Književne novine

BMRT FASIZMTUJ

GODINA III · BROJ 51 ·

Uredništvo: Francuska 7, tel. 28-098 Administracija: Kardeljeva 31, tel.

— SLOBODA NARODU

24 ~001

BODOLJUB ČOLAKOVIĆ

ZIMOVANJE U ŠEKOVIĆIMA

(Uspomene ız O-lobodilačkog rata)

vu noć smo maržovali. Od Za-

brđa smo udarili na Maleševce

i preko Priboja izbili u selo Obršine, više druma Priboj~-Rastošnica. Tu smo pređanili očekujući da se svi bataljoni Šeste brigade i Sremskog odreda prikupe ma tom prostoru, kako bismo onda zajedno prešli drum Tuzla--Zvornik, koji su, kako smo obaviješteni, zaposjeli Nijemci,

Bataljoni su se prikupljali cio dan, i tek kasno noću krenuli smo prema Rožnju. Stig!: smo u zoru u do ubogo seoce, koje leži u jednom lijevku pod Majevicom. Riješili smo da tu predanimo i da noću krenemo dalje. Štab brigade upravo se bio smjestio u jednoj seljačkoj kući, kad s druma od Rastošnice poče da bjje artiljerija. Osmatrači; su nam javili da se drumpm kreće neprijatelj.

Odmah smo napustili selo i izašli na kose više njega. Štab brigađe je uputio Prvi bataljon na Jelicu, pretpostavljajući da Jegionari iz muslimanskih sela „Kalesije. Seljublje i Hrasnog mogu odozgo udariti na nas čim se otvori borba s neprijateljem koji se nalazio na drumu. To je bio veoma pametan korak, jer čim je započela borba oko Rožnia, zapraštale su puške više nas, na Jelici, koje nisu umukle cio dan.

Odozdo, s druma, napadali su nas domobranji i nešto Nijemaca, koji su uglavnom fukli iz minobacača, ne žureći se da pođu u brđa s pješadijom. Prema njima držali su položaj Drugi, Treći i Sremski bataljon. Naši su. položaji bili odlični, i s njih je bilo teško potisnuti ljude koji su riješili da se biju. Više Rožnja, s Jelice, napadali su legionari, koji su poletjeli iz svojih sela, nadajući se da će nas iznenaditi napadom s Jeđa. Međutim, njih je đočekao vatrom naš Prvi bataljon, prikovao ih za zemlju u dubokoj paprati koja bujno raste po Jelici i držao ih tu cio dan.

Tek pred veče jenjala je puščamm

_ paljba, da. bi s mrakom sasvim pre-

stala. Naređeno je da se svi bataljoni iskupe na Ravnom Zavidu, na kome su qdmah planule vatre. Negdje u blizini borci su našli čitave gomile složenih parmaka koji su planuli na valjda stotine vatara oko kojih su se borci, u malim grupama, grijali. S one strane druma Rastošnica — Priboj vidjele su se takođe vatre koje je palio neprijatelj. Samo je na Jelici bilo tamno — legionari su se vratili na konak svojim kućama.

S Ravnog Zavida krenuli smo na Rožanjsku Kosu, ogranak Majevice, odakle ćemo se preko Međeđe i Baljkovice spustiti na drum Tuzla Zvornik. Računali smo đa ćemo u toku noći prevaliti taj put i u zoru preći drum. Međutim „ispalo je drukčije.

Na Rožanjskoj Kosi čekali smo dugo Sremski odred, koji je u šumi zalutao, i, ne dđočekavši ga, krenuli smo dalje. Lutali smo vođeni nesigurnim vodičem, gubila se veza, sačekivali se i, mjesto na drumu, osvanuli smo pod selom Baljkovicom. Da nevolja buđe veća, od ponoći počela je da sipi sitna hladna kiša, ona prava jesenska kiša koja natapa odijelo i probija do kože. uži

Dok su borci, sjedeći pored ivice raskaljanog seoskog druma spavali,

vijećali smo šta da se radi. Neki dru- ”

govi su predlagali da tu predanimo } da noću USe4GraO drum. Odlučno sam bio protiv tog predloga. Ako Nijemci drže drum, kao što izvještaj kaže, njih će sigurno neko od mještana Obavijestiti da smo mi tu i neće biti teško zaključiti da mi namjeravamo preko druma u Šekoviće. Oni će tada biti budni, privući će pojačanja i otežaće nam prelaz. Bolje je odmah ići na drum i preći ga danju, i to ne prokradajući se preko njega, nego nap38dajući neprijatelja. Drugovi su se sloili s mojim predlogom, i kolona je odmah krenula dalje. edi

Bio je uveliko dan kad smo iz Xu na golu visoravan više druma 787 a —Zvornik kod Caparđa važnog i doObro utvrđenog neprijateljskog UupOrišta. Tu smo izrađili plan prelaza.

