Književne novine

O M SA 1

E Kr S OV “g a MO, „ya E LS 7,

“Bilo je u povijesti narođa teških i tudbonosnih &ituacija, koje su izazvale mnoge patnje i žrtve, ali iz kojih 6u niknule hneslućene zepretane snage i ostvarile se neočekivane mogućnosti. Bilo je velikih i malih nacija, koje je gticaj okolnosti naveo na #?herojške podvige, na borbu sa nesrazmjernim silama: Italija 13 i 14 stoljeća, Češka za hušitskih ratova, Švicarska i Holanđija u ošlobodilačkim borbama, Prancuška nakon Revolucije ili Rusi ja — nakon Oktobra -— to su samo nagumce izabrani primjeri iz velike riznice historije, Bili su to časovi u kojima su ovi narodi, svijesni 8VOg prava i svoje uloge, očitovali svoje najbolje moralne i intelektualne vrijednosti, a nakon toga slijeđio je obično nešlućen uspon kulturnih mogućnosti: sa Viših društvenih i :deoloških pozicija bili su ubrzo dostignuti novi viBoki stupnjevi naučnog i umjetničkog života, koji stvarno označuju 'ljestvice uspona kulture i svijesti čovjela,

Nije, međutim, potrebno ići tako daleko u historiju, U našoj vlastitoj nedavnoj prošlosti imamo primjer nečus venog mapona i proplamsajza. svih na> cionalnih energija izazvanog švlješću i borbom najboljeg dijela naroda, |mamo borbu i pobjedu kojima zahva-– 1jujemo &lobodu života i rađa, ušpon fulture i umjetnosti, Već danas, ne• Koliko godina nakon pobjede na očigled se proširuju ! produbljuju teme• ]ji, raste zgrađa socijalističkog života, a mase mnarođa po građovima i pokra= jinama uzdđižu se do &6vlješti i znanja o &vom vlaštitom životu, .o značenju djela kojeg ostvaruju.

I umjefnost rašte zajedno sa narodom. Umjetnost riječi, zvuka, boje i bronce crpi svoju snagu iz pobjeđe, iz svijesnog radnog Života, iz pozitivne volje za stvaranjem vlastitih vrijednosti. Ogromne rezerve doživljaja i spoznaja jedva su načete od naših umjetnika, a koliko misli i emacija iz minulih dana leži još wvijek zapretano pod pepelom uspomema i čeka stvara– Jačke momente nada"nuća, Treba upravo u tim dragocjenim rezervama, koje je cio narod stvorio herojskom borbom i koje đanomice stvara pre> garanjem i rađom, gleđati jamstvo za djela koja jc* nisu ostvarena i koja će u historiji ostaviti veliku sliku dđogađaja, koje smo proživjeli.

Iz tih iđejnih i emotivnih izvora, prema tom cilju koj»z je sagleđala u čitavoj njegovoj sudbonosnoj veličini, kreće se neša umjetnost. U svojim najboljim ostvarenjima ona se nalazi na visini svojih izvora i svojih zadataka. Ali time nije iscrpljena osobitost njenog položaja. Jer upravo 8i> tuacija koja je nastala nakon bukureštanske rezolucije kao da našu umjetnast stavlja pred još veće historijske zađaike i daje joj još bogatija vrela emocija i inspiracija.

„Već godinu _i po.izloženi &mo la SPTRSL PRO Bta glGRL KI SEVIKIO"

nista pokušava da zbriš: sa lica zemilje našu domovinu, da unakazi i is» krivi našu prošlost. Istina o našem današnjem životu, svijetle uspomene oslobođilačke borbe, svi napori Partije i žrtve narođa trebaly» bi đa budu pogažene i zaprljane. Istina, koju mi svi svakodnevno viđimo i čujemo balo bi đa postane laž, a očite laži, bijedne izmišljene klevete trebalo bi đa postanu istine u koje bismo morali vjerovati,

Što treba da učine naši umjetnici u toj situa-iji? Što treba da naša likovna umjetnost, koja danomiee raste i jača ukotvljena u stvarnost naših-ve> likih dana, suprotstavi Rklevetničkoj bujici što 8se nemoćno pjemi oko naših granica? Ona treba da tom nemoćnom biješu suprotstavi jasnu i jednostaynu istinu o names, istinu o našoj zemlji. 1

Možđa više nego li ijedna druga vr= sta umjeinosti upravo likovna umjet• nost posjeduje takvi, očitost i nepoBsrednu zornosb sadržaja, takvu mo-

ost momentalnog. i sugestivnog prenošenja oblikovane spoznaje da e: Pa uporediti samo #a &nagom činjedjelu, koje je ostvareno živim i inten= vivnim đoživljajem pređmeta i individualnog odmosa stvaraoca „prema Btvarnosšti koju posmatra i odražava, Postoji u takvom djelu, koje je doista novo u G6vojoj sadržajnosti kao i u njenoj formalnoj organizaciji, takva

prodđomost , oformljene istine da je»

uzaludno svalko njeno negiranje: 'ona

djeluje onom neposrednom sugestiv-

nom snagom koja je svo}stvena &Va– · pravom umjetničkom djelu. Što negirati sadržajnu republikanı

Bim simboliku Michelangelova »Davi- .

