Književne novine

BROJ 5

ODABRANE PRIPOVETKE Miška Kronjca

Izdanje Novog pokolenja, Beograd, 1950

Miško Kranjec je pripovedač koji ima potpuno određenu književnu fi· zionomiju i koji, izgleda, tematski i · izražajno ne može umelnički više da iznenadi. Njegova razvojna linija kretala se prilično ujednačeno i po tematici i po umetničkom zahvatanju, i po izrazu. Pripoveđač Prekomurja u Oi prvim crticama i pripovetka-

ı Kranjec će ostati to i u posledPita svojim delima, da tu, u toj sredini, nađe i bogati izvor građe za svOja umetnička ostvarenja i svoju umetničku snagu. I ima nečeg vanredno emotivnog i toplog u toj piščevoj privrženosti svome kraju: ima tu onoga što se ponelo u sebi sa prvim prolećnim vetrom, prvim mirisnim dahom svoje zemlje, svoga kraja, što se utkalo u celo biće i nosi nerazdvojno

:sobom kroz ceo život, i onda čak kada je taj život težak, mučan i ropski (a Kranjčeve ličnosti imaju takav život), i naročito tada. Kranjčeva ljubav za svoj rodni kraj, za svoju slovenačku ~ rodinu, koja ga je svega prožela, jeste „ono što đaje sugestivnu đraž njegovim umetničkim kazivanjima i čime on prvo osvaja čitaoca, prisno i neposređno, Ta ljubav prema zemlji i ljudima koji na njoj i od nje mučno žive, koji ·tu zemlju znaju očajnički proklinjati, ali i herojski umirati za nju, i u pretsmrtnoj viziji je blagosiljati, ti mahom sirotinjski nišči i dobri ljudi, rastrzani borbom za hleb i rasuti po svetu, ta čežnja za ljudskom dobrotom i upoma vera u to da negde ona postoji, to nastajanje života i prva saznanja o njemu u deci koja gaje svoje bezazlene snove i nade, i nestajanje života i poslednja saznanja o tome dua je život uzaludno prošao u jalovim čežnjama i nadanjima u dobro—to čini potku Kranjčevih umetničkih preokupacija i jednu njegovu stalnu umetničku opsesiju u njegovim predratnim pripovetkama i romanima..I rekao bih da je Kranjec tu i umetnički najsnažniji i najubedljiviji. Kađa je u toj opsesiji, njegovo delo prožima čoveka snažnom ljubavlju i mržnjom, ono ga ponese sobom, onim svoO-

im potresnim i životvornim lirizmom

oji nije tako širok, ali je duboko impresivan i iskazan u bommom grču.

'U ovoj zbirci odabranih pripoveđaka takve su četiri prve pripovetke: (»Proleče«, »Grlice«, »Čudo se nije đesilo« i »Ljudi su dobri«), Sve njegove ličnosti u tim pričama pune su nekog upornog optimizma i zrače njime, iako je život ispunjen »beskrajnom 'patnjom, večitim rađom, večitom bri'gom i večitom borbom«. Žive one u svojim bolnim čežnjama za nečim lepšim i višim, đočaravaju san o sreći, i oh ostaje u njima kao topla vera i nada i u poslednjem trenutku kada iluzija o životu više nema. A kako malo treba čoveku pa da bude srećan! misBle Kranjčevi ljudi.

di budu samo dobri, nimalo zlobni, ni'malo neprijatni i odvratni jedni dru– gima!« Ali je, s druge strane pritisnula nevolja i beđa, i večita borba i mržšnja među ljudima.

Svakako je najbolja u ovoj zbirci pripovetka »Grlice«. Ona je sva nežna, lirska, snažna impresivna slika slovenačke stvarnosti pre rata, slike tople i bolne ljubavi dvoje starih za detetom koje je otišlo u grad za svo'jom »srećom«, za parčetom hleba, đa na kraju, posle mnogo godina rintanja i napornog rađa umre daleko od svojih starih kojima ništa nije moglo da pomogne. I stari Geđer, koji zna za bolnu lepotu vere, čita sa praznog lista Geđerovici, već 'oslepeloj od starosti, tobožnje pismo o »sreći« njihovog deteta koje je umrlo i koje se nikad neće vratiti. Ali vera ne sme umreti, vera u lepo i dobro. »Jednom će biti lepo, veruju Kranjčevi ljudi, jednom će biti sve drukčije, jednom će vredeti đa se živi. Prolaze godine, slične jedna drugoj tonu u zaborav, patnje umiru, ostaje samo vera: ona

