Književne novine

|

|

|j

| | |

/ \ |

||

Zi

} }

)

i

| | |

| lo dođuše — sporije nego što jHjeva tempo kulturnog rastenja narodnih masa — i naša knji-

| |hritika počinje d. zauzima sVO~

| Sto, 8Voj položaj u borbi za pra-

| % puta naše književnosti, za du| _ Socijalističku idejnost njenih Il za punoću i formalnu dovrše-

| izraza, — za visok kvalitet liteJre, kao jednog od specifičnih ob-

| |ideologije. Pored starijih kritičara | ji su se istakli još u staroj Jugosla| i, Sve češće se javljaju po književ| je časopisima, u svima krajevima hše zemlje, novi ljudi i na ovom po-

. Svi oni, prema svojim snagama i nanju, nastoje da pomognu borbu za razvitak nove realistižke i socijalističe knjižovi osti, objašnjavašući, s jedne strane, čitalačkim masama značaj novih književnih djela, otkrivajući nji-

zamućen ili prikriven i, s druge strane, podižavajući i potstičući pisce kad daju djela dostojna epohe, a kritikujući ih, ukazujući im na griješke kad kroz svoje umjetničke likove, kroz svoje Slike, ne izriču ideje našega doba, ne adražavaju stvarnost | ne otvaraju perpektivu u budućnost, ne goVore o novim sutrašnjim ciljevima koji se već pomaljaju pred našim čovje„ kom,

Za pihvilno rukovođenje razvitkom literature, književna kritika je od presudne fažnosti, ili, još tačnije rečeno,

| hov iđejni smisao, ponekad nedorečen,

razvitak književnosti jedva da se mo= že i a2misliti bez zdrave i pravilne kritike. Ali da bi književna kritika

moglajdanas odgovoriti svim pomenu= tim i /rugim zadacima „potrebno je da

0 kritičari znaju temelje ičko-lenjinističke estetike, da

Š a mac Pa

ko riječi o principu partijnosti, o | je kođ nas pisano vrlo malo.

alkoja ne bi bila partijna u većoj anjoj mjeri, otvoreno ili prikriveo. Princip partijnosti nije »izmišine danas, kako neki misle, On se

se klasne suprofnosti zaoštravaju; taId on još probija fasade raznih stilo|\ i metoda u umjetnosti, škola i praa u filozofiji, otkrivajući iza njih pmilosrdnu borbu klasa i pamtija, su bbe njihovih interesa, Klasici naučnog »cijalizma „maglašavali 8u ogromnu pžnost ovog principa, važnost svisne njegove primjene u svima obstima ideološke nadgradnje, Već u jemačkoj iđeologiji« (1845) Markg 1 els, govoreći o takozvanom »istinom gwsocijalizmu« njemačkom 'mjiževno-političkom pokretu koji se četrdesetim godinama prošloga via prikazivao zaštitnikom »čovjeka ao takvog« i poricao klasnu borbu, kazali su #vu laž takvog štava, sta» nad klasama i nad partijama. »Istinski Rocijalizam« je socijalni panoa pokret Moji je niknuo potu no van zaista partijskih interesa i oji želi đa produži postojati i sada, inakon. što se formirala komunistička artija i nasuprot njoj. Razumije se samo po sebi, đa će ođ trenutka poe prave komunističke partije u Njemačkoj »istinski socijalisti« morati \đa sve više nalaze &voju publiku je\dino u silmoj buržoaziji, a pretstavni=

bd |ike te publike — među impotentnim

|i propalim piscima« (citirano prema djelu Marks-—-Engelg: »O umjetnosti«, \rugko izdanje, str. 853), Ovim riječima isyečena je sva iluzornost i fiktivnost | nastojanja da se zauzme položaj nad | Buprotnim faborima u klasnom dru| Btvu; i literatura mora da se opredi-

| GE |

K LICU Č

LJ

Na sliot Đorđa Andrejevića Kuna »Svjedđoci užasa« (Sedma izložba U đruženja likovnih umjetnika Srbije) mema onih ncizbježnih detalja, još ma– nje šablona koje su đo sađa upotreblja» vali mnogi naši likovni umjetnici prikazujući fašiste i njihove zločine nađ radnim narodom Jugoslavije, odmosno naše radne ljude, njihova strađa= nja i podvige. Na toj slici nema ni jednog naciste 85 poznatom mašinskom puškom preko gruđi, sa šlemom na · četvrtastoj glavi ı remenom podno zvjerske donje vilice; na njoj se ne vidi ni jedan četnik ili ustaša 8 nožem a ruci ili za pojasom, Šta više, na njoj nije direktno prikazan ni je“ đan jedini đetalj užasa, ni jedan izvršilac užasa, ni jedna kap krvi ili plamen požara, Na njoj se ne vide vješala, ni Ppuščane cijevi ni Dereni ili ookrvavljeni bajoneti,