Ma ili »Bruta»,Goyine slike i bakro-

protušpanjolsku istinu' Brueghe-"

reze, lovog »Pokolja u Betlehemu« ili idej» nost-bilo kojeg autentičnog djela sta>

rih majstora? Snažnije i prodomije od '

bilo kojeg historijškog rođatka ta djela sadrže u sebi konkretnu i zgusnutu

nu 8vog vremena koju se ne može”

Opovrći ni patvoriti. Strahovjitom u> To upornošću premose nam kipovi slike kroz đuge vijekove svoje konne spomaje i historija čovjeka ocrtava se u dugim razvojnim nizovi•

ma umjetničkih djela JP i. ina: e egzakt.

_ U položaju u kojem se nalazimo, ·

nitija od najobjektivni nije kronike.

braneći pred licem cijelog svijeta ne

· Bamo najelementarnije istine o našoj

zemlji i našoj. Partiji, nego i 'oshovne teoretske pozicije socijalizma trebalo

bi da naš! umjetnici u maksimalnom naporu švojih stvaralačkih snaga O

štvare upravo fakvu prodornošt i su“ gestivnost umjetničkog doživljavanja, koja će, već danas u našem vremenu,

oblikovati i neodoljivo nametnuti isti.

nu o nama

"U međunarodnim susretima 'koji "će ;

uskoro nesumnjivo uslijedđiti na vene-

cijanskom Biennalu ili na ostalim {=

ložbama, naši slikari 1 kipari sresti će še sa umjetnicima iz” Rapitalističkog bvijeta, kao i .8:onima iz socijalističkcih

POWVRAMaskyN PSI

Postoji u dobrom umjetničkom.

ON

+r#

0. Grga GAMULIN·

' Što mogu naši umjetnici đati u tom sušretu? |

· Naša likovna umjetnost nalazi se danas, u prosjeku a.i u a&vojim najboljim kvalitetama, na razini evropske umje'nosti. Bez #imnje, teška ba-

_ ština građanskog artizma još nije pre~

vlađana i, osobito u slikarstvu, nalazimo se još uvijek u etapi traženja, ali uprkos svega toga u mnogim vrstama postoje rezultati sa kojima se ne može mšeriti umjetnost ni u kojoj zemlji &ocijalističkog tabora, Na zapadu, u kapitalističkim zemljama, poslednja formalistička zaraza.t,zv. apstraktnog slikarstva opustošila ja i poslednje ostatke pozitivnih mogućnosti: izložba Biennala u Veneciji u ljetu 1948 g. pružila je žalosnu sliku Onog bezperspektivnog stanja.u kome se buržoaska umjetnost nalazi već nekoliko decenija i možemo upravo tu izložbu uzeti kao polaznu tačku ocjene i pregleda likovnih mogućnosti i iz" gleda, koje će naši umjetnici imati u buđućim međunarodnim susretima,

Jer ono što je još tragičnije od besperspektivne situacije u likovnom: životu na zapadu, to je ona apsolutna pometfnja koja je na toi velikoj me-

đunarodnoj, izložbi vlađala u paviljo- .

nima narodno-demokratskih zemalja, ona tako simptomatična bezidejnost,

·'koja se očitovala u sastavu izloženih

garnitura Poljske, Čehoslovačke, Mađarske i Bugarske, Ne samo-što še te zemlje nisu pobrinule dz za ovu zna čajnu međunarodnu izložbu . provedu bar nekakav izbor u tematici, da kako tako manifestiraju društvene i političke promjene koje eu se kod njih zbile u poslednje doba, nego one nisu učinile nikakve ozbiljnije napore niti na liniji neke formal!stičke građanske »kvalitete«, Njihovi paviljoni pružali su u Btvari sliku bolpuha malogra• đanske a7ijesti i pokazali su otsustvo bilo kakvih nastojanja đa se umjetničko stvaranje uputi prema realizmu. Tako je·čehoslovački paviljon đao pre=sjek. mođerne čehoslovačke umjetnosti od jeftino šarenih slika Vaclava Spale i dekorativnog Kkibizma EBmila Fille do najmlađe generacije, u kojoj se isticao mutni konstruktivizam Karela Cemy i mehanički oblici Frantiseka Grossa, iz kojih je izbijala tuga kapitalističke inđustrijalizirane civili= zacije — u temafici kaa i u formi to su još uvijek zakažnjeli odzvuci liRkovnih shvatanja i struja iz prošlih predratnih decenija, Ali daleko tužnija situacija bila je kod Poljaka, Oni su našli za potrebno da nacionalnu likovnu kulturu predstave sa dva slikara: 8a Jan Cybisom, jednim od osnivača pariske škole Pankievicza (s»napi> zam« t.j. grupa komiteta pariskog) i Tytus Czyzevskim, osnivačem, »formismma«, jedne slične struje »avangardiatičkog« pariškog kolorizma. Ili kod Mađara, koji su izložili retrospektivno dile drojioo '8vojia pejsažista, 8z0nyia,

