Književne novine

__STRANA }

· TANASIJE MLADENOVIĆ

ı „NJ

At -- | MNSE n

59 LI we

slanja“ Savez bugarskih pisaca održao OC svoju godišnju skupštinu. Na _- toj skupštini glavni sekretar Saveza, Hristo Rađevski, održao je opširan refžerat na temu »Bugarska literatura u toku .1950 godine«. Hristo Rađevski je · 1 prošle godine podneo sličan referat O stanju h bugarskoj literaturi, pa je

slove, majstor koji majstorski i olako ____Dprelazi preko čitavog niza kontradik| cija, sadržanih i u stvarnosti svoje zemlje i u odrazu — slici te stvar· nosti, naime u književnim delima bugarskih spisatelja. Satelitska psihologija ovog Červenkovljevog mezimca i · vaspitanika izbija iz svakog retka, iz ” Svake rečenice njegovog izveštaja koji bi, valjda, trebalo đa pretstavlja kritičku i estetsku analizu literarne prođukcije bugarskih pisaca u toku protekle godine. U nedostatku bilo koje ____ značajnije misli, služeći se isključivo | Ooskudnim političkim rečnikom, Radev| ski neprekidno vergla jednu te istu, staru i otrcanu, frazu o potrebi korišćenja »golemog iskustva« sovjetske literature i sovjetskih pisaca, O pofrebi »unedravanja« majstorstVa sovjetske, odnosno ruske, odnosno velikoruske književnosti; o potrebi, konačno, popularizacije i propagande gsovjetskiF književnih dela putem prevođenja ili »razrađivanja« njihovih rezultata. To je prva i najglavnija briga koju on stavlja na dušu bugarskim književnicima. Druga, isto tako velika briga i zadaća, koja bi trebalo da stoji iznad svih drugih domaćih briga i zađaća, jeste razrađivanje tef me »o sovjetsko-bugarskom prijateljstvu«, motiv ljubavi i zahvalnosti, idolopokloničko veličanje »oslobodilačke« misije Sovjetskog Saveza i sovjetskog mukovodstva, kao jedna od, osnovnih tema, ikako to Radevski formuliše, u »stvaralaštvu naših (bugarskih) pesnika«. Treći lajtmotiv koji se Drovlači kroz ceo referat jeste zahtev da bugarski pisci vođe meprekidnu i &istematsku »borbu za mir«, što s jedne strane znači, hako se tamo eleganino kaže, »razobličavanje titovskih bandita, grčkih monarho-fašista i turskih reakciomara«, a 8 druge, i opet, — ve·ličanje »miroljubive« uloge Sovjetskog Saveza i njegovog bloka. Ako tome dođamo nabrajanje naslova dela pojedinih autora, popraćenih sa po par fraza o socijalističkom realizmu, o potrebi da se »izučava život« vlastitog naroda i život »ljudi koji kreću mapred nacionalnu istoriju — gde se opet pojavljuje kao »nezamenjiv pomoćčnilk« »velika sovjetska literatura« —, onda bi to bilo uglavnom &ve što sadrži više nego šturi referat Radevskog. .

Čitajući ovaj kukavni đokumenat,

čovek ne može nikako da se otme utisku da je sve to što je tamo izloženo nadđugačko i naširoko o bugar-

skoj Književnosti i bugarskimg.književnicima pisao stranac a ne Buga-

rin, Jer čega tu ima bugarskog, osim

što je izgovoreno i napisano bugarskim jezikom? Pa ni taj jezik nije

više jezik Boteva, Rakovskog,. Levskog, Karavelova, već pretstavlja nekakvu satelitsku varijantu one sive i dosadne sibovštine koja ubija i duh i svaku pravu i slobodnu ljudsku mi-

sao! Čega ima bugarskog u ovom monotonom fraktatu u kojem se pledira

za vulgarnu i hiljadu puta vulgarizovanu tezu — koja je u samom Sovjetskom Savezu, tom uzoru nađ svim uzorima, dala više nego porazne rezultate — da literatura, u doslovnom

