Književne novine

1

SMRT FAŠIZNMIO = SLOBODA NARODU

GOD!NA IV

BROJ 21

PUNIŠA PEROVIĆ

No ministracija: Karđeljeva "1. tel

Uredništvo: Francuska 1, tel. 28-098 24 001

BEOGRAD, UTORAK 22 MAJ 1951

"U POZDRAV TFPFU Hit

to, u ime naših narođa, kazao: Ne! To je bio dobar znak, jer je to veličanstveno »ne«! značilo da se nijesu ugasile revolucionarne energije naših naroda, da, iako smo "skrvarili, nije-

. smo oslabili, nego, naprotiv, da ja-

čamo, da se još penjemo, da smo još kadri za velika djela.

Mi ta djela i stvaramo, Ako đanas lijemo znoj umjesto krvi, ako naprežemo svoje umne i fizičke sile, ne manje ako ne i više nego u ratu, mi to ne činimo sa manje uvjerenja đa uzimamo maksimalno od onoga što nam pruža stvarnost života, da je sve to za naše dobro, za procvat i napredak naše otadžbine. I to nam je zadovoljenje za naše muke i napore. Tito je i tu ravan samom sebi. On je s nama, on nam otkriva puteve. Mi Wdmo se godinama oduševljavali »sOcijalizmom« u Sovjetskom Savezu, a niko se nije sjetio da se zapita: šta je tamo sa starom .krilaticom Marksa i Engelsa, šta je s onim bez čega i nema socijalizma, — da sredstva proizvodnje, kao i proizvodi, potpadnu pod upravu i raspolaganje neposrednih proizvođača, šta je s privlačenjem

. masa u organe demokratije, sa obuča–

vanjem »svake kuvarice«, kako je govorio Lenjin, da upravlja državom. A nama je Tito ukazao put radničkih savjeta, Taj je put još rapav, neispitan, kao i svaki novi put u istoriji, ali jedno je nesumnjivo: radnički, savjeti 8u ona nađena forma upravljanja, koja, bar za nas, čini temelj novog društva, novih odnosa među ljuđima.

Tito nam i u drugim pitanjima ukazuje put. Dosada se pokazalo da su njegova ukazivanja uvijek bila ispravna. Bilo da se rađi o rukovođenju brođom jedne male, udarima izložene socijalističke države u složenim uslovima međunarodne situacije, ili o pronalaženju puteva da se sitni, rascjepkani i zaostali seljak preveđe na put naprednijeg gazdovanja, ili da se

ma Drine, Tare, Pive i Sutieske, peli se obroncima Vučeva pođ Maglić da bi se ođozgo, praćeni ledenom kišom, maglom i vetrom, opet vratili u proleće — na sunčane obale reke,

Jutra smo dočekivali u leskovim šumarcima obavijenim maglom koja se pušila Drinom, u po dana smo izbijali na zasnežene poljane i pili da su nam zubi trnuli — vodu iz rupe u kamenu. Kađa bi se iz dolina Vučevom, Pivskom Planinom i Durmitorom peo mrak, palili smo vatre i slušali o Savinu jurišu na Košur, o konzervama koje su Nemci u svom Dpaničnom bekstvu rasuli niz Ravne Stene, a zatim i o jednom ocu i majci koji svake godine prvog maja pohode na Šćepan Polju grob sina — učenika sedmog razreda Kragujevačke gimnazije — borca Proleterske brigade. Poneki lovac, privučen vatrom i ljudima kazivao bi o uhvačenu medveđu na Perućici, a raspaljena mašta starog čobanina nizala je, uz lulu ljuta duvana, legendu o Herceg-Šćepanu koga je sin, prodan Turcima, na prevaru isterao iz građa koji se podiže iznad sastava Pive i Tare.

