Književne novine

BIURANA 4

Narodno pozorište u sećanju njegovih prvaka

ONaaaan ah 33 ireš My eY MY MMA, Oh MMO M 1b{Da, A Šo ME lazi u velikoj men danas i od reži]e, koja &ve čini da uputi glumca i po. mogne mu.

Uvek sam bila mala rastom, a kad sam došla na scenu ižgledala sam zaista kao dete, I sećam se dobro, igrala sam Gretu u Strinđdbergovom komađu »Otac«, a Gavrilović, koji je već bio star čovek, igrao oca, U našoj zajedničkoj sceni on je tako iskreno i potresno plakao đa je i mene svojom i-

' grom do neverovatnosti poneo, tako da se i on mnome ađduševio i prošaputao krišom, u pauzi, sufleru: »Ova mala biće umetnica!« Ja sam to čula, zapamtila, i to me je vazđa u mom rađu hrabrilo.

Aleksandar Zlatković đošao je u

pozorište 1909. On je glumac koji je mnogo što šta naučio od velikih

eomegeyanspınnnn žier

umetnika, ali ne i njihovu hladnokrvnost pred izlazak na scenu. Da bi bio »u svojoj ulozi« on i danas »gleda u kulisu« i preslišava se da poslednje sekunde. Ali kad izađe na scenu vlada njome kao i njegovi najveći prethodnici. On je i ovih dana vrlo nervozan, iako igra, kao i mnogi drugi veliki glumci, na proslavi iz »očasti »mamju ulogu«.

— Ja sam veliki tremer, imam da kažem svega nekoliko rečenica, ali ja sam sav u toj ulozi. I nisam u stanju ničega da se setim, ni našta da mislim ni sad ni neposredno posle preistave, Znate, večeras je generalna proba, ali to nisu više kao nekad generalne probe, to su vam male premijere, i moram da s priberem... Vi ćete reći šta sam s&e toliko uznervozio kad ima da kažem samo nekoliko rečenica — u »Stamoju Glavašu«. O, moji prijatelji, nema malih uloga, ima malo igre. Pokojni Gavrilović je jednom u prelazu rekao nešto sasvim uzgred što sam ja uhvatio i zapamtio za uvek, a to je: »Teže je sačuvati svoj umetnički renome, nego ga steći!«

Zora Zlatković je glumačko đete, kći Save Todorovića, i ona je stvarno došla na scenu »čim je prohodaln«, a angažovama u beogradskom Narodnom pozorištu samo godinu dana posle avoga muža Aleksandra Zlatkovića, Ona je đošla za stalnog člana iz gimnazije, dok je njen muž dožao »iz bakalnice«, kakoon to sam ističe, pošto je pre pozorišta služio kao šegrt.

Ona je počela kao i većina mladih glumica ulogama ljubavnice, ali kad je viđela da nema uspeha u tom domenu, prešla je na karakterne uloge i tu našla svoj živofini umetnički put.

— Moj je san bia da igram u Margaretu Gotje, jako nisam imala nikakvih uslova za to. Uostalom „svaka mlađa glumica htela bi da bude prvo Julija. Kad nisam uspela, patila sam mnogo... Ali, tu je bila divna Zorka Todorovićka koja mi je pritekla u pomoć i osvestila me, Ona mi je dala prve pouke, kako da igram, kako da obrađim ulogu. I uvek mi je govorila da je svaka uloga ozbiljna i važna »makar bila i od pola tabaka«... Sećam se prvih proba. Ja čitam svoju ulogu, a ona ćuteći vuče olovkom ispod svake reči koju treba da naglasim... Pomaže mi krišam, diskretno.. Pada mi danas mapamet i jedna za mene nemila uspomena, ali koja mi je ko-. ristila celoga veka. Bila je proba na kojoj je tumačena jedna od Todosić kinih glavnih uloga. Neko je odnekud doneo na probu neki francuski žurnal, i ja, kao mlada devojka, naravno, brzo dograbila i počela da ga prevrćem. 'Podosićka se digla i rekla: »Vrla ža.losno da jedna mlađa glumica čita časopise dok se tumači uloga...« Ja sam se užasno postidela, i otada sam vazda bila disciplinovan član na svakoj, ma” kar i najmanjoj probi, sve jedno čija ona bila, I tako sam imala prilike da mmogo naučim,

