Književne novine

da arta-

___CI -- ZMMUrIZ

a '

i. * ie

|___zaboravila na taj postulat

La, e WDA O:

sa treće strane). _ u dramama Mirin Božića, Mire

Pucove ili Slavka Kolara, bilo u dra-

mama 5 tematikom poslije Oslobođeis a kao u igri»Večera« Skendera Ku- lenovića, ili u »Livnici« Bihalji-MeriON ISOaO nea komeđije Jože Horvata pozi a

t pred nosom« ili Gervaisa »ReakDnerj«, unatoč aktuelnosti — po fal:ri, površnoj dosjetki, neizrađenoj

ikterizaciji nose pečat stare, danas preživjele:lake komike, tako i svi naj· bolji naži dramski tekstovi, uključivši i Potrčovu dramu »Lacko in Krefli«, ros ozbiljnosti u samom dramskon, stupu aktuelnoj tematici bilo naše iavne prošlosti ili sadašnjosti, u rai pate od klišeja, koji ne dopuštaju da se dublje, intenzivnije sa ži-

scenskim likovima iznosi naš ži-

itirajući Goethea, Maksim Gor5 počeo 5 isticanjem radnje u drami. Oborio se u tom pređavanju stari

ramski praktik — čije je dramsko stvara

u tvo često patilo od neđoštatka

_ radnje — na sovjetsku dramaturgiju,

__ koja je u mnogim đjelima, potpuno

dramske ijetnosti. Jer upravo radnja čini diulogizirano, kniiževno djelo dramom: jenica, de u Platonovim dijalozima ima više dramatičnosti nego,u mnogim |APRDSPIdViRia, što &e dijele na prizore i

ove i formalno su sastavljeni po amaturškim pravilima, ima se tuma= ·Čiti samo tako, što u tim dijalozima _ primjerice u Kritonu ili Fedonu — ima

· viže radnje nego u većini tekstova, ko-

ji su napisani u dugoj povijesti dramske umjetnosti, |

| Ako nešto karakterizira dramatiku

našeg vremena, onda je to upravo rad_ nja, radnja, koja ispunjava naše dane,

[gaj

| ___radnja, koja je puna 'katarza, zbitasti,

| zgusnutosti, u kojoj doživljujemo i slo- move i pobjede. Naravno da ta radnja, __koja na: zapleće u prerazne odnose s okolinom i sa samim sobom, · „Birova radnja života ne može biti jed| nostavno prenesena na'·pozornicu: u| mjetnošt nikađa nije kopija života. No to ne znači, da umjetnički dramaturški fransformirana i sintetizirana radnja kao životni podatak ne treba da poslane osnovna karakteristika naše drame. Isto je tako sigurno, da ona to danas nije. Našim je dramatičarima, čini 86 neobično bliska prilično hirovita di oba u dramaturgiji na t. zv. vanjsku i unutarnju radnju, Ne treba tumačiti da ta dioba sve da devetnaestog stoleća, vi jeka tzv. građanske drame, dramati. čarima nije bila poznata. Ne poznaje je ni Shakespeare, n1 Lope de Vega, a nitko ne će tvrditi, da pisci »Ha'nleta« ili likova iz »Fuente avejuna« nisu biJi psiholozi. Potka njihove dramaturgije bijaše mnogo šira nego i najjačih pisaca devetnaestog stoljeća, njihov odnos prema životu kao umjetničkom rezervoaru mnogo je kompleksniji, oni · nisu svoj dramski materijal osiroma= šilj samo vidom tzv. unutarnje radnje, što karakterizira građansku dramu od Ibsena do Čehova, koja je u mnogočemu postala uzor našoj suvremenoj drami, Nitko ne misli osporiti, kako je — obzirom i na radnju — korisno poznavati dramske tehnike klasika građanske drame — +a šta se tiče karakterizacije likova, raspona između go- vora i djela, upotrebe scenskog šti. munga — oni su otkrili tajne dramskog dijaloga, koje su do njih bile sla= bu iskorišćene, Smjestivši svoje, kon= . templativne likove u međusobno prerazne odnose, njihova je pozornica bila mnog, šira nego stvarni dekor, u . kojem su se njihovi likovi kretali. Kada Stanislavski dolazi do ave ocjene, na primjer, Čehovljeva kazališta: »On je produbio naša znanja o životu predmeta, glasova i svjetlosti na sceni, što u. kazalištu, kao i u životu imaju golem utjecaj na čovječju dušu« — on ' upravo misli na ovaj kvalitet te scene, Na ipak, premda su prognoze o razvitku jedne umjetnosti uvijek problematične, sumnjam, da će se socijalistička drama, drama socijalističkih likova i odnosa moći razvijati na bazi tog kazališta, tipičnog čeda svog vremena. Ostajući u praksi kao dramatik na pozicijama Čehov'jeva teatra Maksim Gorki je kao teoretik sovjetskim a-– utorima preporučivao g. 1932, potpuno druge uzore — i mislim, da nije pogriješio. 2 | Osim" ovog nesporazuma u vezi 8 radnjom, koja treba da napeta prožme · čitavo dramsko djelo, da ga nosi od čina do čina, od scene do scene, do kulminacije, da kao movens ocrta i kar | raktere i odnose i živo dramsko klupko, postoji još jedan nesporazum, koji · se asjeća u mnogima našim dramskim tekstovima, pa i u najboljima, Shva__ Ćajući vanjsku radnju kao fabulu obični zaplet i rasplet zanemarujući je, ramski pisci pridaju veliku važnost crtanju likova u više manje poveza· nim scenama, Tražeći tipičnost u tom _ crtanju, oni vrlo često upadaju u ša| blonu: njihovi likovi nisu ni karakteni tipovi, nego personifikacije, dakle trakcije., Bez obzira, đa li crtaju pozitivne ili negativne likove, oni ih donose u idealnoj gotovosti, onakve, kakvi bi po njihovoj zamisli trebali da budu bilo đa idu u prvu ili drugu maralnu kategoriju. Od Euripida — za koga je Sofoklo kazao da je crtao ljude kakvi jesu, a ne kakvi bi trebali da u — Dostulat, je realističke drame se donese čovjek, kakav jest u danim. okolnostima. Uzimati za dramski materijal ljude, kakvi bi trebali da budu, nužno ima za pošljeđicu napuštanje realizma, vodi u shemu, u konstrukciju. Uopćavanje u dramaturgiji ima svojih granica diktiranih realističcim Sstvaralačkim metodom: prijelaz preko ih granica vodi u beskrvnost apstrakcije, koju je jednom Marx recizno osudio suprot&tavljajući životnu »šekspirizaciju« beživotnoj »šilerizaciji«, Na naravno, ljudi, »kakvi je| Bu«, 6a &vojim manama „sumnjama i Kkvalitetama ocrtani u živoj radnji, prikazani u intimnijim ili labavijim odosima, s drugim ljudima» kakvi jesu«, nisu &tatične dramske datosti: suština je dramske igre, đa se sva aktivna lica u njoj mijenjaju u toku trajanja