i bukvalnom značenju te reči, treba

da se orijentiše na isključivo služenje praktično-političkim ciljevima bugarske države i bugarske vlade, u oO~

vom konkretnom slučaju vlade ruskog gubernatora Červenkova? Prepisiva-

nje izanđalih političkih šema iz SOvjetske dnevne štampe i sovjetskih časopisa o tome šta je literatura, če-

mu ona freba đa služi i kako se falsifikuje pravi i istinski život pod fir·-mom socijalističkog realizma — to je

ono što preporučuje Radevski i njemu slični satelitski književnici, koji za-

| vađuju svoj hleb služeći sovjetskom hegemonizmu. Razume se, čitavu .ovu rabotu oni pokušavaju da zamaskiraju i prikriju površnim i istrgnutim cjtatima iz marksizma-lenjinizma koji imaju opšti, principijelni značaj. Me-

_ đutim, o njihovoj primeni, ako se želi 1 ostati na muarksističkim pozicijama, potrebno je tek diskutovati i pisati, "imajući u vidu uvek određenog pisca i određeno delo, kao i uslove pod Rojima ·jeđan pišac radi, pod kojima je jedno umetničko đelo nastalo. od mera kominformovskih falsifikatora ____ najviše i najteže je dosad stradala po: ži | _gnata Lenjinova postavka o partijnoži "Nr iGFature. Ovaj istoriski Lenjinov __ gahtev,kojiza svakog istinski napredmog pisca ima duboki metodološki čaj, postao je u rukama sovjetskih eologa i teoreličara i drugih satelit-

ekih književnih · papagaja pravi pa-

_ ubijanje i uništavanje realizma i realističkog metođa u umetnosti. _ Rađevskom čak ni to, čak ni taj paravan nije potreban. On za svoje stavove i ne traži nikakvu »teoretsku podlogu«, već se zadovoljava sa SVe_ ga nekoliko fraza iz dnevne štampe 1 dnevne propagande. On je čist prakti_ čar koji je dobi» određeni praktični zadatak od rukovodstva bugarske partije da — po sovjetskom uzoru i "šablonu — očita bugarskim književnicima lekciju i saopšti im nova zaduže nja, a oni neka se posle misle kako će i na koji način da ih realizuju. 1 samo radi tih ciljeva, on, onako kao usput, daje u svom referatu i neku fobožnju analizu prošlogodišnje književne produkcije u Bugarskoj. Inte-

O edavno je, na dan 18 i 19 juna,,

postao pravi majstor za ovakve po-

ravan, iza kojeg se odvija bukvalno_

„Kvantitativno zahvatanje” ili Dbugarske

resanina je ta »analiza«, jer, i onakva kakva je, pruža čitaocu više nego poučan prime? o teškom i jadnom položaju u kome se danas nalaze bugarski pisci i bugarska književnost,

Konstatujući na samom početku svog referata da je bugarska literatura u prošloj godini pokazala »pohvalnu književnu plodnost — najobilniju posle oslobođenja od fašizma«, da se njeni uspesi ogledaju u kvantitativ· nom zahvatanju (sic!) onih tema »koje su osnovne za našu literaturu«, da, i pored prigovora da pisci zaostaju za tempom pretvaranja zemlje iz kapitalističke u socijali.„tičku, oni u »značajnom delu svojih knjiga zahvataju baš one probleme koii živo interesuju narod«, Radevski prelazi zatim na nabrajanje tih i takvih dela i pisaca. Deli pohvale za „»kvantitativno za-

