Književne novine

Mija NI

BMRT FAŠIZMU =: SLOBODA NARODU ,

KNJI

GODINA IV BROJ 22

\eki probleminaše knjijevnoslira (jecu

: oslobođenoj domovini razvija

se sav umjetnički život u br-

zom tempu usporedno sa cjelokupnim životom naše socijalističke društvene izgradnje, pa u njemu i književnost za djecu sa svojim Vrstama: poezijom, prozom, dramskom · književnošću za pionirska kazališta i naučnim djelima, pisanim stilom bliskim duši djeteta. Velika je potreba i potražnja književnih djela za djecu. Postoje republička književna podu. zeća, koja izdaju knjige samo za djecu i mladež. Osim u spomenutim poduzećima, izlaze knjige za djecu još u nekim nakladnim poduzećima. Sva ova izdavačka poduzeća imaju svoje godišnje planove izdavanja, koje treba da izvrše. Poduzeća vrše u evom poslovanju i akcije pomoću članaka u novinama te apelima u društvima književnika i drugdje, na ljude od pera da pišu za djecu. Potrebe proevjetnog i kulturnog brzog napretka i potražnja sa strane kmjiževnih poduzeća, nekih ministarstava, gradskih narodnih odbora, pionirskih kazališta i drugih ustanova i organizacija utiče svakako na kvantitativni razvoj tog umjetničkog rađa, kakav se nije mogao ni zamisliti prije rata. Potrebe i potražnja podmiruju se velikim dijelom prevodima, no i originalna djela, pisana za djecu, bilo štampana ili još neštampana, koja čekaju na def:nitivnu odluku ocjenjivača, bilo djela, koja su samo zamišljena i pisci ih kane naskoro napisati — nisu tako malobrojna. Njih je toliko izdamo, toliko ih se štampa i piše, da bi bilo već krajnje vrijeme skinuti s dnevnog ređa u dnevnoj i književnoj štampi onu stereolipnu tvrdnju, da je u nas književnost za djecu vrlo oskudna. U najnovije vrijeme osjeća se velika potreba da se rasvijetle neka pitanja u vezi sa stvaranjem na području dječje književnosti. Na njezin razvoj djeluju potrebe, koje diktira izgradnja socijalizma u domovini; rađi toga potražnja djela sa Wtrame knji-“” ževnih poduzeća za djecu kao i činjenica, da se književnost za djeću našla u teškom položaju, u kakvom

svaki rad, kad gubi staro, a

___še nađe Sva. iq gl iko dobiva novo rukovodstvo. Plisanjem

književnosti za djecu rukovodili su u nas prije, naročito u Hrvatskoj, gotovo isključivo pedagozi, odnosno društva i poduzeća pod vodstvom učitelja ili profesora. U najnovije vrjjeme prilike se u tom pogledu bitno mijenjaju i uslijed toga prirodno je da nastaje stanje, koje prate nova pitanja i problemi, koji se moraju pokušati riješiti. Vodstvo rada na Književnosti za djecu preuzimaju u socijalističkoj našoj sredini književnici u društvima književnika i književnici u književnim poduzećima za djecu. Hrvatski pedagoško-književni zbor u Zagrebu izdavao je nekoliko decenija dobre knjige za djecu. I danas ono imade jednu sekciju pod imenom Sekcija za dječju književnost; ali knjiga za djecu ovo društvo izdaje ave manje i manje, djelovanje njegovo svelo se na minimum ji došlo je dotle, da rad Sekcije za dječju knjigu u ovom društvu treba oživjeti tim, đa uzme nove, drukčije zadatke. Nastojat će se rad ove sekcije nanovo pokrenuti tako, da se bavi ocjenjivanjem i kritikom ijzišlih novih književnih djela za djecu; ove bi ocjene i kritike bile štampane u dnevnoj pedagoškoj i književnoj štampi.

Nadam se da na ovom poslu, neću sa ovim svojim člankom ostati osamljen. Bit će pisaca, koji će se također osvrnuti na ovu temu i dati svoja mišljenja. za pojave i probleme po meni iznesene, odnosno za svoje probleme, koje ja nisam uočio, a sve u nastojanju oko njihova uklanjanja i njihovih rješenja.

