Književne novine

~

'

iu "a da Šekspir pripada celom čo-

večanstvu, on je ipak Englez. Engleski narod govori jJezikom

. kojim je on pisao, a to što je napisao igrano je najpre u Engleskoj, | od Engleza. Otuda prikazivanje Šekspirovih dela ima u toj zemlji najveću i najđužu trađiciju ,otuda i veliko infteresovanje za pozorište posvećeno njemu, u njegovom „rodnom «mestu Stratfordu.

Stratfordsko pozorište nije nikako kopija Šekspirovog, čak je modernije od većine engleskih pozorišta; pa ipak deluje i ozbiljnije i više »šekspirovski«, Tome doprinosi već i šekspiroveka atmosfera celoga kraja oko Stratforđa, pitomi, šumoviti i cvetni pejzaži, koje čovek treba da je video da bi shvatio Šekspirov odnos prema prirođi; đoprinosi tome ansambl, sastavljen od glumaca najpogodnijih u celoj Engleskoj za tumačenje Šekspira, igrajući samo njegova dela, specijalizovan za tu vrstu repertoara. Doprinosi tome i publika, skupljena sa svih strana sveta, zainteresovana naročito' za Šekspira, publika koja je njegova dela i čitala i gledala i koja ovde s pravom očekuje prvoklasnu pretstavu.

Na ovogodišnjem Pestivalu izvode se sada četiri dela: Mera za meru, Mnogo vike ni oko čega, Julije Cezar i Henrik VIII. Peto i poslednje, Kralj Lir, još se sprema.

| Prvo što u Stratfordu pada u oči jeste rešavanje scenskog prostora i spoljne opreme. Kod nas, a i drugđe na Kontinentu, ukoliko se ne igra '»u zavesama«, a mnoge kraće scene ispred zavese, dđekor je po pravilu takav da je svaka slika lokalizovana, ima svoj naročiti đekor i pretstavlja određeno mesto: terasu, dvoranu u pnlati, sobu, trg, bojno polje, groblje itd. Posleđica je tako izgrađenog vizuelnog okvira zbivanja da se to zbivanje lomi, kiđa na bezbroj malih slika, Između njih u najboljem slučaju imamo zamračenje i pauzu dok se ne okrene pozornica i mesto dotađašnjeg dekora pojavi novi; često imamo i spuštanje zavese i delimično ili potpuno osvetljavanje gledališta. Usled toga se gubi kontinuitet, narušava karakteristični ritam dela i ometa jedinstveni opšti utisak, koji zavisi od neposrednog vezivanja pojava i njihovog slivanja u jednu celinu.

| ŠEKSPIROV FESTIVAL, - U STRATFORDU.

Hugo KLAJN

U Stratforđu primenjuju stalan ili polustalan đekor. U veoma slikovitim i duhovitim scenografskim radovima takav dekor, bez ikakvih većih izmena u toku izvođenja i bez okretanja pozornice, omogućuje neprekidan tok zbivanja i mnogo kraće trajanje pretstave oko dva i po sata); ritam dela je očuvan i njegovo prikazivanje više ne potseća na simfoniju sa gramofonskih ploča, koja se posle nekoliko taktova uvek zaustavlja da bi se ploča okrenula.

Tako u Juliju Cezaru (scenograf Vorik Armstrong) scena najpre pretstavlja rimski irg sa stubovima od crvenog i crnog mramora. U idućim scenama ulazi se između dva desna stuba nepromenjenog dekora u dom Brutov, između dva leva u Cezarov. Posle, zavesa razapeta između stubova u dnu ograđuje prostor pred njom i tu se odigrava sednica Senata na Kapitolu. Stvarna i jedina promena dekora vrši se tek u (jedinoj!) pauzi posle ubistva Cezara i govora Marka Antonija, pre scena ratovanja.

Ali to rešavanje scenskog prostora pomoću stalnog dekora ima i svojih nedostataka. Glavni je u tome što stalni dekor, pošto treba da bude sve, nije ništa do kraja, ništa potpuno. U Meri za meru vrlo impresivan i stilski ujednačen dekor dao je reditelj komada Piter Bruk. U prvoj Sscen Knez koji odlazi predaje punomoćja svojim zamenicima: čin isto tako važan i svečan kao i, pri završetku komada, vraćanje fog punomoćja Knezu, koji ponovo preuzima vlast. No dok je to vraćanje javno, po želji Kneževoj pred kapijom grada u prisustvu građana, dotle je predaja vlasti kao i odlazak Knežev tajna te imperativno zahteva zatvoren prostor. Scena se međutim u Stratfordu odigrava na mestu za koje je nemoguće reći da li je dvorište, ili hodnik ili trg.

