njež, Krapanj, Štalije. Najprije se de| mo! alo u Raši i Labinu a onda __Emo najavili štrajk. Žandari oko nas, na svakog po dvojica. Pohvataše nis, iz odbora, pa na direkciju, sa direkci_ je na vojnu komandu, oberlajtnant viŠ »pobiću vas, vi ste mobilisani«, Ne pomaže,
____Sazvale onda vlašti austrijske zbor,
___Drijete, ne vratimo li se, pozvaće voj-
_ Bku. Ništa ne vrijedi. Ljudi kao je. I moradoše dati dvadeset pet po-
sto povišice. Naša orfanizacija ojača-
_ Ja, Slavili smo Prvi maj i vikali: Do-
lje rat! Bilo nas je nekoliko hiljađa.
Ništa nam nisu mogli, | _— Još jednom smo ššli u akciju za
o tno radno vrijeme, stigle vojne komisije, ispituju, prijete, kad u tom
_ Kapitulacija Austrije, Razvili mi crvene zastave i otišli na Vinjež. Neka
| gospođa iz grada viču »živila Italija«, narod viče »živila Jugoslavija«. Zaki-
" tili se trobojnicama, a mi stavili crvene trake, držimo za Jugoslaviju ali ne volimo kraljevske trobojke, Iznije_ Ji emo onđa i onu sliku Karla Marksa. . Bio sam u Sv. Nedjelji kad su doŠli Italijani. Narođa našeg, istarskog, mnogo, Nose jugoslovenske zastave, mi
|
crvene, Došla italijanska mornarica i prijeti: Skiđaj zastave, ~ pucačemo. Niko nije htjeo da skiđa ve. Nagrnula onda vojska i silom CMJ čala, Počel organizacija ja , ela
sajeoe al ati ! seljačka sirotinja, | Držimo skupove i tražimo
a u reformu. Govorimo seljacima
o zadrugama, I ja sam govorio, od srca... Vodili smo štrajk za povišicu plata, za obaranje vojnog suda u Julijskoj Krajini, Oborili smo ga uz pomoć ostalih rudara Istre. Ti si, Ciko, bio onda delegat.
— Kupili smo i sindikalni đdom, napominje Marija. — i zadrugu smo imali,
— TI lopova u rukovodstvu, — veli barba Ciko.
— Jesmo. Ali smo raskrinkali onog velikog: demagoga Kumičića. Tako smo ga svukli da su mu se svi grijesi vidili, -.
— Dvadeset i prve, mi smo bili snaEa — zamišljeno konstatuje Dinko Bičić, — Gospoda nisu više mogla da se igraju s nama. Izmislili onđa fašiste i naoružali ih. Zadnjih dana februara, direkcija hoće da otpusti velik broj radnika, A glad strašna. Mi uputili protest. Naš pretsjednik Pipan otišao u Pazin, tamo ga uhvatili fašisti, pretukli i prisilili da popije pola litre ricinusa, Onda smo stupili u profestni štrajk, drugog marta, zbog napada na našeg sekretara i očitog terora fašista. Svakog dana smo se ftađa tukli s njima. Trećeg marta došli svi seljaci koji su radili na rudniku, neki nose koce, drugi vile, treći kose. Na zidovima kuća stajale su objave o aneksiji Istre Italiji. Pocijepali smo te objave. Ušli smo u »cirkolo-fašista«, a fašisti pobjegli preko krovova, Onda se na ftrgu stvoriše karabinjeri i zapucaše na nas. A mi — udri po njima, Nestalo ih je začas, Izišao poslije njihov ·ka-
' petan, hoće da pregovara. Traži bez-
uslovan mir. »Nema mira«, odgovara– mo. I dogovaramo se, kako dalje da vođimo borbu. Ljudi traže: okupirati rudnike, Revolucija će doći svuda, Organizovane su tada borbene grupe, okupirani rudnici Štrmac, Vinjež, Krapani, Štalije. Kuriri su držali vezu, U rovovima su pravljene bombe od dinamita, našlo se još nekolko pušaka, minirani su prilazi oko rudnika. Sutradan je došla vojska na Vinjež. Svaki kamion je zaustavljen. Gospoda traže pregovore. Deset radničkih parlamentaraca odlaze u Labin. Od njih zahtijevaju bezuslovan mir i red, Sporazuma nema. Na Vinježu se sakupili ruđari i narod, proglasili oduševljeno svoju radničku Republiku i počeli raditi za svoj račun, Vojnici
Odgovorni uređnik: Jovan Popović, Beograd, Francuska broji ? — Štamparija »B
razgovaraju 8 rudarima i obećavaju da neće pucati na njih. Svi otkopi Labinskih rudnika radili su pod radničkom upravom, proizvodnja je bila bolja no ikađ, ugalj je odlazio na depozit, po. sebno svrstavan. Ali radnici još nisu bili očistili iz svojih redova sve kuka= vice. Jedan iz akcionog odbora, Montante, pripremao im je iza leđa izdaiju. Trebalo je da neko ode u Trst, da se poveže sa radničkom „Generalnom konfederacijom i zatraži podršku. Javio se Montante, ali, umjesto Konfederaciji, on je otišao Direkciji rudnika, primio od gospodara 42000 lira i obećao da će razbiti pokret.
