Književne novine

STRANA #

| ZA PLODNU DISKUSIJU | ___BEZ SITNIČARENJA

Diskusija koja se povela u Književnim novinama povodom prikaza Vojislava Đurića na »Odđabrane pesme Alekse Šantića« više je zamorila čitaoce nego što je donela ploda. Ona bi bila korisna i konstruktivna da se kroz nju više osvetlio lik Alekse Šantiča i da su više prečišćeni principi oko kojih se povela. Diskusija o poje dinim pitanjima potrebna je, nou njoj mora da preovladava principijelnost kako u izlaganju argumenata tako i u načinu i tonu. Onako kako se diskusija razvila, primila je karakter polemičkog dvoboja i izvesnim svojim osobinama potsetila na ono vreme kada se pisalo utuk na utuk, sa pedan–nim hvataniem za reči u pobijanju protivnika.

Nesumnjivo je da je Vojislav Đurić prikazujući knjigu »Odabrane pesme Alekse Šantića«, priređenu za omladinu, učinio principijelne i metodske greške. Umesto da je u stvaralaštvu Alekse Šantića, koje je u sebi dosta protivurečno, analizom ukazao na pozitivno i negativno, on je doneo brze i sumarne zaključke da je Šantić, uza Sve zablude, bio narodni pesnik u punom smislu. sve do smrti veran pozivu narodnog pesnika, veran najboljim tradicijama srpskog pesništva, iz mevši kasnije Wkritičke primedbe na jeđan deo Šantićevog pesničkog rada koje protivureče ovako apodiktički formulisanoi oceni. U Đurićevom član ku ima i krutog prenošenja zahteva koje postavljamo savremenom pesniku na pesnike naše prošlosti. U završnim sugestijama koje Đurić daje izdavačima klasičnih dela naše ranije književnosti za omladinu ima zaista dogmatičnih i krutih zahteva, koji onako formulisani ne bi dozvolili objav ljivanje i onih naših klasika koje sam Đurić ne bi izbacio iz našeg kulturnog nasleđa i lektire za omlađinu.

Trebalo je ukazati na ove Đurićeve greške, i radi njega samog, i radi stava Književnih novina prema kulturbom nasleđu, i radi orijentacije čitalaca. Finci nije pogrešio što je ustao da ukaže na isvesne krute sheme u Đurićevom članku. Međutim, on to ni je učinio na najpravilniji način, tim pre što je on iskusni kritičar a Đurić tek ulazi u oblast književne kritike. Đurić je učinio greške na koje je trebalo ukazati, ali on nije ogrezao u greškama kao što je to bio slučaj s nekim pobornicima vulgarnog sociologizma kod nas pre rata, protiv kojih je naša napredna kritika morala da istupi vrlo oštro. Đurić je učinio grečške kakve čine i neki drugi naši intelektualci kada u dobroj nameri hoće da se služe metodom marksizma-lenjinizma a tim metodom još ne vladaju. Pritome je on istupio i dosta au– toritativno. Zato su principijelne primedbe mogle biti korisne i za druge. Međutim, umesto principijelnog raščišćavanja nekih pitanja našeg kulturnog našleđa nastala je polemika sa ličnom žestinom. Taj lični ton odbrane uneo je u diskusiju Đurić, ali je za njega dao povoda način na koji je Tinci učinio svoje principijelne napomene. Bilo bi sasvim pogrešno da je Đurić lično reagovao na principijelne napomene koje je Finci spravom učinio. No tačno ie da je Đurić mogao reagovati na izvesni superiorni ton Finciev. Bez ikakve želje da lično napadne Đurića (kako je Đurić to shva-

tio), Pinci je ipak izdvajao pojedine pasuse, cepkao ih iz konteksta i spajao ih, da bi što plastičnije i očiglednije pokazao Đurićevu nedoslednost i protivurečnosti. To je ono što Đurić u odbrani naziva konstrukcijom, čak manje opravdano naziva iskrivljavanjem smisla. Sasvim bi drugi efekat postigao Finci da je tretirao pojedine pasuse prema kontekstu i članak u ce lini, da je popravio i dopunio Đurića, i bez nekog kritičarski superiornog sta va razložno ubedio njega i čitaoce u njegove greške kako u ocenjivanju Šantića kao pesnika, tako i u njegovom odnosu prema kulturnom nasleđu. Đurić ie u svom odgovori razdrobio diskusiju, pošao .za tim ne da samokritički oceni one ispravne primedbe

kojih ima u Fincievom osvrtu, — a ta samokritičnost bi pomogla boljem osvetljenju Šantićeve poezije, — već

