Književne novine

STRANA )

'Kralke vesli iz imosiramsiva

Stiven Spender

AUTOBIOGRAFIJA STIVENA SPENDERA

Američki književni kritičar Mark SŠorer, u svom članku »Pokušaj jednog pesnika da pronađe sebe« (»Njujork Tajms buk rivju«), kaže povođom neđavno objavljene autobiografije engleskog pisca Stivena Spendera, koji živi u Americi: »Autoblografije, _ uopšte uzevši, mogu se podeliti na dve gru-– . pe. Prva bi pretstavljala težnju plsca da ri kraju života sumira sve što mu se u hu življenja dogodilo. Druga bi bila produkat pisca koji se nalazi na polovini svoga puta i trudi se da kroz autobiografiju iskristalizira svoj stav ili pak da formira . drugi. Danas, mi moramo ovim dvema vrstama pripojiti i treću koja se razlikuje od POR dveju. To je neodlučna, nepredna autobiografija koja otvara nove vidike kroz muke individualne borbe u današnjem haosu. Niko ne daje ovu vrstu au– ftobiografije bolje od Stivena Spendera, koji je, kao mnogi Englezi, njegovi savremenici, rođen u prvoj dekadi ovoga veka. U ranim godinama svoga života Spender se izdvaja kac"'pesnik i mislilac, i kao pristalica rađikalne politike (uključujući tu jedno vreme i saradnju s Womunistima)«. Spenderova autobiografija pod naslovom »Svet u svetu« objavljena je u izđanju edicije aHarkurt-Brejse u Njujorku, a u Engleskoj u izdanju edđicije »Hamiš Hamilton«. Ova autobiografija doživela je veliku pohvalu engleske kritike.

NOVI ROMAN DŽONA B. PRIBSTLIJA

Znameniti engleski pisac Džon B. Pristli završio je svoj novi roman pod naslovom »PFestival u Farbridžu«. Ovaj roman još nije u celini objavljen, a poćeo je da izlazi u mastavcima u poznatom engleskom narodmom magazinu »Džon Bul«, Po pisanju” engleskog lista »Tajmsov književni dodatak« ovaj će roman biti uskoro u celini objavljen.

IZABRANA DELA LORENSA STERNA

Neđavno je eđicija »Rupert Hart-Dejvis« u Londonu objavila izabrana dela Lorensa Sterna sa uvodnim „esejom. o Sternovom lmjiževnom delu ođ Granta Daglasa, koji je knjigu i uređio. Pored uvodnog eseja u Kmjizi su objavljeni »Memoari Lorensa Stema«, »Život i mišljenja Tristrama Šenđija«, »Sentimentalno putovanje«, kao i izabrane studije i pisma ovoga znamenitog engleskog pisca.

»SPERANCA«

Pseudonim »Speranca« bio je književno ime Džejn Frančeske Uajld, majke znamenitog engleskog pisca Oskara Uajlda. Nedavno je engleski pisac Horas Vindam objavio biografiju ove engleske književnice

naslovom »Speranca — biografija ledi Uajld« Mlađa Irkimja Džejn Frančeska

_ EIgi bila je uđata za Viljema Uajlda, dok-

| Tmao je dva _ ja su svojim smijanjem, | plačem glasići

tora iz Dablina. Rano je počela da se bavi literaturom pod pseudonimoni »Speranca« i prvobitno je sarađivala u časopisu »Nacija« osnovanom 1842 gođine. Docnije je objavila poemu »Džon PFanšo Elis«, a od proze značajno joj je delo »Jakta Alea BEsta. Izvršila je veliki uticaj na svoga sima Oskara Uajlđa. Ova biografija objavljena je u izdanju edicije »Bordmen« u Londonu. POLA VEKA FRANCUSKE MUZIKE

tu izdanju Oksfordskog univerziteta neđavno je objavljena studija francuske mu– zike od Berlioza do PFiorea. Autor ove studije, engleski muzičici kritičar Martin Kuper, između ostalog đaje analizu dela francuskih kompozitora Gunoa, Sen-Sansa, TBizea, Masnea, Franč&a, Debisija, Ravela, Miloa, Pulenka. „Po pisanju Kritike »OVO đelo mije biografski rad, već pretstavlja stuđiozan prikaz francuske muzike i daje opštu sliku Kulturnog života vremena U Wiome je ta muzika stvaranaz.