ni modrikasti pramenovi dima pređ prsima ili plećima pogibalaca koji još nijesu popadali. Na njoj uopšte nema direkino prikazanog taoca, mučenika ili mrtvaca; na njoj nije neposredno naslikan nikakav podvig štrađalnika, nikakav detalj njihovog držanja u užasu: ne vide se majle koje svojim išjelom zaklanjaju djecu, ni muške razdđrljene grudi, ni stegnute pesnice, ni visoko podignute ruke, ni otvorena usta koja, kličući, prkose smrti i zločincima. Ne, Kun je ovdje pošao drugim putem, izabrao je drukčija sredstva, drukčiji postupak, On se odlučio na slijedeći zađatak: slikajući manju grupu ljuđi koju su neprijatelji dotjerali đa gleda izvršenje užasa nad svojim suseljanima, odabirajući ljude pa tu grupu, određujući njihov međusobni odnos i raspored i, — što je najvažnije, — dajući njihova lica, njihova uzbuđenja i misli kao subjektivne odraze objektivnih stvari i događaja, — umjelnički prikazati sve: i izvršioee užasa i strađalnike, zločince i heroje, tirane čije je djelo“ nepravedno i ošuđeno na pogibiju—1i naše rodoljubive radne ljude čije je pregnuće pravedno, revolucionarno, đuh nc-

/

KNJIŽEVNE!NOVINE

O NEKIM POJAVAMA U NAŠOJ KRITICI

jeli za jedan od dva velika tabora koji dijele ljudsko društvo, nema i ne može biti neutralnosti, ne može se u klasnom društvu boriti za nekog »čistog« čovjeka, čovjeka koji ne bi nosio. na sebi klasne oznake, koji ne bi pripadao jednoj od te dvije partije. Literatura ne može biti bespartijna ili nadpartijna, ona nužno mora pokazati svoju partijnost,

Lenjin u svom mladđalačkom radu »Ekonomska sadržina narodnjičestva i njegova kritika u knjizi g. Struvea. (Odraz marksizma u buržoaskoj literaturi)« (1894—1895) govori o pravoj suštini buržoaskog objektivizma i stavlja mu nasuprot materijalističko, marksističko. shvatanje objektivnosti koje uključuje u sebi partijnost, kao bitnu, najvažniju crtu, »Objektivist govori o neophodnosti datog historijskog procesa; materijalist Rkonstatuje s tačnošću datu društveno-ekonomsku formaciju i antagonističke od ncse koje ona rađa. Objektivist, do'kazujući neophodnost dafog nizn činjenica, uvijek rizikuje da zabludi na tačku gledišta apologete tih činjenica; materijalist razotkriva klasna protivurječja i baš time određuje svoju tačku gledišta, Objektivist govori o »nesavladivim historijskim tendemcama«; materijalist govori o onoj klasi koja »upravlja« datim ekonomskim poretkom, stvarajući baš takve oblike kontraakcije drug:h klasa. Na taj na-

čin, materijalist, s jedne strane, do~ .

sljednije nego objektivist i dublje, potpunije provodi &voj objektivizam, On se ne ograničava ukazivanjem na neophodnost procesa, nego objašnjava

· kakva upravo društveno-ekonomska

Tormacija daje sadržinu tom procesu, kakva upravo klasa uslovljava tu neophodnost... muaterijalizam. uključuje u sebi, tako reći, partijnost, obavezujući da se kod svake ocjene događaja pravo i otvoreno stane na tačku gledišta određene društvene gru-– pe.« (Lenjim, Djela, IV, rusko, izdanje tom I, str, 380, 8381.) U literaturi je buržoaski objektivizam doveo do na= turalizma, srozavši kritički realizam na umjetnički metođ koji brani bur= žoasku stvarnost života, »ne razotkriVa klasna protivurječja« njegova, nego slikajući »nesavladive historijske tendence« staje stvarno na stranu svih gadosti i prljavština tog poretka. (»Ja ne diram u pitanje ocjene političkog sistema, pitanje o majboljem načinu vladanja ljudima u religiosnom i po> litičkom odnosu — piše Zola u svojim bilješkama za seriju romana »RugonMakari«. — Ja ne mogu afirmisati ili braniti bilo koju politiku ili religiju. Sl'ka koju slikam samo je analiza komadića stvarnošti, onakve kakva ona ješte.«) Samo pantijno prilaženje stvarmosti, posmatranje svih manifestacija života sa tačke gledišta najprogresiv-= nijih društvenih smaga može da učvršti idejnost umjetničkog djela, može da omogući piscu da pravilno osmisli 8voje &like, đa izreče ne samo svoj sud o Stvarnosti, nego i da pomogne pobjeđi snaga sutrašnjice i tako učini Mpisca alttivnim učesnikom, u izmjeni &tvarnosti. Na taj način partijnost manksističko shvatanje objektivnosti postaje, kad je sastavni dio umjetničkog metoda, elemenat koji pomaže piscu da ne samo jače, istinitije nego 1 plodonosnije odrazi stvarnost,

Misao o partijnosti literature Lenjin je razvio najšire u članku »Partijska organizacija i partijska literatura« (1905), gdje.je naglasio da književnost me može biti stvar individualna, odijeljena, lična, nezavisna od borbe proletarijata, već mora da postane »đio općeproleterske stvari« U drugom jednom članku iz iste 1905 godine (»Socijalistička partija i bespartijna revolucionarnost«) om jasno ukazuje na

OVTEKA!