Kad se vratio, radnici još nisu znali za izdaju, Prevario ih je da su ga fašisti uhvatili na putu i napali, pa nije stigao do Trsta. Poslije toga odvojio se odđ akcionog odbora i počeo harangirati protiv sindikata, Oko njega sakupilo se trinaest izdajnika.
— Mi odlučili da ih pohapsimo, priča Domac Rota. — Pipan sa četom otišao kroz hodnike u Štrmac i uhva-– tio ih. Odveli smo ih u Krapanj, u zatvor. Ali zatvor nismo dovoljno osigurali. Dvadeset i prvog aprila došle Gvardija Ređe* iz Trsta, navalile na zatvor i izvukle Montanta i njegove. Vidjeli smo ga kad je počela borba na čelu kraljevske garde i fašista, nosio je zastavu, kidao mine, vodio lopove na Štrmac. Došli su sa sviju strana i otvorili „vatru. Naši su se branili dokle god smo imali municije. Svi rudari iz rovova ušli su u borbu. Odbijali smo ih do posljednjeg metka. Onda, Pipan dolazi k meni na Vinjež i kaže: »Opkoljeni smo sa svih strana, municije nema više, Poklaće nam sve ljude, A Revolucija će doći, trebaće ih!« Gleđam ja Pipana i vidim, odlučio je nešto. »Ja ću se predati, — zaključuje Pipan — a tebe ne znaju još dobro, povuci se s ljudima, čuvaj ih«, Nismo se mogli složiti ali Pipan je sebi utuvio to u glavu, otišao i predao se.
Rudari su se povukli kroz okna i hodnike u šumu. Popeo sarh se na štijenu da vidim šta je s Pipanom, a kraljevska garda osula palibu na mene. I ti si, Ciko, bio sa mnom. Sjećaš li se?
— Izišao sam ipak da vidim, još vjerujem da nije sve propalo, gledam 8 ruba šume, Štrmac, Vinjež, Bve OD-
* kraljevski gardisti
koljeno, pohvatali neke ljude, vode ih. Dva radnika su izveli pred šaht, užasno mučili, čavle im zabijali u glavu, ubili ih...
U kuhinji nastađe tajac. Stari Bičić zapalio je novu cigaretu, drži šibicu pod npžom a ne povlači i ne vidi da je sva već crna.
— „Ništa se nije moglo učiniti, tiho dodaje barba Ciko.
— Moglo se, — nestrpljivo upada Bičić. — Svuda su radnici htjeli što i mi, ali Lenjina nije bilo, brate moj, Partije..
Poveli su veliku akoiju za spasava= nje uhapšenih drugova. Devet mjeseci organizovali su pomoć, sakupljali ogromne svote i podmićivali sudije, advokate, funkcionere od vrha do dna. Drugovi pred sudom bili su kažnjeni djelomično konfinacijom. :
Pipan je pobjegao u Ameriku ali je i SO poveo štrajk pa su ga gospoda ubila.