Ceca i Nigrinova umrle su 1908, ali su ostale Todosićka i Persa Pavlović. Persa je bila majstor da nas pouči u narednom repertoaru: kako ga govorimo, kaka da se obučemo, kako da hodamo u opancima. One su bile za nas glumačka škola... Ti stariji glumcii glumice bili su vrlo često sa nama preterano strogi, ali dđeveđest od sto znanja kojim danas raspolažemo naučili smo ne iz knjiga, nego od njih, ma da su češto i najveći među njima bili bez ikakve škole kao što je bio slavni Toma Jovanović, koji je bio brica,

Teediteljima je u to vreme bilo vrlo teško, jer su za sve imali sami da se brinu i za sve da snose odgovornost. Dramaturzi, direktor drame, nekada se nisu ni malo interesovali za samo pripremanje komada. Tek su a tome počeli da se brinu Milovan Glišić, Zmaj i Dragica Janković, koji je pod uticajem prefstava koje je video u Francuskoj —Molijera, vaskrsao kod nas Steriju ” počeo lično živo da se inteyešuje za svaku režiju.

Nađa Riznić takođe je glumačko dete, I otac i majka su joi putu-

—––:Z AI — T TT

LLC ONO at LL A Me EU ee aa O M za O o OON 1 NSA 2 api UVEDU: Ce a ii a LI

jući glumci: Svetislav Ranković i Mila Ranković — Iličić (Kći Fotija Iličića, dugogodišnjeg upravnika putujućih družina, njegov je sin Ljubiša Iličić, ujak Nađe Riznić, danas je član pozorišta u Novom Sadu), Nađa Riznić je sada član Jugoslovenskog dramskog pozorišta. — Šta sam ostavila u „Narodnom pozorištu? Celu svoju mladost... Ovo je sada jesen. Kad je došao upravnik da mi saopšti da je to poslednja pretstava koju igram u Narodnom pozorištu, jer sam izabrana za Jugoslovensko dramsko nisam znala šta pre da radim, da li đa se rađujem visokoj počasti koja mi je ukazana izborom za

ovo centralno pozorište, ili da plačem

od tuge što napuštam ovu dragu kuću... IL ja sam i plakala i smejala so... U Narodno pozorište došla sam 1921, prva uloga mi je bila u Đakozovom komadu »Kao lišće« a poslednja u

»Otelu«, kao Bmilija...

Bilo je mnogo velikih uloga i veli.

kih glumaca s kojima sam igrala povremeno ili stalno. Imala sam u sVOjoj glumačkoj karijeri kao Julija tri Romea, među kojima je bio najčešće Dobrica. On je igrao sa ogromnim uspehom Romea i.u starijim godinama, jer je publika verovala više njegovim rečima nego rečima daleko mlađih glumaca..·

Ono što mi je bilo najdraže u Narodnom pozorištu to je ta ljubav koja je postojala nekad između starijih i mlađih glumaca. Sećam se dragog Čika Gine koji je plakao kao dete zbog moje igre u »Golgoli«... i svoga straha kad je stara Štrocijeva jednora gostovala i pred pretstavu mi rekla: »Drago moje dete, ako biste bili« dobri đa mi pomognete, ja sam ostarila pa već zaboravljam uloge..:« Za celo vreme igre, dok sam joj sullirala reči koje sam prvo ja hvatala od šsuflera, više sam drhtala had njoenoni ulogom nego nad svojom, iako sam imala uporedo sa njom da igram. 1I sada osećam njeno stezanje ruke kad god bi zapela: da joj »dobacim« reči.

Mata Milošević je izašao iz prve ozbiljnije glumačke škole kod nas.