Slomljiv, pobjeda sigurna. A to Đorđu Kunu treba odmah upisati kao uspjeh, kao zaslugu koja ima veliki značaj,što se, opet, nikako ne bi smjelo tumačiti kao poricanje svakog drukčijeg poštupka, svake tipičnosti detalja i rekvizita o kojima je bilo riječi, sva= kog drukčijeg odnosa prema njima.

· Na slici »Svjedoci užasa« u prvom planu stoji petoro ljudi: dva starca, dvije žene i jedan dječak, a pozadi njih 8u tri nedovoljno jasne prilike mlađih ili sredoviječnih muškaraca, Svi oni okrenuti su u istom pravcu, gledaju neki isti prizor užasa, doživljavaju slično zaprepašćenje, bol, mr= žnju, „revolt, pretvarajući sve to u slična pitanja i slične zaključke. Svi ti ljudi, ili tačnije: oni koji su ja8no postavljeni i riješeni, oni iz prvog plana, pripadaju radnom svijetu sa sela; oni su očevi, majke, žene ili djeca boraca koji zajednički ratuju negdje na zajedničkom frontu protiv fašističkih okupatora i njihove buržoaske domaće pete kolone; svi oni imaju iste društvene i političke interese i ciljeve, iste neprijatelje, slične patnje. A

sve to skupa je onaj moćni elemenat ·

koji ih međusobno povezuje, čini jedinstvenom cjelinom, uslovljava sličnost njihovih reakcija i zaključaka, čak i sličnost onog snažnog unutraš= njeg pokreta naprijed, prema prizoru užasa, protiv njega i protiv svog vla= stitog trzanja nazad, dalje od užasa, Ali Kun se nije zadržao na tome, ne= go je ovu grupu ljudi, unutrašnje povezanu cjelinu, đao kroz organsko je= dinstvo opšteg i pojeđinsčnog, ftipičnog i individualnog, nužnog i slučajnog, Njegove ličnosti iz prvog plana su nacionalno i klasno tipizirane, u gvakoj od njih nađena je ona opšta crta čovječnosti, svojstvena radnim ljudima svega svijeta. Ali one su, isto vremeno, i·individualizirane, date kao ljudi i konkretni ljudi, — bez čega nema i ne može biti nikakve stvarne cjeline ni u životu ni u umjetnosti, bez čega ne može biti cjelovitog umjetničkog djela, kao jedinstva estetske realnosti, iđejno-duhovne našićoe=

nosti i umjetničke mjere.

klasno-političku suštinu principa partijnosti u epohi revolucionarne borbe radnih masa. »...tko svijesno ili neBvijesno stoji na strani buržoaskog poretka, ne može da ne osjeća naklonost prema ideji bespartijnosti... Bespartijnost je iđeja buržoaska, Partijnost je ideja socijalistička,« (Lenjin, Djela, tom X, str. 60, 61).

Partijnost dobiva naročit značaj u literaturi epohe socijalizma, kad je vlast buržoazije dođuše već uništena, ali ostaci stare psihologije još snažno žive u mnogim ljudima. U tom periodu partijnost u literaturi i literarnoj kritici treba da bude osnovno obilježje književnog metoda tog vremena: 8ocijalističkog realizma.

Nedostaci, zablude i griješke književne kritike kođ nas potiču, najvećim dijelom, od niskog teoretskog nivoa ne samo pojedinih pisaca nego, ponekad, i ređakcija koje nisu u stanju da uoče i korigjraju nepravilne i po=grješne stavove tih kritičara, Pojedini mlađi i mlađi kritičari nedovoljno ra= de na svom ideološkom uzdizanju, na broširenju svoje književne kulture, ne prilaze pisanju s đovoljno osjećanja odgovornosti prema piscu i prema čitaocima, pišu prikaze knjiga a da im ponekađ samima nije jasna vlastita pozicija i zahtjevi koje treba da postave piscu, L

O našoj kritici govori se često uop= ćeno, bez điferenciranja, Međutim, potrebno je govoriti konkretno, podvrgnuti Kkritičkoj ocjeni Wtavove, metod, način i kvalitet pojeđinih naših kritičara, Ovdie ćemo se osvrnuti na neke kritičke rađove u zagrebačkom časopisu »Republikas, Pojava na koje će= mo ukazati ima i u drugim našim časopisima i kulturnim centrima, no one su tipične za časopis »Republiku«, i ukazivanje na njih pomoći će kako ređakciji »Republike« tako i ostalim redakoijama, »Republikas objavljuje relativno više kritika i eseja nego dru-