ya i Bgrya, sasvim: prosječnih 6likara · nekog, često dđekorativnog, pleinairističkog slikarstva, Tek se pred slikama nekih bugarskih „wumjetnika (kod Ilje Petrova, Dečka Uzunova, Zoje Paprikovć) mogla osjetiti težnja ka realističkoj tematici, ali njihove likovne mogućnosti 8#u neugodno proturječile toj pozitivnoj težnji, Nema sumnje da takva umjetnost, kojom su pred međunarodnom javnošću ove narođna-demolcratske zemlje odlučile mani{festirati svoju nacionalnu kultu» ru &toji u dubokoj vezi ne samo sa nepravilnom teorijom | praksom u umjetničkom | uopće kultumom radu i u rukovođenju tim radom,-nego i sa općom oportunističkom i revizionističkom politikom, koja i" tako oštro došla da izražaja u vezi sa rezolucijom Informbiroa, U isto to vrijeme dok se u Veneciji održavala izložba Biennala, velika naša izložba »Jugoslovenske u-

mjetnosti 19' | 20 vijeka« obilazila je

glavne gradove: demokratskih zemalja, što je ujedno bio i razlog našeg otsustva u Veneciji, Sovjetski Savez na XXIV Biennalu nije sudjelovao i teško je iz naše perspektive suditi o sovjetskoj likovnoj umjetnosti, koja bez šumnje. obiluje mnoštvom. talenata, individualnih metođa i shvatanja, ali isto je tako teško oteti se neugodnom utisku, koji je na našu javnost ostavi-

la izložba četvorice sovj”tskih slikara” 1947 godine:.A, Gerasimova, S. Gera:

simova, A, Dejneke i A, Plastova,

Bez sumnje, mi nemama, pravo pre=

ma toj izložbi »tužne uspomene+ sudi• ti o svim likovnim radnicima u Sovjetskom Savezu, priznatim ili nepriznatim, ali mi imamo puno pravo da prema njuj sudimo ne samo o grupi A, Gerasimova, nego o »službenoj u= mjetnosti« uopće. Djela četvorice poznafih i privilegiranih

stvo kao primjer -i uzor socijalističke

umjetnosti, daju. nam, uz repradulkw:

cije poznate iz kataloga i publikacija, čvrsto uporište za ”#dalekosežn . ključkee. Dovoljno je sjetiti še onih tako loše i sladunjavo alikanih plesači-

Sve na 6vetu traži širinti, : sve pra SOON POIA BORE za nju &e rađaju i za nju ginu oblaci, ptice, ljudi, zveri.., |

Sve na svetu traži širinu... ”

što om glašate za vedrinu . širokog neba što vam je drug!

(o što 6u reke za daljinu. y i zveri za beskraj zelenih šuma! :

Žuđi mi ovo nemirmo oko

kroz sve širine da pohrli; | to ljudsko srce, čudno, široko,. da više oseti, više zagrli! i

Sve na. traži čirinu, i nema Kraja talcvoj udi.

- nodemokratskim

:Buprotstaviti

slikara, koje, je-#ovjetska vlast poslala u inozem-

00 IRI NE

Sa njom še tađaji sa njom gin obla 'L.. ptice. Dada WM aB:

Sve na Svetu širine nam, Bio sam rob, Bio &am sam.

Širine nisu uvek širine! | Neko ih osvaja ds ih tlaM.

; _ _ _Ustajte, uštajte, domovine O T.ja sam glasač za širinu d ln kađi |

Zdravo, ždralovi, 8 kljunom: na jug,

· Sve na evetu širine žudi —

al žudnja Bve ne Čini pravim! Širmme koje su za dobro ljudi

ja žudim, drugovi — i,jn ih zdravim!

Zdravica širini = tz Širine, iz moje čovečne domovinel

ca, onih razodjevenih i pormografski posmatranih traktoristkinja A, Gerasimova (koje su, možda, trebale da nam predstave heroje socijalističkog rada?) i onih praznih plakafskih kompozicija A, Dejneke, da še upitamo: kakvo je ta zapravo stanje na likovnom sektoru u Sovjetskom Savezu, &a kojeg se mogu u jednu bratsku socijalističku zemlju poslati radovi ovakvof kvaliteta. cijela ova izložba koju smo prihvatili s ftaliko gostoprimstva i obzira, a na kojoj 8smo uzalud tražili lik novog, socijalističkog čovjeka?