da traži i sam protivurečnosti u kritičkim formulacijama PFincia, da meri svaku njegovu reč koja mu je izgleda la sporna u odnosu na Fincievu ocenu njegovog stava prema Šantićevoj poeziji i kulturnom nasleđu. Cela njegova diskusiona dokumetovanja, tuma– čenja i razjašnjenja nisu išla toliko na to da ispravi svoje apodiktične štavove i uske formulacije, već da spusti Fincija s njegovog stava kritičarske profesionalne superiornosti. Diskusija se u tom obračunu zamrsila toliko da bi čitaoci morali izgubiti mnogo vremena, utrošiti mnogo napora da se snađu u onim na sitno iscepkanim citatima i tekstovima, — a da posle diskusije ništa bitno nije nepredovalo. A da li je reč o tome koji kritičar ima pravo nasuprot drugome, ili o tome šta je pravilno i šta se novo i više saznaje iz diskusije?

Finci je na ovaj utuk odgovorio 8vojim utukom. I pored toga što je ispoljio težnju da mu odgovor bude principijelan, on se na nekim mestima upustio u polemički dvoboj, koji se izrazio na momente u jednoj vrsti superiornog persifliranja protivnika s jedne strane, s druge strane u zadržavanju na tome da obara izvesne Đurićeve argumentacije koje nisu od veće važnosti za predmet diskusije. Finci je tu delimično precizirao stav prema kulturnom nasleđu, ali nije izbe-

gao izvesnu prenagljenošt u nekim formulacijama o kojima se mogle diskutovati. (Na primer fvrdnja da su pisci, koji su u prošlosti prikazivali život radnih masa bili časni izuzeci kao progresivni i revolucionarni duhovi koji su naslućivali i osetili društveno-istoriski značaj radnih masa u kretanju društva napred). Ako kod Đurića ima sociologizma i ultralevog shvatanja književnosti, Finci bi ukazujući na to morao da razradi one momente koje je Đurić kruto i shematično postavio.

Diskusije mogu zainteresovati čita. oce i pozitivno uticati na kulturni razvoj ako se kroz njih prečišćujiu pitanja koja još nisu potpuno prečišćena, ako se kroz njih uklanjaju neka pogrešna shvatanja, ako se na mesto pogrešnih ili jednostranih formulacija dođe do potpunijih i pravilnijih, ako se u njima diskutaniti stvarno, a ne samo deklarativno, zadrže na osnovnome i bitnome, ako se diskusija ne raspar– čava i ne skreće sa predmeta o kome

· je reč. Diskusije se danas kod nas

vode svakodnevno, i na konferencijama, i na sastancima, i posle pozorišta i koncerata, i povodom filmova i knjiga svugde gde je našim radnim ljudima stalo da dođu do što jasnijeg i pravilnijeg stava. No diSkusije su vezane za predmet o kome se diskutuie, a ne za lica koja diskutuju. Principijela diskusija, koja je sadržajna i plodna, gubi Svoj karakter kada pada u sitničarenje bez kraja i konca.

Ova diskusija bila bi plodna da su se diskutanti mnogo više zadržali na osvetljavanju Šantićeve poezije, da su razjašnjene one protivurečnmosti u njegovoj poeziji na koje je letimično ukazao Pinci nalazeći protivurečnost u sudu Đurićevom o toj poeziji, da je načeto pitanje kulturnog nasleđa bilo konkretnije razrađeno, Ovako još uvek ostaje našoj kritici da osvetli lik i poeziju Alekse Šantića, a pitanja našeg kulturnog nasleđa, nabačena u ovoj diskusiji, ostaju i dalje za konkretnu naučnu razradu.

Velibor GLIGORIĆ

Otvaranje novih prostorija ifalijmskog kluba kulture „A. Gramši” u Puli

Na Novu godinu, u Puli su svečano otvorene nove prostorije Italijanskog kluba kulture »Antonio Gramši« uz prisustvo velikog broja pripadnika italijanske manjine i pretstavnika narodne vlasti.

U ime upravnog odbora Kluba, prisutne je pozdravio Tulio Komet. On je istakao da će Italijani Pule sađa moći još više razvijati svoju vlastitu nacionalnu kulturu. »Naš novi klub, — rekao je drug Komet — treba da pdstane centar u kome ćemo jačati bratstvo između naše italijanske manjine i hrvatskog naroda, centar u kojemu će italijanske mase podizati svoju socijalističku kulturu, da bi još intenzivnije učestvovale u ostvarenju našeg Petogodišnjeg plana i izgradnji socijalizma u novoj Jugoslaviji zemlji slobodnih i ravnopravnih naroda«.