Majevički odred fingiraće napa na.Caparde, Prvi i Drugi bataljon Se pašće i likvidirati malo neprijatelisko uporište Šarci i otvoriti put Ojim će proći bolnica. Treći bataljon će zaobići Caparde, preći preko druma i odmah produžiti prema PODU ku, da osujeti svaki pokušaj paprač: kih četnika da nas s te strane naBpadnu. i |

SUDi naši bataljoni dejstvovali ija brzo i energično, tako da smo 78 0. sata likvidirali uporište Šarci, pr

- i u cili preko druma bolnicu i komoOTU. i še8 oko podne dohvatili se Pr

kosa Borogova. Neprijatelj je b iŠ nenađen. a nije znao kuda da up vi vatru svoje artilerije sa Caparda: da li prema Majevičkom odredu koji je fingirao napad na Caparđe ili bataljone koji su napadali ZA 0 tek kad je vidio da se i MIJOVIĆ" odred prebacuje preko već likvi i nih Šaraca, on je počeo da bije EA i ljerijom taj prostor. Dofle je RUO dio naših snaga već bio van nj dometa,

Na Šarcima smo zarobili aGOeo

ana, nešto pušska, n

sanduka municije i dosta vojničke opreme,

Nisam više osječao umora idući uza strmu stranu Borogova. Bio sam tadostan Što smo bez velikih žrtava prešli drum, preveli ranjene i bolesne drugove i što ćemo već sutra biti 'u Sekovićima i osloboditi taj naš vjerni i dobri kraj od četničkih bandi,

•

U Šekoviće smo stigli u pravi čas. Narodu je bio dotužio četnički teror, a naš Birčanski odred ništa sam nije mogao da preduzme protiv četničkih izroda. Koliko nas je narod željno očekivao vidjelo se po dirljivom dočeku koji je priredjo »našoj brigadi«, kako je on nazivao Šestu brigađu. Kad su se batalioni brigade pomolili na drumu koji od Papraće vodi u Še-

(Crtež Ismeta Mujerinovića) Rođoljub Čolaković

koviće, iz zaseoka više druma poletjeli su prema koloni mali birčanski pioniri, noseći borcima orahe, suve šljive i jabuke. Bili su slabo odjeveni i obuveni ,ali su se ipak, bez obzira na mokar prvi snijeg, koji je pao prošle noći, postrojili i, pjevajući dugo maršovali pored naše kolone.

Stariji ljudi i žene brisali su suze radosnice gledajući našu kolonu. Na kratkim zastancima često su se čuli iz gomile usklici: »Ej djeco našal« »Evo naših sokolova!« |

Još na putu od Papraće u Šekoviće doznali smo da su četnici sinoć, ođmah poslije borbe na Šarcima, pobjegli iz Šekovića, ne smijući dočekati Šestu brigadu.

Četnici s#u upali u ovaj kraj prije dva mjeseca, nadajući se da će ga poslije odlaska Šeste brigađe, nešto milom, nešto silom, pokoriti i privoliti na svoju stranu. Tom akcijom rukovodio' je četnički štab na Romaniji, gdje se nalazio komandant »četničkog „korpusa« . kapetan Milorad Momčilović. Četnici s Romanije, komandom Save Derikonje, iz Radđave, pod komandom Rajka i Miloša Čelonje, od Olova, pod komandom

DJORDJE RADIŠIC

Save Zekića, u svemu oko hiljadu pušaka, upali su u Šekoviće sa zadatkom da razoružaju Birčanski odred i uspostave u Šekovićima svoju vlast.

