Književne novine

BROJ 45

70 celokupnog Sekspira Piše:

Crtež Džumhura) NEDIĆ

( BORIVOJE

S rošlo je bezmalo sto godina otka. ko je Laza Kostić objavio u »Srbskom Letopisu« 1859, svoj

prvi prevod iz Šekspira, — ođiomak iz »Romea i Julije«, — a eto, mi ni danas nemamo celokupnih Šekspirovih dela; uštvari, na naš jezik nije prevedena ni polovina njegovih drama, a od soneta i poema nemamo ta= ko reći — ništa. To je velika praznina u našoj književnosti i trebalo bi na= stojati da se ona, što je mogućno pre, i što bolje, popuni, jer nijedna litera= tura, čini mi se, nije sasvim punoletna ni ravnopravna u opštoj književnoj republici đok na svome jeziku nema celokupnog Šekspira. Zamislite književnost u kojoj se, recimo, ne bi zna=lo za Hamleta ili Lira ili Makbeta, ili gđe bi ova imena bila samo reči, bez ikakve sadržine ili asocijacije! Srećom, to u nas nije slučaj: mi imamo i više prevoda glavnih Šekspiro= vih drama; ali mi nemamo sva njegova dela, i nemamo neka koja po s&vome značaju ne zaostaju iza onih najčuvenijih.

Zato danas, kad je u nas prevodilačka i izdavačka aktivnost tako velika; kad se smišljeno, planski, prevede i izdaju tolika značajna dela klasične i savremene književnosti; kađ izdajemo celokupan fekst »Gargantue i Pantagruela« i, istovremeno, dve srpske verzije »Hiljadu i jedne noći«, mislim da treba da razmotrimo i Dpitanje celokupnog Šekspira na našem jeziku, pa, ako je mogućno, čak da tražimo za njega hitnost, izuzetnost, prvenstvo u prevodilačkom i izdavač~

| kom planu. To bi bilo samo pravo.

Koliko je nama poznato, naše književne ustanove nisu dosađa poklanja. le pažnju ovom pitanju, pa je ono valjda zato i ostalo nerešeno ili tek upola rešeno. Jeđini izuzetak u tome čine pozorišta, koja su, rađi svojih potreba, nastojala đa dobiju što veći broj Šekspirovih drama u koliko-toliko upotrebljivom prevodu. Tagxo Šu oko Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu nastali oni Kostićevi i drugi prevodi; tako je besumnje Župančič prevodio za potrebe ljubljanskog Gleđa lišta; tako je — što je naročito poučno — na poziv i inicijativu Hrvatskog kazališta u Zagrebu Milar Bogđanović preveo četrnaest dela, a verovatno bi preveo i više da uprava, koja je usle-

, dila, nije prekinula ugovoT, valjđa iz

etlucanie mozaika i ono kretanje kod Vla. ova tvijetla i OVO mrmljanje nerazumljivih molitava? ae j

Vani, oko prastarog zvonika En ezdila se nepronična tama. Obišao sam ruševni „iskupski dvor i izbio na more, na samofno šetalište izvan zida. Tu sam na ziđu naišao na ljubavnike, a oni su uvijek znak života koji se nije ugasio. Ni svjetionici na Jukobranima nisu bili pogašeni, krijesili su svojim crvenim i zelenim svjetlima. Zatim sam se izgubio u uličicama negdje blizu rimskog hrama. Nisam vjerovao

ojim ušima: iz gluhe tišine Ove < romašne četvrti dđopro je do mene plai tek rođenog djeteta.

Obnovit će se grad. Iznutra iz same

sebe, zemlja ćs obnoviti gradove.

**%*

Sa znatiželjom sam đočekao jutro. Mogao bih da mrzim ovi patricijsku gotiku na ulicama kađ ne bi bila YO bespomoćna, prepuštena prošlosti. Ma je, dakle, taj građ rimskog admirala Tita Abudia Vera, grad svetog Maura i heretičkog biskupa Mufrazija, koga je Rim optužio s ubistva, incesta i bezbrojnih drugih grijeha: grad Trređente i istarskih sabora, »cifta da signori« kako su ga s laskanjem nazivali u knjigama. Napustila su ga ta njegova gospoda, trgovci i posjednici, koji i; živjeli iza ovih gotičkih i renesansn pročelja. Dovoljno je da ispružim TUku i.da se svojim prstima uvjerim: kako se presuđa historije tako osjetno, tako materijalno ostvarila.