kušati one DOJaye (na području umet"nosti, Prim. B.) objasniti uistinu dijalektički«. GE sam takođe tvrdi da se odlučio de u polemici sa mnom ne wupotrebljava citate. Kako stoji stvar s citatima i citatologijom? Na primeru sovjetske publicistike su Moša Pijade i drugi objasnili šta je citatologija: ponavljanje tuđih misli, naročito misli rukovođilaca, neđostatak vlastitih misli, ograničavanje »publicistovog« 'rađa na povezivanje i eventualno ilustriranje tih citata. Razumljivo je da niko ne želi takvu publicistiku i da to znači — smrt istinske, stvaralačke publicistike, bogate novim svežim mislima. Nešto drugo je pak upotrebljavanje citata za potkrepljivanje vlastitih misli, za iskorišćavanje već utvrđenih teoretskih postavki i tuđih, "zeravih misli, za iskorišćavanje stručnog mišljnja od strane nestručnjaka i tome slično. Moguće da i danas suviše često primamo mišljenja izvesnih priznatih mislilaca s premalo vlastitog razmišljanja o celoj sadržini i pravilnosti tih misli. Takođe je moguće da smo pokatkad suviše sleptični, suviše poverljivi i suviše malo samoavesni u odnosu prema nekim dobrim, originalnim mislima koje niču iz naših vlastitih iskustava i razmišljanja. Isto je tako moguće đa se katkad suviše vrtimo samo oko toga što je rekao Marks i štc nije rekao Engels. Moguće je đa neki svoše misli bazira= 'ju jednostreno — samo na ovom ili onom klasiku marksizma, a drugi se hvataju skoro isključivo nemarksističkih mislilaca i zapađaju pod uticaj buržoaske iđeologije. Ukoliko Gamulin podvlači značaj samostalnosti mišljenja i zagriženog kopanja za novim saznanjima, koja neće značiti opada-– nje u poređenju s prethodnim misaonim razviikom, utoliko ima pravo. U« koliko pak zbog same »samostalnosti« i »originalnosti« misaoni i iđejni nivo pađa ispod prethodnog nivoa, razumljivo je đa je takva »originalnost« i »samostalnost« vrlo sumnjive vredno-

| Trebalo bi, kako ' 'Bamjari jedna njegova ličnost, »da lju-

nikađa ne sme da umre... Jer tada bi morali đa pomru ovi ljudi«. I grlice, koje je jedno napušteno dete donelo jednom u Gedđerovu baštu, svake godine vračaju se u stari kraj Gederovoj kući, i Gederovima, i onda kada njih davno više nema, donoseći proleće, pesmu i ljubav koja večno traje. »Ljubav je i dalje živela: u kući su počinjali đa dirinče mlađi ljudi i išl; su stopama velikih dobrotvora. Grlica na staroj krušci pevala je 9 ljubavi i pevaće sve dotle dok ne počne da traži hleb, pa neće više imati vremena da peva... A ljubav ni tađa neće izumreti«,

Ostalih trinaest pripovedaka su ma-

hom iz vremena oslobodilačkog rata '

i neposredno posleratnog vremena. U njima je data skorašnja krvava prošlost Slovenije, borba slovenačkog na roda sa okupatorima i izdajnicima, ne= znana herojstva i mučeništva u borbi koja je procvetala i pobedom i srećom za sitnog čoveka, onoga večitoga roba na tuđoj zemlji koji je dočekao da se vizije i snovi o životu i ljudima ostvare i obasjaju ga svojom lepotom. Ta vera sitnog čoveka u dobro ostvarila se, jer ta vera nije izmišljotina, jer su nju stvorili mali ljudi: ona devojka Katka, koju streljaju nemački banditi (»Poređ zida«), ona mala internirana deca, koja se vraćaju u domovinu, bez Toditelja, da sama građe kuću (»Za kuću«), onaj nezmani heroj koji gine u jami svestan značaja svoOje žrtve (»Slike«), ili onaj deđin unuk koji će graditi otadžbinu i kad postane vrlo veliki i ako bude pametan i pošten sagrađiti veliki đom koji će se zvati Svet (»Ded i unulk«). Da, večito podižemo još topla zgarišta, večito gradimo svoju ikuću, svoju otadžbinu i svet, đajući u to svoju rumenu krv i zato je u nama tako snažna velika ljubav prema svome domu, otadžbini, i svetu i ljudima!« U tom motivu i nastrojenju su ove ratne i poralne Kranjčeve pripovetke. Izbor izvršen iz Kranjčevog umetničkog dela nije uvdk bio najsrećniji, naročito u ovom drugom delu kojim