JANKO ĐONOVIĆ

ije dobro na svijetu biti mnoN go srećan. Tada čovek postane osion, durnovit, neose+tljiv za stradanja drugih. Teško je istom putanjom razrivati sigurnom stopaJom utisnute, bojažljive i žalosne tragove svojih bližnjih. Samo onaj što je mnogo pretrpio, koga je mnogo zla ubilo, zna da cijeni život i može da razumije tuđe patnje. JIN Moj prijatelj pričao mi je jedne večeri o sebi. Zar nije svaki čovjek istorija za sebe i tragedija za sebe? On je bio jedanput prilično srećan. mala djeleta u kući koajakanjem i ispunjavali cio stan, Njihovi su se utiskivali u njegovo 5ru ćebad po ko-

ce, u domaće stvari, u Ć c boju njegovog 1

jima bi se valjala, u

| · majčinog glasa -— upyredali svoje zVU-

ke u ogromnu i ničim neuporedivu 'harfu roditeljskog srca. Te iste godine moj prijatelj je dobio neka visoka priznanja za svoj rad na naucı L rekao je gotovo zađihano svojoj ženi: ___ Biće za nas premnogo ovoliko sreće, Bojim se da &u sreća i nesreća sasvim blizu, da se tiču i smjenjuju. Nikada ne ireba imati, ni poželjeti premnogo... i " Što je to zapravc sreća, pitao se OD. 'Čimilo mu se, u izvjesnim trenucima, da je mašao formulu za ovo Veliko i rijebko ljudsko osjećanje. Sreća je po&tizavanje unutrašnjeg mira, tog beskrajno tihog i dragocjenog 05]ććanja „kada se rađuješ kao travka, natopljena rosom, što si živ, ŠTO Gišeš, što uzdižeš svoja perca suncu. Još od rata bilo se nagomijalo mhogo boJa u njegovom srcu. Odavno je ravnoteža na unutrašnjoj Vagi njegove ličnosti bila pokvarena u korišt bola, slutnji i umora, Poslije su na drugoj strani počeli da se nižu tegovi i, najzad, vaga je oštala mirna kao jivezom. Bol i sreća su se izjednačili, on je postigao svoj dugo traženi unu{irašnji mir. Zar to nije čas beskrajne sreće?

i —— O aa o e —. ~ —~——. ––-– –-· – – I -—— —_—___ _____

orije Mmjiževnosti

KNJIŽEVNE NOVINE

· BROJ 22

UZ PRIJEVOD »TEORIJE KNJIŽEVNOSTI« TIMOFEJEVA eorija književnosti« IL, I, Timo-

fejeva već je u našoj publici-

stici u nekoliko navrata bila predmetom osvrta i kritičkih razmatranja. Ne mislirn ovdje ulaziti u ocje_ nu tog djela kao sustavnog prikaza nekih općenitih postavaka i rezultata ove discipline, niti u razrađu ili kritiku nekih posebnih u njemu dodirnutih pitanja ili rješenja. Moeđutim, jedan osnovni problem nameće mi se sve više upravo povodom ove knjige, a izgleda mi da bi upravo prevod 'Timofejevljeva djela ipak trebalo iskoristiti da se uđe u rješavanje ne samo tog problema, nego i mnogih drugih, koji, takoreći, »vise u zraku« već toliko vremena. To su tolika pilanja teorije umjetnosti i književnosti, koja smo i odviše često pokušavali rješavati deklaracijama i, što je možda još gore, poiemikama.

Ući u rješavanje — lo još ne znači riješiti, jer je naučni rad nad nekim problemom proces, koji često vrlo dugo traje, a za teoriju umjelnosti možemo reći da je taj proces kod nas tek započeo, ne od početka, jer toga jedva da ima u nauci, pa će tako i “djelo "Timofejeva moći korisno poslužiti barem kao polazna točka i u dopunjavanju i u korigiranju. Ali za nas je vrlo važno pitanje: ne nosi li ova »Teorija kmjiževnosti« u sebi one osnovne oznake, koje su uslovile tolike neuspjehe napredne estetike, neuspjehe, koji su &e odrazili i u historijama umjetničkih vrsta i u samoj umjetničkoj djelatnosti?