U našoj novoj kulturnoj sredini nije neobično, kad se kakvom temom javno u štampi ili kao predavač javi čovjek, koji upravo na tom poslu i radi. Naročito dobro djeluje onda, kad mu uspije dati objektivno mišljenje, tj. kad u raspravljanju o pitanjima i problemima ne brani svoj rad od kritičara, koji njegov rad negativno prikazuju. Ako je danas razumljivo, đa ljudi od svog posla govore o njemu, o njegovim poteškoćama, pojavama i problemima, onda se treba razumjeti i to, da se ne mogu u tolikoj mjeri objektivno udaljiti od svog rada. Kod mene je ovaj slučaj: dvađeset i pet godina bavim se pisanjem za djecu i u isto vrijeme sam pedagog praktičar pune trideset i dvije godine. Pokušat ću u ovom članku dati, što je moguće objektivnije, prikaz nekih pojava i problema, koji mi diktiraju kao piscu i pedagogu, da ih iznesem u interesu pravilnog razvoja dobre književnosti za našu djecu.

1. Potrebaštampanja knjige o našoj literaturiza djecu. U prvom redu treba spomenuti, da pod književnosti za djecu mislimo na onu, koja se piše za djecu od osam do četrnaest godina, u dobi kad oni sami uzimaju knjigu u ruke da je pročitaju. |

Kad se književnost za djecu nalazi pod okolnostima, koje smo naveli u uvodnom dijelu ovog članka. potrebno bi bilo izdđati knjigu, koja bi govonila o svim priznatim našim pisci-

LIST

Uredništvo: Francuska 7, tel. 28-008 Administracija: Karđeljeva %1, tel! 24.001

ZEV

KNJIŽEVNOST !I!

BEOGRAD, UTORAK 29 MAJ 1951

MATO LOVRAK

ma za djecu s popisom njihovih djela i kraćim prikazom vrijednosti tih djela. Krajnje je vrijeme da se izda ovakva knjiga, koja bi dobro došla učiteljima i profesorima narodnog jezika, koji u školama praktično rade s djecom od osme do četrnaeste godine. Za učenike učiteljskih škola naročito treba što prije izdati ovu knjigu, jer pod narodnim jezikom uče * o našoj književnosti za djecu, ali ne6istematski bez dobre knjige za taj predmet. .

Potrebu izđavanja ove knjige o našoj književnosti za djecu, traže upravo danas naše prilike. Često na'lazimo u dnevnoj i tjednoj peđagoškoj štampi na članke književnih kritičara i pedagoga, koji upravo indirektno traže, da se već jednom, uzmu sva naša djela za djecu u ocjenu i da se izaberu pozitivna djela i njihovi pisci i stave u knjigu, koja će kulturnoj javnosti, đacima, koji studiraju narodnu Književnost, đacima učiteljske škole, učiteljima i profesorima na radu u razređu i svima književnicima poslužiti korisno kao priručnik, odnosno kao informafivna knjiga, koja će uglavnom likvidirati lutanja i neizvjesnosti u tom pravcu.

Imali smo prilike u zagrebačkoj dnevnoj štampi iz pera mjerodđavnih ljudi u vezi s književnosti za djecu čitati takve članke, koji otvoreno javljaju širokoj čitalačkoj publici, da je na području rada dječje književnosti izašlo u nas malo dobrih djela, dok većina njih nisu uopće umjetnička djela, jer su ih pisali propali književnici, koji se u životu nisu mogli pla sirati kao književnici za odrasle čitaoce. Ako je naša književnost za djecu imala tako mnogo nevrijednih djela, i ako se još i sada pojavljuju takva, razumljivo je, da se freba na nju kao negativnu i štetnu ulkazati, ali u isto vrijeme razumljivo je, da to nije dosta, da to nije ni najbolje &amo nuzgredno u po kojem člamiku naglasiti, nego bi bilo bolje izdati knjigu, koja će progovoriti o vrijednim, djelima za djecu i o njihovim