' hvatanje« aktuelnih tema, odnosno za obradu dnevno-političkih parola bugarske partije, Andreju Guljašku za roman *M. 7. stanica«, Krumu Grigorovu za zbirku pripovedaka »Pretsednik selsovjeta«, Angelu Karaličevu za knjigu »Narodni zaštitnik«, Nikoli Stojkovu za knjigu »Seosko srce«, Ivanu Marinovu za knjigu »Rudari«, Nikoli Marinovu za knjigu »Beli dom rudara«, Veselini Genovskoj za knjigu »Svetlost«, pa zatim ističe i sledeće pisce i knjige koje obrađuju motiv »borbe za mir«: Mladena Isajeva za zbirku »Zvezda mira«, Nikolu Furnadžijeva a zbirku »Veliki dđani«, Panteleja Matejeva za »Poemu o miru«, Ivana Milčeva za zbirku »Mesto mira«, Mariju Grubešlijevu za zbirku »Zastave«, Božidara Božilova za zbirku »Agitator« i Nikolaja Marangozova za zbirku »Živa legenda«. Ovoj grupi dodao je još »Paket iz Amerike« ođ Svetoslava Minkova i »Gospodu sa Zapađa« Pavela Spasova, pisce i knjige, koje, kao *to i naslovi kazuju, obrađuju »internacionalne« teme. Sa naročitim oduševljenjem, međutim, govori Radđdevski o onim delima koja obrađuju »temu borbe naroda protivu fašističkog jarma u bliskoj prošlosti«, tvrdeći da ona pretstavjlaju »najveći stvaralački uspeh u prošloj godini«. Tu, pored zbirke stihova »Dunavsko proleće« od Aleksandra Muratova, pominje i romane Živi pamte« od Kamena Kalčeva, »Put« od Stojana Daskalova, »Rodna zemlja« od Nikole Marinova, »Henoji Belice« od Marka Marčevskog, »Ratni drugovi« od Aleksandra Girginova i povest »U polju« od Pavela Vežinova. »Kao što se vidi — zaključuje Radevski — od svih osnovnih tema našep vremena borba protivu fašizma u bliskoj prošlosti zauzima najviše mesta u našoj literaturi. I razumljivo, jer je to teren koji su naši pisci najbolje proučili«. Gde su lo proučili, kad su proučili i Rako su to proučili pomenuti bugarski pisci, da li na bojnom polju, gde nisu nikada bili, ili u bifeima i kafanama sofiskim, u kojima su za sve vreme okupacije ispijali mirno i spokojno špricere, — o tome nam Radevski ništa ne kaže, kao što nam ništa ne kaže mi kolike je razmere imala ta »bonba protivu fašizma u bliskoj prošlosti«, o kojoj se danas prosto »vezu« toliki romani i pripovetke po narudžbini Červenkova i kompanije? Ono ni Lav Tolstoj, reći će neko, nije lično učestvovao u borbi protivu pohoda Na poleonovog, pa je ipak napisao najbolji roman u svetskoj literaturi »Rat i mir«. Zašto to ne bi bilo moguće i bugarskim piscima? I zaista, mi im to pravo ne odričemo, ali im odričemo pravo, i u političkom, i u moralnom, i u svakom drugom pogledu, da blate narodnooslobodilačku borbu naroda Jugoslavije, dok istovremeno izmišljaju nekakve svoje herojske podvige i zasluge u prošlom ratu, u kome su takođe bili samo sateliti — tađa, doduše, nemački.

Naslovi knjiga koje smo gore citirali vrlo su ilustrativni. Oni upravo frapanitno pokazuju ,svakome koji je iole upućen u taj problem, da je savremena bugarski literatura u dlaku pošla istim stopama kojima danas ide i sovjetska, pa je prosto nerazumljivo jadikovanje Radevskog o »nedovoljnom proučavanju stvarala&. 'g metoda« sovjetskih pisaca. Ili. , misli da bi bugarski pi balo jsšključivo đa se bave sovjetskim i ruskim temama, kao što se to desilo sa prvim bugarskim umetničkim filmom, kao što se to đešava već i sada sa dobrim delom bugarske književne produkcije? Ta, zar i njegova vlastita opaska o »kvantitivnom zahvatanju« aktuelnih tema ne govori isuviše glasno o tragpičnoj činjenici da bugarski pisci danas, hteli ne hteli, moraju da obrađuju, ako žele da žive, sve oMO što im se kao školskoj deci zada, bez obzira na kvalitet, bez. obzira na umetnički nivo i umetničku uverljivost takve literarne nedonoščadi, koja se tamo kod njih sasvim ozbiljno krste romanima,. pripovetkama, povestima i pesmama! Sam Rađevski „idući linijom