U ime Gradskog komiteta Partije govorio je Đorđano Paliaga, koji je, osvrnuvši se na italijanski klub kulture »Antonio Gramši«, istakao da u celoj Jugoslaviji gde živi italijanska manjina, postoje italijanski klubovi kulture.

Zatim su govoril pretstavnici Gradskog NO-a, Gradskog odbora Narodnog fronta, Mesnog sindikalnog veća, Narodne omladine, Saveza boraca i sekretar Kluba Liberio Moskarda.

Govornici su se posebno osvmuli na italijansko-hrvatsko bratstvo naroda Istre, koje je prekaljeno krvlju za vreme Narodnooslobodilačke borbe i još više učvršćeno u borbi za obnovu naše privrede i ostvarenje Plana.

DVA UMETNIČKA JUBILETA

Istaknuti član Beogradske opere Pavle MHolodkov proslaviće ovih dana triđeset pet gođina svoga umetničkog rađa ulogom Amonasra, egipatskog kralja, u operi »Aida« od Verdija.

Proslavu 35-godišnjice rada ovoga zaslužnog člana organizovaće uprave Narodnog pozorišta i sindikalne podružnice,

· |] *

Garaji Bela, prvak Mađarskog narodnog pozorišta u Subotici, proslavio je neđavno 95-godišnjicu umetničkog rađa. U okviru proslave pozorište je izvelo pretstavu komađa »Duboko korenje« a Subotička filharmonija je priređila koncert.

RRJIŽEVNE:NOVINE

Opšfeobrazovni fečajevi u selima Slovenije

U borbi za socijalizam, za ekonomsko i kulturno podizanje sela važnu ulogu igraju cpšteobrazovni tečajevi, koji se sada otvaraju po svim selima Slovenije. Ovi tečajevi znače po svom sadržaju nov oblik narodnog prosvećivanja, a ujedno su i najšira akcija za obrazovanje koja je dosad pokrenuta u Sloveniji. Oni treba da o” buhvate i najudaljenije krajeve, koji dosad možđa nisu imali značajnijeg prosvetnog života.

Cilj tečajeva za opšte obrazovanje mnogo je dublji i širi od svih dosadašnjih tečajeva. Oni neće obuhvatiti samo omladinu iznađ petnaest godina, nego sav seoski radni kolektiv kojemu će pružiti opštu naobrazbu i naoružati ga znanjem o socijalističkom razvitku seoske ekonomike i socijalističkog zadrugarstva. Tečajevi će takođe podizati kulturni nivo radnih seljačkih masa u duhu napredne prosvete i nauke, u borbi protiv mračnjaštva i mistike, kulturne zaostalosti i duhovnog ropstva. Time će postati moćno oružje naše kulturno političke borbe na selu, koja će u o-

voj planskoj godini dobiti još veći razmah. Tečajeve organizuje izvršni odbor

narodne prosvete Slovenije, uz pomoć masovnih organizacija, naročito omladine, koja je već razvila široku mobilizaciju na ferenu. Izvršni odbor je izdao nastavni plan, iz koga se vidi cilj tečajeva: »Produbljivati opšte osnovnoškolsko znanje i proširivati ga stručnim znanjem da bi kursisti upoznali socijalističku privredu i osposobljavali se za nju.« Tečajevi treba da osposobljavaju kursiste za samostalno stručno i političko vaspifanje. Program tečajeva „proračunat je na sedamnaest nedelja — od novembra do aprila — i predviđa pet glavnih predmefa: slovenački jezik, matematiku, istoriju NOB i ekonomiku PNRJ u prvoj Petoljetki, zadrugarstvo. Nastava se održava tri puta nedeljno, Poučavaju „učitelji, agrotehnički stručnjaci i aktivisti Narodnog fronta,

Srez Jesenice organizovao je 30 te-= čajeva, srez Poljčane 22, Murska Sobota 18. Naročito su se istakli novopriključeni primorski srezovi., Tako je na primer Tolmin organizovao 48 tečaja a Gorica 20, uz 15-20 za koje se vrše pripreme.

Izložba zavoda za zaštitu i naučno proučavanje kulturnih spomenika u Zagrebu

U Zagrebu je otvorena izložba Zavođa za zaštitu i naučno proučavanje kulturnih spomenika u Narodnoi Republici HrvatOR Ovi zavođi osnovani su 1945 godine u Zagrebu, Rijeci i Splitu.

Na izložbi prikazani su bogatstvo i raznovrsnost kullurmih spomenika. Prikazani su takođe primeri upropašćavanja kulturnih spomenika zbog nerazumevanja njihoVOg značaja, kao što se to desilo sa spomenikom iz XVIII veka Novi Dvori kraj 'Klanica.