Problematika književnosti za djecu zanima mnogo pedagoge »službeno« i »neslužbeno«. I, kad dolazi kakvo krupno pitanje, a treba ga riješiti, uz književnike nužno je pozvati i pedagoge. Pedagozi, psiholozi, najuže su povezani. sa svim, što se odnosi na dijete. Bez peđagoga se ne bi sWmjela* rješavati pitanja i problemi iz dječje književnosti. Zaključci i odluke bit će dobre i pravilne tek onda, kađ se budu saslušala mišljenja književnika, književnih kritičara i pedagoga, Koji prate književnost, naročito pisanu za djecu. Prije rata taj posao gotovo isključivo višili su pedagozi. Damas, kad rješavanje svih pitanja u vezi 6 književnosti za djecu dolazi u ruke književnika, ne smijemo pasti u drugu krajnost i ne uzimati i pedagoge u jednakomjernm saradnju. Mišljenja sam, da to nije potreba samo OVOg momentanog novog perioda za dječju književnost, već da će tako trebati ostati i dalje. U Društvu književnika Hrvatske rađi mnogo Sekcija za dječju književnost, ali u evom radu nije samo jednom nastojala čuti i mišljenja pedagoga, pa je s njima imala zajedničke sastanke, na kojima su prodiskutirana neka pitanja iza vrijeme kojih je riječ pedagoga znala vrlo dobro doći. Socijalistička naša društvena izgradnja „najvećim dijelom bazira na odgajanju svjesnih članova socijalističkog društvenog živoOta. Metod je uvjeravanje, upravo.odgajanje. Odgojni rad sa širokim slojevima naroda. U takvoj sredini pedagoška nauka morala bi zauzeti jedno od prvih priznatih mjesta. Pedapozi bi trebali uživati veći ugled, nego što su ga imali u predratnom životu. Njihova uloga ima se cijeniti pravim mjerilom. Nemoguće je više zamisliti, da bi se u našoj sredini pedagoge uzimalo s podrugljive strane kao prije. Pedagogija se kao nauka omalovažava i uzima kao pojam za neku manje vrijednu, dđosadmu, smiješnu usporedbu. Socijalistička naša stvarnost ima ove zastarjele, nezdrave i nemoguće pojave likvidirati.

2. Književnost za djecu u rukama pedagoga. Većina naših pisaca za djecu prije Prvog svjetskog rata i između dva rata bili su učitelji, nastavnici i profesori. Nekoliko izuzetnih slučajeva je bilo izvan kruga pedagoga i to su bile žene, knji ževnice za djecu. Prikazivači književnih djela za djecu i kritičari bili su opet učitelji, nastavnici ili profesori Članovi žirija za izbor književnih djela za djecu povodom kakvih natječaja bili su opet. pedagozi. Ankete u vezi s literaburom za djecu, te javne diskusije u novinama ili časopisima, vođili su opet peđagozi. Da je tako bilo, ne treba 6e čuditi. Pedagozi su prvi osjetili potrebu dobre književnosti za djecu u svom praktičnom radu. Među njima su nikli pisci lijepe knjige za djecu | držali taj posao s Više ili manje uspjeha više decenija u svojim rukama. Prirodno je, da se većina pisaca za djecu rekrutirala iz pedagoških redova, a još je razumljivije, da «u prikazivači | kritičari dječje književnosti bili uglav-

nom gotovo svi pedagozi. Oni su. cio e e Im—IZ—GdSGoIoS_ =. = ===————

život u vezi s djecom, poznaju njihovu dušu, obrazovno odgojne njihove potrebe, pa prema tome vođili su brigu i o literaturi za djecu, prihva– ćali je ili odbijali. Pedagozi su izvršili pionirski posao na području tog djelovanja kao pisci i kritičari, Njihova je zasluga, da je naša književnost za djecu postigla rezultate, koje imamo. Pedagozi su fi, koji su kao pisci i kritičari uspjeli u tom pogledu, da se književnost naša za djecu razvije sa estetskim kvalitetama, koje ima i književnost za odrasle čitaoce. Najviše zasluga za ovaj pionirski posao u Hrvatskoj ima Hrvatski pedagoško-književni zbor u Zagrebu, koji je izdao mnogo dobrih djela za djecu. Iz kruga njegovih članova izišli su pisci za djecu i kritičari dječje kmjiževnosti. Ova brvatska kulturna ustanova nosila je s punim pravom naslov Književni zbor, jer jeosim pedagoških knjiga izdala velik broj dobrih kmjiževnih djela za djecu. Nastojanja ovog Zbora bila su u tom, da upoznaju pedagošku i ostalu kulturnu našu javnost s književnošću za djecu i to takvom, koja je kvalitetna, umjetnička.

Pod takvim okolnostima događalo se, naravno, da su neka djela za djecu dobila suviše upadljiv didaktički biljeg. U nekim djelima je stršila suviše uočljivo suha i naglašena didaktičnost. Pisalo se tada dosta »literature« za djecu po onoj suhoparnoj šabloni kako je mali Milam htio na drvo, a majka ga opomenula da se ne penje. On nije poslušao, pao je i strgao nogu. »Pričica« bi se završila stereotipnom moralizatorskom poukom: »Djeco, đa je Milan poslušao

mamu, ne bi imao strganu nogu«. Na-

&lov »pričice« bio je, zna se, »Neposlušni Milan«.