Poslije kratkog otpora, Birčanski odred, pođ komandom Andrije Markovića i Brane Savića, povukao se u Bišinu. Četnici su u Šekovićima ppnstavili štab četničke Vlaseničke brigade, čiji je komandant bio Momčilo Mićić, student prava iz Vlasenice i rezervni poručnik.

Romaniski četnici su poslije kratkog vremena napustiti Šekoviće, otieravši na Romaniju veliki plijen koji su đigli od naših pristalica u Ovom kraju, a u Šekovićima je ostao Momčilo Mićić da kao »domaći čovjek«, usto »političar« i intelektualac pridobije Birčane da pređu na četničku stranu.

Za ova dva mjeseca četnici su Dpobili u šekovićkoj opštini oko trideset naših pristalica, među njima Marka čari, Petra Vlačića i Marka Jeića. 'Danas sam bio na sahrani tih drugova. Oni su bili zakopani na brzu ruku tamo gdje su i ubijeni, a seljani su riješili da ih ponovo i svečano sahrane u zajedničkom groblju, na jednom zaravanku više zaseoka Kneževića. Bio je oblačan i vjetrovit đecembarski dan; svuda oko nas ogoljelo drveće i povaljema, uvela pabprat. Stajao sam sa seljacima i čekao da se ucvijeljene majke, žene i sestre isplaču, da bi onda rekao nekoliko riječi oproštaja izginulim drugovima.

Tužno je bilo pogledati dugačak niz svježih grobova i čitavu šumicu grubo tesanih krstova ,oko kojih je vjetar kovitlao bijele seljačke peškire. Srce se stezalo od bola pri pogledu na zgrbljene prilike koje su čučale oko grobova i uglas naricale za sinom, bratom, mužem. Njihovi susjedi i prijatelji prilazili su im i pokušavali da ih odvoje od grobova, da ih utješe, ali one su se otima]le i još jače počele naricati i proklinjati ubice.

Neke od ubijenih drugova lično sam znao, družio se s njima ovog ljeta. To su bili priprosti gorštaci, ali veoma simpatični ljudi, koje sam zavolio zbog njihove dirliive vjere u praveđdnost stvari za koju su se borili, i njihove riješenosti da za nju podnesu svaku žrtvu. Srpski izrodi tražili su od njih da iznevjere borbu za slobodu, čast i bolju sutrašnjicu srpskog naroda, pokušavali su da ih obmanu, da svoju izdajničku politiku prikažu kao »spasavanje srpskog naroda« od propasti, u koju ga guraju' partizani, ali ti obični ljudi iz naroda ostali su i po cijenu života nepokolebljivi u svojoj odanosti našem pokretu. TT Uupravo zbog takvih ljudi — običnih priprostih, ali nesalomljivih — naš je pokret neuništiv, oni su njegova glavna snaga o koju će se slomiti svi pokušaji naših neprijatelja đa nas unište. Nas četnici kleveću da smo krvožedni, đa bezobzirno uništavamo sve one koji neće da pristanu uz naš pokret. Ta im je kleveta potrebna da bi prikrili svoja nedjela, svoje zločine nad najboljim sinovima naroda, koji' hoće da se bore, koji osjećaju ponos

~ e – T II =——,==e_e~

Oči mrivoo druga

“

S to su to vidjele oči moga druga

kad je pred smrt htio na juriš da krene; da li je i sunce palo s plavog kruga?

Što su to vidjele oči moga druga

pa su sada tako širom otvorene?

Da li je to majka na raskršću gluhom sa maramom bijelom dugo mu mahala u zoru mirisnu jom' žom i kruhom. Da li je to majka na raskršću gluhom svog sina iz rafa U ”OrL1 čekala,

Tli su kraj rijeke bijelo rublje prale djevojke iz sela, a crne se kose između valova tiho lelujale.

Da li su haljine nevjestinske prale djevojke čekajuć momke da ih prose.

; Ili su kroz selo jurili svatovi | bjeli od nevjeste i tankih peškira; od pjene su bjeli i crni hatovi. Da li su kroz selo jurili svatovi uz pjesmu gajdaša i ciku nemira,

Što su to vidjele pre1 smrt oči druga kad je zora digla juriše sa njive.

Ne, u njima

'j. noć mrka i duda. ~

Što su to vidjele pred smrt oči druga da i u smrii gledaju ko žive.