Dok pozornica ostaje pozornica, ona može poslužiti kao mesto najraznovrsnijeg zbivanja. Dok se borba vodi na platformi koja ne pretstavlja ništa drugo nego »daske koje znače život«, dotle ta platforma može biti čas logor Brutov, čas Mark-Antonijev,

| KNIIŽEVNENOVINE i i · BALZAKOVO „NEPOZN

;

čas mesto njihovog sudara; ali čim to

mesto ima kakvo bilo obeležje konkretnog kraja (neki određen grm, brežuljak, kamen — pošto nema dva pejzaža koji bi bili potpuno istovetni), pojava Antonijevih vojnika onde gde su ranije bili Brutovi ne znači više dva logora (kao što traži tekst Julija Cezara), nego znači đa je Mark Antonije osvojio mesto koje je ranije bilo pod vlašću Brutovom.

Najzad, princip stalnog dekora, koji treba da je sveopšti okvir svega zbivanja, nije u Stratfo»du dosledno sproveden do kraja: neke scene (u Juliju Cezaru, u Mnogo vike ni oko čega) ipak se ne odigravaju u tom Okviru, nego pred zavesom. A to znači da scenski prostor nije rešavan po jedinstvenom načelu.

Stalni i polustalni dekor, pored brzih promena, ponekad ima još i to preimućstvo da isti okvir u raznim scenama ukazuje na dublje srodstvo iih različitih zbivanja, što bi inače ostalo nezapaženo. Ali on ima i taj nedostatak da scene koje nemaju nlčeg zajedničkog po svom karakteru isuviše potsećaju jedna na drugu. Tako je u Meri za meru prikazan manastir, upravo manastirsko dvorište, pomoću tri luka, kroz koja se u dnu vidi horizont. Ali docnije i kuća Marijane, lika punog naglašene ženstvenosti, sasvim suprotnog iskušenici Izabeli, ima ista ta tri luka (samo sa bunarskim točkom u dnu) i potsećajući gledaoca na manastir koji je malopre video stvara atmosferu i izaziva asocijacije koje daju sasvim pogrešnu sliku o Marijani.

Šekspirova dela pisana su za pOzornicu sasvim drukčije konstruisanu nego što je naša. Problem njihovog prikazivanja na savremenoj pozornici, tako da se očuva njihov kontinuitet i ritam te da svaka scena dobije adekvatan okvir, mesto koje odgovara zbivanju — faj složeni problem, koji je neke reditelje, kao Jocu Savića, navodio na građenje naročite Šekspirske pozornice nije potpuno rešen ni u Šekspirovom pozorištu u Stratfordu. GLUKOV »ORFEJe

NA OHRIDSROM JEZERU

Kad god sam bio u Makedoniji svaki put mi je ona pripremila nova uzbuđenja, Tako i ovog puta, na Ohridskom festivalu, Utisci su neprekidno rasli od jedne priredbe do druge: veče makedonskog narodnog ansambla, izložba kulturnog preobražaja Makedonije, koncert Makedonske rilharmonije, pretstava Makedonskog teatra, Kongres kulturmnih društava i — konačno — pretstava Glukovog »Orfeja«. Još u početku same preistave skoro da i nismo bili svijesni toga čemu prisustvujemo, Već se digao zastor, već je onkestar teškim ritmom akceniiranih četvrtinki otkrivao tragediju koja se zbiva na sceni. Sve se odvijalo kao obično. Ali kad se dvorana ispunila zvukom hora, masivnim i punim kao zvuk orgulja, kad se nad horom izviO Orfejev kmik »Euridika!«, te zvučne impresije najednom su se pretvorile u saznanje: — ta mi slušamo Glukovog »Orfeja« na Ohridskom jezeru!