Danas je fakva »književnost« za djecu nemoguća, ne može je ni biti. U prijašnje vrijeme, kad je ona cvala, ocijenjena je kao neknjiževan posao. Književnost za djecu dugo je bila nepriznata kao književni posao. U najboljem „slučaju smatralo se tu književnost drugorazrednim „poslom, radom manjevrijednim. O njoj se govorilo & omalovažavanjem. Kulturna naša javnost nije ju uzimala ozbiljno, nije se na nju ni osvrtala u dnevnoj i književnoj štampi. Tađa je carevao pojam »Priča za djecu«, »Pričaj ti to djetetu« i slično. Djetetu se moglo servirati što bilo, za dijete je bilo sve dobro. Da mi se ne predbaci što toliko riječi trošim na ono, što je bilo, moram podvući, đa to ne činim u– zaludno, jer književnost za djecu i danas još uvijek trpi od nepravednih sumnji s obzirom na eswtetsku Kkvaljtetu sa strane književne kritike i u našem kulturnom životu uopće. Naša književnost za djecu nije još zauzela mjesto prvorazrednog umjetničkog rada. Događaju se i danas vrlo često slučajevi tomu u dokaz. I danas je književnost za djecu emairana drugorazrednim poslom. Govori se o tom poslu s omalovažavanjem. Interes za nju u kulturnom životu. je sporedam, slučajan. Književnost za djecu bor: se i danas za svoj plasman, koji joj u kulturnom životu pripada. Ona se i sada bori da bude priznata prvorazrednim umjetničkim poslom kao što se priznaje literaturi za odrasle čitaoce. Naša književnost za djecu je u borbi, da ne buđe uzimana više nekim lakim, naivnim poslićem za balavu djecu. Glavna švrha Wisanja ovog članka je i bila da pripomogne toj borbi dječje književnosti za jednakopravnu vrijednost sa kmjiževnošću za odrasle.

Čestitka Saveza pisaca Jugoslavije drugu Titu

- ___U ime pisaca naše zemlje Savez pisaca Jugoslavije upućuje Vam srđačne pozdrave i ččstitke povodom Vašeg pedeset devetog rođendana sa najtoplijim željama da još dugo proživite na sreću svih naš. I Ovom prijikom želimo da izrazimo svakidašnju spremnost svih naših pisaca da svim svojim mogućnostima potpomognu napore naših radmih ljudi koje oni, pod Vašim rukovod-

stvom, čine u izgradnji naše socijalističke otadžbine,

Sekretar Rista Tošović, 6. r.

Pretsednik Ivo Andrić, s. r.

KULTURU

ČAJ

| LIST IZLAZI JEDANPUT NEDBI.!NO

PR!'MBRAK !

'8 dinara _____oO—

REČ VIŠE O PITANJU, STVARALAŠTVA LAZE | LAZAREVIĆA

MIROSLAV ĐORĐEVIĆ

togodišnjica rođenja Laze Laza-

S revića vidno je obeležena u našoj štampi, ali se tom prilikom pokazalo (iz onoga što se dosada moglo pročitati i čuti), kako se ovakvi povodi, pogodni za dublje „pretresanje, svestraniju analizu i pravilniju ocenu našeg kulturnog nasleđa, često svode na prilično konvemcionalna oduženja stvaraocima. A da takva o-

.duženja prestaju i da budu oduženja,

to je u &lučaju Laze Lazarevića naročito izrazito, jer se njemu najviše činila nepravda ponavljanjem ramije izrečenih ocena. Međutim, javili eu se i pokušaji prevazilaženja okvira razmatranja Lazarevićevog dela koje su postavili istaknutiji pretstavnici građanske književne istorije i kritike, i obeležavanja elemenata za novu ocenu Lazarevićevog sftvaralaštva, Bilo je kod nas dosta reči o tome da se revizija ocena kulturnog nasleđa ne može vršiti jednostavnim usvajanjem ili preinačenjem ocena koje su ranije date. Ukazivano je na “o da treba ponovo prići delima i stvaraocima, razmatrati ih kao određene vrednosti određenog vremena, sukobiti se sa bitnim problemima čijim se rešenjem može doći do ocene stvaralaca i dela, njegovog značaja u vremenu u kome su ponikli, i značaja po kome prevazilaze uže vremenske okvire u kojima &u stvarali.