— Prvi moji učitelji su Gavrilović i Pera Dobrinović, Ono što su nam kasnije doneli hudožestvenici u svojoj sjajnoj igri u raznim komadima, Pera nam je već ranije instiktivno bio nagovestio. On je bio prethodnik scenskog realizma, koji mi danas svesno

Stara zgrada Narodnog

nastojimo da postignemo, Narodno pozorište bilo je decenijama rasadnik svih velikih umetničkih snaga, ali u isto vreme i prikupljač, bar u Srbiji: Ono je uvek davalo pa i danas daje...

Nije nama bilo ni malo lako da pređemo iz Narodnog pozorišta u OVO (Mata Milošević je član i reditelj Jugoslovenskog dramskog pozorišta) ali smo osećali da je viša potreba i došli smo nas nekoliko: Strahinja, Nada, Paranoska, Drnić, Živanović, ja... Mi igramo ovde, radimo predano i iskreno kao i tamo, ali su naše simpatije i tamo, Svaki uspeh Narodnog pozorišta rađuje nas kao da smo još tamo.'·,

Zatekao sam na sceni pri kraju ili u punoj snazi, mnoge velike glumce. Učio sam mnogo od njih i oni su me sami mnogo koje čemu u umetnosti pozorišnoj naučili. Ali, najsjajnije od svega bio je njihov očinski, prijateljski odnos prema nama. Sećam se jedne scene između mene i starog Gavrilovića, koju, sem nas dvojice, niko nije primetio, a koja,je bila čitava drama u drami. Igrao sam prvi put ne scene između mene i starog Gavrilović, po običaju, nije bio naučio dobro ulogu, ma da je glumio božanstveno — kao da zna napamet svako slovo. Scena je takva da ja treba da klečim pokraj njega. Govorim ja, dolazi na njega red da govori, a on ne zna! Ja živ premro. Čujem dobro suflera, a vidim i osećam da on ne čuje, Zaboravljam na svoju ulogu i hteo bih da mu pomognem. Ali, ja sam samo »đače iz glumačke škole«, a predamnom sedi Stari Gospodin! — jedan od najvećih glumaca· Kako da se usuđim i »dobacim« mu? Šta će biti ako sam se ja prevario, ako ovo nije neznanje njegovo nego neka njegova pauza? Ali, sufler sve glasnije viče, tako da se ja plašim da i publika ne primeti. I, trenutak dva još, i ja se rešavam — dobacim, a stari majstor, kao da ništa nije bilo, tako vešto »te= ra dalje« i glumi 5 takvim žarom da sam ja jedva došao sebi da se »vratim« u svoju ulogu... |

Milivoje Živanović je glumac

koji je počeo od »najmanjeg« i odmah zaželeo, »najveće«. Igrao u malom Lanerovom pozorištu kod »Takova«, ali stalno obigravao oko Narodnog pozorišta i sebi govorio:

»Milivoje, otsad pa za deset go~ ,

dina ti moraš ući u ovu veliku

kuću — Narodno pozorište-« I tako se desilo. Pošto je još deset godina lutao po unutrašnjosti od

pozorišta do pozorišta, 1932 po-·

stao je član Narodnog pozorišta, Danas, je i on član Jugosloven-= skog dramskog pozorišta.

— Počeo sam svoju glumačku karijeru ustvari 1919 pod upravom Lanera, ali. kad je ovo pozorište preuzeo Čvrga, otpustio me je kao neupotrebljivog: Lutao sam posle toga dok me nije našao Nušić u Lipiku. Tu sam kod Mikice Spasića igrao Nušićev »Deto«. Nušić je bio tu, na lečenju, i režirao komad. Svideo sam mu se. Kad smo se našli u Beogradu poslao me je Risti Odaviću a ovaj me uputi Brani Vojnoviću u Novi Sad.. Rakitin je imao najviše uiicaja na mene kao

:ditelj, a od glumaca Dobrica i Pera Dobrinović, Dobrica me je naučio kako da koristim u igri svoj temperamenat i nerv, Dobrinović kako da uprostim „da oplemenim svoju igru...