Izložba dalje prikazuje glavne radove koje su izvršili zavodi za zaštitu i naučno proučavanje kulturnih spomenika. Zavod u Splitu vršio je radove na otkopavanju delova Dioklecijanove palate, popravio je zadarske kulturne spomenike i pronašao stare iskopine na vrelu Cetine. Zavod u Zagrebu izvršio je popravku crkve u Belcu koja je građena u više navrata od XIII do XVIII veka. Vršene su takođe popravke na kapeli Svetog Jakoba gde su otkrivene freske iz XV veka. Zavod u Rijeci radio je duže vreme na popravci katedrale koja je oštećena za vreme rata, a počela je da se gradi u XII i XIII veku.

BROJ 2

Nekoliko misli povodom iedne · omladinske knjige o Slovendučkom Primorju

Slovenački književnik France Bevk, rodom iz Slovenačkog Primorja gde se opirao italijanskom fašizmu, dodao je nizu svojih dela omladinsku povest »Tonček«. Rukopis ove povesti, napisane još pre rata, dovršio je u toku rata, u nekom bunkeru, a prepis je autor bacio u vatru da ga fašisti me bi zbog njega »nagradili«. Posle oslobođenja France. Bevk napisao je povest iznova.

»Tonček« je istorija kakvu je bezbroj puta doživela naša omladina u Slovenačkom Primorju i Istri, u vreme kad joj je italijanski fašizam oteo sva prava da se školuje na svom maternjem jeziku, da može bilo ·gde govoriti na svom jeziku. »Ovde je Italija, u Italiji se sme govoriti samo italiian-

ski« — na tom fašističkom geslu pi-'

sac je izgradio svoju povest. S punim pravom, jer mu se mohfiv sam nametao: svakog dana i u svim varijantama ponavljala su se nasilja i varvarstva od Soče preko Trsta do Kvarnera i Pule. Naša omladina ma“ sovno je doživljavala tragediju, izložena bez zaštite fašističkom nasilju. Zločinu nad mladom generacijem nije bilo granica, U Vrhpoliu usred slovenačke zemlje — fašistički učitelj Sotosanti pljuvao je deci u usta zato što su međusobno govorili slovenački, Tada sav fašistički te-

ror nije bio dovoljno jak da spreči odgovor narodnoga gneva: fašistički eksponent dobio je metak za svoj

zločin. Bevkova omladinska povest,u kojoj se prikazuju kolonijalne metode italijanskog imperijalizma u Slovenačkom Primorju i Istri, poslužiće našim novim generacijama kao dokument o teškim vremenima, kad su krvave sluge italijanskih imperijalističkih silnika digli na našoj zemlji »Geslerov šešir«. Dobro je što je France Bevk nanovo napisao ovu povest, ma da je vhor rata već ostao za nama. Kroz svoju povest o je dao i sliku stvarnih odnosa i op* tužbu koja nije suviše jaka, On nije bio samo svedok onoga što se događalo s našim narodom, nego i žrtva fašizma, on je kao slovenački pisac dugo čamin u fašističkim zatvorima i infernacijama,

Bevkova omladinska povest iz prošlih dana ima i savremen značaj. U Italiji, čije su fašističke horde sejale smrt po jugoslovenskim zemljama i u svojoj ludačkoj megalomaniji stupile čak i na sovjetsko tle, još ni da= nas nisu kažnjeni vojni zločinci, krvnici jugoslovenskih naroda. U Italiji, u kojoj je ostala slovenačka ma= njina, u manjinskom pitanju još i danas idu istim putem, kojim su išli pred rat. Italijanska buržoazija u prošlom ratu nije ništa naučila. Ka da je, posle sklapanja mira septembra 1947, Italija je opet okupirala Goricu, slovenačka manjina u gradu doživela je pogrom sličan onima iz fašističke ere: ni život niimanje slovenačkih ljudi nisu bili sigurni. I to uprkos činjenici đa je na slovenačkoj i hrvatskoj zemlji, kada je na osno= vu Londonskog pakta 1915 godine iz" ručena Italiji za njenu službu imperijalistima, celokupna fišistička politika »asimilacije« i potalijančevanja doživela svoj potpuni krah, zahvaljujući žilavom otporu slovenačkog i hrvatskog naroda. To je istoriska činjenica rezultat neravne borbe, Bevkova

omlađinska knjiga dokazuje da se ta borba vodila do kraja. U toj borbi fašizam nije štedeo čak ni decu i izgubio je,