Sam slučaj Lazarevića ne spada u probleme koji se mogu lako rešiti, suočiti se sa njegovim „delom #ĐčWNnije jednostavna stvar. Postaviti u određeno vreme Lazarevićevo stvaralaštvo, razjasniti kakc se prema tadašnjoj društvenoj wtvarnosti odnose njegove pripovetke, devet njih na broju (od kojih su sedam date u toku tri godine, 1879—1882), to je težak zadatak, otežan još više fime što te godine u velikoj meri znače prekretnicu za društvenu, političku i kulturnu istoriju Srbije. I sasvim je razumljivo đa mora doći do neslaganja u oceni Lazarevićevog stvaralaštava kada se pođe sa različitih gledišta: da je kritički sud uglavnom izrečen, ili pak da je pitanje ocene još uvek otvoreno, i da je za ponov-

TB. 'RE..N

MIHAILO LALIC

Sve što je veliko, vaspitava, čim ga opazimo. Gete

oš od Balzaka, savremenika naJ ših čukundjedova, zna se da su kancelarije »velike fabrike mediokriteta« da soba u kojoj gori peć liči »na retortu u kojoj se rastapaju energični ljudi«, da »kužna toplota koju u njima stvara skup ljudi, nije tako beznačajan razlog povećanom izmetanju inteligencija« i đa »mozak koji gubi najviše azota, počne vremenom trovati druge«. No iako se to zna i prepjevava odavno u raznim, manje ili više figurativnim varijantama — ljudi iz građa, među njima umjetnjci i književnici, kod nas (a kod drugih još i više) ne vole baš često da izlaze na. širinu koja se već i zvanično zove teren.

To nije ni čudo, jer je teren ponekad neugodniji i od najgore gradske sobe; to su vozovi na koje treba uraniti, na koje se može zakasniti, u ko. jima se mora đugo stajati; to su one kafane, unazađene za sto godina, u kojima nema ničeg sem proklete kisele rakije, i menze gdje se (kao u onoj u Zvorniku) nađe ujjelu rastegljaj prtenog konca za pa ! dosadna čekanja n nema ni klupe da 6 e, prenoći-. šta koja se moraju dug tražiti, i svra– tišta koja smrde na pokhWaren kupus i neiskorjenjive stjenice. To su zamor-

na pješačenja, pri kojima prijete kiše i nasrću bare, i malo mučni razgovori s preplanulim ljudima koji nije6eu ni nježni u izrazima, ni glagoljivi kao u romanima, ni povjerljivi prema svakome.

Sve to zamori i iscrpi onu često neznatnu zalihu Wtrpljenja. Pred zamorenim očima svijet postaje nezanimljiv. Zelenilo pokraj puta — to je obična netransponovana pšenica, slikuje se sa »klica« i »spica« i nije zgodno za pjesničke figure, a namjenjena je za ishranu ljudi od kojih mnogi i ne čitaju pjesme. Ograde, jaruge, sela i otkosi — sve je to otpisano i otkovano kao staromodno, folklorno, frulaško blago, a zgrade novih naselja velike su i ružne kao kasarne, te ne doprinose ljepoti predjela. Nema senzacije, nema ništa neprirodno, izvedeno, morbidno, nečuveno — znači, nema ništa što se nije moglo tamo u sobi u retorti, izmućkati, izmisliti, izlogaritmovati- Naprotiv, izgleda da se u toj retorti mogu dobiti mnogo čudnije „kombinacije, natrunjene svim i svačim i namijenjene za eksport budućim pokoljenjima... Zato se na teren nije ni išlo sem kampanjski, kao u danima izgradnje omladinskih pruga, a kad su sa tih kampanjskih putovanja stigli osrednji ili elabi radovi — to je, onima koji nijesu ni išli, poslužilo kao dokaz da nije trebalo ni ići, da ne treba nikud ići, ništa vidjeti, da se sve može »iz sebe« stvoriti mnogostrukom firanspozicijom koja blefira. Pa i kad se putovalo — pribjegne 6e avionskim kabinama, i čovjek preleti s mjesta na mjesto prije nego je išta vidio, ili spavaćim kolima gdje se udobno hermeltički „zabirokratiše od sirovina stvarnosti i njihovih vulgarizovanih »sokova« o kojima se nekad davno i nešto nevažno govorilo i pisalo... Po&lije: »...slaže We riječ do riječi i najzad ispadne nešto što doduše nije ništa a ipak izgleda kao da jeste nešto« i to nešto sasvim moderno (pod pretpostavkom da su svi predratni izmi zaboravljeni).