Došli smo u vreme kada su se, u

brdima sastali snežni jezici, na čijim”

krajevima već niče kaćun, sa olistalom bukovom šumom. Stari Petko Vuković, čija je koliba na samom početku Hadžića Ravni na Vučevu, kaže da

se planinom tek penje njegovo sedamdeset osmo proleće. »Proljeće je, ali samo dopola. Eno gledajte, jadni... Šume se još nijesu sastale, Polako dolazi kođ nas ljepota...Šta ćeš, obikli smo u ovu snijegu i ledu«....

Slobodan MARKOVIĆ

~

VI

LIST IZLAZI JEDANPUT NEDEI,!NO

1

Tog jutra nas dvojica se zadesismo kod zadružne pilane u Igoču, Izašli smo putem pored Sutjeske i iznenađa izbili pred pilanu u čije se gatere upleo Duboki Potok. Izmrvljen, utišan, oblivao je polagano kamen i poneki deo zaturena drveta i uticao u Sutjesku, svu od pene, A još maločas, gore, poviše pilane, čulo se kako treperi prosekom, igra na kamenu a huka mu se lomi sa vetrom iz Ždrijela i balvanom koji se, otkinut pod stenama, valja vučevskim točilom.

Pred nas iznenađa izađe čovek, plavih očiju i brkova sa metrom u ruci. Oko šubare omotao šal neodređene boje. Pušili smo cigaru, sedeći na gredama, i pričali.

— Vi u planinu? Čuvajte se divine. Ima međedđa. vukova, divljeg vepra... Eto, jedan međed... Uhvatili ga radnici na manipulaciji gore na Vučevu, vezali ga dobrim lancem On miruj, miruj, dok odjednom otkini pa DObjegni... Pretražili ljudi cijelu planinu. Išli čak do mratinjskih greda gde ničeg drugog osim Pive duboko dolje ne viđiš. Govorili čobanima... I ništa. Tek jednom se čuje, đa je neki čobanin našao međeda. Zapleo se Jancem, za omaru i vuče. Oni dođu, pa ga uhvati, .poveđdi i eto ga dolje u Foči... Snijeg je veliki, čuvajte se... Ali, ima gore živih ljuđi. Eto vam Gala Vukovića, Petka, pa Obrađa Ćalasana — svi su oni gore na Hadžića Rav-

ISPOVEST IZGUBLJENOG

PR'MBRAK · 8 dinara

' ; |

PROLEĆE VA MAGLI(U_

ni pođ samim Maglićem. Svratite, primiće vas, prenoćite pa u zoru na Maglić. Samo, prvo uspitajte u onoj poslednjoj kući, što joj se krov crveni, da nijesu ljudi slučajno sišli. Božidareva je to kuća. Nek vam je srećno! — završio je kao u jednom đahu taj omaleni čovek za kojeg smo doc= nije saznali đa se zove Nezir i da je čuvar pilane. %

Pokraj samog puta, kraj jedne česme nalazi se kuća Božiđara Vukovića. Ne znajući ko je i kakav je rekli smo: Srećan praznik onom ko praznuje. Mislili smo na Uskrs. Niko nam od sve čeljadi, sem jedne starice po čijim smo opancima i košulji poznali da joj je rođ u Pivskoj planini, nije odgovorio.

Domaćin kuće, Božihar Vuković je zadrugar. Treća je gođina kako je došao iz Armije u Ćurevo, kući. Pre toga je agrarnom reformom dobio begovsku zemlju koju je njegov otac od 1924 godine rađio u napolicu.

Okupljeni oko sinije na kojoj se pušila varenika, pričali smo o planini, našem putu i o Beograđu u kome je Božidar služio vojsku. Usređ razgovora o proslavi Prvog maja u Beograđu Božidar je ođieđnom upitao:

— Recite mi, ljuđi, kako je Tito? Mi smo ovdje čuli da je nešto slab..: Šta ćeš, porijetko dobijamo novine, pa ne znamo uvijek šta se događa.

Ispričali smo mu sve od prve vesti što smo znali o Titovom zdravl' i rekli mu da je zdravo.