I tako na ovoj obali na kojoj 8su se srela dva narođa, žive — 58 KOEOa ma života koji se začima — ovi Sie istarski gradovi, koji su trebali da budu mostovi pyebačeni između dviju kultura, koji će to uskoro i biti. Gradovi na granici naše zemlje i morš, otvoreni premn prošlosti i prema budućnosti. }

' fotovun, 30 septembra

Bilo mi je kao da iđem ususret priči OBIoNODOJ u dalekom djetinjstVu, kao da ;:lazim u legendu, koja je postala život. Putovao sam VRIDVIL krajem koji se blago uspinjao, zem j

a ————=

»budžetaskih razloga«; i najzad, tako je danas, za potrebe Makedđonskog teatra u Skoplju, preveđena prva Šelkspirova komedija na makedonski jezik. Dolišta, pozorištima pripada velika zasluga što su uzimala inicijativu i davala potstrek za prevođenje Šekspira.

Međutim, prevođenje Šekspira, a naročito celokupnih njegovih dela, BI samo stvar pozorišta, pa ni pojedinih izdavačkih preduzeća, no je isto toliko, ako ne i više, stvar celokupne naše književne kulture, pa prema tome ni naše njiževne ustanove ne bi trebalo da ostanu ravnođušne prema ovom poslu. Ako bi se njegovom broblematikom ozbiljno zainteresovali Savez, odnosno Udruženje injiževnika, pa Institut za književnost pri Akademiji nauka „pa naši književni časopisi, pa Engleski seminar na Univer. zitetu, i, dabome, i naša pozorišta, nesumnjivo je da bi se moglo naći neko pravimo i plodno rešenje. Tako, na primer, trebalo bi ·svestrano ·pretresti mogućnosti i teškoće ovoga pošla: prebrojati i mobilisati ljuđe koji se njime mogu baviti; napraviti plan i podeliti rad; razmotriti stare prevođe i videti mogu li se i koliko, uz izvesnu ređakciju, upotrebiti; osnovati možda u okv:ru Udruženja ili Instituta ili Seminara komisiju ili sekciju za ovaj bosno; i;tđ. Uzgređ đa napomenem, frebalo bi možda uvetiti i urednike književnih listova đa je ovaj pošao zna čajan, i zamoliti ih đa povremeno objavljuju odlomke (probne i druge) novih prevođa, kao i đa donose prikaze na preveđena i objavljena dela. Primera rađi koliko neđostaje šire saradnje na ovome poslu, neka mi je dozvoljeno đa kažem đa je »Prosveta« 1948 i 1949 štampala po jedno Šekspirovo delo u novom prevodu: o bim prevodima nije izišao nijedan prikaz u našoj štampi, dok je u Institutu za književnost (kao što se vidi iz »Glasnika Srpske akađemije nauka«, Beograd, 1949) i u časopisu »Književnost«, br. 11—12, 1949, bilo govora o novom nemačkom (bečkom) prevođu jedne Šekspirove tragedije.

Kao u Wvemu „tako i u ovome poslu — uz one &ubjektivne uslove koje ne= ćemo pomimjati — treba smišljenog, planskog rađa; freba šire saradnje, treba razumevanja i pravilnog sudjenja; bez toga, bojati se, proći će još dosta godina a nećemo imati celokkupnog Šekspira na našem jeziku. A to bi bila velika šteta za našu književnost, za naše pozorište, i uopšte za na šu kulturu. \

„Pripov

na« »Književnih studija«,

knjige · publicističko-reporta=žnoP kaaktera »Eto iđe naša sila« i brošure »O sramoti besramnih«, izišla je prije nekoliko mjeseci u izdanju »Zore« i zbirka proznih sastava E. Sinka pod naslovom »Pripovijetke«. Ovaj naslov ne odgovara, jer od deset objavljenih sastava samo bi se jedan zapravo mogao nazvati pripovijetkom, a ostali imaju karakter novele, crtice ili zapisa.