Ljubiša Jovanović, počeo je glumu u Šapcu, odakle je došao u Narodno pozorište za honorarnog člana, ali je brzo počeo da osvaja repertoar najvećih glumaca onoga vremena. Posle je otišao u Zagreb i tamo bio sve do rata, kada se ponovo vralio u Beograd. Za vreme Narodnooslobodđilačke borbe otišao je u partizane. Danas je on najistaknutiji član srednje generacije Narodnog pozorišta,

— U prvim danima divio sam se · velikim „glumačkim snagama, ali u isto vreme video strahovitu nebrigu za jedan sistematskiji rad sa mladima, Mladi naražtaji bili su prepušteni sebi ili pojedincima starijim glumcima, koji su mogli da im budu učitelji u igri, ali ne i potpora za njihov bolji materijalni položaj, — položaj mladih, Ja sam imao 15 dinara od pretstave, maksimum 25 dinara, Imao sam utisak da sam došao u Vveliki dramski teatar, a u isto vreme u :edno anarhično stanje koje je, naravno, bilo uslovljeno ondašnjom dru– štveno-političkom savremenošću, čija se anarhičnost odražavala i na pozorištu· Anarhičnost, nepoštenje, profekcijonaštvo bilo se uselilo u to vreme i u ovu kuću... Osećao se strašan jaz između nekih takozvanih prvaka i mlađih glumaca. Rezultati su postizavani stihiski i spontano, a nikako ozbiljnom studioznošću. Veliki talenti kao što su Dobrica, Ginić, Gavrilović, Sava T'odorović svojom velikom umet=~

pozorišta u Beogradu

ničkom indiviđualnošću, držali su beogradsku dramu na zavidnoj umetničkoj visini kad bi 8ami bili na sceni, inače... bilo je u tom vremenu strašnih padova..· ı

Neko vreme bio sam u inostranstvu na studijama, a onda sam dobio angažman u Zagrebu,u kome sam glumio sve do 1940, Moj povratak bio je uslovljen tadašnjom mutnom političkom situacijom, koja je proisticala iz zloglasne politike Cvetković--—Maček, a pre njih politike Stojadinovića i Jevtića. Njihovi režimi udarili su pečat čisto fašistički na celokupan život, pa i na pozorište. To se najstrašnije odrazilo na samom bezidejnom glupom repertoaru, ili nazadno idejnom-fašističkom, koji je tada bio počeo da zahvata i beogradsko Narodno pozorište, Repertoari su obilovali slupim bulevarskim komadima, pikanterijama, ljubavnim trokutima i tome slično. To je godilo ukusu vladajuće buržoazije... ali ne i ljudima woji su znali šta je umetnost: Zato su u to vreme pozorišne sale bile prazne, Jer narod nije hteo fakav reperton?r..

Došao je slom, napuštam Beograd, i 1944 vraćam se ponovo u njega kao borac naše slavne MNarodnooslobodilačke vojske...

Pre rata glumac nije ni izdaleka bio cenjen, kao što je to danas slučaj sa glumcima. Ti vlastođršci imali su svoja nazadna reakcionarna shvatanja o umetnosti uopšte, pa se to shvatanje odražavalo i na pozorišne trudbenike. Materijalna strana glumca, koja uslovljava svakako njegovo umefničko stvaralaštvo, bila je nesigurna i nestalna· Danas je glumac cenjen kao prvi umetnik socijalističke domovine, koji svojom umetnošću doprinosi materijalnoj i kulturnoj izgradnji i formiranju ljudske svesti našeg novog socijalističkog čoveka. I naša narodna vlast, i naše rukovodstvo i naša Partija visoko cene našu glumačku „umefnost kao i umetnost uopšte, a na taj način i glumce. Od oslobođenja na ovamo pružena je pozorišnoj umetnosti, a fime i glumcima najbolja materijalna baza, čime ie uslovljen i nesmetan umetnički ra. zvoj i mlađim i starijim glumcima.