Na scenj se odvija obred pogreba Euridike, pjevanje hora je tužno, i svečano, pastiri i nimfe kreću se polagano i odmjereno u crvenkastom sutonu, a u svijesti rađa se pomisao: to se ne događa u pozorišnoj zgradi koja nosi naziv »Opera com.que« ili »Wiener Hofoper« pa niti varcm naziv jedne renomirane opere u našoj zem·lji, — to se zbiva u hangaru pored jezera, na krajnjem Jugu Maxedonije, nekoliko desetina kilometara od granice, jedne od onih s koje nam prijete. To ne gostuje neka strana opera sa zvučnim imenom, niti domaća sa pedesetogodišnjom ili stogodišnjom tradicijom. Ovo je djelo Maiedonske opere, opere kojoj je to tek osma 0O'pema pretstava od njenog osnutka, opere koja je stara nešto više od dvije godine!

Tragični, već „sasvim betonski o-moll ,sa pjevanjem Furija i duhova podzemnog svijeta otkriva novu sliku, izaziva novu asocijaciju, Dolazi mi u &vijest jedno daleko sjećanje, daleko ne po broju godina, nego po stvarima koje 6u se između onog i ovog desile. Sjetio sam se riječi direktora jedne niše gimnazije u Makedoniji, upućene profesorima: »Ne dozvoljavajte da vam u razredu odgovaraju na svom jeziku!« A, profesor srpsko-hrvatskog požurio se da kaže: »Ja i za vrijeme odmora pazim da međusobno ne raz govaraju po domaći«. Neobična asocijacija u đrugom činu »Orfeja«. A ona je duboko logična bila u tom momentu kad smo slušali grandiozni dialog Orfeja i duhova — na makedonskom jeziku, koji je ovdje potBuno srastao sa Glukovom muzikom. Svaki narod u historiji radovao se slušajući —“ma kar i tuđu operu na svom jeziku. A ovaj jezik ovdje negiran je i zabranjivan još prije nepunih deset godina. Negiraju ga neki i danas. Ali šta im to vnijedi, kad im i jedan od stvaraoca građanske opere — Gluk — dovikuje kroz »Orfeja« đa lažu,

Ples Furija razmahao se muzički smjelo, gotovo sa veberovskom fan ftastikom. Orfej „ilazi u podzemni svi-

___jet (više kršćanski pakao nego antički

· had), prolazi kroz plamen i dim, ide neustrašivo na svoj herojski podvig. Scena je pomalo operski naivno patetična, ali scenski impresivna, Da li je

naše osječanje sad jednako nekom

Nikola HERCIGONJA

djetinjem uzbuđenju zbog šarenila i teaterskih efekata, ili ga je izazvalo nešto drugo? Izazvao ga je neznatan, za mnoge nezapažen detalj, U ovom hangaru na ohridskoj obali nema kom. plikovane scenske mašinerije, pa ni o?nakve kakvu je imao prosječni baroknji dvorski teater. Napolju pored jezera stoji parni valjak, izgleda kao da nije na vrijeme sklopljen nakon dnevnog posla. On potiho gunđa kao vrući čajnik, a iz njega vodi cijev u hangar, na pozornicu, to on proizvodi paru koja se podiže iz Hada uz razne crvene prelive. Stvaranje iz ničega, dovitljivost i prava »parbtizanska« snalažljivost, 1 to može čovjeka duboko potresti,

U idiličnoj atmosferi Elizejskih poljana čuje se solo KEuridike „uz hor »blaženih«,. Uz lelujanje nježne, pomalo Ramo-ovske melodijske linije, počinje blago da treperi plavi horizont, u dvoranu ulazi dah svježine, Opet saznanje, drago kao i pređašnje, izazvano tim što vidimo: Mi slušamo Glu kovog »Orfeja« i osvježuje nas vjetar sa jezera, koje je desetak koračaja ıza scene. Na njegovim obalama nižu se Sveti Naum, Sveta Sofija, Sveži Kliment, Zaum, Razmo, Jovan Kaneo. Čvrstim korakom zakoračila je stora makedonska kultura na obale ovog jezera, ostavila građevine, freske, ikone pred kojima čovjek ostaje nijem od ushićenja, Uprkos mraka, pustuoši, uništavanja, istrebljivanja, pljačke, prevare, žilavo i uporno se borila kul. tura makedonskog naroda za svoj Opstanak, Sada je zakoračila opet na njegove obale silno i neopozivo. Borbena i danas, ali sada bez potrebe da se sakriva po jeze:skim pećinama i ka. takombama, sada bez bolnog prizvuka pečalbarske pjesme. — I o tome nam priča Glukov »Orfej«,

Među nama, posjetiocima festivala, rodila se jednog momenta, spontano, uzrečica: »Io je ohridska „legenda«. Nikad ona nije imala dublji smisao nego na ovom festivalu.