Naša je kritika pisala prilično živo, no možda 'suviše polemički, bez udubljivanja, o romanu »14 dana«, o »KRnjiževnim stuđijama« i ostalim Šinkovim djelima koja «i preveđena na naš jezik. Ali niko nije napisao opširniji kritički osvrt na ta djela, tako da je E. Šinko za našu širu čitalačku publiku prilično nepoznat kao književnik-stvaralac. Ta publika poznaje E. Šinka više kao publicistu, predavača i pisca kazališnih kritika. Njegovi članci mogu se naći gotovo u svim našim istaknutijim publikacijama, a kao predavača o najraznovrsnijim temama uglavnom s područja historije umjetnosti, zatim o nekim problemima humanizma i revolucionarne etike, o materijalističkoj filo= zofiji mogli smo čuti za ovih posljeđnjih pet gođina E. Šinka i na Zagrebačkom sveučilištu 1 na kurševima za političko-iđeološko uzdizanje naših kulturnih račnika, na Narođnom sveučilištu i na mnogobrojnim savjetovanjima mlađih pisaca po Hrvatskoj i Vojvođini. Sa ovom. posljednjom zbirkom proze predstavljen nam je B. Šinko kao stvaralac-pripovjeđač koji ima svoj izgrađen stav prema životnim pojavama. Tai stav on obrazlaže i upolpunjuje ga svojim bogatim životnim i umjetničkim „iskustvom Osim naveđenih knjiga, koje su prevedene na naš jezik, napisao je B. Šinko još tri romana i mnogo pripovijedaka koje on smatra kao pređradnju za opsežan roman o mađarskoj komu= ni »Optimjsti«, završen 1934 god.

Prozni sastavi iz zbirke »Pripovijetke« pisani su u razmaku između 19019 i 1942 godine kada je Šinko proživljavao teški život emigranta. One obu= hvataju uglavnom period prvih đece= nija dvađesetog vijeka, dok se Dpro= storno odvijaju na liniji: Mađarska jušna provincija — Pešta — Beč — Pariz. Lica koja je prikazao Šinko u ovoj zbirci potječu iz različitih društvenih slojeva: tu imamo 1 aristokrata i proletera (»Natporučnik Elemir«), ratnog bogataša-kulaka (»Gazda „Andrija«), profesora, konobara nezaposlenih radđdnika (»U magli«), Tumpenproletera (»Raj«), poljoprivrednih radnika (»Povratak«) i nekoliko emigranata-revolucionera različitih zanimanja, Neka

Po: opsežnog romana »14 da-

—~ (do0ado Ć otine ~

Petru Šegedinu

vdje je tako čudno tiho, Da travu čuješ kako diše, I srce čuješ: kuca tiše, Ko da ga vjetrić blag zanjiho.

Ovo je svijetli kraj tišina, Tu rijeka njiše potopljene Oblake, stabla, strme stijene I nebo mođro sa visina.

Jablani mladi đođu Kk vođi, Nadnesu nad nju svoje lice, I njina zelen rijekom brođi.

Veče se javi krikom ptice, Oblak zaplovi, pun rubina; Cle, i on sja se iz đubina.

je bila crvena, a veliki zadružni domovi uz cestu skoro dovršeni. Gledao sam zasađene maslinike; mlađe su masline bile kao djevojke sa vjetrom u plavim kosama.

Građ se pojavio odmah iza Vižinade, stršio je u daljini na svom strmom brijegu. Kađ smo sišli u dolinu Mirne, prošli smo pokraj »bloka« (tko je to zario granicu u živo tijelo pokrajine?) i išli smo đugo uz šumu mladih jablanova. Crad je sve više rastao nad našim glavama, grad i legende, dizao se na svom brijegu sve više u višinu, Bio je okružen ziđom i nađvišen zloslutnim nazubljenim tormjem.

U predvečerje sam prošao kroz dvostruka utvrđena vrata. Pred crkvom mali trg sa,javnim zgrađama, kao u nekoj minijaturnoj republici, desno palača Polesini (tri stotine kolona na grofovskoj zemlji!) — SsVe pusto I ukleto. Odahnuo sam na beđemu, koji okružuje grad.

Da li sam mogao ikad zamisliti ovaj prostor što se otvara, širinu ovog obzorja nad dolinom | okolnim brđima, ovo svježe zelenilo šuma i vinograđa što su propali duboko pod mojim nogama? Na zapadu dolina Mirne bila je otvorena đo mora, na istoku skoro do Buzeta, na sjeveru lanac bregova prema Krasu, na jugu blizi bregovi oko Kaldira — cio jedan svijet sa nebrojeno mnogo stvari: sa šumama i poljima, sa selima i kućama, sa ljuđima i volovima, što su polako vukli plugove. Ponegdje sam mogao primjetiti kako se dim diže iz ovog baršunastog zelenila, između krošanja I šuma koje su iz eve visine izgleđale kao zelena pjena. Plohe su vinograđa bile žute i smeđe, a tek uzorana polja crvena od teške . masne zemlje. Strane i pađine brđa bile su meke i zaobljene, kao đa se krajina nađimaln od plođnosti i od ljepote. ON Ć