Kao što je u Italiji još i danas aktuelan motiv omladinske povesti o detetu koje se mora boriti za pravo da govori na svom maternjim jezj-. ku — koji nije italijanski, taco je on aktuelan i na teritoriji Trsta Anglosaksonska vojna uprava, koj: protivno mirovnom ugovoru Sve više potčinjava STT Italiji, tolerira doduše slovenačke škole na toj teri riji, ali uprkos osveštanog principi demokratije ona tim školama upra}lja apsolutistički i onemogućava Slaki uticaj slovenačkih roditelja Ta rad škola. Ali zato uprava svim silama nastoji da nastavu preda u ao belogardističkim emigrantima i slavije i da vaspitanje učini narnim. Čitav taj razvoj bome za Slovenačke škole u "slu, laska IV Jugoslovenske armijć koja je grad oslobodila početkom \maja 1945, — traži svoga književnoj hroničara. Situacija je još slož ja. :i teža zato što i vidalijevska fr: cija u radničkom pokretu Trsta, i SVOg naglašavanog internaciona a

i pored formalnog priznanja di je '

Slovenačka nacionalna manjina ja je manjina samo u gradu a ne n čitavoj teritoriji) ravnopravna, u piksi pokazuje nacionalističku netrpajivost prema slovenačkom «stanoWi„ štvu i njegovim nacionalnim pralj= ma, 1

· Na kraju, imamo slovenačku omh„ dinu u Koruškoj, koja je danas u + Snovnim ljudskim pravima skoro sto tako izložena udarcima imperij lizma kao što je bila pod vlada nom nacizma, Činjenica da su i nas slovenačka deca lišena svoji, prava u nekim krajevima van Jug Slavije čini knjigu France Bevka ak: tuelnom, iako ona prikazuje događa je iz bliske prošlosti, { Jože PAHOR. '

BIBLIOGRAFIJA

Đorđe Jovanović: Plati pa nosi. Satirični roman naprednog književnika poginulog u oslobodilačkom ratu. Kroz fantastičnu fabulu pisac je bacio oštru svetlost na tipične odnose u američkom kapitalističkom

društvu. »Savremeni jugoslovenski pjsci« Napomena o piscu i knjizi od Jovana Popovića. Izđanje »Prosvete«, Beograd, 19548, Strana 432. Cena 104 dinara.

eri a rar ir a amr Oni a a ara Nr Kar WC? oazi rar ye IE seenuar remi ringu riR Irena smao a a Fr aOIE rima ar ruma ere

široko otvorile, ali sa obraza i brađe nije nestalo mira i sigurnosti, a ispod brkova se nazire osmijeh od misli i pržtoBa, možda dat i previše svijetlo. o starac gleda užas, ali gleda i ljude *koji se herojski drže u užasu, i on vidi i zna đa takve ljude niko ne može pobijediti, da je zločincima sve uzalud — njihovi dani su izbrojani. I kad bismo ga mogli zapitati zašto nije smrknutiji, zašto ne plače od bola i protesta, — on bi nam vjerovatno od·govorio da bi »plakao slađe nego igda«, teže nego igda, ali da mu se u duši, uprkos svemu i od viđenog he.rojskog prkosa svemu, razgara njegova iskra radosti, pa bi mu se od nje »smrzle suze«. ~ KStarac-seljak i žena s djetetom su ekvirne ličnosti čitave grupe. Njihova uzbuđenja i njihove misli prelivaju 8e u misli i uzbuđenja ostalih lica, osvjetljavajući, potencirajući i poanti„rajući čovječnost, tragičnu liričnost 'aprepašćenja, tuge, revolta i zaključaka cijele grupe. Starac-seljak i žena 8 djetetom unose, svim onim što osjećaju i misle, ravnotežu u osjećajni i misaoni materijal slike kao cjeline; oni, onakvi kako su likovno postavljeni i riješeni, znače i likovnoformalnu ravnotežu slike, odnosno elemente Koji sliku reljefno zatvaraju Ba strana, oživljujući je i prožimajući svu kao dobri i neočekivani srokovi dobru strofu pjesme.

2.

Tri figure iz drugog plana slike »Svjeđoci užasa« su, možda, najteži jneđostatak ovog rađa Đ. A. Kuna. Budući neđovršene i nejasne, one otva-– raju mogućnosti najproizvoljnijih tu·mačenja, — i time lome logične i foc„malne granice slike, podrivajući njenu cjelovitost, dovodeći u pitanje princip svrsšishodnosti i nužnosti svih nje. nih detalja. Ali ove tri figure nijesu sa. mo nejasne, nego i toliko jasne da se Mıu njima lako prepoznaju tri mlađa Hi sredoviječna muškarca. A to znači da je ioš iednom. da ie dvostruko načeta unutrašnja logičnost slike, njena cjelovitost, konkretnost i istorič'nmost njene istine. Na Kunovoj slici mlađi muškarci stoje iza prvog reda gledalaca užasa, to jest iza djece, žena i staraca. A da li je to tipično za naše radne ljude, za njihova shvatanja borbe, junaštva i dužnosti, da li je tipično da mlađi i jači stoje iza starih i