Kasnije, kada smo sedeći pređ pećinom na ulazu u Ždrijelo, upisivali utiske, zabeležili smo poređ Božida-

S aaa SOĆ

revog imena samo: »Roecite kako je Tito?«

Maglić je izronio w svoj svojoj lepoti kađa smo izašli vijugavom puta-

U POSLEDNJOJ KUĆI

Nestao je u poslednjoj kući bogatstva... Susedi pričaju da su čitave ulice bile njihove i da su njihovi besni psi gonili

stvore matferijalni i moralni pređuslovi za jedan novi kulturni polet, svuđa se osjeća sigurna Titova ruka. ?y

„„Zivok: uoralkran, tajuamajyeći kriterij. jcaki aa iza ai tine i svake teorije, po stotinu i hi-

Oi | Ja ala CURI i (LIV Ap 2 a —

n ocijalizam više nije san, Čovje- · čanstvo je kroz dugi niz stolje-

~ ća, naizmjenično posrćući i uzdižući se, tražilo svoj put, svoj izlaz iz vlastitih mprotivrječnosti, kriza i propadanja. Otprilike prije sto godina, kada su tvorci modernog socijalizma postavili temelje nove mauke, taj put je pronađen, ali sada ne više kao nejasni san potlačenih masa, kao maštanje i nagađamje plemenitih umova, nego kao čvrsto fundirana, naučno razrađena šema budućeg društva. koje će na svojim plećima iznijeti ljudi rada i mmoja.

Već je i slijepcima jasno da je naša epoha pređ čovječanstvo, sa &vom Oštrinom postavila na dnevni red Dpitanje ostvarenja novog društva, jer se njegov embrion već toliko razvio, da mu je postala preuska. ljuštura starog sistema, usled čega počinje da puca i đa se raspada. Prvi takav proboj u lanac imperijalizma — ako ne računamo Parisku komunu, koja u svjetsko-istoriskim razmjerama pretstavlja herojsku, ali ipak epizodu, veličanstveni pokušaj, — jeste Oktobarska revolucija u Rusiji, koja je pod Lenjinovim rukovodstvom iz temelja potresla stari svijet. i započela, u neočekivano i nezapamćeno teškim uslovima izgradnju novog društva. Pokazalo se na kraju da i tamo, naročito Lenjinovom smrću, težina zadatka prevazilazi snage radničke klase i da se tekovine revolucije izrođavaju u nekakvo čudovište, u svakom

Wlučaju u nekakvu novu društvenu pojavu koja u biti nosi odlike. starog, ma da nije čista ni od elemenata novog. Godinama smo mi živjeli u velikoj iluziji da tamo pobjeđuje socijali'zam, a nijesmo ni primjetili tihi, lagani, neopaženi proces degeneracije Onog socijalističkog što je dao oktobarski zamah, sve veće potiskivanje masa u drugi plan, jačanje državne, »s0cijalističke« birokratije, tog odvratnog produkta kapitalizma. ,

Ali istorija, ta »stara Kkrtica« ne sjedi na mjestu. Ona je nama Jugošlovenima dodijelila čast da se danas nađemo u prethodnici nacija koje koračaju u &ocijalizam. A to je nesumnjivo počasno mjesto.. Mi smo rela-

tivno mala zemlja, svega šesnaest mi- ·

liona. Ali pogledajte: kako je ta mala, do juče nepoznata zemljia, privukla na sebe pažnju čitavog čovječanstva! Sa nešto malo pretjerivanja, mogli bismo reći da sesvijet, po pitanju Jugošlavije, gotovo podijelio na dva dijela, na dvije partije. Jedni nas napadaju 6a divljom, životinjekom mržnjom, želeći nam da se što prije nađemo u njihovom želucu, gdje bi osjetili svu gorčinu njihove otrovne žuči; drugi nam pružaju ruke simpatija i prijateljstva, bodreći nas đa ustrajemo, jer · osjećaju da je ovo i njihova borba. Mi danas imamo s čim da se pohvalimo. To je naša nezavisnost, to je naš ekonomski sistem, naša demokratija, naše društvene ustanove. Mi se dođuše ne zavaravamo. Mi znamo da i kod nas ne može biti čuđa, znamo da, pored određenih društvenih odnosa, &ocijalizam znači blagostanje, visoku razvijenost proizvodnih snaga,

ure, Ali mi smo.