je Kranjec pretstavljen u ovom Dpo- ·

sleratnom ostvarenju. Ima tu jako dobrih, u celini, umetnički snažno doživljenih pripoveđaka (»Stara jabuka«a, »Pored zidđda«, »Slike«); ima i reportažno-fragmentarnih slika u kojima tu i tamo zatreperi i uzđrhti duša od jezive ili lepe istine i koja je, tako đoživljena, i izrazom dobila svoje adekvatno umetničko otelotvorenje, ali ima isto tako i celih pripoveđaka koje su životno blede, neubedljive i usiljene slike nastale pre u ne= kom drugom, a ne u umetničkom doživljavanju (»Idila pored wvagoneta«, »Vrapoi su u dvorišiu«). Mislimo da je Miška Kranjca trebalo pretstaviti bez

„ovih poslenjih pripovedaka. jezička 1 interpunlkciona

I najzad: redakcija nije pažliivo izvršena, a to je ne samo pažnja prema piscu negoi dug i obaveza prema čitaocima.

Rađmilo DIMITRIJEVIĆ

Vladimir Garkn?

Scenario: Geno Senečić, Hrvoje Macanović i Krešo Golik; režija: Krešo Golik: snimatelji: Nikola Tanhofer i Slavixo Zaler: muzika: Bruno MBelinski: u glavnim ulogama: Irena Kolesar, Tonči Nalis, Ljubomir Didić, Jugoslav Nalis, Šime Proizvodnja: »Jadran-

Stane Sever, Šimatović. film«, Zagreb. ad na osnovu kombinovanih reK akcija za hiljadu gledalaca u bioskopskoj dvorani postame očigledno da jedan od onih čisto zabav:iih filmova kojima kritika opravdano osporava umeliničku vrednost nailazi na dobar prijem, i kađ se u toku nekoliko stotina pretstava ponove ova jako nemušta ipak nesumnjva svedočanstva da su autori filma usbeli da zatrepere u ljudima univer-

KRJIŽEVNE:NOVINE SPORTSKA FILMSKA KOMEDIJA O L A. V :: g”

Aleksanđar Vučo

Već samim tim što umetničko đelo ne reprodukuje jednostavno život, nego podvlači, pojačava njegove osnovne osobenosti, hiperbolizira ih, uvek će filmski umetnik Lliti u položaju da iz rezultata postignutih pri ostvarenju uspelog.filma-razonode crpi onu Pprivlačnost i zanimljivost sižea i postupka u obrađi, koje za pravog filmskog umetnika nisu istina same sebi cilj, ali su veoma važna sredstva za đublje prikazivanje karaktera i brže razvijanje filmske radnje. A i obratno, uvek če pametan filmski dramaturg pri realizaciji filma-razonođde ko-

Scena, iz filma »Plavi 9«.

zalnu stranu dopadanja, onda će i najuporniji protivnik filma-razonode morati da se pokoleba u svojoj Upor= nosti.

Međutim pitanje uspeha ili mneuspeha jednog filma nije u zavisnosti samo od ulmusa publike, ni samo od stepena kulture „gledanja filma širokih masa, nego i od društvene funkcije koju ovaj ili onaj filmski siže ima u određenom mestu i određenom vremenu, od pristupačnosti, demokratičnosti filmske forme i još od mnogih drugih činilaca. Ukratko, u pitanju je čitav kompleks problema koji zahteva daleko veću studiju nego što to dozvoljava kratak uvod u jednu filmsku kritiku. Jedno je, međutim, nesumnjivo — da u razvitku filma postoje dve tendencije: tendemcija da film postane opštepriznata i voljena umetnost i tendencija da se on, usled svoje atraktivnosti, još više razvije u osmovni oblik najmasovnije kulturne razonode. No, ne treba misliti da se ove dve tendencije razvitita filma sukobljavaju, Naprotiv, one se međusobno pothranjuju.