Ima momenata kada sve stare, poznate stvari dobivaju nov sadržaj, novo i puno značenje, To su momenti kada se iznenada sagleda njihova prava veličina. To su momenti kada se sjedinjuje veličina trenutka sa .veličinom djela, To su momenti kada zvuči jednako snažnom rezonancom sadašnjosti i prošlost, To su momenti u kojima slave susret geniji, heroji ljudske misli, heroji borbe i· rada. Sve njih od nepoznatih i poznalih majstora ar hitekata i zoografa do Gluka, od Mi'· ladinova i heroja Kruševačke Repub like do heroja oslobodilačkog rata, o. sjećali smo tada u svojoj blizini.

Tako su se nizali utisci, rasli u stalnoj gradaciji zajedno sa »Orfejem«, izrasli su i iskristalizirali se kao i Glukova drama — u svijetlom triumfu, sa sjajem hendlovskog oratorijskog finala, sa svježinom Mocarta, sa snagom ! čistotom betovenske simfonije »kode«. Zvuci ovog triumfa stvarali su nova uzbuđenja, izazvali nove aSsocijacije. Usiljene i izvještačene analogije znadu biti ne samo neumjesne i neukusne, nego i štetne. Ali ovdje nam se nametnula spontano i neusiljeno jedna misao: Kad smo sretni .i odu-

ševljeni, u svemu gledamo potvrdu ili simbol svoje sreće, oduševljenja. Čak i zvijezdu koja tog momenta iznenadno pađa — povezujemo sa SVO" jim raspoloženjem, Zašto da ne uporedimo ona velika osjećanja koja Gluk crta u liku Orfeja — snagu ljubavi koja mu daje hrabrost da učini i nemoguće, zašto da ih ne uporedimo sa

ljubavi naroda za slobođu, naroda koji je prošao sve, koji je pošao i u sam pakao da nađe svoju slobodu, Lik takvog heroja, ma kojim umjetničlim sredstvima prikazan, blizak Dostaje svakom tko voli čovjeka, svoju zemlju, slobodu, Taj motiv herojstva uvjerljiv je i uvijek aktuelan. Osjećaj za njega odjekivat će silnim zvukom u srcu čovjeka koji je vidio veličinu herojstva onako hako ju je vidjelo naše doba, kao što smo je vidjeli u ovoj zemlji.

, o )

Lt e

»Kadđ je već riječ o Balzaku, savjetujem ti da pročitaš njegovo »Nepo-

| znato remekdjelo« i »Pomirenog Mel-

mota«.

Kar! Marks, Pismo F. Engelsu od 25 februara 1867.

Balzak je veliki i u malome, »Nepnznato remekdjelo« je priča: od koju desetinu stranica, ali mu je ljepota motiva i izraza svježa, bujna, jedinstvena, Ostaje i za savremenu umjetničku književnost čudesna snaga toga stila koji slikarski motiv djela simboliše dvjema idejama: idejom života (Žileta) i idejom umjetnosti kao takve, zapravo idejom zanosa umjetničkog stvaranja (Katarina Lesko), ostvarujući kompoziciju preplitanjem tih ideja, ali tako da prvi dio priče u kome opisuje zanos umjetnika koji nigdje na svijetu ne vidi ljudsko stvorenje u kome bi bilo utjelovljeno sa-

Bernar Mijre: Balzak

vršenstvo umjetničkog iđeala — simboliše pojmom života, imenom stvar=no postojeće djevojke — Žilete, a dru gi djo, gdje je stvarni život u licu Žilete koji se suprotstavlja i mjeri svoju snagu sa fiktivnim životom platna — središnja tačka, simbolisan imenom Katarine Lesko, idealom stvorenim u mašti zanesenog slikara,

Razvijati slikarsko platno jedinim posredstvom. riječi, iznositi slikarski problem kroz radnju, modulirati tempo radnje dramskim „akcentima, iz slikarske građe stvarati književnu riječ, što će ovdje reći naći odgovara–juće literarno sredstvo da se pretstavi slikarski ambijent — takve divne dopune, takvog zapanjujućeg preplitanja literarnih i slikarskih elemenata u jednom umjetničkom djelu — retko je bilježila istorija književnosti i slikarstva.