Nismo zaklopili mrtvom drugu oči, - (grob smo mu prekrili mekom kosom trava)

jer jednom djevojka livadom će proći i tamo gdje sniju mrtvog druga oči

naći će različka va nježna i plava.

Neće ih ubrati. Neka sunca piju te oči iz zemlje pune plavetnila što ni trave nisu mog!» da ih skriju. Ko će ih ubrati, neka sunca piju te oči što ni smrt nije zaklopiln.

Leiva pn onodi di narode ffo grudi uyihug dmufrNA/SePe Koje ro“ aj A PiP VACESJ Wu voa akre a Pi oyrirabadrii

što su borci za veliku i pravednu stvar. To izbezumljuje izdajnike i nagoni ih na ovakva zvjerstva kao što

je ovo, misleći da će fako zaplašiti

svijet i natjerati ga da sudjeluje s njima u izdaji. Sitne, podle duše koje nisu kadre da shvate kakva se nova snaga probudila u našoj zemlji, kao ni to da nosioci njeni — po svojim ljudskim kvalitetima — preistavljaju ono najbolje što srpski narod ima kao svoju nacionalnu osobinu, blagodareći kojoj se on održno, uprkos strašnoj sili koja ga je vijekovima pritiskivala sa svih strana. Pokušao sam da mirmo i pribrana kažem nekoliko riječi oproštaja mrtvim drugovima, iskupljenom svijetu, da utješim ožalošćene. Ali i suviše je bilo u srcu i žalosti i gnjeva da bi se moglo govoriti mirno. Mucao sam, zastajkivao u govoru, ali te iskidane, gnjevne rečenice pogađale su iskupljene bolje nego ne znam kako lijepo sročen i glatko izgovoren govor. TI kad sam se nn kraju govora u ime svoje i svojih drugova zakleo da ćemo osvetiti brainpčke grobove, prisutni su kriknuli skoro neljudskim glasom: »Osvetite ih, osvetite nns!«

Poslije sahrane spuštao sam se iz Brainaca u Šekoviće gdje se nalazio štab. Sa mnom je išao Andrija Marković, moj stari poznanik i prijatelj. Govorili smo o ubijenim drugovima, Odjenom se Andrija zaustavio i reče mi:

— A znaš li ti zašto su mnogi od njih izginuli?

— Kako zašto? — upitao sam i gledao Andriju začuđeno,

— Zbog svoje lakovjernosti, nastavi Andrija. Oni nisu vjerovali da šaici mogu biti krvoloci kao i ustae. Svratili smo kući Marka Ašćerića koga su četnici tako krvnički pretukli da je od uboja umro. Već druga muška glava pala je iz ove kuće: lani je poginuo u borbi sa ustašama Drago Ašćerić, a sada pada Marko od čet. ničke ruke. Ali ukućani podnose fe žrtve s dostojanstvom. Nema ni kukanja ni jadikovanja.

Dočekala nag je Dragova majka, Ana, pametna i hrabra sfarica. Dva su joj sina u odredu, i kad su četnici nahrupili u Šekoviće, omi su se zajedno sa svojim drugovima povukli u Bišinu. Četnici su došli u njihovu kuću i počeli da ispituju Anu, Psovali su je, udarili joj nekoliko šamara: — Đe su fi sinovi, matora? vikali su pijani bamditi.

— Đe su? Sa svojim drugovima, a đe će bit!

— A što nisu s nama, sa Srbima? Poruči im, ako ne pređu nama, sve ćemo ih pobiti.

— Kad bi oni prešli takima kao što ste vi, ja bi proklela mlijeko kojim sam ih zađojila, «rekla je starica mirno,

U kući Ašćerića bio je smješten »štab« Rajka Čelonje, poznatog četničkog atamana sa Radave.

— To su pošljednii ljudi, moj šinko, pričala mi je starica, Šta sam se ja nagleđala i naslušala od njih to je teško ispričati. Skine uveče zlosrećni Rajko košulju i kod ognjišta trijebi se od ušiju. Uzme uš pa je baci na jednu snahu, uzme drugu, te je baci na drugu i tako obrede sve, a onda na pošljetku baci i na me. »Jera to bolan, Rajko, radiš? Zar te nije sramota, zar i tebe nije majka rodila?« velim ja njemu. A on se samo smije i. trijebi se dalje.