Kad već brijeg nije htio da priđe Muhamedu, Alahov prorok je sam othrmao do brijega. Slično je i sa životom, samo što on ne 6foji na određenom mjestu kao brijeg, nego ide dalje i baš 6e nikako ne osvrće na one što bi htjeli da ga, sve sjedeći. naslikaju, odraze, nadmudre i preteknu na krivinama njegove nejasno zamišljene spirale.

Život ide brzim vozovima. po novo-

postavljenim tračmicama, trifta balvane od Dobrilovine i spušta splavove do Makiša, prodire pod zemlju oknima novootvorenih rudnika, propinje tornjeve i dimnjake, prenosi tone tečnog gvožđa za precizne mašine Prvomajske, za džinovske kolose Železnika, za generatore Končara, za hidrocentrale mračnih gorovitih predjela. On podiže džinovake brane u orlovskim klisurama, među obalama gdje se otkrivaju bogumilska i derviška grobišta, zasniva kombinate na krvlju zalivenim poljima bitaka, isušuje močvare i navodnjava suva polja, miluje pšenice i voćnjake, na utrinama tek otetim od divljine. A uz sve fo, nekad brže nekad sporije od sinova bezemljaša i zidara, ćumurdžija i minera, čobana i kiridžija, splavara i kubikaša — podiže se nov i nepoznat neopisani čovjek socijalizma.

Toga čovjeka i taj život, jednom rečju teren, treba poznavati ili bar nastojati da se upozna — jer je pun neslućenih ljepota i ljudskih i prirodnih, jer je velik u svom naporu izgradnje, i besprimjerno značajan za našu zemlju na ovim novim vidicima. Možda je taj novi čovjek s nepovjerenjem gledao kako se probija Vranduk, možda je sa sumnjom prisustvovao osnivačkoj konferenciji zadruge, možda je to onaj što je ušao na stanici Semizovac sa svojom Seimom koja je nedavno skinula feredžu, onaj što se sirese pri polasku. voza kao da je top grunuo tu kraj njega — ali niko ne može garantovati da on neće postati graditelj socijalizma, možda udarnik, možda heroj, jer su evi putevi pred njim. otvoreni.

Negdje s treskom minerskih detonacija i bukom „buldožera, a negdje nečujno i nevidljivo kao žita u poljima, raste naš socijalistički živct i novi čovjek u njemu. Onaj ko hoće da odrazi taj život i te ljude i kome je poziv ili strast ili ambicija da taj odraz uputi budućim pokoljenjima morao bi mnogo toga da vidi, osjeti i shvati i iskusi, da ispuni i čula i srce utiscima, i svijest i podsvijest tonama »sirove stvarnosti«. Obrada dolazi uzgred ili kasnije a ne unaprjjed, jer obrada bez materije i sadržine daje sablje koje ne sjeku i strijele koje ne pogađaju, i pjesme jadne i žalosne koje ničem ne služe, ništa ne kažu i vremenu ne odgovaraju.

:Z2>Zz=Z2ZQc=155.5S 5

nu ocenu potrebno prethodno temelj-,

nije i svestranije izučavamje. i Đuza Radović u svome članku (»Književne novine« od 15 maja), ka-

že da — »u gledištima na osnovni stav Lazarevića kao pisca prema ŽIčiniti bitnije

votu nije potrebno... Đivnij ispravke. Konzervativnost, idiilizacija patrijarhalnog života, naročito paftrijarhalne porođice i upadljive To

ralističke tendencije skoro svih nje-

govih pripovedaka su neOspornme činjenice«. A pošto pripovetka, »s te strane gledana izgubila svoju aktuelnost, to je samim tim prestala i potreba da se na takav stav ovog našeg značajnog pripovedača reagira drukčije nego običnom konstatacijom«.