Siniša PAUNOVIT)

KRJJIŽEVNE!NOVINE

Broj 4

Septembarski brojevi naših književnih časopisa

Septembarski brojevi naših književnih časopisa donose nekoliko odlomaka iz neobjavljenih romana ili dužih pripovedaka, koji nngoveštavaju da će se uskoro, možda već u toku iduće godine, veći broj naših pripoveđača pretstaviti čitalačkoj publici svojim prvim romanima, Takvi obimniji poduhvati na području romana, poeme ili drame, koji se poslednjih meseci zapažaju na stranicama naših časopisa, svedoče o nesumnjivom na-

pretku i umetničkom sazrevanju nan. ših pisaca i otvaraju nove perspekiive našoj savremenoj literaturi.

Poslednji brojevi časopisa pokazuju još uvek neke zajedničke nedostatke: sve vidniji nedostatak kritičkih osVTta, NOIR kriterijum u izboru p?9sničkih priloga, nedovoljna aktuelnost maferjjala, površno i retko registrovanje značajnih kulturnih i društveno-političkih zbivanja u našoj zemlji i u svetu itd.

KHDM)KEBHOCI

U septembarskom broju »Književnosti« ističu se, kao obimniji književni poduhvati, odlomak iz neobjavlje~

nog romana Novaka Simića i početak

jedne duže pripovetke Mihaila Lalića, koju će časopis donositi u nastavcima. Novak Simić istakao se još pre rata kao darovit pripovedač i pisac romana; veći deo svojih radova, sabra–nih u tri knjige, ponovo jie štampao posle oslobođenja, Koliko se može šuditi po objavljenom odlomku, u svome novom romanu »Zid mladosti« on se sve više približuje realističkom izrazu, oslobađajući se izvesnih morbidno-psihologističkih primesa svoje predratne proze i svoga ranijeg folklorno-naturalističkog načina pristupanja stvarnosti, Izgleda ipak da su pojedine situacije i ličnosti (lik Marka Miškovića, koji se, po povratku iz rata 1918, skrhan tegobama i moral-

nom bedom koju svuda zatiče, odaje ·

piću i propada) obrađeni dosta površno i konvencionalno,

Pripovetka »Svadba«, koja s&e širinom zahvata i kompozicijom približuje složenijim „oblicima istoriskog romana ili hronike, ukazuje na nove razvojne mogućnosti Mihaila Lalića, jednog od najdarovitijih savremenih pripovedača, i potvrđuje njegov dar impresivnog i psihološki prodđubljenog umetničkog transponovanja složene građe iz Narodnooslobodilačkog rata, njegovo živo i pouzdano oseća nje razgovornog jezika i dijaloga, kao i svež, pesnički bogat i živopišan 1zraz: Skoro svi naši časopisi obeležili su dvestogodišnjicu Geteovog rođenja člancima o velikom nemačkom pesniku. Među njima se ističe, sigurnošću umetničkog suda i pravilnom marlzsističkom analizom, članak Borisa ŽZiherla, napisan za 7—8 broji slovenačkog časopisa »Novi svet«, koji »Književnost« prenosi u svome septembar– skom broju, Ovaj članak svakako će doprineti da se rasvetle izvesna pitanja, koja su u nekim člancima o Geteu načeta u jednom od prošlih brojeva »Mladđosti«, na primer i da se xXoriguju izvesne proizvoljne formulacije i postavke o društveno-iđeološkoj suštini Geteovog dela.

»Književnost« je objavila i tečne, znalačke prevode Geteovih stihova od Velimira Živojinovića.

Članak Živana Milisavca »Srpski pokret Četrđesetosme u književnim delima savremenika«, objavljen u istom broju »Književnosti«, prikazuje, na osnovu zanimljive i obimne građe, kako je Četerdesetosma, »i Dored nesrećnog razvoja i tragičnog završetka... bila surova ali uspešna škola za mlado srpsko građanstvo, koja je »jednom za svagda zbrisala politiku poslušnosti i odanosti bečkom dvoru«,

Većina pesnika štampanih u ovom broju »Književnosti«, (Risto Tošović, Antonije Marinković, Slobodan Marković) pretstavnici šu nove, najmlađe pesničke generacije, koja sve brojniie i sve sigurnije zauzima svoje me= sto na stranicama književnih časopisa· .