Dočekečo sam vežer na motovunskom ziđu privučer i vezan za ovaj prostor svojim snom i javom. Čuo sam

kove, dljv sa svojim „glasovima bila i odviše daleko, ali moždn su te boje i predmeti pretvorili u zvukove, jer se sumrak naglo dizao iz dubina, a Obrisi su u njemu počeli da se rastva-

kojih nije bilo, jer je ze-

Grigor VITEZ

raju. Ne znam više kakve su to melodije bile što su dolazile iz prostora sa rumenim oblacima i sa prvim svijetlima u daljini ,ali sve je bilo prožeto = glazbom. Osjećao šam na licu kako" zrak vibrira i znao sam da me to ova = apsolutna tišina beskraja obmanjuje i» da se moj vlastiti život pretvara u vri- = jeme bez događaja, u san, u nešto što” je samo sebi svrhom.

Prošao sam zidom. Na kućama za-= tvoreni prozori bez cvijeća, bez žutih = vijenaca oskoruša. U vrtovima zrele = smokve 1 breskve na ranama — tiha = tuga voća koje nitko ne bere! Iz pod- = građa pod beđemom čuli su se glasovi = talijanskim seljaka, koji nisu otišli. = Noć se naglo spuštala. Sa zvonika je = zakričala prestrašena sova, čula se ne-= ka škripa zarđalog gvožđa, a onđa se" najednom po građu prosula zvonjava napuklih zvona. A da bi scena bila = potpuna, digla se na istoku i krvava = ploča punog mjeseca 1 osvljetlila lijet =

šišmiša, što su se rojili oko jednog otvorenog potkrovlja.

Noćio sam pođ ziđom kaštila kođ seljaka Mixshiela u Via della Pustella.

Tako sam po tim građićima putovao = i živio kao i oni sami: između noči i" đana, između tmine i svijetla. Ali ni- = gdje me svijetlo nije tako zaslijepilo = kao ovog jutra na motovunskim zidi- = „nama, svijetlo koje je od svukud dolazilo, iz zraka 1 iz stvari. Opet s volovi u đubini, sitni kao mravi, pla zili sa plugovima, a motovunska se zemlja nađimala | rijesila pod suncem. T opet su se zvukovi javili u= prostoru, ali sada u silnim kaskađama, zvukovi iz bijelih, oblaka, svijetli kao = samo svijetlo.

Kakvo sam svijetln jutro doživio = nađ ovom zelenom pokrajinom, koja = nam je iz svoje povijesti, iz legenđe, = došla opj.vana ođ mrtvog pjesnika, a = koja mi js tog đana bila tako prisna = i bliska, lcao đa sani ie đržao na svo- = jim dlanovima! Ž

KRJIŽEVNEINOVINE

ijetke“ Ervina Šinka'

(Izdanje „Zore“, Zagreb) ~

Đuro. Snajder

ođ ovih lica dana su potpunije, šveobuhvatnije kao likovi, a neka su uglavnom portreti naslikani u jednoj epizodi svowa života. Nad. jednima i drugima visi Damaklov mač klasnog društva ı svi oni bez obzira na čijoj se strani nalazili optužuju to društvo, a najpoznatiji sanjaju o novom, bore se za nj, strađaju i ginu. U ovim proznim sastavima ima mnogo mržnje i često se čuje čas pritajeni, čas reski škrgut zuba, osjeća se gnusoba i rugoba tog života. I što je još važnije: iz Svih ovih sastava izbija jasno nastojanje pisce. da u umjetničkim slikama, meditacijama svojih lica i svo-

jim bogatim komentarima i opserva- ·

cijama prikažu svu tragiku klasnog društva, tzagiku koja je protkana idejom o neminovnoj propasti, besmislenosti daljeg postojanja toga društva. To nastojanje nija uvijek na prvi pogled vidljivo, nije u prvom planu, ono je najčešće u podtekstu, ali se ono osjeća, naslućuje i do njega neminovno vodi jedan poseban realistički metođ pisca. To je ujedno i osnovni idej-

ERVIN SINKO

ni sađržaj ovih proznih sastava, njihova tendencija.