Dugo vremena stari Bičić i njegovi |
đrugovi nisu smjeli ni blizu rudniku. Opsadno stanje trajalo je još u Labinštini. Naoružani fašisti gonili su rudare i demolirali sindikalni dom,
— Petnaestog maja bili su izbori za italijansku skupštinu, Rekli smo ljudima: svi u Labin, na izbore. I ljudi svi došli, do jednoga, Mi na trgu u Labinu, a na svim prozorima oko trga mitraljezi, Nismo se ni okrenuli, naletila skvadra fašista i počela tući ljude batinama i kundđacima. Znaju, mi ćemo glasat za komuniste i socijaliste, Sukobismo se, a oni otVoriše vatru. Pored mene ubiše dobrog druga Antona Parancana a mnoge druge raniše, Rasturili nam tako ljude.Nekolicinu fašisti uhvatili i kundacima nagonili ca ad za njih. Takvi su bili ti iz-
ori, .
Kađ je Musolini prigrabio vlast Bičić je postao član ilegalne komunističke partije. Otišao je u Francusku i tamo radio po rudnicima. Vratio se poslije dvije godine jer je Istra živjela u srcu Domca Rofe kao živa rana. Ugukao še na posao s najmanjom platom, nikad mu je nisu povisili, svaki dan su mu pljuvali u lice.
Ali nisu pokorili Domca Rotu, U njegovoj kući, ili u šumi iznad kuće, sastajala se ćelija komunista, kojoj je on pripadao, đruga je bila na Labinu, treća na Štrmcu., Neprijatelj nije mogao da ih otkrije.
aaa ina altyaJ upon O orba«, Beograd, Dečanska 31,
— A ja sam čuvala stražu, — dodaje Marija, — I naša djeca, Marijo, Jordano, Josip, Pjerina. Iz Trsta i Gorice dolazili su drugovi ali nikad nisu ni riječi izbrbljali.
Komunisti su radili u narođu, kidali đavolsku mrežu laži o Sovjetskom Savezu. organizovali Crvenu pomoć, sabotaže za vrijeme abisinskog i špan= skog rata, pomoć španskim borcima. 'w nesreći trideset sedme poginuo je u rudniku Bičićev sin Jordano, plativši životom harač zločinačkom radu ka_ pitalista u jamama,
Tako su oni dočekali rat. Povezali se čvršće sa drugovima iz Jugoslavije.
— Digli se proleteri u Jugoslaviji, i cijeli narod, a meni se čini da mi je opet dvadeset godina, Lenjinci su tamo, mislim, a kad su tamo lenjinci onda je i Revolucija.
Pjerina je liferovala materijal, mati nosila čarape i odijela u odrede, Marijo je svršio partiski kurs i radio na terenu, Josip je postao kurir. Poslije kapitulacije Italije djeca su otišla u odrede, rasla s narodnom revolucijom, tamo su bila i četiri sina barba Cike, stari Bičić agitatoy i borac u radnim četama, a poslije pretsjednik odbora Narodnog fronta u Katuri i narodni sudija, a barba Ciko odbornik u Bartićima. Bičićev Josip umro je od ozleda, koje su mu zadali Nijemci, kad su ga jednom uhvatili kao partizanskog kurira.
—Ali kad je došlo oslobođenje, skoči stari Bičić, — ja se nisam mogao od radosti nigdje skrasiti. Pet dana sam išao s ljudima od sela do sela, pjevao, držao mitinge: Revolucija je kod nas naširoko pobijedila, Pipane, Republika je naša velika.
Razdragan od tih uspomena stari rudar otvorio je vrata od sobe: tamo je spavalo jedno od troje njegove unu– čadi, koji, po redu, obilaze djeda i baku. Zagledao se dugo u rumeno okruglo lice, pažljivo zatvorio vrata i opet se vratio k nama.