pr: | 7

svemu tome već udarili čvrste temelje i pobjedonosno, koračamo dalje.

A. na čelo armije slobodnih ljuđi naše zemlje, koja je uzela na sebe istoriski zadatak izgradnje novog društva, stoji čovjek koga se evo danas sjećamo o pedeset devetoj gođišnjici njegova života. Ako je: tačno da, po Marksovim riječima, ljudi sami prave svoju istoriju, ali me po svojoj volji i pod okolnostima koje su sami izabrali, nego pod okolnostima koje su zatekli, koje su date i nasleđene, onda je najveća zasluga druga Tita da smo do krajnjih granica iskoristili sve mogućnosti koje su mam pružale zatečene okolnosti, cjelokupna stvarnost našeg društvenog života. U tom emislu Tito je heroj naše, i ne samo naše istorije, On epada među one velike duhove koji, svako na svom Dpolju, u umjetnosti, nauci, politici, sVo– jim životnim djelom služe kao poluga za dalje kretanje čovječanstva naprijed, ka svome usponu, koji otvaraju nove prozore svjetlosti u polutamu mukotrpnog života ljudskog roda.

Možda će se njemu najmanje dopasti ove riječi. On je čovjek skroman, odmjeren, ne voli hvale i laskanja. Ali mi smo dužni da kažemo ono što mislimo, ako ne rađi drugih a ono radi sam:ih sebe.

Ustvari, ko je Tito? Najprije, seosko čobanče, koje napasa stoku po pa= šnjacima Gupčevog Zagorja, zatim šegrt i .metalski radnik progonjen i brušen žrvnjem kapitalističke civilizacije, učesnik slavnih oktobarskih bitaka, zatočnik slobode i otpora u staroj, monarhofašističkoj Jugoslaviji, vođa Partije i vođa revolucije jugoslovenskih naroda —'to su neki od kamena-međaša životnog puta Josipa Broza Tita. Ustvari, sin naroda, oličenje njegove ispolinske snage, njegovih oslobodilačkih i stvaralačkih težnji. Niko tako kao Tito nije uspio kod nas đa u sebi ovaploti revolucionarnu energiju naše radničke klase i radnog seljaštva, bistri um i stvaralački genije našeg naroda, njegove slobodarske tradicije i čežnje za boljim životom. :

Na čitavom svom životnom putu Tito nije znao za klonuća i poraze. Naprotiv, on je znao samo za pobjede. Ali to nijesu bile samo njegove lične ·pobjeđe. To su bile pobjede naroda, pobjede naših generacija, koje

su, bez obzira kakvim će se krivuda-

vim putevima đalje kretati istorija, „osigurale sebi za budućnost besmrtnu slavu. S njim zajedno i pod njegovim rukovodstvom, mi smo prešli onu granicu koja, po riječima Engelsa, odvaja carstvo nužnosti od carstva slobode.

U vremenu od deset godina mi smo dva puta prinuđdili svijet da se licem okrene nama i da nam se divi. Prvi put to je bilo 1941 i dalje, u doba kađa je snaga i svijest narođa bila stavljena na najtežu probu. Mi smo tu probu izdržali časno i dostojno, Drugi put, to je bilo 1948, kada su se nove ale i čuđovišta 6eavremenog svi-

jeta ustremile na nas, prijeteći nam.