Najznačajnija pripovijetka, gdje su ta piščeva nastojanja đana sveobuhvatno, najdublje, u snažnim umjet= ničkim slikzma i sa zanimljivim opservacijama, a koja zauzima preko polovinu ove zbirke, jest »Natporučnik Elemir«. To je poema o mržnji, klasnoj mržnji, koja postepeno raste, razvija se, zaoštrava kao što se zaoštravaju i klasni odnosi u društvu. Preko autobiografskih kazivanja natporučnika Elemira (cijela ova pripovijetka izgleda kao dnevnik) uspjelo je piscu ne samo da naslika društvene prilike onoga vremena svetostjepanske Mađarske (19083—1919), već i da, suprotstavljajući dva različita životna puta (put Elemira i proletera Pište Cestarova), prikaže i formiranje klasne psihologije — u razvoju. I baš zbog toga što je to đano u razvoju, a nisu uzeta ta dva života, dva karaktera kao »gotova«, postaje optužba tog društva i takvih društvenih odnosa još oštrija i cjelovitija. I kada aristokratsko dijete Elemir Baroci kaže: »Moja je metođa: s visoka ne gledati Pištu, kao da je zrak. Činio sam tako kako je trebalo đa postupam, ali ne samo izvana, prema vani, nego i iznutra. Ali iznutra, u svojoj biti, nisam za to bio sposoban« (podvukao Đ. Š.) onđa je to đokaz da se čovjek ne rađa kao pobornik meljuđskih društvenih odnosa nego da u njemu, usprkos zatrovanoj okolini, postoje općeljudske osobine koje, iako slabe i kržljave, ipak ponekađ prokljuju klasnu ljusku. Ukoliko FPlemir postaje sve stariji, zreliji i ta ljuska postaje sve tvrđa da se konačno pretvori u nepremostivu željeznu ograđu s ogromnim šiljcima koji probađaju i unakažuju ono ljudsko u njemu i čine od njega pravog, istinskog pretstavn'ka svoje klase, koji u trenucima kađa je ta klasa u opašnosti, dobija osobine zvijera, monstruma, nakaze ı razbojnika. Bilo bi pogrešno promatrafi likove RBlemira i Pište Cestarova samo kao dva određena, individuzlizirana pretstavnika svojih klasa. Već u početku pripovijetke viđdljiva je tendencija autora da od njih načini simbole klasa. Nije to više sam Elemir nego je u njemu simbolički pretstavljena eksploatatorska Klasa, kao što je i Pišta Cestarov simbolički pretstavnik Klase eksploatiranih. Elemir to ovako direktno iznosi: »Živjeli smo jeđan protiv đrugog, jeđan uspr= kos drugome, a to je samo jeđan oblik onog života koji dva čovjeka, usprkos škripe zuba, makar đ nekom posebnom smislu, u krajnjoj konzekven= ci žive jeđan za drugog, jedan rađi drugog«.

Ovo pretvaranje likova u simbole, ovo sintetiziranje već individualizirane fabule i likova dozvolilo je i u isto vrijeme omogućilo autoru da u nekim klju*nim točkama Elemirove biografije iznese i neke psihopatološke ekscese koji izgledđaju prerani za Elemirovu dob. Ali, ako gledamo ta dva lika kao simbole što je svakako na liniji koncepcije autora, onđa nam ekscesi u tim scenama (potajni sastanci Klemira i Pište, tuča u školskom dvorištu, ođluka Elemira da postane vojnik i konačno da ostane, i još neki momenti) ne izgleđaju pretjerani i neuvjerljivi, niti dani psihološki, nego tt detalji samo upotpunjuju i proširuju koncepciju pisca i omogućuju mu da svoju iđeju ostvari do kraja. Dalje, ti momenti u psihologiji Elemira, pokazuja s đruge strane i razliku u reakciji eksploatatora i eksploatisanih na jednu istu pojavu, na ne vječnost društvenog sistema. Marks je tu razliku ovako okarakterizirao: »Klasa, koja posjeduje, i klasa proletarijata predstavljaju isto ljudsko samooluđivanje. Ali se prva klasa osjeća u tome dobro i odobrava, zna da je otuđivanje njezina vlastita moć, i

·.ipak

u njoj ima prividnost ljudske egziste= cije; druga se osjeća u tom otuđivanju uništena, vidi u njemu svoju nemoć i stvarnost nečovječne egzistencije«. I Šinkova pripovijetka »Natporučnik Elemir« u suštini je slikanje

te razlike osjećanja u tom otuđivanju.