"Trideset godina nakon Oktobra sovjetskom slikarstvu nema vidljivih rezultata, glas o kojima bi prešao ranice i došao do nas. Nakon tri decenija izgradnje kulture socijalizma imamo prava očekivati nove, sšocijalističke kvalitete, kao što u hnarodzemljama imamo već đGada prava očekivati bar naštojanje đa &6e ti kvaliteti dostignu. Kod nas,

rezultati dokazuju pravilnost i revolucionamu 7dosljeđnost kojom naša Partija rukovodi kulturnim životam u našoj zemlji, Već da-

' nas, nekoliko gođina nakon Oslobođe-

nja, možemo reći đa naša likovna umjetnost u velikom dijelu radova o-· dražava gocijalistički karakter naše stvarnosti i ta ne u smislu neke površne naturalističke reprođulkćije pojava. likova i događaja Iz te &tvarnosti, nego u smislu umjetničke trans-

formacije, dakle konkretne, ali opet

indiviđualne i posebne spoznaje nekih njonih osnovnih kvaliteta,

TI upravo te suštinske, socijalističke kvalitete naše stvarnosti, koje u procesu umjetničke preradbe postaju i suštinske ·MWvalitete naše umjeimosti, trebalo bi da slikari i kipari euprot=Btave ne samo dekađentnoj umjetnoiti zapada, nego i beziđeinoj zbrci koJa i na tom #ektoru lada u zemljama 8 informbiroovskim „rukovadstvima, Istaknuti te umjetničke kvalitete. đuboku humanost i visoku razinu naše skulpture, bogatu i široku problematiku našeg slikarstva, znači ujedno · kontrarevolucionarnoj klevetničkoj kampanji i na iđeološkopolitičkom planu one guštinshe Bocija» lističke lvvalitete, koje našu zemlju i našu Partiju odlikuju i razlikuju ođ učesnika i pokretača te rampanje. Ali to ne vrijedi samo za izložbu Biennala i ostale međunarodne izložbe, to treba da kod mas još više i izrazitije postane osnovni kriterij čitavog umjetničkog Rtvamanja: oblikovati Istinu o žis votu naših naroda, dati sadržaj i s&mi= sao borbe za socijaljstički preobražaj života i to konkretne podatke, histo> riju narodno-oslobodđilačke borbe i radnih podviga, likova boraca, radnika i heroja, socijalistički život u njegovoj konkretnosti, kao i u općenitosti, Trebalo bi da..umetnost prenese u-misteriju i umjetničke oblike one mišli i osjećanja koja danas kod nag pokreću građove i &ela, trebalo bi da 86 u umjetničkim Bspoznajama oformi Životna dinamika sa syim njenim unutra» šnjim suprotnostima,ali i 6a nezadrčivim progresivnim kretanjem, „Ala dramatahri: sukobi koji izviru iz tih suprotnosti, iz napora cljelog naroda da Be one prevlađaju, da &e nadiđu zao#talosti, ako te i mnoge &lične dra» matske kvalitete kojima toliko obilu• je naša stvamost, doista buđu sadržane u umjetničkim djelima, iz njih će istina o toj 6tvarnosti, o ljudima i o događajima, zračiti šnagom epram

„Koje će biti nemoćna svaka ishitrena

i lažna kazuistika, Treba dati pravo i svijetlo lice narođa, likove radnika na

“gwadu i likove rikovođilaca, pa i sam = Buveren, prisan i toliko topao portret druga Tita, kakvog:osjeća i vidi cio

naš narod, i kakav on doista i jest u svojoj historijskoj funkciji i u svojoj indiviđualnoj realnosti, He}iB

Izvršavajući te zadatke, koji izviru mne samo iz općeg političi položaja nego | iz svijesti svakog našeg čovje• ka, umjetnici će dati n« samo prilog obrani naše domovine u cjelini i jedi no pravih pozicija socijalizma. uopće, nego će time braniti i avoju vlastitu umjetnost, slobodan i stvaralački izYaz svoje individualnosti, Jer kao što je istma nespojiva s laži, tako je & rom nešpojiva i umjetnost zato, što Je kao oblik saznanja upravljena spoznaji objektivnih jstina, Či> tav kulturni život i umjetničko stva». ranje kod nag bili bi ugroženi u 5syo= joj osnovi, kad bi revizionistima iz, SKP(b) i njihovim | »demokratskim« agenturama uspjelo ostvariti njihove namjere, Bez iđejno“ti i visokog pato8a borbe i pobjede, bez autent čnog nađahnuća kojeg može samo istina da pruži, umjetničko bi se stvaranje nu> žno srozalo do onih pozicija koje smo: imali prilika ustanoviti u narodnodemokratskim paviljonima u Venecis ji, odnosno na izložbi četvorice 8OV»., jetskih slikara u našoj zemlji god,. 1947, U jednom kao i u drugom &lu= čaju rađi se o malograđanskim pozi-

i pođu na vas, jer su 'jači,.;

· malja o neprevladđdanim i nenačetim

| svim našim re- . 'publikama, ne samo nastojanje, ne'Bo i znatni

upravo.