— Za sreću Republike, mi smo znali šta treba: znoja i truda i zanosa. Ja i
Ciko, otišli smo na svoja radna mjesta, u rudnik, Dugo već živim i naučio sam da gledam dobro. A ljepotu ove naše Republike, Titovske, jedva mogu da sagledam,
· uka i život« izđanje
«
Centralni književni kružok o Zagrebu davaće okvirne planove rada kružocima u Zagrebu i pokrajini, pomagati pri izboru djela i davanju materijala potrebnog za pravilno pomaganje, Pri njemu se otvara i tečaj za rukovodioce kružoka, Pored ostalog, otvara se tečaj za umjetničko čitanje tekstova i recitovanje pjesama. Ovim će se popuniti jedna osjetna praznina u našem kulturom životu, jer od talentovanih čitača i recitatora amatera neki mogu postati umetnici toga žanra.
Na dvomjesečnom tečaju znalačkog čitanja za mlade početnike iz Zagreba, koji se otvara, uči se hrvatsko-srpski jezik, akcentclogija, gramatika, dikcija, osnovna pravila znalačkog čitanja i obrada tekstova,
Centralni književni kružok pomagaće i mladim književnicima početnicima, naročito iz radničkih i seljačkih slojeva, upućujući ih u literarne kružoke i omogućujući im da dođu do potrebne literature. ri
Da bi ovaj rad na propagiranju iomasovljavanju napredne knjige mogao pravilno funkcionirati, Centralnom književnom kružoku potrebna je · svestrana pomoć Društva književnika Hrvatske, Centralnog i narodnog sveučilišta, Kluba književnih početnika »Jože Vlahović«, profesora književnosti i glumaca, kako radi koordđinacije rada prilikom priredbi tako i radi izbora djela koja će se tumačiti i čitati odnosno recitirati,
Centralni književni kružok već je uzeo vidnog učešća u proslavi S. S. Kranjčevića prilikom četrđesetogodišnjice njegove smrti. U plan rada uzeto je za prvo vrijeme nekoliko zna= čajnih imena iz naše književne prošlosti, zatim »Mati« od Gorkoga, »Kako se kalio čelike od Ostrovskoga, »Mlada garda« od Fadđejeva i nekoliko značajnijih jugoslavenskih književnika sa temama iz narodne revolucije i izgradnje socijalizma.
Ako buđu pravilno izvršavali svoje zadatke, književni kružoci za propar giranje i omasovljavaje književnosti postaće nova kultuma žarišta sa Šširokim djelokrugom rađa. Pokrajina se prva ođazvala i pristupila organizira-– nju kružoka. Neki kružoci su već istupali pred javnost. Dužnošt je Centralnog književnog kružoka da najveću pažnju obrati baš pokrajini kojoj treba najviše pomoći,
A. R. BOGNLIĆ
BIBLIOGRAFIJA
pripovetke.
Bora Stanković: Odabrane : U svojim
Predgovor Velibora Gligorića. pripovetkama, kao i u romanu >»Nečista kr« i drami »KMoštana« Bora Stanković dao je i realislički prikaz društvenog stanja u starom Vranju, ropskog položaja i tragične sudbine ljudi u uslovima patrijarhalnog života u vreme prelaza Vranja iz turske vladavine pod vladavinu srpske buržoazije. »Jugoslovenski klasici«, izđanje »NOVOg pokolenja«, Beograd, 1948.
Aleksa Šantić: Ođabrane pesme. Predgovor Vida Latkovića. Pesnik oslobodilačkih težnji našeg narođa pod austrougarskom vladđdavinom, Aleksa Šantić đao je u svojim majboljim pesmama iskrenu i snažnu borbeno-patriotsku i ljubavnu liriku, koja je ostala i danas bliska narođu. »Jugoslovenski klasici«, izdanje »NovoOg „pokolenja«, Beograd, 1948.