Rubrika prikaza i beležaka u »Književnosti« dosta je živa, ali još uvek ide po perifernim pitanjima i događajima, ne zahvatajući, kada se radi o novim knjigama, na primer, one koje su najznačajnije i najbolje. Opse~

Tupa greška· Nastavnik sam maternjegz jezika u jednoj beogradskoj gimnaziji. Juče sam obrađivao pesmu Desanke Maksimović: »Na grobu streljanih đaka«. Učenik je čitao onim dirljivim načinom ose{ljive dece koji više uzbuđuje nego sama pesma. Sve do poslednje strofe smo čitali bez prekida, nisam dečaka zaustavljao na manjim pogreškama u dikciji, da bi razred prvo osetio pesmu i bio ponet njome; ali dečak je tada pročitao:

Baštovan pomilova travu

na grobu gde ležala ie tupa

četa dečaka i mladića

i ruka mu zadrhta seđa....

Neprijatno se trgnem i odmah kod pogreške zaustavim učenika, on međutim ponovo pročita sa istom greškom, Sad i ia pogledam u čitanku i vidim da zbilja stoji u njoj pridev tupa umesto priloga skupa (zajedno) kako je pesnik objavio u svojoi zbirci- Zbog ove štamparske pogreške treba, dakle, da svi učenici republike Srbije, sve do novog izdanja čitanke, ilj do zajedničkog čitania sa nastavnikom, ili dok im ne dođe do ruke knjiga »Pesnik i zavičaj« zamišljaju da je četa štreljanih đaka tupa i da ne mognu da shvate zašto je takva. Molim vas da ovu ispravku objavite u svome listu koji je prvi pozvan da se bori protiv ovakvih ogrešenja o wesme i pesnike, . S. K.

žnije književne kritike gotovo i nema; jedino je, izgleda, ustaljena pozorišna rubrika.

Među kraćim prilozima privlači pažnju osvrt na knjigu »Puškin na jugu« od sovjetskog pisca Ivana Novikova. Ova knjiga, pisana konvencionalnim i banalnim novinarsko-feljtonističkim stilom, površno i u krivoj svetlosti prikazuje pojedine događaje iz Puškinova Života. Pisac osvrta (B.D.) zadržava se naročito na onim pasusima gde Novikov izlaže i tuma– či proizvoljno i krivo Puškinov interes za naše ljude i našu istoriju. Ovakvih kritičkih beležaka, makar i sasvim kratkih, o našoj prevodnoj literaturi, trebalo bi da što više donose naši Književni časopisi, O našoj izdavačkoj delatnosti malo se diskutuje u štampi, i mnoge loše knjige, naročito iz prevodne literature, prođu nezapažene, ili se (toga je do pre godinu-dve još uvek bilo), naročito ako su sovjetske, o njima napiše konvencionalan i kvazi informativan prikaz·

REPUBLIKA

»Letopis Matice Srpske« ističe se već od pre nekoliko godina svojim nastojanjem da ostvari saradnju pisaca iz svih naših republika, pružajući time primer ostalim časopisima, koji tome pitanju ne poklanjaju uvek dovoljno pažnje, U ovom broju »Letopis« objavljuje odlomak iz knjige »Zapisi iz Oslobodilačkog rata« (III knjiga) od Rodoljuba Čolakovića, i pesmu »Pesnik i zemlja« od Šukrije Pandža.

Među proznim prilozima nalaze se dve pripovetke: »Prvi dan« od Božidara Kovačevića, zanimljivo i lako pisana, pomalo površna i honvencjonalna u diferenciranju tipova i slikanju situacija, i »Suparnici« od Srbislava Todorovića, koja nagoveštava izvestan dar za satirično-humoristički žanr.

U književnom pregledu Krešimir Georgijević piše o Veljku Petroviću kao proznom piscu, nastojeći da se ne zadrži samo na okviru koji pruža1iu dve nedavno objavljene knjige pripovedaka Veljka Petrovića, već da »od njegove obilate književne delatnosti zahvati koliko se može šire« Opširno izlažući društveno-političke prilike od 1905 do danas, u kome se razđob]lju prostire književna delatnost Veljka Petrovića, Georgijević je premalo pa= žnje poklonio analizi umetničkog postupka pisca; književni sud o Veliku Petroviću nalazi se, preciznije formu– lisan, u svega nekoliko rečenica na kraju ovog inače opširnog članka.