(jo

cijama; kod naradno-demokraiskih ze-

ideološkim pozicijama predratnih. društvenih vladajućih slojeva, .o oportunističkom.teoretskom i praktičnom ruRkovođenju kulturno-umjetničkim životom uopće; na sovjetskoj, strani kod mnogih umjetnika o nesumnjivom popuštanju socijalističke svijesti i revolucionarne principijelnosti, kaje se o-

_Čitovalo 5 jedne strane u praznoj re-

torici i teatralnoj deklarativnosti mno• gih čuvenih slikarskih kompozicija (A. Dejneka: Obrana Sebastopolja, A. Gerasimov: Teheranska konferencija itd), a s druge strane u plitkom. apisnom i narativnom., naturalizmu, Nije li razumljivo da su u talvoj situaciji, kojoj uzroci leže u sektaškom, a opet labilnom rukovođonji, u nerazvijenoj teoriji.i kržljavoj, nesamostalnoj i bezinicijativnoj kritici, mnogi umjetnici u Sovjetskom Savezu potražili izlaz u malograđanskom artlizmu, koji našuprot »gerasimovštini« cvate, po atelierima i probija okvir »oficijelne« umjetnosti? I sam A, Gerasimov, privilegiran | zaštićen od bilo kave kritike (rezaltat polemike započete od Viktora Sazina, to očito pokazuje) mogao je u toj labilnosti kriterija naslikati one svoje plesačice i tratoristkimje, organizirati i otpremiti u Jugoslaviju i ostale demokratske zemlje izložbu, koja je trebalo đa nam predstavi umjetnost GPLJaNIna. a koja je u stvari šamo unijela zabunu u ređove naših umjetnika i naše javnosti uopće.

Jugoslavija je, bez sumnje, mala zemlja i tek je nekoliko gođina prošlo što 6e ogromnim naporima i žrivama Komunističke partije i cijelog naroda uspjela oslcboditi u dugoj borbi i pod najtežim okolnostima. Ali po svojoj ulozi u obrani socijalizma,, u dalinjoj i stvaralačkoj razradi njegove feorije i prakse, naša je zemlja izbila na čelo historijskog razvoja, I u oblasti umjetničkog stvaranja ona ima mogućnošti da odigra adekvatnu ulogu, đa principijelnošću osnovnih teoretskih poštavaka i kvalitetom „subjektivnih mogućnosti svojih umjetnika inicira pdrav i pozitivan razvoj socijalističkog realizma u likovnoj umjetnosti.

Ona to može učiniti upirući se ma teoretske postavke klasika marksizmalenjinizma o umjetničkim pitanjima, kao i na svoju vlaštitu stvarnost, koristeći ne samo feoretsška iskustva iz triđesetogodđišnje barbe za socijalisti» čku umjetnost u Sovjetskom Savezu, nego i naša vlastita. Ali iz tih naših konkretnih iskustava potrebno je upravo zato povući što prije i posljed= nje konzekvence, smiona i temeljito rasčištiti probleme koji su u slikarstvu i u škulpturi iskrsli kroz ovih nekoliko godina, u. širokoj i otvoremoj diškusiji izvršiti možda i potrebne korekture. Ima bez sumnje još uvijek zatrpanih izvora koji nisu iskorišteni, ima mogućnosti koje samo. čekaju drugarsku pomoć, U demokratskim u• slovima našeg kulturnog života una prijedđ je isključena svaka »gerasimovština«, ali i onaj gnjili »lberalizam« kojim revizionisti rukovođe umijetni»čkim životom u demokratskim zemljama i na zapađu. gdje su ddlučajevi Pabla Piccašsa u Francusko! i Renata Gutusa u Ttaliji samo, najizragitiji pri• mjeri beziđejnosti i oportunizma. 'Treba, dakle, bez ikakvog osiećaja inferiomošti, ali bez nekritičnog precjenjivanja vlastitih snaga realno uočiti situaciju u kojoj še maša likovna umjetnost nalavi, ocijemitj wmnačenje i ulogu koju ona može i koju je dužna da odigra u međunarodnim razmjerima, te 8&vijesno i odlučnim zalaganjem pokrenuti k tom cilju sve raspoložive snage,