Božidar Kovačević u svome članku o Lazareviću·: (»Politika« od 13 maja)

zastupa mišljenje da — »kao umetnik-

i stilist, kao &likar ljudi uopšte i srbijanskoga sveta naročito, kao napredan duh u suštini, Lazarević svojim delom poriče svoje kritičare, koji ga nisu posmatrali u potpunosti i u analizi široj od vremena i prilika u kojima su živeli«. Ne upuštajući se u to

. da govori »sto i prvi put« o učite-

lju iz »Školske ikone« i o Lazarevićevoj »averziji prema idejama koje su po njegovom shvatanju rušile stari dobri domaći red remetile patrijarhalni moral, gasile starjinsko spokojstvo«, Kovačević se pita »da li je mogućno posmatrati Lazarevićeve pripovetke i na drugi način, koji će nam otkriti jednog Lazarevića mmogo progresivnijeg nego što su ga videli

Skerlić i još neki kritičari«, — i još _

konkretnije, pita se — zar »vera u čoveka«, ili »klasična optužba rata i nezahvalnoga društva«, ili pak »velika moralna ideja da nije važno ođakle je čovek koji vredi«, — sve to što je podvučeno u pojeđinim Lazarevi-

ćevim pripovetkama — ne bi svedočilo o naprednijim Lazarevićevira idejama.

Prihvatljivije je složiti se sa mišljenjem da Lazarevićevo delo još nije dovoljno protumačeno, nego prenositi pojedine negativne ocene građan= skih kritičara o Lazareviću. Ali tumačenje od koga bi 6e očekivala suštinski nova ocena „Lazarevićevog stvaralaštva ne treba da bude usmerena na to, da see poređ negativnih osobina nađe i pozitivnih, već da se razjasne baš oni momenti na kojima su zasnovane negativme oceme. Stoga treba uzeti ponovo u razmatranje baš tu »averziju prema idejama koje su po njegovom shvatanju rušile stari dobri domaći red, remetile patrijarhalni moral, gasile starinsko spokojstvo«, jer se oko mje spleću najbitnija pitanja koja ireba objasniti da bi se došlo do pravilnije ocene Lazarevićevog stvaralaštva.

Govoreći o liku učitelja iz »Šicolske ikone«, nabacio sam elemente za novo tumačenje toga egzemplara »no-. Vog čoveka« (u. »NIN«-u od 13 maja), po kome on ne bi bio socijalista– markovićevac, već izrazito „ocrtana (naravno i karikirana) varijanta radikalca iz sedamdesetih godina, sagleđana kroz iskustva vremena u kome je pripovetka pisana. Takvo tumačenje ne visi u vazduhu, već je jedna od konsekvenci određenog gledišta na pitanje odnosa Lazareviće=; vog 6tvaralaštva prema idejnim osno“ vama pokreta Svetozara Markovića, i odnosa prema idejama, pokretima i potresima doba u kome je Lazarević pisao svoje pripovetke. Razjasr:iti taj odnos u potpunosti, znači rešiti dobrim delom osnovna pitanja ocene Lazarevićevog stvaralaštva.

Mislim da bi u takvom pokušaju najvažnije bilo objasniti objektivni odnos Lazarevićevih dela prema vremenu u kome su ona sazrevala, i tu reč naglašavam zato što se suviše nekritički i proizvoljno (na osnovu Lazarevićeve prepiske i momenata iz ličnog života) polazilo od predubeđe- nja o »sentimentalnoj«, »bolešljivoj«, »osefljivoj«, »konzervativnoj«, »patrijarhalnoj« Lazarevićevoj prirođi, kojom se tumačilo njegovo sštvaralaštvo i pridavana mu svojstve koja se me mogu baš tako sigurno iz njega izvući. Tačno je da Lazarevićevo stvaralaštvo sadrži u sebi svojstva koja otkrivaju »idilizacije patrijarhalnog života, naročito patrijarhalne porodice i upadljivo moralističke tendencije«, ili, što se prvog tiče, bliže istini rečeno, idealizacije. Ali se postavlja pitanje u. kojoj se mem i sa kakvim konsekvencama takvim shvatanjima u tom vremenu može briđati obeležje »konzervativnostig, i kakav Stvarni značaj ono ima. Da li je zaista u tom vremenu »takav Na zarevićev stav prema problemima nje BOVOg vremena okrnjio i Uumarjio vrednost njegovog realizma«? I, l'onačno: da li je takav stav doveo dotle da nam idejna podloga Lazayevićevog stvaralaštva daje za pravo da u njemu vidimo sasvim izuzetnu poja-

(Nastavak na četvrtoj strani)

je Lazarevićeva |

\ kk"