— Ili sjedi kraj ognjišta i ruži partizane, nastavlja stara. Veli: »Majku im komunističku đa mi je znati samo u koga se partizani uzdaju; nema ih šaka jada bore se protiv Nijemoca, Talijana, ustaša, domobrana, pa oće { protiv nas četnika, Šta oni misle?« »Valjda se uzdaju u boga i pravdu«, velim ja, »Ćut, matora, sad ću ti jezik iščupati«, dreknu on na me, »pa nećeš moći više pomenuti ni boga ni pravdu«.

Kad nam je iznijela bijela misa da se prezalogajimo, upilao sam je:

— Zar vam je još nešto ostalo poslije četničkog pljačkanja?

— Nije ostalo mnogo, ali će se za partizane u mojoj kući uvijek naći, dok je Ana živa. Mi smo se o vas ljetoske grdno ogriješili. Ma]o smo vam davali, a vi ste zelene džanarike jeli. Čuvali smo za zimu ,ali banda dođe i odnese. Sto puta sam rekla: »Da bar pojedoše partizani, djeca naša, već razvukoše ovi kurjaci, prisjelo im dabogda«,

Ispratila nas je na dvorište i pri rastanku svakom tutnula u džep po nekoliko oraha i suvih šljiva.

— A bandu udrite, posvetila vam se i desna i lijeva, viknula je za nama. *

Pojavio se pjegavac. Nismo ga m0oEli spriječiti, iako smo pređuzeli niz mjera za to. Srećom, ove gođine nije opasan; veoma mali poslotak oboljelih umire, ali česta je pojava šenutosti kao posljedica pjegavca. Istina, ta šenutost mine pgslije dvije — tri ne-

(Nastavak nam četvrtoj stran!)

Sreten Miojanović: Spomenik Narodn oga

PRIMERAK | | 4 DINARA LUK

Zan

Stojanovića

heroja Mladena

MIRKO VUJAĆČIC

ODJEK GODINE

inulo je devet godina, ali sve-

jedno: u nama tako neizbrisi-

vo traju boje te ustaničke jeseni. Vrijeme nikako ne može, niti je kadro da potamni ono što jeđan događaj, često što jedan dan zapiše u ljudima. Naprotiv, sto nas vrijeme Vviše udaljuje, te boje postaju ljepše, jasnije, potpunije,

Ništa nije izblijedilo, zastarjelo...

Nije se zahvalno roditi i nekorisno je živjeti u dobu bez burnih godina.

Devet godina smo ostavili za sobom, a još fako jasno čujemo zvon mifraljeske pjesme, jeku boja, bodru riječ druga i skriven uzđah ranjenika, Sve nas to spaja sa minulim danima borbe za slobodu. Doduše zaborave se dekfalji, često i likovi ali cjelina se pamti i ne samo to, nego se ona sve jasnije odražava pred nama kako dani prolaze kao što se pod pokretom ruke slikara umjetnička slika bogati bojama. Ne znam da li je srećno upoređenje: ali ne izgleda li jedna značajna godina vidljivija što smo: udaljeniji od nje kao što se i slika izdalje u cjelini lakše da sagledati.

Puteljci su mirni, šušnjiem zavijani, zarasli u travu, a's jedne i druge strane krije ih grabov grm. Sava, etD tuđa je tvoja četa goloruka prošla davno da bi se vrafila oružana! A na traci uspomena fi si još sa mnogim jednako vidljiv, mio, živ, mlad nezaboravan! Ali, -.. (kako je nemilo OvO »ali«!) — ne možeš.da se nasmiješ, ni da se poraduješ' drugu borcu pri podvigu, ne možeš, da prekoriš slabića niti da mu pomogneš da postane smion i jak kao što si rado činio, da osjenčiš čelo i sviješ vjeđe

·gnjevan.na lažljivca i hvalisavca, da

zagrliš druga davno neviđena, da po-

'neseš bitku i gdje joj izgleda nema. Ne

možeš ... Ali svi vi živite u nama Onim najživotnijim. Tek mučno se privići da vas ne gledamo po ovim stazama, da vas ne čujemo, a htjeli bi, i po katkađ nam se čini đa je varka da nijeste živi, Začudo, kako može da se osjeti prisustvo mrivih drugova! Zbilja je kuršum jedino jak da prekine bilo arterije, ali je isuviše ništavan đa ubije čovjeka od dicla.