svojih vulgarnih dijalektičkih shvata-

nja, direkino i doslovno kaže da ~kvantitek stihova iz mnogih razloga prerasta u kvalitet« A pošto je dijalektički zakon o prelasku kvantiteta u kvalitet za sve marksiste opštepriznati zakon, pa i za novopečenog »marksistu« Radevskog, onda se može desiti i to ·čudo dai gorepomenute loše knjige postanu jednog dana — dobre. Sve je moguće u zemljama koje žive i cvetaju pod »mudrim rukovodstvom«; sve što zaželiš ostvaruje.se, kao u onoj satiri »Mrtvo more« od Radoja Domanovića! Tamo su uspevale, po želji autora, po dve-tri žetve gpodišnje, u saksijama su cvetali ženski šeširi i drugi luksuzni predmeti, svaki punoletan Srbin je po ustavu imao pravo na pet hiljada (predratnih, starosrpskih) dinara godišnje penzije,

/

———————= KNJIŽEVNE'NOVINE

literature

koja se prema potrebi mogla i pove. ćavati, a ovde, u bugarskoj literaturi, po želji njenog glavnog »inspiratora« Červenkova — koji je, majmunišući Staljinu, odjednom postao stručnjak za sve — Bugarskom teče med i mleko, i samo bugursk' pisci treba da »zahvate« taj problem:, pa će serijski poteći — sjajna umetnička dela!

Ali, sudeći po referatu samog Radevskog, ne ide totako glatko, kao što bi moglo kad bi svi bugarski književnici ,kojom srećom, imali — rusku pamet. Teme su feme, a obrada je obrada. I Radevski, doduše prilično diskretno jer se pre svega moraju konstatovati »uspesi«, uzdiše i jadikuje nad pravim stanjem stvari, i »samokritički« primećuje da Furnadžijev, na primer, ne pokazuje dovoljan »optimistički odnos prema životu«, da Nikola Stajkov u svojoj zbirci daje selo »spolja«, da »pokazuje šematski odnos prema događajima«; da poezija u celini pati od otsustva »visoke političke str"sti«, da se u njoj oseća »ravan ton«, da je ta »monotonija zahvatila celu produkciju«, da pesnicima »nedostaje emocionalna toplota« i, na kraju, da se oseća nebrižljiv odnos prema radu na stiku«. O romanima, koje je pre toga svestrano hvalio, Radevski će nešto kasnije, reći skoro isto, tako da sam sebi skače u usta. A, po svemu sudeći, i autori pomenutih romana vrlo često su se nalazili u situaciji da, stvarajući po narudžbini izmišljene likove i događaje, sami sebi skaču u usta, da im se, tu i tamo, omakne slučajno prava istina, pa je Radevski prumuđen da negoduje. Glavni junak u romanu Kalčeva Šloser »koji pretstavlja organizirajuću partisku snagu« — nije dobro prikazan; on »umalo što nije — veli Radevski — neki fenomen, jer ga ne vidimo u svakodnevnom zradu«, što je za nas, Jugoslovene ,razumljivo, jer te »organizirujuće snage« u Bugarskoj jedva da je negde i bilo! U romanu, pak, Stojana Daskalova glavni junak Garčo — o užasa! — »umesto da je s narodom, stalno beži u skrovište koje se nalazi u špiljama planine Balkan i, šta više, u najteže vreme za partiju, plete košnice!• Razume se, Radevski samo što ne proplače nad ovom »netipičnošću«, a mi smatramo da bi Da-