OTADŽBINA

Ona je toplo sunce što poslije pljuska grije i ratar što njivom izbrazdanom: sije,

ona je jasna zvijezda na krilu tmurnog neba, majka što vojsci nudi posljednju koru hljeba, ona je bistri izvor, šumni smijeh vodopada, hrast granati u polju, u rosi ruža mlada, ona je bijelo rublje koje prostire zima, voćnjaci, polja, šume, ptice nad drumovima, u njenom se krilu dozrelo klasje njiše,

sok besmrtnog života korijenje iz nje siše, ona je u domu, u tvornici, na njivi,

u čovječijoj duši ona vječito živi!

sti. Izgleda mi đa Gamulin meša pojmove: upotrebljavanje citata i citatologija. Gamulin mi prebacuje da sam protiv njega ratovao »sa Hausensteinom u ruci«. Ogorčen podvlači da nam je zaista nepotrebno staru »patristiku« zameniti novom. Tu valjda misli na staljinsku patristiku koju bi sad, tobože, zamenila patristika »katoličkog konvertita« — Hausenštajna i sličnih. Uveravam Gamulina đa je njegova »budnost« odista nepotrebna. Prvo, u raspravi sam citirao u prvom ređu: Lenjina, Kardelja, Đilasa, Cankara, Plehanova i druge. Na sve te autore sam se oslanjao u važnijim stvarima od onih kod Hausenštajna. Drugo: S Hausenštajnom sam kao stručnjakom potvrdio samo to, što sam o Kurbeu sam osećao i prethodno sam razvijao. I, treće, -— potrebna je znista veoma bujna fantazija da se na osnovu Uzgred iskorišćenog mišljenja nekog nemarksističkog stručnjaka namiguje na — buržoasku idealističku novu »patristiku«. Zašto sam se duže vremena zađržao na pitanjima metođa? Možda će se naći ko da u toj količini konkretnog

diskusionog materijala viđdi — uske stvari koje nemaju kakvog opštijeg značaja za kulturnu javnost. Ali meni se čini đa su fakva i slična pitanja metođa isto tako važna za naš razvoj kao i stvari same. Često se govori o nezdravim pojavama u odnosima između kulturnih radnika u Sovjetskom savezu „(monopolizam, „neiskrenost, strah od iznošenja istine, itd.). Nezdrave pojave u kulturnim odnosima osećamo pak i kod has: konjunkturizam, klikaštvo, nezdravo nađmetanje koje še ne zasniva na rađu i kvalitetu, i rađo traži oslonac u raznim »ideološkim« i drugim navlakama; tendenci-

je za monopolom i strah od javne,

"Banja prihvatio oštru polemiku, ipak

otvorene diskusije. U vezi sa time smatrao sam potrebnim da osvetlim negativne postavke metođa Grge Gamulina. Za svetlije perspektive razvoja kulturnog života u čijem duhu deluje naša Partija, isto toliko su važne apsoluina pravičnost i istinoljubivost kao i rad, kvalitet i iđejno politički pravac.

Ako sam zbog principijelnih nesla-

nikako ne bih hteo negirati pozitivne napore Grge Gamulina. Ti se napori pre svega ističu u tome što je Gamulin jedan od vrlo retkih naših kulturnih radnika koji je na tome području teoretski i praktički aktivan. To je njegova zasluga, a ujedno Opomena i ootstrek mnogim drugim. Ukoliko sam svojom bolemikom uneo bar malo više interesovanja za diskusiju i pisanje o tim pitanjima, onda je cilj ove polemike postignut.