.gi naši časopjsi. To pokazuje napore

ređakcije koje treba istaći, Ali pojeđini objavljeni prilozi pokazuju i to đa pri objavljivanju kritičkih radova nema dovoljno kriterija i budno= šti, pa ni poslije pojeđinih grešaka koje je redakcija uvidila. Kritički pri lozi »Republike« često nemaju sigurne feoretske osnove, nemaju dovoljno kritičnosti prema izvjesnim pojavama književne prošlosti i sadašnjosti, naročito u afirmaciji, pisani su nejasno i preciozno. Pisci še dosta često upuštaju u šira razmatranja i uopštavanja (što je po sebi dobro), ali iako pokreću veliku aparaturu ne postav=ljaju pitanja potpuno naučno, osciliraju između idealističkih konstrukcija i vulgarnog sociologizma i ne ocjenjuju dovoljno svoje snage, Pored toga, neki pisci takvih članaka ističući da nemaju pretenzija, da daju »tačnu na= učnu analizu« ili »definitivnu ocjenu« gube iz vida to đa bez naučnog stava ne može da se da pravilna. ocjena, a da se naučnost ne sastoji u samoj aparaturi izlaganja, nego nje mora biti i u bilješci bez većih pretenzija,

Objektivističke tendence, pokušaji prodiranja formalizma i beziđejnosti i u književnu kritiku, Krijumčarenje elemenata frojdističke teorije umjet= nosti, apolitičnost kritike, otsustvo partijnosti — to su pojave koje čovjeku jako upadaju u oči kad čita kritičke prikaze koji su se pojavili u posljednjih šest brojeva »Republike« (juli—-\odlecembar 1948).

Jaki fragovi buržoaskog objektivi= zma zapažaju se u kritičkim prikazima Marijana Malkovića. Pripremaju= ći Svoj članak »Kranjčević i hrvatska kritika« ORepublikas br. 11-12) on je mesumnjivo učinio znatne mapore pročitavši, kako se iz tog članka vidi, valjda sve što je o Kranjčeviću kod

Žena 8 povojčetom u naručju, koja stoji na đesnom kraju prvog ređa gledalaća užasa, to je tipična mlađa srpska seljanka, snažnih radnih ruku, malo grubog ali izrazitog i privlačnog lica, crnih očiju i kose, uredno i čisto obučena i očešljana. Ali u svakoj toj njenoj opštoj crti, u svakom tiTičnom detalju ima nečeg izrazito njenog, individualnog, osobitog, preko čepa se ostvaruje i oživljava njeno opšte i tipično: njene usne, iako su povelike, nikako ne mogu do kraja pokriti đuge prednje zube; njene jagodice su koščate i veoma udaljene jedna od druge; crne oči su neobično oOkrugle i velike, 8 kosim nadočnjacima; tamna kosa je teška, krutaste vlasi, i razdjeljuje se pravo u bijelo; donja usna je uvijek malo opuštena, brada malo isturena, a u prevoju između Uusne i brađe bio je trag nekog zagonetnog osmijeha, osmijeha od suzdrža-

nog nestašluka, ili ođ osjećanja život».

ne snage i ženske moći, ili od oboje zajedno; marama na tjemenu zabače-

na je i uvrnuta vješto i ženstveno} .

haljine su živi, neodvojivi dio nje Ssame — čovjek koji ju je jednom vidio, poznao bi je po njima i da joj ne zapazi lica. Tu sazrelu ženu naučili su život i rat već mnogo čemu, razvivši kod nje mušku odlučnost, slobodu u pokretima i izrazima, osvjetlivši joj lice zrakom jasne misli i hrabrosti; ali sazrevši, ona se pokazala kao jedna od onih žena koje postaju lijepe tek kad sazrenu, čije grube crte lica tek tada dobijaju neku svoju osobitu proporcionalnost, izrazitošt i privlačnost. T eto, ta žena, ta majka s djetetom u naručju, gleda prizor užasa,

koji mi direkino ne vidimo. Ona ga.

gleda, doživljava „zajedno s ljudima poređ nje, i onako kako ga moraju gledati i doživljavati svi oni kao cjelina, srasla istovjetnošću patnje i jnteresa, Sličnošću porijekla i sudbina, bliskošću koja se razvila u zajedničkim naporima i nevoljama, istovjetnošću odnosa prema zločinu i Tropstvu, prema borbi za slobodu, dužnostima i žrtvama u toj borbi. Ali ona to zajedničko viđenje, zajednički užas i revolt doživljava i ispoljava na ošsobit način, onako kako je kod nje kao žene takvih i takvih svojstava i odlika i kao majke 8 djetetom u naručju — logično i mogućno. Njene