/ *

Spomenuli smo ljepotu motiva »Nepoznatog remekdjela«, i možda bi bilo dobro, u najkraćim crtama, potsjetiti na njegov sadržaj.

... Hladno decembarsko jutro 1612, ulica Gran Ogisten u Parizu. Mladić, sirotinjski odjeven, stoji pred vratima majstora Porbusa. Bio je to muladi slikar Nikola Pusen. Dolazi i stari slikar Frenhofer. Stoje pređ platnom Marije Egipćanke. Razgovor, primjedbe. Frenhofer je uvjeren da se ništa ne može mjeriti s njegovom Lijepom svađalicom. Rastanak. Želja. mladog Pusena da čim prije vidi platno Prenhoferovo. Žileta, Pusenova ljubav, živi dokaz da na zemlji postoji ljepotica koja može da bude suparnica djevojci na platnu zanesenog starog slikara. Previranje u Pusenu, da li da je pokaže starom Frenhoferu.

„NEPOZNATO

Ljubav prema slikarstvu pobjeđuje. Sad njih troje — Porbus, Pusen i Žileta — odlaze k Frenhoferu. Praćena velikom ljubavnom boli mladog umjetnika, Žileta odlazi u starčev atelje. Na tankoj svjellosti stari slikar mjeri ljepotu svoje lijepe kurtizane na platnu s oblicima živog modela Žilete. · Stari slikar je deset godina radio na tom platnu uvjeren da stvara najveće slikarsko djelo, ali sada njegovi posjetioci Porbus i Pusen nisu, ništa vidjeli na tom platnu do »zbrku .boja, tonova, nejasnih preliva, „nekakve magle bez oblika«. Ali su nakon kraćeg vremena spazili na jednom kutku platna kraj neke gole noge, koja je virila iz te zbrke Moja: »...bila je to divna i živa noga«.

Sitni detalj savršenstva u dnu platna, u slici te »divne i žive noge« bio je tek sitan odraz velikog napora hranjenog vizijom da će se sva ljepota što je život ima — uhvatiti u jedan trenutak i udahnuti u nedostiživo platno lijepe kurtizane. U tome i jeste vrhunac jronije koja na kraju krajeva kruniše čudnovata, od zemlje i stvarnosti odvojena zanošenja.

*

I evo, sad navodimo fe odlomke, svjesni da od pasivnog divljenja do stvaralačke analize njihove, do pronicanja u sve kutke te divne unutrašnjosti — vodi veoma težak put, na kome je opasnost splitanja isto toliko izvjesna koliko i radost što se nudi onom ko oduševljen priđe spoznavanju tajni balzakovskog stila. f

Mladi Pusen neodlučno stoji pred vratima majstora Porbusa:

»U tim prolaznim uzbuđenjima ništa ne liči na ljubav kao mladalačka strast

umjetnika koji počinje upoznavati slatko mučenje na putu slave i nesreće,

strast puna „smjelosti i bojažljivosti, neizvjesne vjere i sigurne malodđušnosti«. .

' Tako je Balzak poređivao mladalačku strast umjetnika, dajući najopštije obrise Pusenova lika, u kome žive sjedinjene ljubav prema životu, oličemom u voljenoj. djevojci, i ljubav, bezgranična i topla, prema umjetnosti. *

Stari slikar pred Porbusovim platnom »Marija FEgipćanka«, koje je pretstavlja u momentu kad se sprema da plati za prolaz lađe.

»>.. Ne, prijatelju moj, ne teče krv ispod te kože bijele kao snijeg, život ne nadima svojom „purpurnom rosom spletove žila i žilica ispod ćilibaraste providnosti sljepoočnica i grudi. Ovo mjesto drhti, ali je ovo drugo ukočeno, u svakom detalju bori se život sa smrću: ovdje je žena; ondje kip; a tamo dalje, leš. Tvoje djelo je nepotpuno. 'uwspio si da samo jednom česticom sVOje duše zadđdahneš svoje omiljeno djelo. Prometeieva buktinja gasila se više puta u tvojim rukama, i mnogo mjesta na tvojoj slici nije đođirmuo božanski plamen.«

I tu bismo stali. Jer zaista bilo bi vrlo teško sagledati kraj tim lijepim Balzakovim odlomcima i utiscima ko-

·je oni rađaju. I ovi odđiomci što smo

ih spomenuli već dosta govore.