»Memoare«

Tlustracija Đušana Ristića za prote Mateje Nenađovića

~~~

ristiti dramaturška postignuća postignuta u filmu-umeinosti da bi što bolje maskirao naivnost sadržaja svog dela i učinio je neprimetmom za gledaoce. Postavlja se još pitanje: đa li će se u budućnosti ove dve tendencije razvitka filma stopiti u jedmu, tačnije: da li će u doglednoj budućnosti filmovi sa naivnim sižeima prestati da nam se dopadaju? Čarli Čaplin smatra da se čovek u svojoj unutrašnjosti neće toliko promeniti da bi prestao da voli naivni humor i da će stoga čovečanstvo uvek primati filmove sa naivnim sadržajima kao vrlo omiljenu razonodu. Uostalom, zar naivne šadržaje nisu toliko puta koristi!i, a i danas ih koriste, veliki svetski dramski pisci u svojim pozorišnim komađima? Primera radi setimo se »Veselih žena „Vindzorskih«.

Pisci scenarija i reditelj »Plavog 9« zamislili su svoj film kao delo koje treba da posluži za kulturu razonodu i najširih masa filmskih gledalaca. Ovoj njihovoj nameri treba odati dvostruko priznanje. U našoj filmskoj proizvodnji oseća se Osetna praznina u lakim, vedrim, zanimljivim komedijama koje mogu za sat-dva da pre{stavljaju odmor i prijatnu kulturnu razonođu za radnog čoveka. Svuđa u svetu je broj vedrih zabavnih filmova daleko veći u poređenju sa brojem onih koji obrađuju ozbiljnu i složenu tematiku. Kod nas, međutim, »Plavi Đ« je zasad jedini u seriji od 14 umetničkih filmova koji nema pretenzije da buđe strogo umetnički, nego se zađovoljava time da bude samo film-=razonoda. I upravo ta nepretencioznost autora ovog filma, to njihovo tačno odmeravanje sopstvenih sposobnosti, pretstavlja pozitivnu pojavu u mašoj kinematografiji, koja je na svom dosadašnjem razvojnom putu često i onda kad to nije odgovaralo stepenu znanja i umetničkih sposobnosti pojeđinih filmskih umetnika, stanju organizacije i raspoloživih aragsuururanopirzaWinuruuiaBusSizaiIGIuoruu Srni usuuıpiz ya iuIrpsist: uglu muuanap umu pumpi uu | {ohničkih sredstava, s izvesnim nipodaštavanjem zaobilazila filmove lakšeg žamra.

Da li je film »Plavi 9« ostvarem onako kako su ga zamislili njegovi autori? Da li on prestavlja laku, vedru, zanimljivu filmsku komediju?

Sama fabula filma, dosta vešto građena na dvema idejno-tematskim postavkama — na neloristoljubivom, Do štenom, neprofesionalnom odnosu koji treba dđa vlada u našim futbalsiim kolektivima i na pobeđi iskrene, isto tako nekoristoljubive ljubavi dvoje mlađih — pružala je piscima široke mogućnosti za živu filmsku radnju, prožetu veselim nesporazumima, nepredviđenim obrtima i neočekivanim zapletima i raspletima. I ukoliko u »Plavom 9«, uzetom kao celina, radnja teče živo i glatko, to je posledica jednostavnosti same fabule koja po svom dramatizmu dozvoljava jednostavnu i jasnu akciju, a ne rezultat dobre kompozicije scenarija. Jer kad upoređimo sve mogućnosti koje je fabula pružala bpiscima sa onim Što su oni ostvarili u scenariju, doći ćemo do zaključka da su pisci izgubili iz vida da svi delovi jedne đobre filmske komedije moraju da »rade« precizno, sa istom onom preciznošću, da tako kažemo, kao delovi komplikovane mašinerije jednog đobrog sata. Dogodi li se da bilo koja sekvenca zaostaje, ili da se odvija suviše brzo, onda će to nemihovno uticati negativno na celinu. U »Plavom 9« ekspozi> cija je suviše đugačka, tako da preterano dugo očekujemo početak zapleta, početak radnje. Ni u jednom umetničkom delu ekspozicija ne određuje radnju, ona samo stvara pozađinu za nju. To naročito važi za filmsku Rkomeđiju u kojoj događaji mogu da dobiju određeni, konikretni razvitak čak i bez ekspozicije, Suviše dugačka ekspozicija u »Plavom 0«, u kojoj se bez potrebe nađugačko | naširoko upoznajemo sa jednostavnim karakterima glavnih i sporednih lica u filmu, usporila je hod filma i učinila da njegova dobra polovina deluje prilično monotono, Reditelj se, isti-