O PORE O Oe Tr La PaahtaćNj |

· »Oganj i pepeo« više nijansa, zbor fra=

j članak »O pozorišnim komadi-

. crtanje je likova u situacijama prove~

. pretjerano crne boje negativnih ne

· škom smislu da oblikuje samo ekspre-

'stanbena ziđa obično glavnog lica dra- ·

njegova dru

apr:

igre; bilo da se oan bi~

·Ne zato, što je čitao Aristotela, koji je na osnovi prakse helenskog kazališta rekao mnoge vrla značajne istine, sužuje Ibsen pozornicu svojih građanskih, drama na čeliri. zida „građanskih „.8pavaonica ili jedaćih soba, nego zaio, _ Šlo su radnja i karakter, koje je iznosio, to imperativno tražili, Interieuri ehova, kao dramska arena, noezamisli . Vi su. bez njegovih meditativnih juhbaka, koji su »venuli« u njima od poroda do samrti, izjedani čežnjom, Snovima — nesretni, tužni, neaktivni, Ili scbe Strindberga k. prirodni okvir drama njegovih likova? Hrležini Giembajevi naravno,d. dožiyljuju, svo. je katarze u salonima, jer se čitav nji. hov život odvijao u tim salonima, gdje su mešetfari]', ljubili, varali i ubijali, Isto tako Shakespearova renesanana pozornica nije. slučajno ..varijabilna, široka, ne izmjenjuje oh hirovito scene ulice, dvoraca, sianova, dvorana,

lo đa preko kriza i katarza otkrivaju u sebi nove nenaslućivane karakteristike, Bilo bi odviše strogo i nesumnjivo nepravedno, kad bismo suvremenoj jugoslavenskoi dramaturgiji potDUno nijekali svaki nsjećaj za ovakvo realističko crtanje likova. Uglavhom crno-bijela karakterizacija nije karak= . ter'stika najboljih naših ćuvremenih dramskih tekstava, U tom su ti tekstovi potpuno u tradiciji naše starije lijeve dramaturgije: od Cankara do Krleže. U crtanju liberalističkog politikanta Mira Pucova našla: ie u drami

tara n Božićevoj drami »Povlačenje« kao i otvoreni i pritajeni. reakcionari u Kulenavićevoj »Večeri« nisu šablonizirani do'beživothosti, a Slavko Kolar je i ustaškog koljača oslobodio 'banalnih osebina, koje bi'ga učinile dramaturški potpuno neititeresantim licem. U nešablonizir»noj su karakterizaciji likova Božićeva drama »Povla= čenje« i Kulenovićeva igra »Večera« nesumnjivo najjače. Primjerice Božićevoj drami može kritika da prebaci nedosfatak radnje, nepovezanost situacije, škrtost i nedostatak poezije — no