IVO FRANGEŠ

„ravan toy”

skalovu, ako ni za šta drugo a Omo zato Što je, makar i slučajno, odvalie istinu — trebalo dodeliti dimitrovsku nagrađu! Ta, on je pravi pretstavnik i nastavljač bugarskog realizma! A biti danas realist u zemljama »pod mudđdrim rukovodstvom« — pravi je heroizam. | Ovakvih i sličnih •realističkih« de-

talja ima i kod drugih autora. O to ·

me nam priča sam Radevski, a da to, kao ograničeni sovjetizirani ideolog, i ne uviđa. U delu Ivana Marinova, na primer, oseća se »šemafizam i zamenjivanje radnje autorovim opisima«; »život rudara — nastavlja Radevski — ipak nije prikazan u toj priči, nije prikazana ni borba za stvaranje stalnih ruđara«. U povesti Nikole Marinova, opet, »nije istaknuta pre svega organizirajuća uloga subjektivnog faktora«; »otuđa čudotvorstvo racionalizatora Zlatka«, U romanu Genovske, »uprkos pravilne idejne usmere nosti«, oseća se »knjiškost«. A u romanu Andreja Guljaška »glavni junak Jevstatij Pavlov dat je statično niti se koleba niti se razvija; uopšte, pozitivni junaci Guljaškog su dati mnogo slabija u upoređenju sa negativnim«. I, najzad, posle svega, Radevski zaključuje — vršeći poslednje uskakanje u svoja vlastita usta — da celokupna prošlogodišnja književna produkcija pokazuje: »slabo poznavanje života i ljudi i još uvek slabo majstorstvo u radu«.

Pa šta je onda, da se zapitamo, dobro u prošlogodišnjim ostvarenjima bugarskih pisaca?

Pa, eto, — da se vratimo na početak ovog članka — to što je u prošlogodišnjoj poetskoj produkciji, kako bi to Radevski rekao, »Sovjetski Savez ušao kao jedna od osnovnih tema na ših poeta«; to što u prozi nije samo šire zahvaćena borba protivu fašizma. već je »podvučena i uloga Komunističke partiie i blagotvorni uticaj Sovjetskog Saveza u toj borbi«, to što su u filmu »Uzbuna« »prikazani visoki moralni kvaliteti boraca i pomoć Sovjetske armije«...

Jadni Hristo Radevski, koji je dobio nezahvalnu ulogu da od crnog stvara belo, od laži istinu. Jadna bugarska književnost. Jadni književni sateliti.

- Mirko BANJEVIĆ

KAPI

U dara kap po kap sa toploga juga

u moje prozore,

duši mi nespokojnoj, gdje je žalba duga,

da se otvore.

O kapi, o moje kapi s vjetra neđogledna

u čas ponoćni,

kako ste nadošle kao četa nepobjedna

u hod moćni!

4 Sve se to u meni zbiva sađa tako

ko iznad oblaka,

da puštim i ruku i olovku lako

poput bistra zraka.

Nijesam nemiran da istrajem u želji

ko vaši udari —

no se duh zavrtio ko vreteno prelji,

ko kla&š na izgari.

Briznu osjećanja, što me gone hukom

ko nagle bujice,

i pohitao sam, stao nad oblukom

da čujem ulice.

po betonu pljuska:

Svelo se na ritam što to pađa & krova,

biće niska redova moja opet nova,

za izraze uska,

Svaka riječ i slika po prostoru bijelom,

ko blijedo Jlice,

primiće ih gorke -— ko vremena prelom,

kao nove svice.

Kap se po kap štapa bnitko, neoštupno

usred suva bola...

O kako je i grad padao tako krupno

kraj moga jarbola!

Krenule bi lađu da se nađu čudom,

kapi moje &teku,

što su navirale u svijetlu rudom

ko trak niz rijeku.

Noć prolazi, tama navaljuje zidom

da nestane daha,

ko trenutak tišime kad zabvidi bridom

šnažnoga zamaha.

daj mi duhu moći do gomskoga visa

gdje ori stihija,

gdje će izroniti moj stih — sjekli vrisak

put &viju visija.

ete.

w

MAVCOWIJEVI „VJEBEMVILE

(Izdanie „Zore” Zagreb, 1951 g.)