na, trudio da nam brzim i dosta veštim montažnim prelazima stvori iluziju živog tempa, ali u tome nije mogao da uspe. Čemu, uostalom, i mogu da služe hitri i kratki filmski prelazi, kad je ono što se nalazi između njih ftromo, sporo, skamenjemo.

Ni u pogledu napetosii dramskog sižea pisci scenarija nisu dovoljno koristili mogućnosti fabule. Prikazivanje ljudi u najzaoštrenijim živoimim situacijama (tragičnim ili komičnim) pret stavlja osnovno obeležje svih vrsta drame. U filmu uopšte, zahvaljujući neizmernim mogućnostima koje pruža pokretna slika, a pogotovu u filmskoj komediji, gde je još invemcija u stvaranju napelih sikuacija takoreći bezgranična, napregnutost dramskog sižea igra odlučujuću ulogu. I prosto je neshvatljivo kako su Senečić, Macanović i Golik, koji su sa puno invencije zamislili fabulu i izvukli njene osnovne crte, mogli da propuste da u scenariju do kraja razrade i prodđube one situacije napetosti koje su im se prosto nametale. Uzmimo, na primer, završne scene filma. U najzaoštrenijim životnim situacijama nalaze se u tim trenucima: oba centarfora, Piero i Kibic. Očekujemo, sasvim razumljivo, da paralelnim „radnjama (paralelna montaža bi ovde došla kao poručena), brzim, međusobno vešto povezanim radnjama koje gravitiraju u pravcu kulminacije, viđimo konačno sva ta lica.na futbalskom igralištu, gde se, sasvim prirodno, očekuje vrhunac napregnutosti, a zatim i rasplet. Šta se, međutim, dešava? Ljudi jure, užurbani su, uzbuđeni, ali se sve to odigrava nekako jizolovano, bez međusobnog kontakta koji bi kroz napregnutost dramskog sižea otkrio dominantne crte njihovih karaktera, To i jeste razlog zbog koga nismo mogli potpuno da osetimo pobedu Ppozitivnog u liku Zdravka poraz negativnog mi liku Fabrisa, a ni emocionalno naglašene komične karaktere Kibica i Pieroa.

Ne bi se moglo reći ni da film »Plavi 9« sadrži dovoljno srećno nađenih šaljivih mesta i Viceva. Na »gegovima« se uglavnom zasniva Velika svetska filmska komedija; bez njih su svakoj filmskoj komediji sasečena krila. Koliko je to tačno mogu da potvrde ono nekoliko zaista duhovitih mesta u drugoj polovini »Plavog 9« — mislim na smeh koji izazivaju kođ publike komične situacije u koje upadaju Kibic i Piero (scene sa Kibicem u tuđoj vili, u miliciji, pred uličnim glasnogovornikom, kalamburska scena sa Pierom u stanu centarfora, poslednji kađar filma, itd.).

Reditelj Golik se truđio da filmu da okvir dopadljivog ambijenta i di3 mu osigura vernu atmosferu. U tome je uspeo. Gotovo sva mesta gde se filmska radnja odvija (stadion, pliva·lište, ulice u ćentru grada i na peri-periji, brodogradilište, kafane, itd.) brižljivo su birana i kulturmo 'prika– zana, Možđa bi se ovdđe-onde, pri karikiranju starog, još nepreživelog ma-– Yograđanskog »štimunga« moglo zameriti Goliku što nije bio slobodniji. Smeh je često forma saznanja da je neka pojava izgubila svaku životnu važnost iako još pretenduje na nju. Zato mislim da je trebalo Kibica i Fabrisa, sa njihovom psihologijom koja svedoči o naslagama iz umrle prošlosti, prikazati smešnijim, čak grotesknim. Kultumi wutjsak koji ova sportska filmska komedija ostavlja na gledaoce unekoliko je poremećen upadljivo nespornbekim držanjem, pokretima i potezima oba centrafora. Ni jedan ni drugi nisu na igralištu dovoljno futbaleri. Ređitelju se to ne može Oprostiti ni onda kad se zna da je za verno prikazivanhje dobrog driblinga, spretnog trčanja za loptom i pravilnog, efekinog šutiranja potrebno da glumac buđe i dobar futbaler. Postojala je u svakom slučaju mogućnost đa se pomoću srećnijeg izbora »dublova« postigne daleko bolji utisak.