Daleko sam, ali ne mari: stigao sam da se. nađem ma razbojištu gdje si jednog vodio protiv deset i gdje se opet pobjeda tebi okretala.

Danas je tu zemlja sama, gora Oogoljela, magle sive i malaksal]e mekim čipkama legle po Dvraniku, samo negdje nečiji jek... možda ranjenog druga ili čobančeta što je zalutalo po bojištu. Ne, to se samo čini i misao se {trza unazad: jedino niz dubrave Krne Jele jug uplijeće jasenove izđanke. A gora šuzi... suzi dan i noć! A što gora suzi — htio bih đa znam; pa jesen je i vrijeme joj je, ali eto misao na tebe, Pavla, Mirka, nameće mi asocijaciju: ne izgledaju li staze tako nevidljive. i zapuštene što po ia ne gaze vaše momačke noge. Ni lišće pod nogama nema draži kao nekađa, a nebo je kao lažno, načeto ogledalo, Niz stabla, krovove katuna, niz ltice samo suzi! ...

Ne znam da li je to tihi plač vašeg zavičanaja ili je zemlja oduvijek takva bila...

Oko Veprovice, vode ledne, grgolje stari potoci; oni pjene i svoje bijele osmijehe guše u jesenjem crvenilu,

Kladenac ponire niz litice, bijela strijeka vode veze niz krnojelske proplanke, umiva ledine i okrajke i nea joj kraja. Ne zna za umor i pre-

ah.

Jeste li zaboravili, dobri drugovi, kikot vode ,njen sladak romor čeka• juči drugove da dođu na sastanak ćelije?... Veprovica je osirotjela: mlađi još nedorasli, a stariji izginuli! Nikog neme da na ledenoj bradavici planine rashladi žedno grlo!

Kako je bez ljudi život siromašan i prazan. Mora da je i planini dosa-• dan ovaj spokoj — toljko se godina ovdje ćelija sastajala, a tu već davno niko travku rukom nije taknuo, ni lišaj siv na litici povrijedio ni ime na stablu zarezao! Ćelija se davno razgranala u hiljade izdanaka što neodoljivo rastu i jačaju. .

Tu je i pećina u kojoj si 19236 proveo jesen radi Partije ! borbe njene. Sama je. Samo što kaplje 1 a vječitom ronjenju ostavlja tragove i prima zvuke južine i jek planine što ga more s vjetrom upućuje preko Ledenica i Dragalja. Zidovi su joj nijemi, a bilo bi lijepo kadđ bi mogli pa• noviti one zvuke što su primili od tvoga pjeva. Zašto je glas zatrnuo u

mrkom zidu litice, a mi bi željeli đa

čujemo tijanu pjesmu: »O seljaci druzi mili...«

Na kamenom lišaju još nije SO nekoliko stihova koje ste vi sročili ureali! Hvala tom zelenom. lišaju što

kad su puteljci zarasli a odjek ;sme popila samo{na gorska tišina. • MOL,

\ 1 Sve se vraća, oživljava ... ij

TI gle, oko Krnojelskog Ždrijela site ne, zelene čete. pužu po školjev grebu uz kamenjar i kunu majst što su im takve cipele skrojili. B pale šumu a vjetar raznosi požar. Mitraljesci siju žito revolucije diče sloboda! ga

Na brežini oštroj podnožju Dvrsnjka stoji Sava i } db manduje dvadesetinom boraca | 2.

svakog zna đa napravi, bez pjesme { legende kazano, četu dobru i ubojitu.

Oko Jakšina Nugla spotiču se ma» zge i soldati. Soldati kunu i kao iz. gubljenici nigdje da nađu sigurnu sto“ pu zemlje. Kako je i naći?!

Sada sve iznova. Krče se putevi i nestaju međnici. Klanci su mirni od uho“ua | zasjeda, Po Polju klijaju pšenice, a mlječne magle znvijaju bojište. '

A ono što.'je davno minulo opet jasno čujemo kao odjek velike godine,

M .

čuva slova i krasi studenu liticu! Hva=" la mu što čuva tih nekoliko Od U

i istaknutoj u

" +

LL „Aa aaa aki