snog čovjeka odvijao se na mnogo široj bazi no filislarski život buržuja devetnaestog stoljeća, Misliti, da je tehnika njegova Globe-teatra dilktirala i omogućavala njegov stil, znači vjerovati, da samo rotacionoj pozornici imamo zahvaliti mnop” dosadne suvremene građanske 'dramsko-hrOnološke 'tekstove' ga n"brojeno slika. Gradeći · mozaikn , svoje” drame i komedije, Shakespeare je renesanshi' dramatičar-realista, koji podvrgava svoju pozornicu imperativu dramatskih pGda-– taka svog vremena. A gdje, na kakvim sve mjestima' današnji naš čovjek doživljuje našu stvarnost? Bojim se, da za većinu naših dramafskih tekstova važi kritika što ju je ruski scenograf _ Akimov upravio sovjetskim dramatičarima g. 1935., koji su privatnu sobu bivšeg junaka građanske drame zamijenili s kabinetom upravitelja:· | »NNaši dramski pisci« — kaže Akimoy — »vjerojatno provode neizdrž-

deno znalački i dramaturški vješto. Do tag rezultata Božić '? došao razradom dijaloga, njegovom individualizacijom.

Dijalož, kao. najmoćnije „sredstvo dramatičara u oblikovanju likova, dijalog kao,radnja osim u: Božićevoj drami nije dovljna iskorišten 'u našoj. suvremenoj. drami. Kada autorova.stilizacija rečenice, u istoj intonaciji, dominira razgovorima ljudi, koji bi,se morali razlikovati po svemu; što dijeli ljude, onda postoji opasnost, đa se izBubi sav interes za ono, što se govori. Već je Enge]s kazao, da: u drami nije sva važnost .u tome što, nego kako a upravo o tome, kako pojedina lica iznose svoja opažanja, kako .formuliraju svoje odnose, ovisi, da li čemo za jedan dramski tekst kazati da je suhoparan ili živ. . Upravo zato, što je»šva= ka neposredna intervencija autora u drami nemoguća — svako lice, mora imati svoj jezik, 8svoj rječnik, svoju stilizaciju. Ako autor nijje,kadar čuti i u svom djelu oblikovati 'šve bogatstvo razlike ljudskog govora, onda on još uvijek može biti falentiran prozaik, no u drami veće uspjehe nikad ne može postići. Naravno, i najprosječniji dramatik upotrebljava yu svom djelu neku individualizaciju u/upravnom govaru, On je obično prevodi na liniji razlike dijalekta, markira je nekim lolklorističnim ili stereotipnim uzrečicama ili se zadovoljava upotrebom fra zeologije onog sloja ljudi, kojemu njegovo lice pripada. Rezultat je takve in= dividualizacije taj, da će Dalmatinac, Štajerac, Šumadinae, Banaćanin govoriti u svom dijalektu, a seljak t.zv. seljačkim jezikom, liječnik — liječničkim itd, U našoj suvremenoj drami, u stotinama nevješto pisanih tekstova ima nebrojeno primjera takve. primitivne dijalogne karakterizacije, Još grotekknija je, i ne manje rijetka, t.zv. individualizacija govora na liniji političko-moralnog opredjeljenja u adnosu prema našoj stvarnosti. Rječnik pozitivnog lica svodi se u takvim tekstovima na rječnik naše dnevne štampe, a rječnik negativnog osiromašuje se na uvodnike fašističkih ili klerikalnih novina, Postavlja se pitanje, kakve kazališne likove možemo. da dabijemo takvom gradnjom. njihova | upravnog govora? Ni karaktere ni tipove — nego. samo personifikacije. Mora se biti doista naivan i vjerovati da se personifikacijama može izgraditi realistična scena, Samo je konkretnost, preduvjet realistične drame: taj postulat u prvom redu vrijedi za gradnju dijaloga, Ne treba napose spominjati kako, i u okvirima književnog jezika postoje sve mogućnosti, da se govor varira prema karakteru. Posljedica obogaćivanja upravnog dramskog govora, njegova nijansirana urodit će ne samo mnogo bogatijom galerijom karaktera i tipova u našoj suvremenoj drami, nego će i op= ćenito dramski tekst osloboditi s&iromaštva jednako u literarnom kao i jdejnom smislu. Mnogi naši mladi autori, što se javljaju svojim djelima na mnogobrojnim „natjecajima, pogrešno misle, da se idejnost u drami očituje u žestokoj konfrontaciji negativnih i pozitivnih lica, a rasplet radnje da zadovoljava idejnost, kada posljednja. lica pobjeđuju. Bojeći se nerazumijevanja, oni pozitivna lica crtaju škrtim!općim frazama iz naše ,suvremene . dnevne štampe, dok za negativna upotrebljavaju mnogo crniju boju, nego što ju je ikada jedan dramatik. upotrebljavao. Naravno da se ad silnog svijetla, kojim obasjavaju. pozitivna lica, kao i od