Totografija u »Plavom 9« je uglavnom korektna, ali sa načinom kako su postavljani kadrovi ne možemo biti zadovoljni. Ni ređitelj, a ni snimatelji Tanhofer i Zaler nisu nas ubeđili u kreativnu inventivnost pri postavljanju kadrova. Izuzimajući nekoliko izuzetaka u enterijerima, kadrovi u »Plavom 9« kao da imaju funkciju da budu samo puki okvir u kome će se otaljati radnja. U kadru, međutim, postoji režija; kompozicija kadrova sastoji se pre svega u insceniranju, Štaviše, pojedini kadrovi u ockstrerijerima, a naročito oni u kojima se pojavljuje Nena na obali mora, dati su u slađunjavoj almosferi sentimemtalnih filmova iz prve četvrtine ovog veka, Filmska komedija više nego ijedan drugi filmski žanr mora da bude nosjlac novih i smelih filmskih rešenja, ona je neka vrsta avangarde na putu razvilka filma. Moramo još đa zamerimo ređitelju i snimateljima neadekvatnu primenu krivih (pijanih) kadrova u cilju postizavanja haluci-

'nantnih utisaka tamo mde oni ničim

nisu opravdani. Mislimo na scenu kad Nena, razočarana, napušta igranku. ~

Kdo i u većini naših filmova i u »Plavom 9« je gluma nejednaka. Dopadljivo i prirodno glume Irena Kolesar, Topči Nalis, Stane Sever, a natočito Ljubomir Didić, za koga bi se moglo reći da kao filmski komičar pretstavlja malo otkrovenje, Bledu neuspelu glumu dali su Jugoslav Nalis i Šime Simalović,

BSPRRNA 3

BELEŠKE

Miletićeva »Zastava« iz prvog periođa

OSAMDESET GODINA MILIETIČEVE ZASTAVE

Uskoro će se navršiti 80 godina ođ ka-

ko je izišao prvi broj »Zastave«, poznatog lista koji je u Pešti, 1866 godine pokrenuo Svetozar miletić. »Zastava« je

SBpBiJe prešla u Novi Sad i postala dnev-

U »Zastavi«ć su sarađivali najpoznatiji književnici, a naročito su aktivni bili Jovan Jovanović Zmaj i Laza Kostić

vojvođanski

REZULTATI MUZIČROG KONKURSA OMLADINE SRBIJE

Centralni Komitet Narodne omladine Sr) bije objavio je rezultate muzičkog konkursa koji je bio raspisan prošle gođine povodom festivala omlađine Srbije.

Prva i treća nagrađa za orkestarsku muziku nije dođeljena, Druge nagrađe od po dvannest hiljada dinara dobili su studenti Muzičke akademije Dragutin Gostuški za rad »Skerco simfoniko« i Aleksanđar Obrađović za scensku kompoziciju »Komite«. Student Muzičke akađemije Borivoje Simić dobio je prvu nagradu od dvanaest hiljada dinara za klavirsku kompoziciju »Sonatina«, a druge nagrađe po sedam hiljada dinara dobili su Aleksandar Obradović i Dušan Radič. Treća nagrađa nije dodeljena.

Prvu nagrađu za horsku kompoziciju od đeset hiljada dinara dobio je Vlastimir Nikolovski, a drugu od sedam hiljada dđinara Borivoje Simić.

Za solo pesme i kamernu muziku dođeljena je samo po jedna nagrada, Zlatanu Balđiju đodeljena je prva nagrađa od deset hiljada dinara, a Draganu Petkoviću treća nagrađa od osam hiliada dinara.

PREMIJERA »EMKVINOCIJA« U SARAJEVSKOM POZORIŠTU

Sarajevska opera izvela je »E&vinocii« od Marjana Kozine kao svoju prvu ovogodišnju premijeru. Glavne uloge tumačili su Marijan Futović, Branka Đorđević, Božića Sitarić i Dragutin PFijala.

Posle »Ere s onog svijeta« ovo je treća domaća opera koju izvodi opera u Sarvajevu. U postavljanju opere mladom Molektivu pomagali su kao gosti reditelj Marko Fotez i scenograf Miomir Denić. Dirigovao je Ivan Štajcer. Uskoro će sarajevska opera izvesti svoju drugu premijeru »Ljubavni napitak«,