A savremenim umjetnicima riječi, onima koji nastoje da u svojim djelima oblikuju život i stvarnost epohe socijalizma, ostaje ne samo da se dive Balzaku, nego i da se uče kod njega kako se od tri čovjeka i dva platna stvara veličanstveno djelo, koje prikazuje beskrajno bogatstvo jedne od najplemenitijih · aktivnosti ljudskog Maha — umjetnosti. Vrijeme je oč Balzaka otišlo daleko naprijed. Ali je njegov umjetnički metod „neiscrpan izvor saznanja i umjetniku našeg doba. · zemlji grupa

LAZ | ISTINA 0 E. 5. FINŽGARU

prevođ „Finžgarove priče »Strici«, francuski list »La kroa de dimanš« piše da osamdđesetogođišnji slovenački pisac leži u ljubljanskom zatvoru. Ovu izmišljotinu preneo je i kanadski časopis »Le bilten

Objavljujući

de agrikiltir« F. S. Finžgar kaoi Društvo slovenačkih MKnjiževnika uputili su protest ovim inostranim publikacijama, tražeći da se lažna vest Oopozove.

Donosimo fotografiju koja prikazuje književnika PF. S. Finžgara pri čitanju lažljivog »Biltena«, u radnoj sobi svoje vile u Ljubljani.

NORVEŠKI I SVAICARSKI KULTURNI RADNICI U NAŠOJ ZEMLJI

Već mekoliko dana boravi u našoj naprednih kulturnih radnika iz Norveške i Švajcarske.

Među gostima iz Norveške nalaze še književnici: Sigurd Bvensmo, Od Bang Hansem i Olaf Dalgard, ekonomist Si· gurd Martensen, pretsednik sindikata i potpretsednik izdavačkog preduzeća »Falken Forlag«, i Vestad Per TfHansen, sekretar Saveza radnika šumarstva.

Posle kraćeg boravka u Beogradu oni ·

su krenuli za Sarajevo. Na daljnjem putu razgledat će gradilište hidrocen= trale ma Jablanici, a zatim će posetiti Dubrovnik, Split i Zagreb.

Grupu gostiju iz Švajcarske sačinjavaju: Dr. Leopoldđ Ružička, profe" sor hemije. na Visokoj tehničkoj školi u Cirihu, nosilac Nobelove „nagrade, koji je i prošle godine bio u poseti Alcrađemskom savetu FNRJ. dr. Henri đe Zegler. poznati švajcarski književnik i prefsednik Udruženja švajcar• skih književnika i dr. Fric Lib, profesor univerziteta u Bazelu i napredni pisac.

Posle posete Beogradu, švajcarski kulturni radnici otputovali su za Du" brovnik gde će se kraće vreme za· držati.

VAN GOGOVA PISMA

U Parizu je objavljena knjiga Van Gogovih pisama upućenih Van Raparđu (Van Rappard). Sa ovim slikarom Vam Gog je održavao prisne odnose od 1881 dQ 1885. To su bile godine kada je Vensan Van Gog tražio svoj umetnički izraz, Zato ova Knjiga pretstavlja dragocen i mužanm dođatak O1Ganita Van Gogovim „»Pismima bratu

eu«.

KULDA PANOMK O RAZVOJU LIKOVNE UMBTNOSTI U NAŠOJ ZEMLJI Nemačka kulturna radnica Kuldđa Panok objavila je u listu »Der Mitag« članak O vazvoju jugoslovenske likovne umetnosti, Kulda Panok ističe da jugoslovenski umetnici uživaju punu slobodu stvaranja i da :i ojruženi svestranom brigom narodne

vlasti,

Ervin Šinko

POEZIJA PROZE

· (Bilješke s pufa po Vojvodimi)

mugmuHBgHZaWggnHdHBHHHHRHgZB:HESR5EBZ2HOHHdHDBRZEHHa2BBsBdHHHHHD BBBBHEHHHHHHHHHHHHHEHSHHRHHHRHHEHHHHHHSHHEBHHHHHHHHGBIDIHHHHEHHHH

svojpj mladosti sanjao sam o dalekim krajevima, Što su bili nedostižniji, to su me više privlačili. Život u provinciji značio je uskost, zaspalost, života; to je bio život bez događaja, bez poleta. Sve je bilo sivo, sitničavo i ubitačno kao jezik službenog alta. Život je bio nalik na nekakvu neshvatljivu glupu naviku bez iskonskih emocija i bez mogućnosti

ma kakvog iznenadnog, vušilačkog ili.

slvaralačkog ljudskog pothvata.