da, u golemoj ćemo većini naći kabi· nete,. kancelarije, prostorije mjestkoma, sobe u novoj kući, tj. sobe, sobe, sabe. Režija uzalud nastoji đa iznese akciju negdje na svježi zrak, ali zbog nevještog prenošenja &#tvara se česio nesklad. Drugovi dramski pisci! Naša zemlja ima đivne pejzaže, rijeke, u,kojima vaši heroji mogu, da vode dijaloge, mostove, jaruge, vrhove drveća, u gradovima ima krovova, firamvajskih · stahica, ljestava, taksija, stadiona, padobranskih' skela, soba za kupanje, trgovina, liječničkih ordinacija, vatrogasnih spremišta, kinematografskih kabina, raskršća ulića, podnožja spomenika, klizališta u zimi i parkava u ljeti, streljana, novinskih kioska, skela na novogradnjama, i čak tunela u podzemnoj željeznici. (N. O. Akimov, Umjetnik u kazalištu, 1935), . \, Premda se u toj kritici i apelu osjeća u prvom redu scenograf, kome je dosadilo izmižljati dekor šabloniziranih „soba — ipak ta kritika ima. svag opravdanja, a za našu je današnju dramu neobično aktuelna, Ne zbog efektne šcenografije, nego zato, što je bujica našeg revolucionarnog života izbacila ljude iz svih mogućih. soba, što 'Be socijalizam za hiljade i hiljade izgrađuje i manifesiira pod otvorenim nebom, na stotinama gradilišta i radilišta naše zemlje — naši dramatičari stoje pred problemom da komponiraju drame na mnogo široj osnovici, no što je to bilo dosada. Naravno da u tome ne treba pretjerivati:: samo živa radnja i & njom opravdan širok zahvat u ljudske sudbine stvara takvu

Od kakve materije je vreme sagrsđeno? Kako je mera štvorena, kojom · ge »život«• meri? Rastanak sa jednom godinom, rastanak je sa jednim dđelom nas samih. Godina, to je deo na=– šeg života, vremenski podeljen. Kao da je dirigentska palica za jedan trenutak zastala: jedan deo simfonije života završen je, drugi još nije zapo= čeo. U predahu, u praznom prostoru između onoga što je bilo i onoga što će doći, u tupom frenutku kada se godina kloni kraju, i kada 'se u nepoznato još ne ulazi, pred očima nam, iz hiljade misli, u oštroj svetlosti, stoji slika minule godine. Kao da' otvaramo prozor u studenu zimsku maglu jedne još bezimene noći. Šta 'smo učinili a šta propustili? Da nismo bili bojažljivi i šlabi, kada smo trebali istupiti protiv nepravda i kleveta? Ili smo, jednostavno i jasno, išli putem savesti? | 7 Kao reka je vreme. Sedimo na obali i gledamo za nama. Sa maticom protiču minule godine. Nije potrebno duboko zaroniti, te izvući uspomene sa dna, . : - · Nezaboravno je vreme ilegalnosti, vreme potajnog okupljanja, revolucionarnih priprema, kada je Partija školovala. i pribirala snage napretka. OPOVczbVi : j ' Nezaboravan je i dan kada se na· rod digao protiv ZORE, | e bPOU L ž ) 'i lišav ' stavio životu sivni dijalog, dijalog adekvatan indi- „oru O aavanja pretpostavio Živ vidualnom karakteru, pojedinoj 'Situar +. 'Nezaboravno ciji: dijalog, koji je, nažalost, rijetkost ke bile crvene od krvi boraca i žru našoj 6uvremenoj drami, „~ aya. ~. "BUS Na bazi škrte radnje, koja se pogre- Ali reka uspomena ne nosi samo šno naziva unutarnjom, njezinim u · Rkugu i pomor fašizma. Još zvoni odnajboljem slučaju uskotračnim. razvi- ·jek, još čujemo poziv Komunističke janjem kroz tekst, na bazi šablonizira- partije Jugoslavije, još u našim ušinoga dramskog dijaloga, mnogi naši ma odjekuje korak narodnooslobodičdramski autori, građeći arhitekturu „ke vojske. a: svojih drama, služe se uzorima, od ko- · U jžžubor reke uikiva se &lavopoj na= jih se.može dođuše mnogo naučiti, ali rođu, O "sećanje, čelični ormaru sayipravyo arhitektura za jedn·. novu dra= ! U tebi su sačuvani govori, članmafurgiju najmanje. Ulaziti u taj pro «ci o ivljenju i priznanju ovom mablem odvelo bi nas “ više daleko, Za- | lom narodu, koji je ustao, u času Održimo se samo na vanjskom obilježju