Kađa su uoči izbijanja Prvog svjetskog rata novinski reporleri poslije jednog škandala Elemirova s šoferom Pištom OCestarovim otkrili da je Pišta revolucioner, sasvim jasno progovara klasna svijest EPlemira: »Što še pak Pište tiče, premđa ustvari nisam prije znao ono što su o njemu napisali reporteri boljih novina, Ja sam to Tnao nekako onako, kao čovjek koji ne umije izraziti riječi. koje su mu navrh jezika«.

Pripovijetka »Natporučnik Elemir«, ta poema o mržnji, građena je metodom monlaže; to je zapravo niz detalja čiji slojevi i međuslojevi imaju približno istu umjetničku vrijednost i ta harmoničnost još je jeđan kvalitet više ove psihološke studije. Opća mjesta, komentari, zaključći dvojaki su u ovoj pripovijeci: jedni objašnjavaju i prodjubljuju samu sliku (isključivo piščevi) i drugi koje pisac iznosi direktno preko Elemirova kazivanja i koji, unetoč njihovoj klasnoj obojeno= sti, imaju opću vrijednost i ujedno ocrtavaju karakter samog Elemira. Ova psihološka studija značajna je umjetnička ilustracija i dokumenat o jednoj jezivoj, ledđenoj, grobnoj stvarnosti svetostjepanske Mađarske, o tmini u čovjeku i o izvorima toga mraka čije je dno pisac uspio da sagleda i đa ga,oblikuje kao umjetnik.

Ostali prozni radovi u ovoj zbirci, iako pretežno anegdotskog karaktera, nisu samo isječci iz života, ni katalogiziranje živ. tnih podataka, ni faktograrfska kazivanja, ni ispovijedi pisca već zgusnute slike o teškoj sudbini čovjeka u kapitalističkoj stvarnosti. To su akvareli o duši čovjeka, o njegovim patnjama i rađostima, o njegovoj težnji za svijetom i slobodom. Tako i s ovih stranica izbija teški kužni dah te stvarnosti, vidljive su i snage čije će ruke da zađave taj otrovni vjetar. ?

Revoluciju od 1919 god. dotakao je”

pisac i u noveli o gazdi Andriji, »inače dobrom čovjeku«, koji je sasvim hladnokrvno učio da puca u grudi pobijeđenih i pohvatanih rađnika. Anegdotski spominje pisac Revoluciju i u noveli »U magli«, gde je glavno lice profesor književnosti koji je preko doživljaja u ratu, a i pod utjecajem literature stao na stranu Revolucije da bi ga zbog toga napustila žena; on Ostaje bez mjesta i strada u Pešti pod kotačima automobila vjerujući do posljednjeg trenutka da će naići na ljudsku »iku koja će ga prihvatiti.

Ako izuzmemo crtice »Moj prvi dan u Parizu«, »Georg«, »To je sve«, »Porte de Vanves«), u kojima autor FOVOri o teškom životu emigranata u Parizu, i koje kao đa su napisane u teškim materijalnim prilikama, u bunilu od gladi (naročito »Porte đe Vanvesa), u preostalim proznim sastavima (»Raj«, »Ljubav«, »Povratak«) glavna su lica pretstavnici mađarskog proletarijata. Tako u noveli »Raj« pomoćni tvornički radnik i pometač ulica, više lumpenproleter nego proleter u kojem bi barem finjala klasna svijest vraća se nakon desetogođišnjice boravka u gradu u svoje selo Kobilu đa tu opet naiđe na nerazumi, jevanje ı on se vraća u grad. U ovoj je noveli izvanređno đobro ocrtana suprotn68% između grada i sela.

U crtici »Ljubav« prikazao je aufor kako neljudski društveni sistem razbija porođicu i ugrožava njen opstanak prisiljavajući ljude đa žive daleko od svojih porodica. Jedna od najzanimljivijih crtica je »Povratak«. Pišta Deri, mlađi poljoprivredni radnik, vraća se nakon dvije gođine tamnovanja na koje je bio osuđen zbog toga što je učestvovao u štrajku žeteJaca. Dočekuje ga njegova mlađa žena Juliška, koja nema onog iskustva, borbenog iskustva, koje je Pišta stekao u zatvoru i tamnici, i ona okrivljuje Pištine susjede, što su žandari uhapsili Pištu. Pišta na te nepraveđne

optužbe šuti, ali osjeća đa ona nema ·

pravo. I 5aš buđenje i razbuktavanje klasne svijesti kod Pište glavni je sadđržaj ove crtice.