| krupne crne oči otvorile su se stra-

nas napisano, a to nije malo. Ali zbog nedovoljno jasnog idejnog „stava, taj napor nije urodio kritikom kritike, koja bi mogla (kao što to uvijek biva kad se sa stajališta jednog određenog pogleda na svijet primijeni ovaj postupak) osobito jarko osvijetliti i Kranjčevića i njegovo djelo i njegovo vrijeme, — već se pretvorio u nabrajanje, statističko registrovanje napisa o Kranjčeviću, citiranje većih ili manjih dijelova tih napisa, — u površno obilaženje odraza Kkrupnih iđejnih borbi u našoj književnoj prošlosti. Nije dovoljno ako se majreakcionar= nije falsifikovanje Kranjčevića ocijeni riječima »potpuno zbrkan ešej« (str. 992), a ne razotkrije se idejna suština takovog falsifikovanja, Ili šta znači kad se u jednom ovakvom napisu kaže danas za neki prikaz da je značio »nesumnjivu novost za čitavu hrvatsku lsritiku« iako »nije iznio na temu Kranjčevića ništa bitna« (992)? Tim riječima (pnesumnjiva novost«) ne zauzima se u stvari nikakav stav. Isto tako je li dovoljno ako se za 8Ve Ono što su liberali pisali o Kranjčeviću kaže jedino da je »netalentirano« (991) ili ako se pisanje građanske Kritike ocijeni jedino riječju »neinteligentno« (10083)); Kakav je to stav današnjeg kritičara kad kaže da se neki stari prigovor Kranjčevićevoj poeziji ponavlja u građanskoj kritici »s pravom ili nepravom« (986)? Stvar je baš u tom da se danas odredi vrijednost tog stava, da se kaže čim je bio uslovljen, je li istinit ili lažan. U jednom drugom članku (»Gostovanje Raše Plaovića«, »Republika« br. 10) Matković kaže, analizirajući jeđan lik iz »Gospode Glembajevih«, đa je »potpuno suvišna diskusija o tome, da li je Leone Glembaj pozitivno ili negativno lice« i isključuje diskusiju tvrdnjom da je majvažnije to, što je taj lik u prvom redu karakter u kom se »nužno pre= pleću« pozitivne i negativne. komponente (900), Ovakav stav kritičarev odbijanje da se uđe u ocjenu djela, odnosno jednog lika, sa strogo određene tačke gledišta, sa gledišta najprogresivnijih društvenih snaga potpuno je ftuđ i suprotan našem shvatanju kritike koja treba da se rukovodi principom partijnosti u posma– tranju piščeve misli izrečene kroz likove njegova djela.

Druga pojava na koju treba obratiti pažnju ispoljila se u dva članka Petra Šegedina (»Povodom vwomana »Do viđenja u oktobru« od Ota Bihalji-Merina« i »Mate Beretin: Djetinjstvo seoskeg proletera i druge novcle«, »Republikas br. 7-8 i 9). U ovim člancima Šegedin pokazuje isključivo nastojanje da osvijetli dva književna djela gotovo sasvim sa pozicija stare formalističke estetike. Dotičući se ovdje formalizma, moramo odmah na> glasiti da se taj pojam kođ ı as donekle i zloupotrebljava: formalizmom se ponekad nazivaju pojave koje s njim nemaju veze; dešava se čak i to da se i samo raspravljanje o fomi u umjetnosti krsti formalizmom, Nažalost, to se ne može reći za članke koje smo spomenuli, Govoreći o Bihaljije= voj knjizi u opširnom članku (čiji je principijelni značaj redakcija, vjerovaitno, htjela naglasiti objavljujući ga na istakmutom mjestu, ne među prikazima Imjiga) Šegedin ne pokušava da razotkrije idejnu stranu knjige i da zatim pokaže koliko je piscu pošlo za rukom da nađe odgovarajuću umjetničku formu, koliko ta umjetnička forma odgovara sadržaju, do koje se mjere, iđejnost i umjetnička istina slivaju u cjelinu. Mjesto toga on, polazi putem idealističke estetike koja oštro dijeli formu od sadržaja, daje formi naročit, dominantan značaj u umjefničkom djelu: na punih jedana-

vično } uporno — ođ onoga što vide i da ga, ođ bola i prkosa, do kraja vide, od onoga što se dešava 8 njenim gsuseljanima i što se dešava na domaku njenog djeteta “u naručju. Njena pomalo gruba donja usna još više se opustila, žalosno i ružno, gornja se podigla, još više otkrivši zube, koji sada pojačavaju izraz zapre= pašćenja, žalosti, revolta, i izraz.koji dolazi od misaonog napora da se shvati šta znači sve ono što še vidi sadržeći u sebi i primisao na dijete. Od brade prema jagođicama iskočili su krupni mišići, potamnio je osmijeh u 'prevoju između brade i donje usne, i brada grubo pođrhtava, i oko usana

se osjeća predznak -strašnog, revolti- .