Treba priznati da smo, čitajući Timofejeva, našli mnoga mjesta i fOrmulacije, koje su nam &e i prije, u ovom ili onom obliku, nametale iz samog materijala. S druge strane nije nam vrlo često bilo moguće potisnuti osjećaj nezadovoljstva i utisak nedovoljnosti već i radi onog visokog pojma koji imamo o ovoj teoretskoj dis„ciplini. Teorija umjetnošti — nije li to teorija o jednoj uistinu visokoj aktivnosti ljudskog duha, možda jedmoj od najljepših koja je kroz historiju ostavila neprolazne dokumente ljudske egzistencije? Ne bi li ta teorija trebalo da ima drugačiju, širu i logičniju sistematiku, &trožu raščlanjenost misli, koja amalizira i sintetizira te dokumente ljudske prošlosti, koja objašnjava (jer to je upravo zadatak teorije) njihov poštanak i njihove vrijednosti?

Drugo je pitanje, je li taj naš visoki pojam o jednoj doista naučnoj i sistematičnoj teoriji književnosti već sađa dovoljno jasan, to jest: je ]i nam već sada jasno, prvo, što je zapravo predmet thteorije književnosti, i drugo, kakva bi otprilike morala ili mogla biti unutrašnja struktura te tekao Sistema. Izlažemo se, dakle, prigovoru da gFovorimo o stvari, koja nam nije dovoljno jasna. Može se na taj prigovor odgovoriti da bismo, kad bi nam te etvani bile jasne, već odavno bili i napišali upravo takvu teoriju Kknjiževnosti. TI osim toga: da rješenja rastu u samom raspravljanju, te da treba našu publicistiku izliječiti bojažljivosti, koja još uvijek traje.

Redaktor prijevođa '"'mofejevljeve knjige već je u predgovoru napomenuo niz nedostataka, neke pragmatističke momente i vjerojatno je da još ima vrlo mnogo sličnih nedostataka; ne mislim za sađa u to ulaziti, niti u traženje i isticanje drugih shematičnih i »apstrakinih« momenata, premda sam uvjeren da bi se tih momenata, ušprkos bogate egzemplifikacije, našlo vrlo mnogo već i.radi slabosti polaznih postavaka tj, opće teonije

REG

— Premnogo je ovoliko radosti za jedno srce čiji je reljef izbrazdan jadom kao brdska padina vododerinom i vjetrovima, — obraćao se On gotovo u nekom pjesničkom nadahnuću svojoj drugarici. Nemoj ništa više poželjeti, tražiti, ni jednu slamku prida, jer ako još dođe i ta slamčica, vage će pretegnuti opet na jednu stranu i mi više svoga unutrašnjega mira nećemo jmali.

Dvoje djece kao dvije ptičice CVTkutale su u srcu njegovom, Tu je bilo niihovo gnijezdo. Kao što laste savijaju svoja prebivališta pri starim, pocrnjelim od trajanja, načetim gredama u seljačkim kućama, 5 broljeća... Lastavice uđu kroz prozor 1 nebeske širine i vediine, zasijeku krilima kao makazama vazduh i smire se na gnijezdu. T'ako su njegova djcčica, umorna od trčanja, igranja i vike „dolazila na tatina koljena | Otimala se o njegovo srce, nagJanjajući gvoje majušne, bezazlene glave ha uzburkana i radošću uzbuđena prsa u kojima je nešto neprestano tuklo i tuklo...

Starije dijete uzimalo bi njegov sat i stavljalo ga na uho da čuje čudno i ujednačeno ttiktakanje. Poslije bi slušalo, negdje u dubinama ispod njegovc košulje, srčane uđare i oduševlieno svojim pronalaskom, pitalo:

— 'Tata, ti imaš dva sata. Hoćeš li mi dati jeđan?

— Ne, sine. obadva.

Dijete je dalje pitalo po nekoj sVojoj probuđenoj logici: /

_— Meni ćeš dati jedan, a batu drugi? :

Za lo vrijeme dječkić od nepune dvije godine pokušavac je da mu zguli sat iza šake lijeve ruke.