'nejakih koji su u prvoj liniji opaš-

nošti, licem u lice sa užasom? Ne, nije tipično, nije istinito, i umjetnički bi se moglo dati samo kao izuzetak, odnosno kao negacija same pojave, što ovdje nikako nije slučaj. I dalje: za vrijeme okupacije i narodno-oslobodilačke borbe u našoj zemlji objekti užasa i prisilni gledaoci užasa bili su ponajviše, ponajtipičnije starci, žene i djeca, a mlađi i sredoviječni muškav– ci i s njima djevojke borili su se protiv njega kao vojnici, s puškom u ru. ci. Naslikavši kao svjedoke užasa starce, žene i djecu, Kun je rekao jednu neobično rječitu istorisku istinu, istinu o našem radnom narodu i njegovim neprijateljima. Ali Kun se nije umio zadržati na tome, nego je iza figura iz prvog plana nalijepio još tri prilike tri mlađa muškarca, oštetivšii pomrsivši tako istorisku logičnost, konkretnu istinitost svoga djela. Najzad, on je s te tri figure, rđavo ukompanovane, poštavljene uza sama ramena i potiljke prvih, presjekao nepodu perspektivnu dubinu svoje slike,

Ali ove tri figure nijesu jeđini nedostatak Kunove slike. Njena ozbiljna mana idejno-kompozicione priro= de je i to što se njene ličnosti, gledajući i doživljavajući užas, osjećajući i osmišljajući svoj revolt, ne zbližavaju među sobom, ne povezuju se sve neodoljivije i sve konkretnije, ne sporazumijevaju se dodđirima ruku, ne hrabre i ne zaštićuju jasno jedno drugo, ne prenose jedno na drugo svoje iskustvo i svoju misao, nego stoje nekako svaka za sebe, nekako vertikal= no svaka za sebe. Njena mana je i to što je žena s povojčetom grčevito zarila svoje snažne prste u pokrivač na djetetu — a bilo bi logično da je raširila ruke po njemu; i to što drži djetinju glavu prilično ispred sebe — a bilo bi logično da ju je pripmla uza sebe, kako bi zaštitila mališana od zla i od zvukova zla; i što je marama pod bradom matere nekako previše etno'Brafski-teatralno namještena i vezana. Njena mana je, najzad, i to što ni ona sama ni njen naslov ne govore jasno da se tu radi o ljudima koje su fašisti dotjerali da gledaju mučenje i ubijanje svojih suseljana.

No i ovi nedostaci nijesu posljednji nedostaci Kunove slike, niti su svi njeni nedostaci od ove vrste. Među nedostacima druge vrste treba naročito obilježiti recidive formalizma, skretanja na formalistički slikarski postupak, simptome raspadanja i suprotstavljanja sadržine i forme, Naj-

rječitiji primjer ovome je odjeća ličnosti iz prvog plana kompozicije, Slikajući glave i lica svojih junaka, lica kao izraze misli i uzbuđenja, kao lica tipičnih i konkretnih ljudi, a ne kao uslovne šeme i formalističke raz nobojne obrazine, — Kun je dosta sigurno vladao realističkim metodom, i Kunom je vladao jedan zdravi reali. stički zanos i postupak, — što još jed, nom ilustruje značaj dijalektički shvaćene primarnosti sadržaja nad formom, značaj nove sadržine i novog metoda, kao i osobiti značaj portreta i portretskih tendencija u slikarstvu, koji šu uvijek zahtijevali i zahtijevaju sličnost originalu. Ali prešavši na slikanje odjeće svojih junaka, Kun se našao na terenu gdje mu se učinilo da može, ili gdje je još uvijek morao popustiti svjetlosnim efektima, formalističkim šablonima i „receptima, bezdušnoj geometriji raznobojnih površina, koju formalisšti nazivaju »raspjevanošću boja«, »simfonijom fonova«, »bogatstvom kolorita«, »nepo= srednošću izražavanja«. I ođjednom, Kunu su se otele iz vlašti njegove vlastite boje: one više nijesu htjele da budu sredstvo izražavanja i počele su da poštaju »lica« zakonodđavni faktor na slici. Svjetlosni efekti počeli su se nametati kao vrhovni zakon, kao »alfa i omega stvaranja«. Odjeća ličnosti u mnogome je prestala da postoji sama za sebe, kakva jeste i kakva objektivno mora biti, i pretvorila se u objekat koji slikaru daje mogućnost da izrazi ovakav ili onakav odnos boja, da pored tamnocrvene mrlje napravi bijelu, pored sivobijele površine crnu, pored tamnožutfe bjeličastu. Tako je Kun, jednim potpuno racionalnim postupkom, potpuno neracionalno uskomešao i izefektirao donju polovinu Svoje slike, naročito njenu sredmu. Šta više, on je, bijelim rukavom žene s djetetom, sivkasto-bijelom površinom na ramenu prvog starca, bjeličastom maramom starije žene, bijelom jakom, grudnjakom i rukavom drugog starca i bijelom jakom i rukavom dječaka, napravio jednu vrlo upadljivu, drastično toniranu potkovicu, čija lučna strana prolazi podno glava ličnosti iz prvog plana, a kraci padaju na donju ivicu slike. Prostor koji zahvata potkovica, budući zatvoren, uskomešan, prejako istoniran, postao je skoro glavni proštor na slici, on veoma grubo skreće pažnju na sebe, potiskujući u pozadinu lica ljudi, glavno i osnovno na slici, zakla– njajući ih svojim efektima. U kako-