ranog krika, ali i grčevitog plača, beskrajnog sažaljenja, materinske nježnosti, suza, jada, Njena tuga i revolt su drukčiji nego kod ikog od ljudi koji stoje pored nje: ona drži u naručju 9 svoje nejako dijete. Njeno lice je jasnije nego i jedno drugo: ono je ozareno onom materinskom ljubavlju koja je Rafaelove Madone činila uzvišenima; na tom licu bol je čistiji nego i na jednom drugom, on je i meki i britkiji nego bol ostalih: to je bol žene koja gleda užas, ali i žene koja ·gleda užas držeći dijete u rukama, Zato njeno lice ne može postati tvrdo ili surovo kao u drugih, misli .i za ključci u njenoj glavi ne mogu da se ” oslobode primisli, ne mogu da se sliju u jednu oštricu; žena neće kriknuti, neće prokleti — jer ona drži dijete u rukama, ali neće ni zaplakati — jer je i nju zapahnuo vjetar ustanka, I zato se njeno lice preliva tamnim bljedilom, koje postaje sve otvorenije i lednije kako še penje uz lice, uz povije, uz čelo, stičući se kao tanka, nezadrživa štruja u razdjeljak, u gustu crnu košu, Tim razdjeljkom, koji produžuje čelo i u kome se produžuje bljedilo lica, tim slučajnim detaljem koji je iznenađio i samog umjetnika, otkrivajući ga još jednom kao darovita slikara i nama i njemu samom, — tim intuitivnim, slučajnim potezom rekapitulirano je i potencirano sve ono što znači lice žene, sve što se zbi-

va na tom licu; taj detalj je učinio.

bol još oštrijim i preciznijim, beskrajnim kao nepresušna struja krvi, on se. pretvorio u realni znak misli, u nju samu, materijalizovanu.

Takva je žena 8 djetetom na Kuuno=

|

est strana Šegedin raspravlja samo o »metodu ilustracije« i »kreativnom metođu«, o problemima kompozicije,

o karakteru, o radnji, o »jezičnoj ma=

teriji« koja »ispunja knjigu« Biha=> lji-Merina, o »gradskom« izrazu piščevom, dokazujući da je taj izraz »širi po takoreći kozmopolitskoj upotrebi vrednota«, đa je više »intelektivan« i kao izraz »manje ukorijenjen u autentičnom doživljaju« i tako dalje. Kritičke primjedbe Šegedinove takođe pokazuju da formalne (jedino forma]ne) strane djela apsorbuju svu pažnju

kritičarevu. On zamjera piscu da šsu.

mu sva lica »ilustrirana, a nisu stvarana« i da se zbog toga »djelo nije uzdiglo do romana«, đa riječi pojedinih lica »nisu izraz njihova karakte= ra«, već »najčešće deklarativne naravi kroz koje govori sam autor«. Baš zato što Šegedin u svojoj analizi ne mjeri Bihaljijevu sliku, njegove liko= ve i šituaciju, sa stvarnošću, sa ŽiVOtom, njegova analiza je ne samo apSstraktna, nego na mjestima i mutna. Kritičar ne pokušava da formalne nedostatke koje je utvrđio poveže, možda, s iđejnim griješkama piščevim, ne pokušava zbog toga što tretira formu i sadržaj strogo odijeljeno, Kritičar ne prođubljuje svoje opažanje: da je jedan karakter (Maksimić, prema Šegedinu) donesen živo, uspjelo — iđejnom analizom tog karaktera, već se, dijeleći opet formu ođ šađržaja, zaustavlja na svojoj formalističkoj konstataciji. Svojom analizom »formalne strukture đjela« (kako sam zove svoju kriftiku) kritičar u stvari pokazuje ravnodušnost prema &vim elementima herojskog, borbenog što leži u Bihaljijevim junacima (bez obzira na to do koje mjere je ono umjetnički ostvareno, u što ovdje ne možemo ulaziti), pokazuje ravnodušnost prema onim elementima koje je u kritici trebalo istaći i razraditi jer bi time kritika đa spomenemo samo jedno — pomo=gla popularisanju misli o herojstvu đanas, kađ faj heroizam poprima nove oblike, zbog čega je, pored ostalog, vjerovatno, i napisana Bihaljijeva knjiga. „Ravnodušnost prema herojskim naporima ljudi nespojiva je sa socijalističkom idejnošću koja mora ispumjati našu književnu kritiku, Do ove ravnodušnosti dovodi forma-– lizam,

U prikazu Beretinove knjige, Šegedin daje na početku članka kratku sociološku analizu vremena koje pisac obrađuje ali brzo opet prelazi na isključivo · „razmatranje „formalnih kvaliteta djela (nedostaci u kompoziciji, »stil gledanja čimjenica«, neizgrađenost literarmmog ukusšsa«, »organizacija detalj-motiva« itd.) upotpunjujući svoje estetske pogledđe — froj dističkom teorijom umjetnosti:

»Bol zadama, bolje zadavana u početku života, pa i kasnije ostavlja duboke tragove, traži načina da se {Pal i nije rijedak slučaj da ona usmjeri djelovanje čovjeka i putem književne djelatnosti, ako se tim putem ukaže mogućnost društvene afirmacije, što često znači i izlječenja. Talenat se u tom slučaju hrani ranom, on postaje njeno sređstvo, Ovako »talentira ne naravi mogu prilaziti klasi koja se bori ma općem društvenom planu ako im ona daje izgleđa na uspjeh. No specijalno je piftanje kada, kako i da || uopće ovakovi po» jedinci uspiju svoj slučaj da putem osvješćenja razjasne sebi i sublimi> raju u moralne interese klase koja ljudstvo vodi ortom progresa, ili ne. Ne uspiju li u tome, ogciliraju među klasama kao sloeptici, izdižu se imad Klasa kao »čisti« intelektualci, ili propađaju kao agenti regre sa, Obično se događa da ovakovi talenti izvjesnom afirmacijom zaliječe ranu, ali time prestaje i hrama mjihovu talentu.« (799,193. Podvukao ave ja, — M, 4.)