»STVARANJE« — 11—12, 1950

Dvobroj časopisa »Stvaranje« donosi ma uvodnom mestu članak Vida Latkovića » O junačkoj epici na srpskohrvatskom jeziku«, priču »Dva filozofa i iedan čovek« od aknm Konfina, pesmu Vladimira Ćerkeza »Zvijezđe«, odlomak iz pripovetke Danila Nikolića »Povratak« pesmu Nikole Drenovca »Slučajni akordi«, pesmu Rađonje Vešovića »Planine« ođiomak iz pripovelike Ratka Đurovića »Sa stare Ribnice«, pripovetu »Ogani će stići i do njihovih domova« od Vukašina Perovića, pesmu »Trešnja« od Marka Đonovića, pesmu »Jeluša« od Dragutina Vujanovića, pesme »Ruže« i »U Ssuton« od Vjenceslava Čižeka, crticu »Bracanovo carstvVo« ođ M. Kavaje, »Prilog tumačenju nekih Njegoševih stihova« od Bože Mihailovića. Stvaranje donosi prikaze i beleške od Pere Sočća, Iva Ladđike i Mihaila Ražnatovića.

NAJNOVIJI BROJ CASOPISA »BRAZDA« »Brazda«, sarajevski časopis za književnost i umjetnost, u 11 i 12 broju donosi sledeće priloge: Viktor Car Emin »Lutalice« odlomak iz još neobjavljenog romana, Čeđomir Minderović »Kupina se rascvetala« III čin komedije, zatim nekoliko priloga iz naše savremene poezije i to: »Bajka o zvezdi« od Desanke Maksimović, »Na prelazu« i »Jutro na bolesničkoj postelji« od Šukrije Pandža, »Potucalo« od Riste Ratkovića, »Dižem ovu čašu« od Radonje Vešovića, »Oprosti« od Slobođana Berberskog, »Rusalka« i »Borođino« od M. Lj. Ljermontova u prevodu Grigora Viteza, »Dva Krafica govora« Anatola Framsa, »Marko Marulić i njegovo doba« od Salko Nazečića, »Juđita« od Mehmeđa Selimovića, »Džordž Bernard Šo« od Oige Humo, »Put i pobjeda Viktora Cara Emina« ođ Ive Lađike, »Povođom osnivamja filozovskog fakulteta« od S. N., »Povođom zborTnika bosansko-hercegovačke proze« od Mihaila Delibašića, »Naš najnoviji umietnički film Crveni cvijete od Slavica Mičumovića. Časopis donosi niz zamimljivih beleŽENA o piscima knjiga i likovme priloge: Mujezinovića, A. PODOOAOOI V. Dimitri-

Jeviea J. Šermenta, R. Štetića, H. Kule-

novića i V. Vojnovića..

IZLOŽBA NAŠEG SLIKARSTVA I VAJARSTVA IZMEĐU DVA RATA U Umetničkoj galeriji Ulusa u Beograđu, početkom februara ove godine, biće izlo-

ženi slikarski i vajarski rađovi koje su Da poznati umetnici stvorili između dva

i ga izloženi rađovi naših poznatih umetnika slikara i vajara: Ljube Ivanovića, Save Šumanovića, Petra Dobrovića, Mila Milunovića, Jovana mMiljelića, Ignjata Joba, Zore Petrović, Petra TLuubarđe, Marka Čelebonovića, Tome Rosanđića, Sretena Btojanovića 1 đrugih.

Izložba će ukupno sadržati 7 vajarskih i slikarskih rađova i biće FED URUO 22% slikara i 6 vajara..

ZABTITA SPOMENIKA KULTURE U ŠIBENIKU

Sibenik {c, kao i mnogi naši dalmatinski gradovi, pun raznovrsnih kulturnih spomenika, od kojhh su neki od prvorazrednog značaja. Međutim, doskora se ovim spomenicima nije poklanjaln neka maročita pažnja. Tako se tek sada obnavlja Gradska 'većnica, jedna ođ najlepših renesansnih građevina na čitavom našćm Primorju. Ova zgWrađa je za vreme rata bila skoro sva porušena. Na osnovu delova koji su posle bombardovanja ostali čitavi i prema snimcima štoji su sačuvani još iz pređratnog perloda, vrši se sađa rekonstrukcija prizemlja, „Postavljeni su kameni stubovi i lukovi, izrađeni su mnogi umetnički fragmenti koji smi potpuno strađali u ruševinama, „Obnova Građske večniće biće potpuno završena do Kraja iđuće godine . ,

Važni reštauratorski! rađovi izvedeni su i na čuvenoj Šibenskoj katedrali koju je podigao maistor Jura! Dalmatina6. Poznato je đa ova kateđrala pretstaviia fedih-

stveno remek delo evetne gotike. 4Ta Istočnom delu hatedrale Izmenjen ie veći deo 6

E

likova, dok su na BEL ROTE zidovima. ob