_— Sve se vama može podijeliti samo ne ta dva sata, Ona vama zajedno pripadaju, — izgoVarao je otac ove riječi više za sebe nego za djecu koja ga nijesu mogla ama baš ništa razu-

Tvoj tata daće vama

Lyxk,

umjetnošti.* Mene momentalno zanima tek pitanje e nehistoričnosti ovakve teorije, to jost: koliko ona zaista može pomoći hisloriji književnosti u klasifikaciji, ocjenjivanju i objašnjenju historijskog materijala? Drugim riječima: u kojoj mjeri ona ispunja zadaću, koju je tako lijepo uočio Černiševski u onoj svojoj klasičnoj formulaciji:

Historija umjetnosti služi nam ltao osnova za teoriju umjetnosti, ali zatim nam teorija umjetnosti pomaže da savršenije, potpunije „obradimo historiju umjetnosti, bolia obrada historije poslužit će nam za dalie usavršavanje teorije, i tako dalie, do u beskraj prođušavat će se to uzajamno djelovanje na obostranu korist i historije i teorije, sve đok ljudi budu izučavali činjenice i izvodili iz njih zaključke, a ne buđu se pretvarali u ofrcane kvtonološke tablice i bibliografske registre lišene potrebe da misle i sposobnosti da zakliučuju. Bez historije predmeta nema ni teorije predmeta, ali ni bez teorije predmeta nema čak ni pomisli na njegovu historiju zato, što onda nemamo pojmova o broedmetu, o njegovu značaju i granicama.«

O Književnosti«)

Kako bi, dakle, trebalo da izgleda takav sistem teorije književnosti? Moje je mišljenje, da bi fakav sistem trcebao da bude u najvećoj mjeri historijski. Možda postoji opasnost da se on u tom slučaju pretvori u historiju književnosti -— to je bojazan, koju je sam Timofejev izrazio (str. 4.) ili bar u neke vrsti historijsku teoriju književnosti, od koje se Timofejev izričito ograđuje? No u svakom slučaju uvjeren sam da će samo takva teorija, koja će uistinu imati svoj hi-

* koja je tako temeljito zakržljala u atmosferi nemarksističke citatomanije,

VESNA PARUN

. GRGA GAMULIN

storijski sadržaj, te u čitavoj širini historijskog razvitka počivati, da tako kažem, na svom komkretnom materijalu, moći u punoj mjeri izvršiti onaj zadatak. koji joj je, prema citiranim riječima Černiševskog namijenjen. To je zadatak. jedne posebne feorije umjetnosti, dokle već po prirodi stvari ograničen na relalivno jedinstveno područje i u toliko je taj zadatak olakšan. Njegovo rješenje je osim toga, po mom dubokom uvjerenju preduslov ne samo za izgradnju uistinu naučne materijalističke · historije književnosti, nego i za izgradnju same opće teorije umjetnosti. Nađ tom općom teorijom umjetnosti već smo navikli u zavajanju lomifti ruke i sigumo je da njeno stanje nije ružičasto. Ali ako bismo pokušali potražiti metodološke uzroke, koji su do tog stanja doveli, uvjeren sam da bismo ih našli upra-> vo u ovom isključivo deduktivnom metodu, i odviše često apstraktnom i shematičnom, kojim se pokušavalo doći do osnovnih i općih postavaka estetike. Bez širokog i dubokog oslona na konkretni historijski materijal, a polazeći pretežno od »{filozofske estetike«, uglavnom Hegelove, a to znači od nekih uopćenja, izvedenih deduktivnim putem u okviru jedne idealističke filozofije, „marksistička opća teorija umjetnosti nije uspjela da stvarno »stane na noge«. Stati na noge — značilo bi za nju postići realnu osnovu u vidu posebnih teorija

~, S, SS ~ ~.S —

| U ada

«+: Sta još čekaš srce tužno, okićeno vrbovim lišćem zelenim, strpljivo &rce? Nisi li čulo kako je kriknula ljubav i pala na kamen poput mrtve ptice?

— Ja ništa ne znam, ja čujem samo svoje kucaje od. srebra, Šum svojih voda samotnih. I kovača crnog koji u meni kuje j

zvekire čežnji na nakovnjima zvjezdđanim.

O srce! reci slijepome kovaču

da je Rasna noć i zvijezde su umorne. I vrata više ne ištu zvekire,

u hladu su pod mahovinom usnula.

— Neka prolazi noć, ja ništa ne znam. Nek gasne mjesec i umiru zvijezde! Ja slušam samo šsmjeloga kovača što kuje svoje snove ustrepfale.

Smjelost je njegova pusta kao ocean a nada tužna kao zrno jalovo. Iščupaj, srce, tužno zrno jalovo

i oslobođi njedra moja sputana.

— Ja ću zalijevati zrno vodom sa izvora planinskih dok ne igraste iz njega stablo bujno.

Doći će k njemu ptice i vjetar će ga ljuljati,

a ja ću tiho čekati pod krošnjama.