A snagu | emotivne napetosti po» trebne za tu visoku ulogu naša će umjetnost corpsti upravo iz ovog ošobj• tag položaja, koji joj otvara tolike no» ve mogućnosti, To je položaj~ koji je naša zemlja zauzela u frontu socija> lizma, Iz principijelnog borbenog stava naše Partije, iz ozbiljnih teškoća i iz napora cijelog naroda da se one Ba» vlađaju, da se.lodrži i dokaže istina, izviru ogromne emotivne snage, koje mogu biti dragocjene za umjetničko stvaranje, Ako je cio jedan narod bez svoje krivnhje oklevetan | žigosam, ako se njegove najsvijetlije vrijednosti pokušavaju povući u blato i pogaziti, on». da možemo. punim pravom očelkivati da će taj n&rod znati razviti sve svoje spošobnasti, te u poletu borbe oštvariti političke i moralne vrijednosti još veće i još avijetlije, Treba samo da i umjetnost uđe u tu borbu, u tu široku ' rijeku kojom se kreće cio narod, i ona će 'se' nesumnjivo oploditi „đubokim , smislom tog:Kkretanja, moralnim „kva= litetama našeg: stava i položaja, U ovom kritičnom času historije socijalizma između prijetećih imperijalisti-. čkih 6ila i razornog revizionizma koji rastače. i slabi snage socijalizma, fma u tom položaju naše zemlje i u ulozi naše Partije veličine, koja može na, dabnuti besmrina remek-djela. Pa-ako .

| naši umjetnici, „koji tu' veličinu ne-

sumnjivo duboko ı prisnd osjećaju, budu znali | umjetnički oblikovati. svoje osjećaje i ave vrijednosti koje iz. njih izviru, sigurna je da' će i nji

a i; hova djela u najvećoj mjeri sadržavati.

u sebi upravo one duboko ljudske,

ioralne i osjećajne vrijednosti, koje.

__su oduvijek bile oznakama &vake..ve“—

; , 6 O Feyo?j yaya ii {

id

: “ONJNO 55 WB bP,, | Vi \ . • ? |O “ik PETO ŠEPN |

o

Kia | \

U Donjoj Sabanti na seđam kilometara od Kragujevca, na jednom povijarcu nedaleko od Lipara, čuvenog po Đuri Jakšiću, nalazi se seosko groblje, Na groblju se opet nalaze četiri spomenika i jedna spomen=-ploča rodbine Svetozara . Markovića, spomenici sadrže izvesne podatke koji nisu bez interesa za rasvetljavanje

· porekla i nekih datuma iz biografije

Svetozara Marnkovića. } Najobimnije: biografske podafke o Svetozaru Markoviću, kojima še hka&nije služio i Masleša, dao je Skerlić u Svojoj monografiji, čije je drugo izdanje štambano u Beograđu 1922 god. Tako je Skerlić imao na raspolaganju obimnu arhivu, kako zvaničnu, tako i privatnu, on je ipak na kraju predgovora „pisanog 1910 godine, dodao i ovo: »U toku štampanja ove

| knjige naišao sam na nov biografski

materijal koji ću upotrebiti docnije, ako ova knjiga bude doživela drugo izdanje«, Sa kakvim i sa koliko mate-' rijala je on hteo da dopuni svoje drugo izdanje meni nije poznato, ali je nepobitno tačno da se pođaci na ovim kamenim „spomenicima | umnogome razlikuju od onih podataka koje je on izneo u prvom izdanju.

Skerlić počinje svoju monografiju navodeći đa 8&e porođica Marković doselila iz Stare Srbije, sa Kosova, iz Starog Kolašina u MNovopazarsakom Sandžaku i dodđaje: »Po ubistvu jednoga Turčina koji im je oteo sestru, tri brata, Marko, Marinko i Raško, prebegnu u Srbiju, u Levač, u sadašnjem., okmigu. moravskom. Još oko 1871 god, bilo.je u selu Donjoj Sabanti. na petnaestak kuća Markovića, potomaka Markovih.a pored toga još i drugih izdanaka te kuće u nekoliko leyačkih sela. Prebegavši u Srbiju olto 1820 godine, Marko je poveo i maloga sina Rađoja, oca Svetozara Markovića«, FP,

Međutim, nađprobna ploča ma Sabanftskom groblju, koju iz »večite blagođarnosti podižu njegova vtora 8upruga Marija i smovi Efrem | Svetozar«, kaže: »Ovde leže kosti bivšeg načalnika „sreza lJevačkog, · Radoja Mankovića, rođivšeg se 6 januara 1818 god. u Donjoj Sabanti, okrug Jagodina«,. Iako tačno datiranje rođenja Rađoja Markovića na spomeniku daje izvesne indicije da se poveruje | u tačnost navoda njegovog mesta rođenja, ipak moramo poči od pretpostavke da je to mesto pogrešno naveđeno, pošto je Radoje, prema Skerliću, doveđen kao dete od sedam godina. Da bismo dobili tačan i potpun odgovor na prvo bitanje, moramo še pozabaviti jedhim drugim pjtanjem,