'

iPuzepe Manconi

a temu Manconijeva romama »Vjerenici« možemo mime duše kazati da je »vječna«. .Zaljubljenika, koji treba da pretrpe nebrojene muke, da se bore svim snagama dok ostvare svoje želje i prava, pune su književnosti još od prvih početaka na Orijentu. Motiv je star

koliko i sam svijet. Tu femu obilno

obrađuje i takozvani grčiki erotički roman, prva forma evropskog romana u prozi. Međutim, u tim je. »vječnim« temama najzanimljivije ne ono što ih spaja, nego ono po čemu se međus0oibno razlikuju, Tako se, primjera radi, mogu »Vjerenici« uspoređivati s bilo kojim od tih romana, uzmimo s »Doživljajima Hereje i Kaliroje« od Karitona Afrodizijskog. Što udara u oči? Na prvi pogled, tematski, sličnost neobično velika. Pa ipak, ražlike su znatne. Ono što grčkom erotičkom romanu nedostaje, dramat'čnost, u Maconija ima na pretek. Grčki roman iznosi nemile događaje, ali ih samo nagomilava. To nije povijest ometane ljubavi, to je samo mnjena kronika.

Otuda je utisak ma današnjeg čitaoca.

mlak, neuvjerljiv, nekako dvodimen– zionalan, pljiomat. Jednom riječju, dramafičnost, ukoliko je ima, tek je na površini; kod Manconija, naprotiv, drama je u dubini događaja, S dnuge strane, Manconijev roman nije »erotičan«, u jevbkinom, vulgamo-naturalističkom smislu riječi. Grčiki je eros kod Manconija posve knristijaniziran, Pojam o Amoru, kao opasnom, lukavom božiću, koji se zabavlja zasipajući ljude svojim oštrim strelicama, posve je stran Manconiju. Manconi nije renesamsni mego reformatorski duh, on nije razdragan, nego zamišljen, nije vedar, nego turoban. Erotska, ljubav nema nikakvih zadataka u toj utilitarističkoj viziji ljudskih strasti i osjećaja. Ona je kadgya samo odvraćati od glavmog cilja (drugoga svijeta), i zato je treba ukloniti, zatajiti. Pokoravajući se tom etičkom makijavelizmu, Manconi u svome romanu na likuje slikaru, koji bi, doduše, htio da naslika akt, ali neprestano odvrće oči od modela i krpom ga prekriva, pa

slika sve oko njega i na njemu, a izbjegava da za volju nekog višeg cilja — koji je izvan teme i njezina Osnovnog zadatka — naslika sam model. U Manzonijevu Infernu — za Trazliku od Vergilijeva ili Damteova, ne bi ni spomena bilo onima, koje je savlađao durus amor. Za razliku od prezrivoga Vergilijeva poziva Danfeu guardđda e passa, Manzoni še ne bi ni osvrnuo na njih. Okrenuo se i otišao.

Zašto se, dakle, Manzoni odlučio upravo za tu temu? Govoreći o tome sa svojim pastorkom Stefanom Stampom, rekao je on i ovo: »Pomislio sam da bi to (ometano vjenčanje — I. M.) bio dobar motiv za roman, koji bi kao grandiozni finale imao kugu, što sve stavlja na pravo mjesto. I odista, ta je kuga — ikako veli don Abbondio bila dobra metla. Pomela je sve što ne valja, pokupila i ponekog pravednika (oca Kristofora, na primjer), ali samo zato da ga u zasluženoj slavi digne uz desnicu božju i još jednom pokaže, kako bog svojih ne ostavlja.