O bezumno srce, reci svome kovaču

da iskuje škrinju od crnoga željeza.

Brave nek joj teškim zlatom optoči, a zaklopce dragim sveže kamenjem.

Pa uzmi nadu svoju i u nju je položi,

i baci škrinju sjajnu u more neprovidno. Da ne saznaju nikad putnici ni ptice,

i da je vali ne probude više.

mjeti. Poslije toga utiskavao bi poljupce, dušo i žarko, u njihove pune obraščiće, u meku, 6vilastu kosicu, u ruke nemirne i zamazane.

Živjeti bez te djece činilo mu se da ne bi bilo moguće. Nastupila bi gluva tišina u kojoj bi njegovo srce prestalo da radi. Čudi seo samo kako je mogao biti za vrijeme rata onako ivrd i otporan. Ali drugo su ratovi i opšta zla kad čovjek čvrsto odredi sebi put i navikne se na svakodnevne žrtve i nesreće, kada ljudi ogrube i postanu filozofi u ime nacije ı klase: »Ove se žrtve moraju dali. Ne treba suzu proljti, nego se borit, stisnuti i trpjeti«.

Na putu za primorje naišao je na jednoga još dosta mladog seljaka koji je tesao kamen. Bio je pogureh, obješenih vjeđa i obraza, posut kamenom prašinom, Bili su zajedno za vrijome rata. Pričao mu je o svom svako dnevnom životu, o svom djetetu, Prije nekoliko mjeseci umro mu je sinčić od tri godine.

— Kako si osjetio taj gubitak? pitao ga .je on radoznalo, duboko ssučestvujući u njegovoj nesreći.

— Reći ću vam ukratko, sa malo riječi, — reče čovjek, teško uzdasn= nuvši, Vi bolje sigurno poznajete, građu. čovjeka od mene. Učeni ste i znate da postoji čitava mreža žila i bHlica. Ja znam samo da postoje tri, četiri glavna živca koji idu ćovjeku sa vrh glave do dno stopala. Smrt moga djeteta jedan mi je od njih otkinula i ja sada živim bez njega.

Uskoro se i mom prijatelju razboljelo dijete. Moraii su ga odmah prenjjeti u bolnicu. |

Noć tvrđa, iskidana, bunovna, Sam je u stanu, Žena je u bolnici a drugo dijete kod djeda na selu, Sve mu se činj da njuška smrt oko vrata i da pokušava da uđe u stan, U ćošku stoji dječije biciklo, iskrivljeno na jednoj strani. Preko njega sc ne saVIjaju obla koljenašca i rumene buti-.

nice njegovog djeteta. Da li će više ikad sjesti na njega i iz tog stava, što ne može samo da vozi, kazati čeljad po kući koja su mu se zamjerila svojom prekomjernom ljubavlju i nježnošću? Leži obučen Dbreko kreveta, zaspe malo pa se opet budi. Hvata ga nekakav Wetrah, ovoga puta pred vratima mora biti neko. Čuli su se tihi, meki koraci. Možda je ko od njegovih prijatelja i ide polako, na pr&tima, svjestan teških trenutaka koje preživljava. Stupa bojažljivo kao da gazi po njegovom ranjenom srcu koje bi se, inače, od jačeg i grubljeg šuma potreslo i raskrvavilo. Otvara bojažljivo vrata, ali nema nikog. Vjerovatno je mačka prošla uza stepenice. Umivaonik stoji suv i prazan u pretsoblju. Već nekoliko dana nema koga da služi, on se rijetko tu i umiva pošto ili prenoći kod prijatelja ili osvane u bolnici.

Juče popodne dijete je bilo sasvim izgubljeno, očekivao je najgore. Videći ga onako zarivćnog u jasluk, sagauo se i pomilovao ga po kosici, Ustvari on se tada od njega opraštao. Fred drugima, naročito pred ženama koje su u njega buljile da li će se držati »junački«, držao se uglavnom dobro, suzom nije ovlažio oči. Ali kad je došao u prazni, usamljeni stan briznuo jc u težak, grčevit plač, stežući usta i tresući ramenima. Ležeći na krevetu osjetio je u jednom trenuiku kako mu nestaje vazduha dušniku, kao da će se ugušiti. Nekako je uslao i počeo po kući da prebacuje stvari. To ga Je,kretanje spaslo. Na svakom pedlju stana 6retao se sa dječijim igračkama. Na starom američkom badnu koji je još donio njegov otac, stoji mala Žželjeznica da Više nikađa ne pođe pe podu, gurana njegovim ru= kama, da uđe u pomrčinu 'spod kreveta kao u kakav tunel i da zatim iziđe na drugu stranu, bliže prozovu. Tu je i njegov gumeni, šareni zčko u fraku, izgriženog nosa i velik:h ušiju. On stoji nekako usamjjeno, Žžalosno, opuštenih ruku u pantalonama. Dvije bijele loptice okrugle u ćošku, spremne da polete na najmanji” doticaj ruke ili nog”, Tzgleda da će još dugo i dugo ostati mirne.