sećanja šavesti, da prinese i žrtvuje te arhitekture na trađicionalnom amje- ·avoj deo. I dnevna zapovest Staljinoštavanju dramskih radnja među četiri

vide ni jedna ni druga lica kao živi kazališni likovi, a idejnost drame da Be nepovratno. gubi u prvoj &ceni takvog teksta, Naša stvarnost nije dvorac, što ga grade anđeli, koje u poslu smetaju đavoli; kao nepresušiv:; dramski materijal, ona je upravo: interesantna po svojoj ljudskoj, po „dramatskoj dinamici, koja transformira ljude da dožive bilo rast ili pad ljudskog u sebi, Te ljude s njihovim sva= kodnevnim dramama, te pionire jednog novog svijeta može u dramatur=

va leži sačuvana u tom čeličnom orOB CO O O M me. Dojsta jeza građansku dramu pri-~ „pohvaljivao savezničku Titovu armivafni sta. Oieyaog ba bio arena,u ko- ju, njenu srčanost, požrtvovan „beJoj je on doživljavao svoju dramu, koja Ma IJ 7 O PO U je sudbinški bila povezana s dramom : je

va društva | njegova vremena, blagoslov U

šuma, krčmi i groblja: život zenesan- ~

ljiv način života po sobama, pa ako skupimo sve primjer . njihovih koma- -

je vreme kada su re-

Odgovofni 'arednik: Jovap Popović Beograd, Francuska broj

Puvoničnost. Kada Skende, Kulenović: u

= »Večeri« ~fikšira svoju radnju jedin-

“stvom ' vremena“i mjesfa, on to čini "opravdano: ljudi, koje tu 'prikazuje, u “radnji takvu”kompoziciju zahtijevaju,

i To uglavnom vrijedi!i za Božića i Ko-

-'lara. Međutim, ni u-jednoj od tih drama — jer to od njihovih autora iza-

| brana i razrađena radnja, nije tražila 'm+injje učinten širok dramaturšli za-

i bvat, koji, bi nam u, spletu više sud-=

· bina, ne- ljudi, bivšeg. „društva, nego ljudi sadašnjice, prikazao dramu:sada– {Ššnjicoe.u :omploksnijem. dramskom vidu, Zar.se može, predmijevati.na se „revolucija, u našem selu, koja se sada

„u punom»{oku, sa „svim dramatičnim detaljima, što ih rađa, može komponirati u:adđekvatnu dramu istom ·tehni-

. kom, kojom je, na primjer, komponira– na naša najbolja tz. seljačka drama od „prije četrdeset godina — »Požar strasti» Josiba Mosora? Š; ;

_ „Postulat široke baze Romponiranja postavlja se jednako i za dramske radove s tomatikom iz Narodnoslobodilačke borbe, Da je {rsžiti nove drama=-

· turške osnovice 'zahtijev, da se ade-

. kvantno iznose novi životni pcdaci, he treba posebno dokazivati: novi sadržaji traže nove fofme, Konstantin Tre-

' njev, s dramom »Ljuba Jarova« kao i Vsševolod "Ivanov s dramom »Oklopni vlak br. 14.69« upustili su se smiono u traženje novog Sćenskog jzraza, i

_ premđa su koristili iskustva, u vrijeme njihova pišanja suvremenog ekspresionističkog manira, njihovi pokušaji unatoč kroničarskim elementima mogli Su poslužiti kao putokaz razvitka jedne nove" dramaturgije. Proširivanje scene, možaikna kompozićija uvijek sa-

- držaje opašnost'dekompozicije, filmske ilustrativnosti, đijalogizirane kronilce. Napuštajući jedinstvo mjesta i, vremena pisac vr]o često napušta i jedinstvo radnje, koja nije i ne miože biti nikada ravni slijed dđagađaja, nizanja ilu= strativnih scena; 'Do poslednje imamo u drami Ota Bihalji-Merina: Livnica. U želji da komponira dramu na širokom:vremenskom rasponu, on je često “upađdao u kroniku. No taj primjer ne „treba biti pravilo; ukoliko pisac;-koji · komponira: široko, uspije da.se- spasi filmskog-hroničarstva, a to će uspjeti, ako djelo prožme radnjom. on automatBhi provodi i jedinstvo vremena, bez obzira, da li se to vrijeme može minu-

Omladinac 5a Autoputa a (ulje) ;

Ljubomir, Lah:

Rihsurir At | . O. BIHALJI-MERIN su zaboravljeni junaci'narodnooslobo= dilačke borbe, preko noći su zaborav= ljeni mučenici i pali u ovim krvavim i mračnim godinama i izbrisani iz lista priznatih žrtava i junaka, | ' Kada mržnja i osećanje neprijateljstva pomrače moć” rasuđivanja, reči, gube meru i smisao. I tada zak·ljučci, dovode do. potresanja prole= terskog morala, do krize socijalistič“kog fumačenja istorije. Kađa se, pre= ma potrebi, jedni junaci radničke klase proglašuju za. neprijatelje, oni koji misle sumnjaju i u one druge koji šu ostali na svojim postamentima. Mnogi su izašli na put sodijalizma zato.što su svojom glavom mislili, što su upoređivali reči i dela, što su naučno ispitivali odnose. Oni ni sada ne mogu misao zameniti verovanjem. Pa nemogu ni mesto naučnih saznanja: i istina prihvatiti anatemisanja i pojmove o fabuu. . ; Jako su se mnogi ljudi u svetu, vaspitani u'slepoj poslušnosti, u strahu „okamenili, kada je glas Komunističke partije Jugoslavije uložio, svoj veto protiv moćnog konsiliuma Kominforma, danas već osećaju da je u tome došla do izražaja jedna nova živa sila -za:održanje i nastavljanje iđeja Mark sa:i Lenjina, f _ Titova slobodna Jugoslavija započela je razgovor sa vslikim SSSR-om. "Taj: razgovor će imati odjek jedne “epohe, Jer ova mala zemlja uzdigla je 6voj glas, ne da unisono peva u horu lažnog obožavanja, već radi kriftičkogy samosvesnog, principijelnog „dijaloga. "U: taj. razgovor „neophodno će upasti. socijalistički glašovi drugih naroda. On će pripomoći da se razlike u mišljenju u taboru radničke kla se vode a duhucrazmišljanja i istine, a da, se ,pritomroni koji su. drugačijeg mišljenja ne · proklinju i klevetaju najgorim imenima ovog veka, Onome koji gleda unažad, izgleda 'kao"da: suse protekle. godine ujedinile -u struju Vremena; Pa'ipak, svar ka godina nosi.svoje vlastito lice. I'ma godina sa licem vedrim, srdačnim ii punim nade, + đrugih, sa mračnim, potištenim i punim jada. “ ra Teška je bila ova godina, od. koje 'ajemo. i koowića wi ri MegPlo MP: "kalendara upisani su mmračhj 6udgski procesi" u Pešti i So-

w1— Stamparija „Bdfbiv Beograd, Karđeljeva 31,

tama vjerođostojno. izračunali. Pai se o tome: ako gledalac doživljuje ra CB nju u kontinuiranom slijedu njeni dramskih gradacija i obrata, radnju, koja imz svoje težište, svoju kulminaciju — radnju, koša: nije rasparčana u linearnu kroniku, on je doživljuje u vremenskom jedinstvu jedno doživljaja. Za takvo jedinstveno doživljavanje dramskih tekstava, unatoč mozaiknim kre mpozicijama, ima u svjetskoij li:eraturi dosta primjera. Svi su oni za nas neob'čno. poučni. No u suštini, od svih stranih dramatičara prožlosti u danešnjo; praskozornoj siluaciji naše dramaturgije najpoučn'je je i Za ova tehnička pitanja nesumnjiva dramsko djelo. Shakespeara. : Parola »Čitajte Shsakespeara!«, »Učite na Shal:espeareu« od Stendhalovih i Puškinovih vremena — stara je već preko sto godina. No dok je građanska „romantična drama „devetnaestog stoljeća u većini slučajeva oponašala najnobitnije elemente njegove drama-– turgije, nova socijalistička urama, a 8 time i dramaturgija naših naroda .treba da uči na njegovim tekstovima, ka= ko se može provesti jedinstvo radnje, a da se ne pridržava ropski* ostalih lasicističkih kanona, koji su po Lessingu vulgarizirali Aristotela — kako se dijalogom pastizava karakterizacija likova pa da i najpozitivnije i najne= gativnije ostane životno uvjerllHvo i đramatski interesantno. Njegova iskustva dramatskog pristupa životnim podacima i razrade tih podataka jednog

·revolucioharnag vremena ostaju ne-

procenjiva baština: njegova djela đanašnjici, O snazi suvremene·naše drame, o nadarenosti pojedinaca ovisi, koliko će naša drama uspjeti da se koristi ovim velikim uzorom.

Kada smo se već letimice dotakli problematike umjetničko-dramaturuške baštine, koja ima ili treba da ima ulogu u razvitku &suvremene drame, onda ireba svakako da spomenemo i

_švoju vlastitu, nacionalnu dramafuru– . Šku prošlošt, koja nekontinuirano tra-

je od Držićevih vremena. Istine o našim ljuđima i mjihovim:' međusobnim odnosima iz naše prošlosti fiksirane u najboljim tekstovima naše dramatur= gije imaju još uvijek i'za naše suvremene dramatičare veću vrijednost ne=

- go obični · kulturno-historijski doku-

menti, Donesene sugestivnom snagom Držića, Sterije, Cankara, ane još i danas impresivno govore jednako publici kao i piscima. Nušićevsku satiru još uvijek nisu dostigli ni najbolji naši suvremeni scensko-komediografski tek stovi, a Cankar je i danas najjače ime šlovenačke drame. Kod nekih najnovijih tekstova očita se primjećuju jači ili slabiji utjecaji Miroslava Krleže: najjači naši predratni dramski izrazi žive tako u prvim koracima naše nove drame. I to je đobro: dobro jednako za dramaturgiju kao.i za našu scen= sku umjelinost općenito.