" tovog rukovodstva,

ognjem i mačem. A ohda je opet TT“

ljađu puta potvrđio je ispravnost Tigipkost njegove inteligencije, stvaralačku snagu njegovog uma. Na taj način op se još čvršće utapa u tijelo nacije, u njenu kulturu, u njenu istoriju.

T samo su satrapi sa Istoka, koji su” izgubili svaki osjećaj za mjeru i stvarnost, mogli posegnuti svoju mračnu ruku na najvećeg sina naših naroda, na onoga koga narod iz svojih njedara izbacuje jedanput u stotinu ili čak u hiljadu godina. U svom fantastičnom grandomanstvu, oni su pokazali da narode smatraju za stoku, za pasivnu gomilu, kojom se može baratati po miloj volji, i kojoj se mogu skiđati i postavljati vođe takođe po miloj volji, ili po volji njihovog 6vemogućeg žreca. Narodi Jugoslavije i Tito, naša revolucija i naša prolivena krv, herojski koraci na putu socijalizma, naše patnje i muke — sve je to za ove nove Atile samo predmet šturih špijunskih izvještaja i tamo nekakav geografski pojam na Balkanu, koji ovi »usrećitelji« treba da popune, da mu dađu život. Oni ne samo da su time pokazali đa su prestali biti marksisti (ukoliko su to ikad i bili!), nego su i pokazali svoje nakazno lice osvajača, dželata i novih pretendenata na svjetsko gospodstvo,

Već se nalazimo u dovoljnom vremenskom razmaku đa možemo napra– viti jednu istorisku analogiju. 1944 godine Hitler je, u svom očaju i nemoći, u nemogućnosti da uguši pobjedono&ni uštanak naroda Jugoslavije, desantom na Drvar pokušao da ukloni glavu toga ustanka, da nam ugrabi Tita, misleći da će tako zadati smrtni udarac našoj revoluciji. Ali stvar nije ispala po Hitlerovoj računici. Četiri godine kasnije, 1948, Staljin je, svakako očajan što se stvari u JugosJaviji ne razvijaju po njegovoj birokratskoj, cezarističkoj ćudi, nekakvom rezolucijom i svim onim što je iza nje došlo, sredstvima fintjim ali zato jednako podlim, takođe pokušao da nam ukloni, da nam uništi Tita, misleći da će time uništiti našu slobodu, našu nezavisnost. No, i Staljin se prevario u svojoj računici, f

Ali ima stvari koje su neuništive. Takvi su narodi Jugoslavije, njihova svijest o samima sebi, tekovine njihove nadčovječanske borbe. a s njima zajedno i Tito. Ko može uništiti, ko može izbrisati iz našeg života, iz naše kulture, iz naše istorije imena Obilića, Gupca, Karađorđa, Njegoša Prešerna? Titovo ime se još čvršće sraslo sa životom. kulturom i istorijom naših narođa, zato što jie ono vezano za najslavniju epohu njihovog istoriskog uspona.

· Titovo ime je simbol našeg života, našeg opstanka, našeg stvaranja, Ono. inspiriše | inspirisaće stvaraoce kulture i sve časne borce za jedan novi svijet, svijet bez nasilja i ugnjetavanja, svijet mira, slobode i stvaralačkog rada.

Zato i pozdrav našemu Titu za njegov pedeset deveti rođendan!

gladne prosjake.. vest.

mrak se sklonih od sunčamog jata

i nađoh se u poslednjoj kući

i strepeh silno pred vitlanjem vrata i groma što je hteo mođro pući... Ali na kraju daleko ođ svega ja postah ćutljiv kao oblak snega.

Poslednja kućo, pusti, mrtvi dome, u tebi žive duše više nije,

samo 5 jablana kad vetrovi lome kroz ođaje ti dašak život vije

i u samoći koja te svu nosi,

ti si ko prosjak što uzaman prosi!