=

foniji boja, i neke glave sa ove slike djeluju u izvjesnoj mjeri kao obojene površine u formalističkom rasporedu obojenih površina. Buržoaska Kritika hvalila je nekada kod Kuna naročito njegov kolorit. I eto, još jednom se pokazalo da Kun, kao i svaki drugi komunist, treba đa se čuva baš onoga za šta ga hvali buržoaska kritika.

Mnogima će možda izgledati čudno tvrđenje da kođ Kuna ima ostataka impresionizma, formalistički shvaćenog kolorizma, formalizma uopšte. Mnogima će naročito čudno izgledati namjerno potenciranje i zaoštravanje pitanja formalističkih ostataka i recidiva kod Đorđa Kuna. Međutim, kod Kuna tih ostataka i recidiva neosporno ima, i ima dovoljno razloga i mogućnosti da še kritika tih ostatakai re. cidiva postavi oštro i kategorički, Kun već dugo i sigurno djeluje kao umjetnik-komunist, on je već tako sigurno stao na put novog realizma, da mu se već mora i može govoriti bez ikakvog okolišenja o njegovim nedostacima, o neophodnosti i mogućnosti njihovog likvidiranja. Jezikom formalističkih efekata i kolorističkih paradoksa govore oni koji bi, iz ovih ili onih razloka, htjeli 3a kažv n»što novo, a nemaju šta da kažu ili neće da kažu istinu. Međutim, Đorđe Kun ima šta da kaže, on ima, zna i osjeća mnogo i novog i istinitog, on je već osjetio moć i efikasnost novog metoda, pa su kod njega potpuno nerazumljivi i nepodnošljivi svi formalistički efekti i paradoksi.

Takvi su glavniji nedostaci Kunove slike »Svjedoci užasa«. I što je ona ipak, i pored svih pomenutih mana, svih ostataka i recidiva formalizma, vrlo dobro i vrlo značajno, u osnovi socijalističko-realističko | umjetničko djelo, — ima se, u, prvom redu, zahvaliti pubu kojim je Kun pošao, metodu kojim je počeo da se služi, postupku koji je ovdje primijenio birajući i raspoređujući svoje ličnosti, postavljajući i slikajući njihova lica. To, opet, još jednom pokazuje progresivnost i plodotvornost toga puta, toga metoda i postupka.

8.

Ko jednom bude iscrpnije pisao o Đorđu Andrejeviću Kunu, njegovom razvitku, njegovom djelu, mjestu i značaju u našem naprednom slikarstvu, on će neminovno morati da utvrdi i obradi činjenicu da je Kun nekoliko puta uzimao inicijativu i ostvarivao djela koja su značila otva-