U pozni noćni sat pošao je u bo]lnicu, Ulica je bila puna svjetiljki,

pojedinih umjetničkih vrsta, koje bi bile izgrađene s jedne strane u svojoj izražajnoj specifičnosti, a s druge strane, u čitavoj širini svoje historijske egzistencije.

Koliko je, zapravo. vremena i papira utrošeno u variranju nekih općih mjesta iz tekstova klasika. kao i onih poznatih !rategorija konjkretnoati, čulnosti i neposrednosti umjetničkog odnosa, koje su u marksističku literaturu ušle preko ruske prosvjetiteljske ostetike XIX" ~•vijeka. Nakon dizertacije Černiševskog i nekih drupih njegovih manjih rasprava iz pedesetih godina, i nakon nekoliko teorefskih i kritičkih članaka Plehanova nije na ovom području uopće bilo nekih ozbiljnijih pokušaja sinteze i sistematizacije, a slučajevi Jofea i FPričea pokazuju kako je opasno i u stvari nenaučno sa nekim shematičnim. uopćenjima prilaziti samom umjetničkom materijalu ako ta uopćenja nisu proizašla upravo iz tog materijaja kao njegovi nužni teoretski izvodi, Ali i djela V. Fričea (osobito Sociologija iskustva, Moskva 1930), 1, I. Jofea (Sintetičeskaja istorija iskustv, Lenjingrađ 1933.), kao i polušaji sištemalizacije estetike kod Vinograđova (Obšća teorija iskustva) i T. Pavlova (Obšća teorija na iskuštvoto, Sofija 1938) zavrijedili bi detaljnu analizu a izgleda mi da je takva analiza još uvijek preduslov našeg daljnjeg konstruktivnog rađa, ne sa pukim dellaracijama nego sa stvarnim kritičkim razmatranjem treba ući u naučni (pa i nenaučni) materijal, koji smo zatekli. Ako ništa drugo ta bi nas kritika očuvala od osnovne greške: od sinfeza, koje su u marksističkoj estetičkoj literaturi najčešće nastajale bez dovoljne prethodne analitičke razrađe maferijala, od uopćavanja, koja su provođena u ime opće feorije Umjetnosti. a da prije toga posebne teorije književnosti, muzike, likovne umjetnosti itd. nisu ocrtane niti u svojim osnovnim obrisima. Na konkretnoj realnosti Tih specifičnih umjetničkih vrsta Jomile su se sve shematične postavke, odnosno ove su ostajale sterine i tuđe toj realnosti specifičnih umjetničkih izraza, Osšsobito su nefigurativne (ekhspresivne) vrste kao muzika i arhitektura bile težak kamen kušnje za sve shematičnosti nastale teoretskom dedulcijom više iz knjiga, nego li iz samog opažanja. Naravno. iedva da je moguće započeti ikakav posao bez nekih općenitih dedulktivnih noštavaka, bez nekih osnovnih određenja i poimova o umjetnosti; to, međufim, nije ni pofrebno. jer marksistička estetika već posjeduje ta osnovna određenja. koja se, ako jih ne shvatimo vulgarno i simplicistički, kako se fo česlo čini, mogu korisno upofriiebiti. Ono što bih želio naglasiti je slijedeće: ne može se jedan doista naučan i zaokružen sistem opće teoriie umjetnosti izgraditi bez posebnih teorija umjetnosti, ne mogu se iz umjetničkog materijala iz vlačiti konačna uopćenja i najosnovnije zakonitosti prije nego što budu pro-

učene i određene zakonitosti,. hidtorijskog razvilka i stvaralačkog procesa

u pojedinim umjetničkim vrstama. Ulvrditi kvalitete zajedničke, napr. arhitektonskom, muzičkom i književnom izrazu može se tek nakon što je taj izraz proučen i osvijetljen u svojim posebnim kvalitetama.