Naime Skerlić navodi da je 1871 god. u D, Sabanti bilo »na petnaestak« kuća Markovih potomaka, Međutim, danas nema nijednog potomka odnosno nijedne porodice koja bi se tako prezivala. Što je još interesantnije, nije je bilo ni onda kada je Skerlić pisao svoju monografiju, To se jasno vidj iz antropogeografskog rada »Lepenica« ođ TT. Radivojevića, koji je svoja ispitivanja vršio početkom ovoga veka. Možda bi se mnogo štošta doznalo da su crkvene knjige iz toga vremena sačuvane. Međutim one 6u uništene u toku Drugog svetskog rata, Danas nam je jeđino ostalo da se oslonimo na trađiciju, Vasilije Radđdenković iz D. Sabante, kome je danas 82 godine, priča đa se on još kao učenik II razreda gimnazije u Kragujevcu, osamdesetih gođina „prošloga veka prezivao Marković, kao | svi današnj Radenkovići, a da su to prezime kasnije promenili usled progona onda-

Zbornik mladih književnika turske manjine

Ovih dana izišla je iz štampe prva ai |

m originalnih radova mladih turskih ovnika u našoj zemlji.

Uređena u vidu zbomika, knjiga, koju je u Više hiljađa primeraka izdao ZemanljsiHi odbor Rkulturno-prosvetnih društava, obuhvata radove Mustafe Karahasana, Suri Raman.i Nedžata Zekerie. --

Jednoč. om »Šaban — hodža«, Mustafa Karahasan tretira pitanje borbe protly ne» plemenosti u istočnom „delu Makedonije koji je dobrim delom nastanjen turskim življem. Kroz. tri slike svoje jednočinke, autor prikazuje nastojanje omladine da svoj narod Oslobođi mralka, neznanja i zaostalosti, u. čemu se pođ rukovodstvom Partije, “uspošno „obračunava sa reakclonarnim ostacima prošli sti, koji se u komadu javljaju t licu maslovne ličnosti i seoskog 'ulačkog špekulanta MĐalil-age,

Ostala dva dela Zbomika obuhvataju više pesama Šukri Rama i Nedžatn Zakerie. Pojedinačnim „književnim kušajima Šulkri Rama „javlja se i od ra nije, u doba pre i za vreme Narodnooslo> bodilačkog rafa, Pristajući u» ređove rađ» ničke klase | učestvujući u njenoj borbi, Rama, neposredno pre rata daje svoju peBmu »27 marta, Pesmom., »P'ašističke žrtve«, mlađi posnik ogorčeno reaguje protiv fašističkog terora na! . Sa oslobođenjem zemlje i naših naroda, menja se i tematika koja interesuje ovoga p a, Kroz e »Partizan, . »Titova vojska« i osobito »Tito«, izražava se iskre= na i nepokolebiva ljubav naših ljuđi Br: ma borcima za slobodu, Titovoj armiji i Titu, Pored više pesama sa obrađom moKO O LE O nom aza m i 3 aj RP a Sent le« Ta to! OVI OVO mlađi pesnik 5 ouan | · in= ŠOABRGOVakIGR levetnicima, razgoli Ćujue ći njihove laži, E:S VON VO “Preči đeo zbornika zahvataju pesme Nedžata Zekerie, koji, prema dosađa objavljenim rađovima, POPA pe ća na. polju Nn{iiži Bg stvara ı Kao OBRA sređni u "u: socijalističkom pr . žaju zemlje, on opeva slavu graditelja 8O»" cljalizma, | iznoseći Istinu O na?0j, ROOOHi RR Ra SO, eVojib podtin mhiiadta SBetideć" dana zi : | tLDpedi 1 radničke klase i njeme isto rie, i oru i0GiV ai ? f Otkriva' lem stalnog manjinskog nacionalnog | o iž: „nih rađova na ri || radova koji te uskoro izići „pretstavljaju značajan korak u razvoju nacionalnih manjina u Makedđo-

Opao a

rskom

\

prouč 'Svefozara Markovića —

gi Pr 0820 No, POP i i | ža i 4 "

Ovi ·

koji nije poštedio ni.pripadnike ove. j Jeo pi, pripad njeg!

a u Skoplju, ava prvih" i i ) iN Pek? Kogls na raju 1 6voj život đao, ; nik.š tapa OSI i OH niičevnihy! ! ' ica f tamnpe,

"kulturom

afije

šnjeg režima, Promena prezimena pa da u vreme streljahja Jefrema (na · spomeniku 'frema), · rođenog brata

Svetozara Markovića, Kao, što je iz

ištorije poznato Jefrem je optužen

zbog učešća u Topolskož buni i stre-

ljan maja 1878 god. po izričitom za-

htevu Milana Obrenovića. 11 oltobra

1082 god. Jelena-Tika, žena Jefremova,

pokušala je đa ubije Milana Obreno-

vića u Sabornoj crkvi. Nju su kasnije

vlasti u zatvoru ugušile,

Kada se sve ovo ima u vidu, izgleda i

sasvim verodostojna priča starca Vasilijja. Ali čika Vasilije svoja tvrđenja potkrepljuje i time da je kod jega