Orman u zidu... Razvejane plesni i kamin gde je đavno vatra stala... I nikom nisu više dani tesni ~ niti se večer skuplja kraj astala. Ti baš ne mariš ni za glad svih dana, ı tebi leži groblje porcelana!

Bez svećnjaka si... Strahuješ u tami... Daleku reku slušaš kako peni. Poslednja kućo, ti i ja smo sami,

svu svoju stravu daruj pustom meni pauk će tkati sva lovišta strasno!

Mi se gubimo na kraju od svega... ·'Žbunjem i dračom skrivamo sve staze... I niko neće naći im belega!

Putnici kraj nas neka ne prolaze!

Kad se tvoj kamen sruši i sve padne

i moje ruke biće sasvim aladne!

Daleko divno bez cvrkuta ptica,

bez vida neba, sveg što boju menja. mi ćemo biti dva zelena lica

ti i ja kućo ćutljivoga stenja

i sve će stvari prašnjave ” trošne poneti jesen ko najgušće Wkrošnje!

U žeđi koja peče, davi, nosi...

~ . prozora od sunca ekrivenih, sva tama tvoja u mojoj će kosi da šapće kao vodoskok šareni,

i u samoći koja te svu nosi

biću ja prosjak što više ne prosi!

A sve je moglo drukčije da bude,

da smo ba> srce imali ko nebo

i da smo smehom đarivali ljude

i da je ređe maš ih grabež grebo, na terasama tvojih dobrih dana

- rasla bi ljubav bez suza, bez rana!

•

I sva bi suncm tvoja okna sjala!

Na stolu vedrom vaze poljskog cveća... I ti bi kućo ludo zapevala

nad šumnim granjem nemirnog drveća i putnicima umornim od hoda

bila bi odmor, dobri kleb i voda!

Nema nam spasa... Crno smo se svili! "voj zadnj' dan je i mroj zadnji korak Mogli smo biti, ali nismo bili!

"Trpeze naše zalogaj je gorak...

I u samoći koja nas sed nosi

nit nam se živi, niti nam se prosi!

Nema nam spasa... Kasno ozdravljemi

mene već starog od tisuću luđih,

koje već skriva arkada i stenje u travnjacima svetilišta tuđih neće pomoći, kućo, drugi traju

i žuljne ruke, eno, dižu maju! Drajčići, 1951

Meni je slučajno doDala njegova ispo-

njom iz dđola pod samom #Hadžića Ravni na Vučevu. Oko vrha se zavio oblak. Iz magle se, ispočetka nešto bleđe a zatim sasvim tamne, izvukle stene, crne u snegu. Zasvetlile su kada je sunčev zrak preletio preko Haluške Šume. Išao je brzo, skoro leteo, osvetlio stenu pa onda naglo utrmuo. Čovek bi poželeo da Maglić ostane svetao i đa kad sunce razbije oblak vidi njegova dva vrha. Od njih je jeđan viši i na njegovoj steni, ljuđi kažu, svetluca u sunčane đane ploča koju su planinari iz Sarajeva postavili jednog prvog maja u slavu boraca iz Pete ofanzive.

Uz one mračne stene, plazio je na konopcima nemački top da bi tukao naše kolone koje su pođ ognjem grabile Ulobićima, Suhom Gorom ka Dragoš Sedlu, Perućici i Mrkalj Klađama.

Stene pokriva oblak i obojica osećamo neku stravu pređ veličanstvenom slikom Maglića.,

*

Ali brzo oštar, planinski vetar ođneo je oblak sa Maglića, spustio se dole prema Ždrijelu i ustavio negde na Sutjesci, Maglić se za trenutak poJavio u suncu. i

Zakoračili smo u blještav sneg i pošli prema Hadžića Ravni.

Nama u susret išao je sav obrastao u bradu, sa dugim brcima, Gale Vu= ković. Pošli smo prema njemu i izdaleka preko snega čuli kao da govori planina: .

»Dobro nam došli drugovi! Srećno doputovali!«

Jovan SČEKIC