Književna i kulturna hronika »Letopisa« dosta je štura, kao i u većini drugih naših časopisa,

ZOPA

Sxuoj septembarski broi časop:;5 »Zora« posvetio je u colosti tridesetogodišnjici revolucionarne borbe Saveza komunističk* omladine Jugoslavije. pružajući time primer ostalim oimlađinskim časopisima, koji ovu gEOdišnjicu većinom nisu ni 6pomenuli, kako treba da čuvaju i održavaju avoi omlađinski karakter i duh, koji se često gubi iza našilnoš uspinjan;ja ponekih star-malih pisaca da rašpravljaju o svakojakim teškim i zamršenim pitanjima. Pesme, pripovet= ke i članci, objavljeni u ovom broju, govore o borbi omlađine Jugoslavije za slobođu, o njenom heroizmu u Tevoluciji. o njenim naporima u izgrađnji, o svetlim likovima omlađinaca= heroja Oslobodilačke borbe.

Pri obimnom poslu oko ređigovanja ovog jubilarnog broja svakako da nisu svi prilozi mogli biti na potrebnoj umetničkoj visini- Ipak nije trebalo uvrstiti u broji n. pr. ovakve stihove:

Mi ireperimo od radosti Što stvaramo djelo: pjesmu mladosti itd.

U to čvrsto vjerujemo i sigurno znamo, jer mi to ne damo.

Mi se za bolji život

borimo, : i novim gromkim jezikom govorimo a

tim pre što je njihov pisac (Š krija Pandžo) objavio istog meseca u »Letopišu Matice srpske« jednu daleko uspeliju pesmu i đokazao da ume bolje da piše.

Povodom triđesetogodišnjice SKOJ-a CK Narodne omladine Bosne i Hercegovine dodelio je nagrađe mladim piscima i likovnim umetnicima. Nagrađeno je ukupno 23 omlađinca. me>. đu kojima i nekoliko saradnika »Zore« iz drugih republika.

Odguvorni urednik: Jovap Popović, Beograd, Francuska broj 7? — Štamparija »Borbaa Beograd, Kardeljeva 3n,

| ACTONMHC

»Republikas u svome devetom broju objavljuje odlomak iz romana »Vranjara« od Ivanke Vuičić-Lašovski, koji je ovih dana izišao iz štampe. Ovai roman je prvi deo trilogije, koju pisac priprema,

Povodom dvestogodišnjice „rođenja pisca »Pausta« Ervin Šinko napisao je sa toplinom i erudicijom ogled o Geteu. Pesničkih priloga u poslednjim brojevima »Republike« malo je, i bez ve-= ćih su umetničkih kvaliteta. Odlomak iz poeme »Noć« od Ota Šolca, u kojoj se opisuju zverstva ustaša, sastoji se iz dugog i zamornog niza nezgrap-= nih, prozaičnih rečenica, poređanih u stihove, sa naivnim ili nategnutim slikama. bez ikakvog ritma i metričkih vrednosti, osim po neke nevešte i nategnute rime, Redakcija »Republike« trebalo bi da se više pozabavi pitanjem kriterijuma u izboru priloPa iz naše savremene poezije, koji danas već ne bi smeo da pređe ispod jedne izvesne, još uvek ne mnogo stroge granice,

Povodom ekskomunikacije iz katoličke crkve svih komunista i simpatizera komunizma, Ive Mihovilović izlaže, u opširnom i dokumentovanom članku pod naslovom »Vatikanske retrospektive« „istorijat one kobne i perfidne uloge hoju je »Sveta Kongregacija Univerzalne i Rimske Inkvizicije ili Sveti Uficije igrala kroz vekove.