U tom svijetu trebalo bi, po mom mišljenju. posmatrati i »Teoriju knji-

magle i nekakve sitne kao mreža, razuđene kiše koja se upija u svako vlakno odijela. Nikoga na cijeloj njenoj dužini osim nekih pasa što sa neravnog i iskrivljenog trotoara zamiču u sporedne, mračne ulaze i u noćnoj tišini čuje se negdje, daleko, korak bezbjednosti kako ravnomjerno gazi. Korac: odjekuju po cijelom gradu i miješaju se sa metalnim otkucajima gradskog tornja. Sat spušta svoje tegove za mjerenje vremena na trotoare i krovove i u srca usamljenih i žalosnih ljudi koji traže utjehe i staništa u ovoj majskoj noći, ali ga ne nalaze. Bolnička vrata su zaključana. Sve spava, Tek u ponekom prozdru žuti se svijetlo, vjerovatno kod teških bolesnika. U prozorima gdje leži njegovo dijete nema svjetlosti. Čitavi paviljon jezivo 66 ocrtava u polumraku i njemu se odnekud čini da liči na potonulu lađu iznad koje se nočni talasi klobučaju i zaklapaju. . O, biće valjda bolje i naći će se smjeli ronioci da dječije interno izvuku iz dubina dna i da se sva ta djeca odazovu smijehom i zdravljem sa vesele klavijature njegovih prozora.

U samu zoru uvukao se kao lopov u paviljon. U velikoj sobi sa nekih dvadesetak kreveta, majke sa djecom, Kako su, sirote, dočekale zoru! Obučene ili poluobučene kaplju nad djecom koja plaču, vrište, trzaju se i odbacuju sa sebe pokrivač svaki čas. A majke stoje satima nagnute blago 'više njih, ne sklapaju oka, jedva nešto jedu, plačući, nježno gledajući i nudeći svoju djecu. Kada je On ušao pola dječijeg internog je spavalo a pola plakalo i kenjkalo. Jedno dijete, je pjevalo u visokoj vatri. Majka je nad njim bdjela, ozbiljna kao smr{ i nekako umorna i umanjena od noči i od sluinji i tuge koje' već danima dube tok u njenom STCU...

Njegovo dijete, zariveno nosićem u jastuk, bilo je nešto mirmo. Izgledalo je kao da spava. Nepomično, blijedo, iscrpeno, Jedva se osjeća da diše i da životnoga daha ima u njemu. Pomilovao ga je po glavi i ponudio mu njegovo redovno jutarnje mlijeko, Dijete je otvorilo oči, sada već dosta izmijenjene i reklo onim svojim poznatim, za čudo istim glasom: »Nje, nje...« što treba da mnači

ževnosšti« Timofejeva, ukoliko oma, bez obzira na sve više ilj manje UusVOjene i poznate dedukcije i određenja, provjerava. dokazuje i eventualno ispravlja ta određenja; ukoliko ona objašnjava mehanizam a) procesa u književnosti i, uslijed toga, u umjetnosti uopće? Ukoliko ona, prema tome. doprinosi izgradnji materijalističke estetike?

I još nešto, što je, čini mi se, isto toliko važno: da li je ovakva teorija književnosti u dovoljnom smislu lhistorij&ka, da lli je ona ostvarila svoj historijski sadržaj kao leorija, koja će moći objasniti ili barem objašnjavati razvoj književnosti u posebnim historijskim ušlovima i mijenama?'

U razmatranju predmeta i uloge teorije umjetnosti (posebne, kao i opće) trebalo bi, po mom mišljenju, poči od osnovnog određenja umjetnosti. kao odnosa &šubjekta i predmeta, tje kao subjektivnog izraza u kojem se

ostvamuje odražavanje objektivno po-

stojećih podataka svijeta i, života. Ako se, dakle, u umjetnosti i U svakoj DOjedinoj umjetničkoj vrsti izražaVa upravo odnos (misaoni i osjećajni) izvjesne sređine prema svijetu i ŽiVOtu, onda je jasno da bi pre amet teorije .umjetnosti treba1o da buđe upravo taj odnos, ta složena relacija stvaralačkog subjekta prema objektu (shvaćenom ne kao puki tema, nego, kao cjelina životne realnosti). Historija umjetnosti trebalo bi da fu relaciju prikaže u &voj širini kao realnost, koja je postojala i minula u historiji; teorija umjetnosti pak, trebalo bi da taj odnos prikaže u njegovom unutrašnjem funkcioniranju, u samom ideološkom i psihološkom mehanizmu relacije, & to mači: kako se izvješna društvena i ideološka StšMm nja sublimiraju u određesadržaja 1