Poznato je da je tehnika građenja, komponiranja manjih proznih sastava (novele, crtice) daleko suptilnija, Osjetljivija nogo fehnika građenja romana. Ako je postupak pisca lako uočljiv i vidljiv na prvi pogled, to može znatno da umanji umjetničku vrijednost takvog sastava. Ne bi se moglo reći da taj metođ komponiranja nije vidljiv u svim Šinkovim crticama i novelama. Postoje u ovoj zbirci sastavi (Voli sebe«, »Georg«, »To je sve«), gdje autor ne razrađuje materijal neposredno, što baš zahtjevaju ovakvi kraći prozni sastavi, već suviše anegdotski. U tim crticama djeluju slike kao hladne konstrukcije mozga, u kojima autor pomiče svoja lica, đođuše po diktatu onoga Što on želi da nam saopći, ali bez naročite inventivnosti i đubljeg poniranja u čo vjeka. !

Dosad je izišao jeđino opširniji kritički osvrt na ove knjige E. Šinka u sarajevskoj »Zorie«. Kritičar »Zore« konstatira d. »Šinko očigledno niie ušao u sva ona neizmjerljiva bogatstva našeg jezika, u sve one najtananije i najskrivenije tonove, prelive i prelaze kojih ima svaki jezik, pa i naš«. I đalje: ...»često đobijamo dojam da je to ne izvorni tekst pisan našim književnim jezikom, nego mjestimično loš prevođ«. Ovć prozne sastave Šinko je pisao na mađarskom jeziku i Oni su zaista loše prevedeni, što svakako — kako kaže kritičar »Zore« — »smahjuje efektivnu snagu njegove proze«. Ali, zato je najmanje kriv autor ove zbirke,

| ; /

Ti A,

E

Dvorana antičke skulpture u Zdgtebačkoj gipsoteci. Le MAJE |

| MNOGIH DELA STARIH GRČKIH VAJARA yu

Zagrebačka red najinteresantnijih muzeja u našoj zemlji. To je muzej u kome se nalaze gip- sane kopije raznih vajarskih dela otovo –

svih najčuvenijih majstora sveta, kao 1

odlivci mnogih «istoriskih “spomenika. Gipsoteka je naročito značajna po tome Što se u njoj mogu viđeti verme kopije o

nih retkih dela i značajnih kulturno-istori-

skih spomenika čije originale.nije moguće đoneti u muzej ili koji se nalaze u čuve. nim svetskim galer!Jama. i x

Gipsoteka.je otvorena još 1937 gođine i njom rukovodi poznati, arheološki stručnjak dr, Bauer, čija je privatna” zbirka ?} bila osnova na kojoj je formirana Čitava Gipsoteka. I pored toga .to je u toku rata pretrpela znatnu štetu, Gipsoteka danas pretstavlja jedan ođ majvažnijth ! najreprezentativnijih muzeja naše zemlje. Po svom izložbenom prostoru to Je Istovreme-– no i jeđan od naših najvećih mtizeja.

U Gipsoteci se nalaze zbirke odabranih dela grčke i rimske plastike, veliki broj dela i istoriskih spomenika ođ starohrvatske umetnosti pa sve do kraja baroka. U njoj še takođe nalaze i gotovo sva dela naših savremenih vajara, —

U DOKUMENTIMA ZADARSKOG ARHIVA PRONAĐENI SU NEPOZNATI MATERIdALI O NJEGOSU

Ođ jula 1948 godine u Državnom arhivu u Zadru rađi grupa saradnika Istoriskog instituta NR Crne Gore, koji su za protekle dve godine obradili nekoliko hiljada raznih đokumenadta iz epohe Petlra II Petrovića Njegoša. Ovi dokumenti su naročito značajni za upoznavanje života i rada pesnika Njegoša, ali oni istovremeno daju i jednu gotovo sasvim novu sliku o političkim, kulturnim i ekonomskim prilikama koje su vladale u Crnoj Gori za vreme njegove vladavine. U Arhivu se nalaze mnogi originalnl izveštaji auštriskih i cCrnogorskih agenata, zatim izveštaji okrušnih i sreskih kapetana i drugih austriskih činovnika, Ovi dokumenti prate Njegošev život i rad i opisuju njegovo putovanje u Rusiju, Italiju, Dalmaciju, Beč i dr. kao i njedove veze sa raznim ličnostima, zatim pisma književnicima | dr.