Pređ desetak godina bilo je i kođ naš pokušaja da se marksitičko-le=njinistička teorija umjetnosti »dopunjuje« frojdizmom. Naša #artija je već tađa energično odbila takve po" kušajje (vidi, »Književne sveske«, Za-

voj slici »Svjedoci užaša«, To ona pripovijeda o sebi, o ljudima i događajima poređ šebe i ispred sebe; tako se mora govoriti o njoj kao o umjetniče som liku, kao o sadržaju koji je oformljen i formi koja je sadržajna. A tako kako je o njoj govoreno, moglo bi se i trebalo bi, makar u najkraćem vidu, govoriti i o ostalim ljudima sa slike: o starijoj ženi, dječaku, o jed= nom i drugom starcu.

Starac do žene s djetetom je, u izvjesnom smislu, najizrazitije i slikarski najplastičnije lice na platnu »Svje* doci užasa« Neki Kunovi kritičari primijetili su da glava ovog starca ima malo fipičnog u nacionalnom smislu, da djelimično poisjeća na glave sa slika starih ruskih realista. Ali ta zamjerka sadrži i priznanje 9. A. Kunu,. Kun u starcu do mlađe žene daje seoskog intelektualnog radnika, i naslikavši njegovo lice ovako kako ga je naslikao, on je uspješno postavio i riješio pitanje opšteg, tipičnog, nužnog, pošto intelektualci iz raznih naroda imaju mnogo zajedničkih crta i detalja u licu i izrazu, Neodvojivi elemenat opšteg i tipičnog u starcu~intelektualcu je i to što on, uprkos nagonu da ustukne nazad, siremi prema prizoru užasa — da ga do kraja viđi i da mu time prkosi, što svoje strašne utiske odmah prerađuje u misli i zaključke, što misli inienzivnije nego ostali ljudi oko njega. A ono što je u starcu individualno, posebno, to je način na koji on sve ovo čini, na koji se sve to dešava u njemu, u njegovoj glavi, s njom samom, To je iumjietnička činjenica da starac svoje strašno viđenje, svoje stravične utiske Frocjenjuje i mjeri u svojoj glavi, pretvara u zaključke, u sve dublje i sve oštrije misli, u neumitnu negaciju, tako usredsređeno, fako intenzivno, da se sva snaga organizma koncentrisala u glavi, u očima i čelu, u povijama; proce#s mišljenja i kategorisanja je tako napregnut i surov, sadržaj mišli tako nepodnošljiv, da se gleđaocu koji duže pošmatra ovo lice odjednom čini: starac će ovog tremutka presvisnuti od napora, od misli koju misli, A kao posljedica tog intenziteta mišljenja, te intenzivne misaonosti, javlja se još jedan elemenat individualnog i posebnog: starčeva glava je oronula, trošna pozadi sljepoočnica, oko ušiju, ispod jagodi-

\

greb 1940) i zbog toga ih nije potrebno obnavljati danas, | Y

Drug Šegedin je književni radnik koji marljivo produbljuje svoje znanje, šolidno, studiozno obrađuje svoje članke (vidi, n, pr., njegovu »Ski= cu historijskog okvira u kojem je živio i radio S. S. Kranjčević« u broju 11-12 »Republike«) i on ne bi trebalo da pada u greške koje i sam može uočiti. Uvjereni smo da će se on oslobođiti svoje teoretške nesšsigurnosti koja ga primorava da se priklanja formmalizmu,

vulgarnom sociologizmu.,

Na kraju, još nekoliko riječi o pojavama koje potiču od slabe teoret= ske pismenosti, U dvobroju »Republike« (11-12) koji je posvećen Kranjčeviću, Vladimir Popović kaže na po" četku svog članka, đa nema pretenzija đa Kranjčevića »konačno ocijeni sa pledišta estetske metodđologije« (945). Šta to znači: ocijeniti sa gle dišta estelske metodologije?

Da se ne rađi ni o kakvoj štampar“

skoj griješci vidi se otuda Što pisace u istom članku na str. 948 kaže đa nema prefenzija »da ochMjeni Kranjčevićevu poeziju konačnom estetskometodološkom analizom«, Šta to znas či: ocijeniti neku poeziju konač“ nom estetskometođoua loškom analizom? Ili na kakvom to iđejnom granitu počis« vaju, prema Popoviću, Matoševi kri» tički sudovi o 'Kranjčeviću, da bi Popović u polemici s nekim kritiča= rima mogao pisati ovako apodiktično: »Ali, čim je Matoš rekao,, oni ne mogu nikako biti u pravu. Ništa ne mijenja činjenicu što je to Matoš napisao prije četrđeset godđina.« (951)?