Kritika je u »Republici«, kao i u drugim časopisima, neđovoljno zastupljena, i uglavnom ne prelazi okvir kraćih, često i površnih osvrta, Zagrebački časopis mladih »Izvor« već danas pokazuje često više živosti od »Republike«. Za »Republiku«. kao i za ostale naše časopise, pitanje oživljavanja kritike postalo je danas jeđan od gorućih problema.

TI pored pokretanja omladinskih časopisa u svim našim repubiikama, »Mladost« nije skoro nimalo izgubila od svoje živosti i raznovrsnosti. Naprotiv, pokazuje se stalaa priraštaj novih saradnika, naročito među pesnicima, od kojih neki (Stevan Raičković, Ivan Ivanji i dr.) nagoveštava– ju istinit talenat, Nasuprot tome, na području kritike možs se zpaziti izvesno opadanje u kvalitetu, pa i brojnosti priloga.

Kao centralni oinladinski časopis, »Mladost« bi treba!o da ostvari širu saradnju mladih pisnca, R-itičara, kao i pesuika i pripovedača, iz svih naših republika. Naroč'to posle pokretanja Žasopisa »Polet«a, ko?i je organ mlađih pisaca Srbije, trebalo bi da »Mladost« šasnije naznači svoje opštejugoslovensko obeležje.

Ogled Najdana Pašiša »Osamdese= togodišnjica Markovićeve objave rafa poiitičkom režimu u Srbiji« objavljen u ovom broju »M adosti«, svedoči o povećanju intezesa mJadih pisaca za kulturno-istoriske stuđije Pored ovog ogleda, »Mladost« db:nosi i dva članka tv prevodu sa ruskog (Lunačarski: » O nasleđu klasika«)i nemačkog (Mering: »Gete na raskrsnict«). Dok ranijih godina u pogledu pravođenia nije bilc uvek pravilnog merila, pa su, pored Leniina, Gorkog, Tinmiofejova, ponokad prevođeni, naročito sa ruskog, beznačajni i pov:išni novinarski tekstovi ,u novijim broi:vima »Mladosti« zapaža se da je izbor prevedenih članaka strožiji i dcsledniji, ugiavnom orijentisan na najbolje, klasične tekstove. Felitonski deo »WMladosti« dosta je živ. Nekoliko napisa. inspirisanih klevetničkom kampnnjnom protiv naše zemlje, doprinose aktuelnosti ovog broja.

Zoran MIŠIC

BIBLIOGRAFIJA

Oto Bihalji-Merin: Livnica, pozorišni komad u pet činova sa tematikom iz posleratne izgradnje naše zemlje. Izdanje »Prosvete«, ) eograd, 1949 gođine, ćirilicom, 147 strana. 40 dinara.

Ivanka Vujčić--Laszowski: Vvranjara, roman. Ova knjiga je deo trilogije, koja će obuhvatiti život jednog ciganskog naselja koje je nestalo, kao i onog kraja u kome je autor proveo detinjstvo, vreme noči rata, okupaciju i prve godine posle oslobođenja. Na kraju je rečnik manje poznatih reči i ciganskih izraza. Izđanje »Matice Hrvatske«, Zagreb, 1949 godine, latinicom, '%9 strane, cena 94 dinara.

Gustav Švab: Priče iz klasične starine, Za mlade: obrađio Emil Engelman. S nemačkog preveo Jovan Maksimović. Izdaı'e »Prosvete» 199 gcdine, ćirilicom, 263 strane, cena 3? dinara. „_____________________ ______- _—

Redakcioni odbor

Jovan Popević, Ceđomir Minđerović,

Mav»ijan | „Jurković van Potrč, Vjekoslav Maleb. Isak Samckovlija, Janko Đowović., i MDmitar Mitrev

PRETPLATA ZA KNJIŽEVNE NOVINS

Za našu zemlju na 3 meseca 35 dinara,

n 6 mes·ci dinara i ma godinu đana 140 dinara. _

Za stranstvo: na meseca 3 dienmrX, r 6 meseci 100 dinara i "a omdinu da 200 dinara. Rukopisi se ne vrnča\u. Broj čekovnog računa 101.90%0%8 Poštansk} fah 55% ———_—_—_______ _____ ___ ____ -- -–— CrK,K—.