\ Od čitavoMđ „ovog materijala dosađa je objavljeno nekoliko posebnih „publikacıa, Najviše materijaa o Njegošu kao dđržavniku „pronađeno je u •»Memoarima kapetana Fridriha Oreškovića o ispravljanju granice Između Dalmacije ı Crne Gore«, Do Kraja sldeće godine svi do-

kumenti Žadarskog arhiva koji govore o Njegošu biće publlKovani. Rađovima rukovođi dr, Jefto Milović.

UREĐUJE sE MUZEJ HRVATSKOG PRIMORJA NA RIJECI

U Trsatskoj Radini, nekađašnjoj rimskoj tvrđavi koju su Kasnije dograđiva]l! krčki kneževi 1 doseljenici iz Istre, uređuje se glavni deo muzeja Hrvatskog Primorja. Dokumenti o kulturnom i političkom životu stanovnika ovih krajeva upoznaće posetioce sa burnom istorijom ovog dela naše zemlje. Trsatski muzej ima bogatu numizmatičku zbirku, iskopine jz rimskog doba, bogate rimske mozaike od bakra i vaze izrađene u jednoj radionici keramike u Italiji Još pa početku II veka. U muzeju se dalje na= laze kompletirane sobe pomoraca iz prošlog veka, sa ražnim poroulanskim posuđem, japanskim slikama na staklu drugim ukrhasnim Dr aaa Ovaj

eo muzeja tpuniće se kekdi slikama brodova — ra dovima naših po znatih muajstaera slikarstva, kao | zbir-. kama narodnih nošnji i poznatih čipa=ka sa Paga.

U jednom delu muzeja koji je ranije otvoren na Rijeci, smeštena je bogata zbir-

ka raznih dđoktmenata i predmeta koji „u „Hrvate ~

govore o razvitku pomorstva

skom Primorju. Tu zbirku sačinjava oko 20 modela raznih brodova, brodski apa=rata i ostalih instrumenata. Zbirku upotpunjuju slike i makete brođova kao | naših luka, a naročito Rijeke. Pored ovog, slični muzeji rađe ı u ostalim „mestima Hrvatskog Primorja — u Bakru, Senju, Novom i đr.

NUŠSICEVE VEZE BA »ABRAŠEVICEM«

Jedno od najstariljih maših lturno- umetničkih društava !

beogradskih radnika PrČAJAYUO %sada četresetogodđišnjicu SVO. ga rada, li \ SOEtNI SMO. „ esto imalo.

veze sa istakmu piscima, ođ kojih

| moralno potpon i | rad »Abraš &

dan ođ tih bio je i Nušić. Sačuvašo je jeđ- ”

no njegovo pismo iz koga se vidi kako Je

Nušić, pre nešto više od 30 gođina, pomogao dramskoj sekotji ovog društva. »Odobravam. besplatno prikazivanje mog

komada »Dtgme« rađničko-umetničkoj grupi »Abraševića. 31 VII 1959 godine. Br. Nušić«. , .

Na čestitke koje mu je »Abraševiće uputio povodom šedamdesetogodišnji

#16 je odgovorio pismom u.hkome = kako ·

sam kažem — čini jeđan , ustupak koji |

prema svakom điugom ne bi smeo učini tie. Naime, Nušić je, uprkos ugovora koji je imao s. Beogradskim Naro |. štem dn ne može dati dozvolu nijednom.

drugom pozorištu da igra njegovu »Ožalo- a

svakako je »AbrašeOVO. GrUŠtVO

~

pozori-

Gipsoteka · spada 10

-i

MUZEJ U KOME SE NALAZE KOPIE —

+

|.

| ž

A ~

toku pro- ~

tim :mnogi materijalno 43 i

Nu

šćenu porođicu« za sve vremb đok se oma

nalazi na repertoaru Narođnog pozorišta, ·

dozvolio »Abraševiču« đa izvede taj nje —

gov popularni komađ. »Ja rmio prelazim preko te obaveze koja je formalnnm, i A zadovoljstvom 1 najvećim poverenje stupam delo na prikazivanje » ne pretenđujući ni ma kakvaL