Stevan Sremac: Ođabrana dela, Knjige T i II (b)Pop Ćira i pop Spira«; »Ivkova slava« i »Zona Zamfirova«). U svojim humoristično-satiričnim pripovetkama i romanima Stevan Sremac je, i pored svojih konzervativnih nazora, đao realističku sliku malograđanske sređine i patrijarhalnog života u Srbiji s kraja XIX veka, Izdanje Matice srpske, Novi Sad, 1948. •
August Šenoa: Zlatarevo zlato. U ovom istoriskom romanu Augusta Šenoe, najpopularnijeg hrvatskog građanskog romantika XIX veka, prikazan je uspon građanstva u Hrvatskoj s kraja XVI veka. Izdanje Matice srpske, Novi Sad, 1948.
Poezija mlađih. Uređio Risto Tošović, Izbor pesama naših savremenih mladih pisaca. Ovaj zbornik štampan je povwodom festivala Narodne omladine u Beogradu. Izdanje »Novog pokolenja«, Beograd, 1948.
M. Sejers i A. E. Kan: Velika zavjera protiv Rusije. U ovoj knjizi dvojice američkih novinara prikazana je zakulisna delatnost američkih monopola protiv Sovjetskog Saveza, u razdoblju od 1917 do 1946 godine. Izdanje Društva novinara NR Hrvatske, Zagreb, 1948. Cena 58 dinara.
R. B. Šeridan: Škola ogovaranja. Komedija u pet činova. Jedan od klasika engleske dramske književnosti, Šeriđan je u ovom komadu dao satiru na pokvarenjaštvo i prazan život engleske aristokratije u XVIII veku. »Pozorišna biblioteka«, izdanje »Prosvete«, Beograd, 1948. Cena 20 dinara.
Bernarđ Šo: Đavolov učenik. Pozorišni komad u tri čina. U ovom komadu Bernarđa Šoa, najznačajnijeg savremenog dramskog pisca Engleske, oštroumnog satirika i Kkritičara savremenog kapitalističkog društva, data je slika društvenih odnosa u Americi krajem XVIII veka, u Vvrcme ratova za oslobođenje. »Pozorišna biblioteka«, izdanje »Prosvete« ' Beograd, 1948. Cena 17 dinara.
Veljko Petrović:Prepelica u ruci i đruge slične pripovetke. Zbirka pripoveđaka, pisanih odđ 1909 do 1948 godine. Izdanje Matice srpske, Novi Sad, 1948.
V. G. Koroljenko: U rđavu đruštvu. Izdđanje Matice srpske, Novi Sad, 1948.
Georgije Berezko: Noć vojskovođe. Ro-
Day Izđanje Matice srpske, Novi Sad, A. Beljajev: Covek amfibija. Naučno-
fantastični roman.
Novi dao ja Izdanje Matice srpske, . Orlov: Priče o neuhvatljivom. TIzda: Matice Srpske, Novi Sad, 1948. io Arkadije Gaiđar: Plava šolja i đruge priče. Izdanje Matice srpske, Novi Sad, 1948. Vera Ibner: Kađ sam bila mala. Priče za GRU: Izdanje Matice srpske, Novi Sad,
Sima Cucić: Prvi koraci. Knjiga za decu. Izdanje Matice srpske, Novi Sad, 1948.
Lav Tolstoj:Male priče. Izdanje Matice srpske, Novi Sad, 1948. :
N. Garin: Toma i Garov. Priča za decu. Izdanje Matice srpske, Novi Sad, 1948.
K. 1. Bilinski: Osnovi i tehnika literarnog redigiranja. »Problemi štampe«, sveska TI izđanje Društva novinara NR Hrvatske, Zagreb, 1948. Cena 30 dinara. • · Anton Polenec: Razvitak živih bića. «Na-
»Pri 1948. Cena 7 dinara. osvete, Beograd,
::–>—Z=zZz–—ICcCS=KUREDNICI: Jovan Popović, Ceđomir Minđerović i Marijan Jurković
SOPTELATA ZA WNJIZEVNE NOVINE e a U Zemlju na 3 meseca 35 dinara, a i meseci 70 dinara i na eođinu dana :: 140 dinara.
a inostranstvo: na 3 meseca 50 nara na f meseci 100 .đinara i na godi dava
200 dinara. ji Rukopisi se ne vraćaju.
Broj čekovnog računa 1-9060049 Poštanski fah 61%, Oi