Površni pramatrač naše dramske umjetnosti, prelistavši deset petnaest

štampanih drama od oslobođenja, lako

bi nad tom mršavom četirigodišnjom bilansom dcšao do zaključka, da još nikad u poslednjem „staljeću · naša dramska produkcija nije bila tako oskudna Pa ipak, unatoč tome, što na

_ RASTANAK SA 1949

fiji. Procesi u kojima su se laž i kleveta zaogrnulj plaštom „pravošuđa. Demonske moći mržnje htele su izvi= toperiti istinu A.li, pred avetskim sudom savesti, aranžeri ovih procesa, sudije i tužioci, pretvorili su se u Ooptužene i krivce,

U kalendarskim listovima ove godine zabeleženi &u sramni datumi otkazivanja ugovora, u koje su vlade Sovjetskog Saveza i zemalja narodne demokratije rušile mostove prijatelj stva prema socijalističkoj Jugoslaviji,

I izdaja grčkih boraca za narodno oslobođenje taman je datum ove godine. Vođi grčke oslobodilačke borbe pretpostavili su nastavljanju borbe za s&slobođu i nezavisnost na 6vetom tlu Jelade povlačenje na tle poricanja i klevetanja soclajlističke · Jugoslavije. .

Mnogi datumj strategiskih ispada velikog obima od &trane imperijalističkih eksploatatora upisani su na kalenđarskim listovima ove godine. Planovi pojačanog Rkolonijalnog potlačivanja, šahovski potezi ' protiv svetskog mira.

Ali u ovoj gođini ima i snažnijih uspomena, punijih nađe. Crveno potcrtani šu na listovima kalendara dani koji označavaju energiju i hrabrost štrajkujućeg proletarijata u Francuskoj i Italiji. Krv naroda Vietnama i „Indokine, koji se junački bore za &lo·bođu, crveno boji datume ove godine. KHrupno i praznički uneti su u anale triumf i pobednički pohod revolucionarne Kine. ;

U listovima uspomena. ove godine ubeleženi. su i znoj i oduševljenje, stvaralaštvo i srčanost radnih masa Jugoslavije.

Tako je bila mračna ali i vedra-ova godina: u njoj je sadržan živi intenzitet masa, njina kolektivna gotovost da prinesu žrive, njine muke,- njine rađost. I svest da šu najteži koraci već učinjeni. sltko et |,

Neće otići ova godina, meće nestati u reci vremena. Previše je našega života u njoj, srži misli, koncentracije osećanja, ostvarenih dela. Nećemo se rastafi s fobom, godino 1949, kađa poslednja tvoja minuta pređe pošlednju crtu brojčanika! Bilo minuloga kuca u četvrtoj gođinj Plana. Bićeš nadvladana ji u isti mah uključena u godinu 1950. i

BROJ }

kazališnim plakatima stalno čitamo · ista djela suvremene 4ramaturgije, ni-

kada se u ovoj zemlji nije toliko pisalo u dramskoj formi kao uprava danas. Ti tekstovi, koje uporno pišu autori. u literaturi anonimni, u jednom. impozantnom broju, nisu po kvaliteti ni najmanje slabiji ođ mnogih tekstova, što su između dva rata bili svakosezonski domaći noviteti. Samo mnog )

viši umjetničko-idejni kriterij zadrža~

va desetine naših drama pred vratima štamparije, u ladicama dramafurga. Ima sizu”no i mnogo tekstova, koji bi se pravilnim zahvatom vrlo lako mogli ospasobiti za izvođenje. Nestašica autoritativnih dramaturga, samo sporadično javljanje dramaturške kritike svakako otežavaju rađ i dostignuća mnogim mladim dramatičarima–-početnicima. Problem da se pomogne domaćim dramskim autorima, koji se rješavaju u svakoj republici posebno, još uvijek nije nigdje efikasno rije= šeno. U interesu razvitka ne samo talentiranih pojedinaca, nego i općenito naše drame on treba da mnogo ozbi]j-