Svakidašnjica i stvarni život su postali identični sa prozom kojoj se suprotstavlja omo što je nestvarno. Jedino ono što je bilo negacija stvarnog života, jedino ono što nije ni bilo nalik na stvarni život, daleki krajevi, san i nemoćna čežnja pojavili su se u u gploriji poetičnoga.

Pilo je to pravilo, Pod vlađavinom foga pravila nastale su i moje prve pjesme prije početka prvog svjetskog rata; u momce rodnom lMhraju u Vojvodini. U tim — inače neobično lošim pjesmama — nitko ne bi mogao otkriti ni mrvice te stvarnosti u kojoj su naštale. Sve je u njima neodređeno: i tugovanje i beznadna čežnja za poeziiom., tj, za životom Jeđan je ciklus miesama tog 15-godišnjep dečka ukrašen s citatom: »J'ai plus de souvenirs que si j'avais mille ans (»Irmam viša uspomena nego da sam hiljadu godina star«).

Bila je to afektacija, ali osim toga i odraz odvratne praznine koja je OWruživala i nije davala nikakav duhovni sadržaj i nikakav stvarni podstrek mladom čoveku. Biti mlad, pomalo osietljiv, žedan znanja i životnih „ljudskih sadržaja, značilo je da ne možeš biti drugo nego nesretan.

Nikada nisam zaboravio grad moje mladosti, Suboticu. Sjććao sam se toga grada na isti način kao što čov-

jek sve do smrti ne zaboravlja naročito bolnu uvređu,

Kad gođ sam mislio na Suboticu iskrsnula je preda mnom slika kao izraziti simbol tadašnjeg i tamošnjeg života: veliki osvijetljeni prozori Gradske kavane, u kojoj sve do zore sviraju cigani Bodrića Miška, mađarskim busarskim oficirima, „bogatim zemljoposjednicima i uglednim gradskim dostojanstvenicima. Bilo je među njima i advokata, pa i ambjcioznih i naročitom brigom odjevenih 'trgova– ca. Ovi su nastojali oponašati društvenu elitu ohtjelovljenu u društvu husarskih oficira. Gospoda piju i kad šu se već napili, onda zapjevaju, Pjevaju takozvane narodne pjesme, zapravo šlagere, izlapjele u peštanskim kavanama, koji su preko peštanskih opereta, kabareta i orfeja dospjeli do subotičke Gradske kavane. I svaki put oko ponoći, u zadimljenoj, osvijetljenoj Gradskoj kavani, među elepantnom gospodom i frakiranim konobarima, redovito su se pojavljivale dvije starije mršave žene u crnim suknjama u papučama, s crnom maramom na glavi, U jednoj ruci nosile su vedro, a u druesoi veliku mokru krpu, Bila im je dužnost da budno pmze na gusto postavljene stolove i čim bi primijetile da je nekom članu ove »društvene elite« pozlilo, krčile bi sebi put do njega i brižno oprale pod. Gradska kavana nalazila se u centru grada upravo u zgradi Gradske vjjećnice, sagrađene po mađar– skim mnacionalnim motivima i s da-

leko vidlivim križem na vrhu tornia. ·

Tome treba još dodati: znalo se, da se u toj istoj Gradskoi vijećnici nalazi negdje gore, na nekom kafu, nekakva Gradska knjižnica, o kojoj su neki stari profesori gimnazije pričali da je neobično bogata, Kad bi knjižnicu ·premjestili u sredinu pustinje Sahare, tamo bi. se ipak moglo dogo-

diti da neka karavana prođe te uznemiri neprikosnoveni vječni san svih tih prašnjavih ormara i polica. U središtu Subotice ništa se slično ni slučajno nije desilo. Niti se nije moglo desiti. Vrata su Gradske knjižnice bila dan i noć brižno zatvorena, Stalno, neprekidno, bez izuzetka. Kad bi netko bio pitao gospodina gradonačelnika, presvjetlog, plemenitog Biro Karolya: Gdje je, molim vas, ključ Gradske biblioteke? — ovaj bi se vjerojatno iznenadio i na kraju odgovorio da je već njegov pokojni prethodnik zametnuo ključ, a odonda ga nitko nije iražio.