Marksističko-lenjinistička estetika se neprestano razvija i potrebno je pratiti njen razvitak, naročito u Sovjetskom Savezu a ne zaustavljati se dogmatski na shvatanjima koja suse pojavila na jednoj etapi njenog r8Zvitka, a nisu bila pravilna. I V. Popović i M. Matković slave u svojim člancima ·Sekuljinov »sociološki. metod«, pokušavajući ga prikazati kao najviši domet sovjetske nauke o književnosti, Međutim metođ P.N. Sekuljina (1868—1930) već je davno

prevaziđen i odbačen, jer se pokazalo

da je on u »svofbj naučmoj sadržini eklektička mješavina različitih ·pravaca u nauci o književnosti: kultur« no-historijskog, formalističkog, biografskog i dr.«• Neđavno je i B. Mej“ lah u jednom radđu(»Filozofska diskus sija i neki problemi proučavanja < štetike«) ponovo naglasio da su dje“ la Sakuljinova »pogrešna u svojim polaznim stavovima«,

Redakcije naših “asopisa moraju da strože shvate svoju dužnhošt ređi“ govanja svih primljenih rukopisa, a naročito kritičkih članaka. Mehaničko »uređivanje« časopisa odražava sa i u tom da se pojavljuju formulacije koje se odvajaju od mierođavnih formulacija naših rukovodilaca. Ta ko se, na pnimjer, u decembarskom broju »Republike« šestojanuarski pe“ riod ponovno zove »fašizmom« (u članku Matkovićevom, str. 1006), iako je već foliko puta (posljednji put na Kongresu Partije} on označem kao monarhofašistička „diktatura? „Čime Be ako ne potpunim olsustvom rodakcije može objasniti to što u istorma broju časopisa tri autora ponavljaju u Svoja tri članka isti citat (920, 946, 1007)?

Podižući neprestano svoj teoretski nivo, čisteći svoje poglede od svih oštataka i infiltracija buržoaskih ide« ja, boreći se svakodnevno za socija" lističku idejnost u našoj književnoati, smjelo provodeći u svojim radovima princip partijnosti, naša Književna kritika moći će da odgovori svom velikom, glavnom zađatku: djelu vaš

. pitavanja i pisaca i čitalaca u danj«

ma kada naša domovina ide u šoci“ jalizam, Marijan JURKOVIO

ca, ali oči, povije, čelo, nijesu oštarili tu djeluje, tu iznutra zrači moćna mi« sao, i starost tu nema svemoguće mo ći. I sve to: napor misli koji se osjeća na kostima lobanje, oronulost i trošnost izvjesnih djelova glave, mladost i čvrstinu drugih, kontraste između ovih, Kun je izrazio neobično uvjer„ljivo i plastično, s izvrsnim osjeća» njem materije i boje, s puno jednostavnosti i mjere, 8 najmanje grubo=sti poteza koja mu je, — u dobrom.i rđavom smislu, — osštala kao našlje> đe iz njegovog Rkolorističkog slikar skog penioda, kao nasljeđe čitav.

»modernog slikarstva«, i

Do starca stoji starija žeha, krupne glave, raskuštrane kose, lica koje na8 potsjeća na mnoge žene po našim 8e> lima. Ona je zabacila glavu od jada i užasa, i marama ioj spala s kose na ra mena, i podigla je raširenu ruku do lica, kao da je prvo htjela da pokrije oči, da ih prokune, da ne vide, pa joj se ruka ukočila poređ ušta, u onom poznatom priprostom stavu koji znači zaprepašćenje, pitanje: zar je to mogućno?, sažaljenje, trenutnu nemoć, odbijanje užasa. Ispred ove žene, čiju ruku i čije lice Kun nije sasvim za» vršio, stoji dječak koji je već posta» rio i potamnio od rata; ne mogavši da gleda, on je okrenuo leđa užašu, a na mogavši da ne gleda — okrenuo mu je Svoje napaćeno i zapanjeno lice, Po> zađi dječaka i lijevo od njega, na kra= ju slike, stoji starac-seljak, prsima djelimično okrenut prema dječaku i ženi 8 djetetom, a licem kud i ostali, Taj starac je izvanredno tipiziran., On nas potsjeća na one iskusne i mudre srpske seljake koje vole i cijene i stari i mladi, rađujući se njihovoj po-

hvali i njihovoj pokudnoj riječi. Njega ?

vo lice je blago, mjsao mima i sigur-

na, pođ sijedim brc

ošnovu duge životne prakse spozni koliko šta vrijedi u svijetu, šta je cis

jena sili a šta pravu, koje su pron ax 5

ne kratkoročne a koje znače nastaja-

nje novog vremena, On ima nečega

od onih staraca kako &u ih slikali

srpski pripovijedači devetnaestog vi- \

jeka, ali i nečega od Igumana Stefa" na. I sada, dok gleda prizor užasa, njegovo čelo se stvrdnulo, oči 8šu se

(Nastavak na 4 strani)

9” 5 .

POLO O

a ponekad (u. člancima koji nisu ovdje pomenuti) i

skriva 8e pro»

sjaj znanja i iskustva. Starac je u ži» votu vprošao sito i rešeto«, on je na ao

| a an