· nije tretira nego do danas. Od s&vih

ostalih rodava „književnosti, drama, kao najkompliciraniji, traži obično suradnju. Autor, prepušten sebi, nepri= kazivan, dakle lišen mogućnosti autokritike, a us'” odbijen bez seriozne kri tike, bez obrazloženja, na najboljem je putu da napusti svaki daljnji dramski rad. Stojeći na početku jedne nove epohe naše đrame, mi ne smijemo iz lakoumnosti dopustiti đa nam zahiri i jedan scenski talenat, Uz pitanje većeg broja dobrih suvremenih tekstova nije veza. aamo uspjeh dramaturgije kao literarnog rođa, nego i rješavanje naše opće scenske problematike, Do našeg scenskog interpretativnog stila, što će biti doista naš stil, mi možemo doći samo našim predstavama, dakle na bazi domaćeg repertoara. Tako složena problematika naš &uyremene dramske umjetnosti, načeta praktično najboljim tekstovima naših đramatiča= ra-šuvremenika, urašćuje u mnogo širu problematiku naše scenske urnjetnosti. Međusobno uvietovani nazvitak kreativne i interpretativne dramske umietnošti neo-porna je činjenica, koju je u nebrojeno slučajeva dokazala historija dramske umjetnosti. Tekstovi, što m u poslednje tri godine napi6ani, položeni su u temelj zgrađe našeg novog kazališta, koje se &ada iz= građuje. Taj prilog nije velik, ali suvremena naša književnost ne treba đa ga še stidi,

BIBLIOGRAFIJA |

Oton Župančič: Ciciban, »Biblioteka pionira«, izdanje „Novog pokclonja«, Beograd, 1949 godime, ćirilicom, sa slovenačkog preveo Trifun Đukić, nacrt korica A. Spiriđo= nović, 49 strana, cena.20 dinara. ;

Prežihov Voranec. Đurđevak, DredgoOvor Otona Župančiča »Razgovor sa Vorancem i o Vorancu«, sa slovenačkog preveo Đuza Radović, »Biblioteka pionira«, izđanje »NOoVOR pokolenj:« „Beograd, ćirilicom, 108 strana, cena?

Gvido Tartalia: Bta meseci pričaju, ilustrovao RađenkEo Mišević, »Biblioteka pionira«, izdanje »Novog pokolenja«, Beograd, PR gođine, ćjrilicom, 47 strama, cena 26

nara.

Čeđo Vuković: Pripovijetke, biblioteka »Miadosti«, izdanje »Novog pokolenja«, ćirilicom, 110 strana, cena 21 dinar.

Dušan Pantić i Miroljub Jevtović: Bvojim rukama. »Biblioteka pionira«, izdanje »NoVOR pokolenja«, Beograd, 194) godine, ćirllicom, 134 strane, cena % dinara.

Vasa Stajić: Srpska pravoslavna velika gimnazija u Movom Sadu, izđanje »Matice Srpske« Novi Sad, 1949 godine, ćirilicom, 448 strana, cena ? .

A. S. Puškin: Odabrani stihovi 1 proza, prepevi i prevođi s ruskog u ređakciji Božidara Kovačevića, izznanje »Novog pokolenja, Beograđ 19%? gođine, ćirilicom, 367 stra> na, cena 7 đinara. + i

G. V. Plehanov: Umetnost i Tonjiževnost, knjiga đruga, s ruskog preveli D. Živković, B. Stevanović, V. Stojić, ređaktor Dragiša Zivković, izđanje »Kulture« Beograd 1949 gođine, latinicom, 403 strane, cena ?

Charles Dickens: Posmrtni spisi Pickvle= kova klubn, kniga ". S ilustracijama Seymoura i Phiza. Preveo i napomenama po pratio Stjepan T”rešić. Izdanje »NOVOE pos kolenja«, Zagreb, 1949 gođine, latinicom, 511 strana, cena 137.50 dinara. ; ?

Mark Tven: Tom Sojer | Fim Haklveri, roman, izđanje »Novog pokolenja«, Beograd, 1949 godine, ćirilicom, 555 strana, cena 83 dinara.

Zi! Vem: Put oko sveta za 80 dana s francuskog preveo Radovan Zavišić, izđanje »Matice Srpske, Novi Sad, 194) gođi-

'ne, ćirijioom, 163 strane, cena ?

• . * e V. I. Lenjin: Dečja bolest »levičarstva« u komunizmu. S ruskog preveo Zvonko Tka= lec, izdanje »Kulture«, »Biblioteka marksizma-lenjinizma«, Beograd, 1949 gođine, ćirilicom, 103 strane, cena 28 dinara. l

———---—

Redakcioni odbor

Jovan Popović, Čeđomir Minđerović, Marijan | Jurković, Ivan YPotrč, . Vjekoslav Kaleb, Isak Samokovlija,

„Janko Đomnović i Dmilar Mitrev

PRETPLATA ZA KNJIŽEVNE NOVINE

Za našu zemlju na.3 meseca 35 dinara,

na 6 mes, 70 dinara i ma 140 dinara.

Za inostranstvo: na 3 meseca 50 đinara, Da G m < „1 190) dinara i na godinu đana 200 đinaran,

x \ukopisi se ne vraćaju. Broj čekovnog računa 101-9060378 Foštanski fah 617 1,

gofinu :đana

. · i - -: —I