To je bila slika koju sam nosio o Subolici i o »duhovnom« životu Vojvodine u kojoj su vladali Fernbachovi, Lelbachi, Koeni, Dundjerski, Halbrori, bogate Švabe plemeniti Vojnići (de Bajša), stupovi i najodaniji poklonici stranke predsjednika Vlade grofa Tise koja se zvala čudnom ironijom Stranka rada.

O, da, postojala je već i tada neka druga Subotica i druga „Vojvodina. Upoznao sam se s njom u jednoj maloj, skromnoj kući u jednoj zabitnoj ulici Subotice. U toj su se kući sa= stajali radnici, radnice, siromašni seljaci, Bunjevci i Mađari. Više sam naučio od njih i više sam od njih dobio nego li od svih mojih profesora u gimnaziji. Skromna, veoma skromna je bila njihova biblioteka, ali su imali biblioteku. A ne samo da su je imali, nego su i čitali knjige. Čitali su i diskutirali o istini, o društvu, o pravdi, o Darwinu i o Haeckelu. Prva knjiga što su mi dali, bila je Bebelova knjiga »Žena i socijalizam«, zatim Zola, mnogo od ŽZole, Gorki, Komunistički Manifest i Bellamy. Još sada vidim te knjige, imao sam ih svaki dan jer sam bio izabran bibliotekarom te kuće koja se zvala: Radnički dom.

Večina ljudi ondje bila je polupismena. A ti su ljudi bili u ljudskom smislu jedino otmjeno društvo u Subotici. Tamo, među njima i zahvaljujući njima, iskrsnula je u glavi dječaka prvi put misao da je možda ipak krivo identilicirati čitavu stvarnost sa bezdušnom prozom dosadnog

službenog akta — da ima, da može bi-

Ti i u stvarnosti nešto što nije nega cija poetičnosti... .

'Ali poznanstvo sa Radničkim domom đogodilo se već na pragu Dprvoga svjetskog sukoba. Došao je rat, revolucija, poraz revolucije, lutnaje po svijetu. I kad god sam mislio iz daljine na grad moje mladosti neminovno mi se nametnula slika Gradske kavane...

II

Sada pak, 1950 godine, nekadašnji dječak posjetio je svoj rodni kraj, Vojvodinu. Vidio sam i Suboticu, U nekadašnjoj Gradskoj kavani sađa je veliki državni magazin. Zanimao sam se i za Gradsku knjižnicu, Ona se na lazi još uvijek u istoj zgradi u Gradskoj vijećnici. Sada ima oko 0.000 knjiga, tri puta toliko koliko je imala prije 80 godina. I ta biblioteka nije više grobnica knjiga, premda su od oslobođenja do danas osnovane još razne nove knjižnice, Gradska knjižnica ,koja je do sada imala 11 prostorija, dobila je ovih đana još 4 u kojima će se otvoriti 2 čitaonice, jedna za odrasle, a druga za omladinu i za najmlađe, za pionire,

Da, narodna revolucija, koja je O” slobodila zemlju, našla je ključ su“ botičke knjižnice i njena su vrata široko otvorena,..

Mogao bih još nabrajati tvornice, zgrade, ustanove koje su nastale, koje su se proširile i rasle u godinama nakon oslobođenja. Mogao bih govOriti o ulicama, koje nisam mogao pre” poznati, Mogao bih pričati o kupalištu Palić u kojemu se završava 17” gradnja krasne ljetne pozornice a hiljadu sjedala.,. Ali moja namjera tu nije da pišem izvještaj o ekonom” skom, društvenom i kulturnom Ppre0” bražaju Subotice ili Vojvodine,

Boravio sam u Vojvodini ukupno đana i dogodilo se sa mnom to istO što se dogodilo kad sam bio u Bosni, u Istri ili u Dalmaciji i što bi se dog0“ đilo kad bih posjetio Srbiju, Sloveni“ ju. Crnu Goru ili Makedoniju... Da” nas je kod nas život svugdje toliko bogat,. toliko pun borbe, napora. UŽ“ budljivih ljepota, problema rađa i n0”

vih vidika da ma gdje sam bio pojš-