_ više puta, poslednji put 19034 god,, do~

lazila Vesela, kći. rođene sestre Svetozara, Markovića, i da je on u dva maha odlazio kod nje u Tagođinu, ~

Ako posle: svega ovoga zavirimo u

· pomenutu knjigu T,. Rađivojevića, vi~

dećemo da su Rađenkovići, odnošno Markovići „došli ne 1820 god. newo u periodu ođ 1690 đo 1736' god, zaključno, te prema tome spađaju među prve doseljene porođice u Donjoj Sabanti. Što je još interesantnije, iz ove se knjige može viđeti da Markovići rdjšu došlj iz Staroše Kolašina u Novopaznarskom Sandžaku, nego iz Kolašina u Crnoi Gori Najzad leško js poverovati.u istinitost Skerlićevog tvrđenja da ja od doseljencg Marka od 1820—18?7! god, dakin za peđešet godina stvorilo »petnaestak kuća, »po> tomaka Markovih«, pa čak dn šu #6 i drugi izđanci te kuće nase!ili »u nekoliko levačkih selaa, baš

TInterešatno ja da se ne slažu ni mesec ni godina smi Bađoja Mayko> vića. U Skerlićevoi monogzafiji se na vodi da je on vmro #re:linondecembra 1858 god., a na ploči piše: »umrevši 21 septemhra 1854: god. posle 21 godišnje verne služošs mjegove«, Po. „stilu i pravopisu vidi se da !e spome> nik podignut šezdesetih godina prošloga. veka i teško: je poverovati da oni koji &u podizali spomenik nišu znali tačan. đatum smrti Radoja May kovića, E

Iz natpisa na ploči se dalje viđi da je Svetozar lnuo mačahu. O tome Skerlić kaže sledeća: „Prvo mu je umrla mati ,ovso 1856 god., prilikom vorođaja, pošto je rodila blizance. Radoje se po drugi put oženio, i ma> čeha Marija,. bila je njegovoj deci iz prvoga braka prava mati, Svetozar je maćehu jako poštovao, i kađa je postao punola*an „odrekao e . .nsaSledstva u nienu korist, Međutim, nedaleko od Bamnjovnn evnbn nalazi 86 spomenik p.đinnut mnravoj majci Svetozarevoj, a prvol ženi 'Rađojevo). To. je skroman” #pomenih ispisan du> boko uhklesanim slovima i bez namačenja ko ga oodiše Ma mjemu piše: »Ovdđe leži telo upokojene Stane š#upruge Rađoja Mavtkovita, požive 40 godina, prestavi se 40 novembra 1854 godine u Sabanti•«. Prema ovom nat- · pisu Jasno izlazi đa se Radoje morao rastaviti sa Stanom [ ožaniti Marijom, jer Je Stana umna dva meseca pošla Radoja. Da &u postojali vezlozi za razvođ braka, viđi se iz navođa sarno» ga Svetozara, koji u jednom pismu kaže: »Ja moga ea, pamtini samo kaš ko je hteo đa ubije moju muater i» pištolja ,da je nisu &pasli prisutni seljaci,,.« U celoj ovoj a&tvari još je jedan momenat karakterističan: da je Stana umrla pre Rađoja, nju bi ava> kako sahranili u porodični grob, gde · je danas sahranjen Rađoje pored. ne• kog Blagoja Markovića, koji je, kako · se viđi iz natpisa na njegovom &po> meniku, umro još 1844 god. Stanin grob se nalazi po strani i usamljem, ·

Teško je upuštati se u to da li. ono odricanje od „nagsleđstva pletstavlja zaista znak »Jakog poštovanja,e koje je Svetozar gajlo premn maćehi, Za nas je važno to da Svetozar nije mad boravio ni svoju pravu majku, O to> me govori jedan mali kamen (pored spomenika) na Staninom grobu. na

. kome se može jasno pročitati: »Sve-

tozar 1871 god. podiže ovaj spomene, Natpis na samom spomeniku ne po, činje onim stereotipnim: »Ovdđe leže. kosti«, te še može wmaključiti da je Svetozar podigao majci' epomenjik još

bi uvređio, nije stavio ko ga je podis a

gao, Kasnije, boraveći u Kragujevcu,

on je na majčin - stavi |

kamen naglašavajući da ga je on po».

GIRD 6 RR BRINI OB Na kraju nisu bez interesa i stih

na spomeniku Radoja Markovića,

je je možđa napisao Svetozar Kao »Stant malo, o putniče!

4.0 Ti

T pročitaj slovo ploče, | O |

Kom pokniva kosti moe,

“Zivi ot pođobno meni | 'Pa 6o nađaj vako apomeni.,a | MI SHA

gorđo noši fime. Svetozara Markovića,

. Time oni ostvaruju one velike ideje

za koje 6e on tako strasno borio. Drag. M. PETROVIO

grob stavio onaj

e 8. ;'4 TiugWi%" Ia