ne kvalitete oblika? Kako se, dakle, u histo" Triji vrši rađanje i oblikova-

nje stilova, po kojima se kulturno-

historijskim, odnosno specifično-umjetničkim | zakonitostima pr ovodi smjenjivanje umjetničkih me-

toda i izraza. Pa tako bi i jedna materijalistička teorija književnosti frebalo da ima svoje težište ne na morfologiji izraza nego na njegovoj genezi. ona dakle ne bi trebalo biti prvenstveno deskriptivna, nego eksplikativna, +#j. ona bi morala nastojati objasniti kako i uslijed kojih društvenih, ideo-. loških i psiholoških uzroka nastaju umjetnički fenomeni historijskih štilova, tipični za svoje vrijeme i za SVOju sredinu. Uvjeren sam da teorija umjefnosti. odnosno književnosti to može učiniti, a da se ne pretvori ni u historiju književnosti ni u đeskriptivnu historiju stilova, a moram priznati da na fai problem gledam prvenstveno sa stanovišta historije i teorije likovne umjetnosti. Ako bi sve posebne umjefničke vrste bile tako teorefski razrađene u konkrefnosti SVO" je historijske evolucije. kroz koju se često osjetljivo mijenjala i funkcija i smisao umjetničke alttivnosti, tada bi &e sa sasvim drugačijom egzaktnošću moglo pomišljati na opće sinteze i određenja unutar jedne materijalističke estetike, Takva estetika bila bi nešto sasvim drugo, negoli su idealističke estetike, vezane redovno uz pojedine filozofske sisteme. i nego li je, na primjer, estetika Tođora Pavlova, apstraktna u svojim postavkama i nehistorijska u svom maferijalu i u svom metodskom postupku. (Nastavak na četvrtoj strani)

da ne može, Već desetak dana je skoOro uvijek tako i da se čovjek zapita od čega ono živi? Dogorijeva, čili, dok se nc ugasi, Jedva se držeći na nogama sagnuo se i pomilovao dijete po kosi koju. je ranije često češljao i raščupavao. Dijete ga je gledalo gotovo razumnim očima kao odyzasla osoba i u jednom trenutku obrnulo se put njega i reklo sasvim iznenadno beskrajno nežnim glasićem »tata«, dodirujući mu rukom bradu. To je bio opet jedan {ežak trenutak. Vraćao je silom razuma navalu suza unutra, kao u neko svoje unutrašnje tragično iczero. Nekolike, ipak, izbiše na oči i brzo zabrazdaše niz lice, bojeći se da ih kakva unutrašnja sila ne povuče natrag. Prekorio je sebe za ovu slabost pred drugima, no zar je slabost imati roditeljsko srce?!

Do ove bolesti dijete je uvijek bilo blago, nasmijano, veselo. Sada je strašno izmučeno. U to majušno +ijelo zabodeno je toliko jgala i uštrcano toliko injekcija, da je pravo čudo kako može sve to izdržati, Zato mu ga je najviše i žao. Sinoć mu je došao i djed sa sela. Dirljiv je bio njihov susret u paviljonu. Suze u stara čovjeka su duboko ljudske i teške. One su zrele, prekaljene, pretočene i iskristalisane kao stara vina, One su posljednji ukras čovjeka. Djed priča kako se njegova sestrica snašl# na selu. Po cio dan se druži sa jednim šarenim feletom, tjera kokoške, češe svinje koje zadovoljno rokću, uva» ljane u trop od kotlova. Ide sa djedom na oranje gdje baca sjeme u brazdu i kopa kosijerom. izuvajući se kao odrasli. Kada je djed pokara za njene nestašluke i neposlušnosti, ona onda udari u Dlač i počne da prijeti kako će sve lijepo kazati svome tati. Ponekad je pomenula i svoga maloga brata sa kojim će da sije baštinu, pokazujući pregršt žutog zrnja u ruci. Jednoga dana zvona su zazvonila na seoskoj crkvi. Mala je zavriskala svojim piskavim, prodornim glzslćem: — Nije to za moga bratića! Je 1, djedo doći će on!...

Janko ĐONOVIĆ

stvaralačikog ·