ranje novih etapa u razvitku naše na= predne grafike i naprednog slikarstva, iako sama nijesu uvijek značila etape. Prije petnaestak godina om je, svojom zaplijenjenom mapom gra– fika »Krvavo zlato«, raskrstio s dotfadašnjom takozvanom lijevom grafikom koja je sav svijet svodila na bije= du, a u bijedi vidjela samo bijedu, poetizirajući je dekadentno i formalistički, uživajući perverzno u njenim nakaznoštima, —. raskrstio je s prividno lijevim, i otvorio novu etapu u razvitku naše napredne grafike, etapu zaista revolucionarne, revolucionarno-humanističke, zdrave i oštre grafičke negacije starog i afirmacije novih društvenih snaga i njihove ljepote. Nekoliko godina kasnije on je, svojom velikom „uljanom slikom »Mansarda u Glavnjači«, prevazišao »lijevo« likovno eksperimentatorstvo i »brojgelisanje«, a isto tako i sentimentalno socijalno slikarstvo koje nikako nije moglo da se oslobodi formalizma i mafuralističke grubosti ili sladunjavosti, — i počeo je da slika nove ljude, borce za „komunističko društvo, izražavajući i opjevajući njihovu borbu, čovječnost i stradanja, nagovještavajući novu. realističku etapu naprednog slikarstva kod nas, U narodno-oslobodilačkoj borbi i odmah poslije nje on je, blagodareći svojoj predratnoj umjetničkoj orijentaciji i djelatnosti, i svom neposrednom :)češću u narodno-oslobodilačkoma pokretu, još jedanput odigrao ulogu izvršioca zaokreta, majstora koji grafiku o borbama i stradanjima naših naroda izvodi na zrdavi, realistički, borbeni put, začetnika revolucionar= nog i realističkog slikarstva o našem ustanku, Istina, Kum nije svuda, i nije uvijek uspjevao da razvije svoje pionirske početke, da uporno i djelotvorno nastavi putevima koje je otvarao. No tu se onda može diskutovati o Stepenu njegove darovitosti, stepe= nu uUupomosšti u rađu, predratnim i ratnim uslovima rada u kojima se on, u osnovnom, formirao kao čovjek i umjetnik, — ali še nikako ne može umanjiti značaj njegovog istinskog novatorstva, njegovog pionirskog djelovanja, „Najnovija slika Đorđa Kina, njegovi »Svjedoci užasa«, takođe znači prelom svoje vrste, postavijanje novih zadataka, otvaranje novih mogućnosti i perspektiva našeg naprednog slikarstva. Najnovija slika Đ. A. Kuna ie prva naša savremena slika koja do-

noši jednu neobično rječitu, stvarnu, potresnu i napetu ljudsku dramu. Ona pripovijeda jasnije i više nego i jedna druga slika naše napredne likovne: umjetnosti. U njoj se naše napredno slikarstvo, smjelije i uspješnije nego igdje drugo, vraća k literaturi od koje su formalisti i dekadenti, — kako je govorio još Plehanov, — htjeli da ograde slikarstvo kineskim zidom, boreći se protiv elemenata idejnosti. Na njoj ljudi više nijesu proste figure u pokretu ili mirovanju, odnosno pokret. ili mirovanje pomoću uslovnih ljud= skih figura. Na njoj ljudi više nijesu. prilike koje su ekspresionistički uhvaćene u nekom slučajnom, netipičnom i neorganizovanom trenutku i odnosu; oni više nijesu objekti koji slikaru pomažu da napravi ovaj ili omaž raspored boja, nijesu uslovna pismena za ovu ili onu »ideju«, ni bezlična gomila koja ispunjava određeni prostor ili vrši određenu radnju — kvan=

titet bez stvarnog ljudskog kvaliteta.

Na njoj se ponovno javlja. čovjek kao biće koje se od svih drugih živih bića razlikuje time što, — živeći i djelujući, — misli, osjeća, razvija ili gubi svoje duševno bogatstvo, izražava licem, očima i pokuetima svoja uzbuđe„ nja. Ona našem slikarstvu vraća blago koje su mu ukrali još prvi dosljedni impresionisti: vraća mu lice čovjeka, lice čovjeka i tog čovjeka, ogledalo i ovaploćenje misli i osjećanja. Kun je jasno shvatio i primijenio zakon da u socijalističkom društvu, koje čovjeku vraća njegovo lice, likovna umjetnost ne može dati čovjeka ne dajući prije 58 i jasnije od svega — njegovo ice. · 30 To su osnovni elementi koji najnoviju Kunovu sliku čine velikim potsticajem, A to svojstvo ogromno pojačava značaj ove i bez toga dovoljno značajne, nezaboravne slike, Rađovan ZOGOVIĆ

zu zaRuuIIIIAA Suri ruzu umu zur; umu psr pan u ri Ju eur zuLAALIAAAAI |

URBEB:DNICI:

Jovan Popović, Čeđomir Minđerović i Marijan Jurković —

PRETPLATA ZA KNJIŽEVNE NOVINE Za našu zemlju na 3 meseca 35 dinara, na G meseci 7 dinara i na gođinu dana

140 dinara,

Za inostranstvo: na 3 meseca 50 đinara, ma 6 meseci 100 dinara i na godinu dana 200 dinara.

Rukopisi se ne vraćaju,

Broj čekovnog računa 1-9060378 Poštanski fah 61%,

f ——Ađ–...AN_AA_ -__-IKIR .T“JJiđtiuiiittiiinitiimt Odgovorni urednik: Jovan Popović Beograd, Francuska broi ? — Štamparija »Borba«, Beograd, Dečanska 31,