Kao dosljedan „pjesnik neznajnih ljudi i sitnih životnih radosti Mamconi je ipak izabrao neuglednu i naoko siromašnu temu. Ustvari, ona se proši~

_ Tila na cijelu jednu epohu, cijeli je-

dan narod; ne samo u vremenu u kome se radnja odigrava, nego — što je prirodno — i u vremenu u kome au-– tor živi. Politička situacija Lombardije u sedamnaestom stoljeću, s izravnom vlašću i prevlašću jedne neprijateljske sile, nije se gotovo ni po čemu razlikovala od situacije dvjesta go dina kasnije, kad je Mamnzoni pisao roman. Osnovna razlika povlačila se među ljudima onda kao i tada na odnosu: potlačeni i tlačitelji. S toga je h'storijskea građa postajala sve Žživotnijom, napajala se sve više patriotskim zanosom. Ma koliko zabavlien vrhunaravnim i nadzemaljskim problemima, Manconi je bio povučen u vrtlog suvremenosti i nužno davao odgovore i na aktuelna pitanja. Možda je takav fip literature, »čist«e 5

. vjersko-moralnog gledišta, najviše i

pogodovao situaciji, zadajući ozbiljnih briga cemzuri cesarskog i Kraljevskog apostolskog „veličanstva. I #Ččž\aista, Austrija nije mogla hišta protiv pjesama kao što su Svete himne, od kojih Duhovi u dogmatskom religioznom ruhu propovijedaju kost, pravdu i slobodu među narodima. Sve su tQq posledice Revolucije, koja je zakucala i na talijanska vrata.

Društvenoj obnovi i jačanju talijan-

ske nacionalne svijesti odgovara movi roman, koji se razvija u dva pravca:

. prema prošlosti i prema sadašnjosti.

S jedne strane, povijesni roman s bolitičkim karakterom, koji poziva na oslobođenje domovine. S druge Strane, socijalni voman, koji opisuje Stanje potlačenih slojeva } moralno analizira suvremeno društvo, Taj je nastao kasnije; ali su, negdje oko 1830 godine, krenulj istim pravcem, »Vjerenici« su odraz loga stapanja, U njima ima elemenata i jedne i druge struje. Oni su i historijski roman i ujedno

»roman de moeurs«, analizira prošlo- .

jedna-

sti i kritika sađašnjosti. U svemu tome Manconiju je od neprocenjive pomoći bila njegova neprestana, neugasiva težnja za istinom i tačnošću. »Na&tojao sam da točno upoznam i vjerno oslikam epohu i mjesto u kojem sam smjestio svoju povijest. To je sve što vam mogu po savjesti reći«, — piše on svome prijatelju PFrancuzu Fomwielu. Treba li. još što? Upoznati vrijeme i vjerno iznijeti pozornicu na kojoj se zbiva radnja, nije li to temeljni postulat realizma?

Sadržaj romana gotovo đa ne treba ni ispripovijedati, toliko je jedmostavan. U svojoj kršćanskoj poniznosti Manconi nije ni htio izabrati neobičniji motiv. Vjerenici su tema kakvih ima na pretek. Dvoje mladih ljudi vole se, hoće da se uzmu, Jedan nasilnik, pripadnik svemoćnog vladajućeg sloja, sprečava to, zaslijepljen prljavim „požudama. Nakon nebrojenih muha, u, kojima se ogleda vještina pisca đa na temelju sitnih podataka izgradi široku moralnu viziju života, zaručnici ostvaruju svoj cilj, i roman se nakon silovitog bubnjanja i gromoglasnih truba sklada u tihe i tople note obiteljske sreće... To je sadržaj. Sve ostalo sačinjava roman.

Stav autora prema vlastitim jumacima i kriterij po kome ih bira najbolje se ogleda u Maconijevim riječima, prema kojima čovjek svoju pre-. vlast nad čovjekom može iskazati jedino time što mu služi. To evanđeosko uznošenje siromašnih duhom, onih koji žeđaju pravde, onih koji su krotka i ponizna srca — sve to Dpokazuje da je Manconijev ideal života i pravednosti bio vizija poslednje večere, kad bogočovjek pere noge apostolima svojim. To vraćanje u prošlost, ta duboka vjera da se mogu Ostvariti prakršćanski ideali — sve {o pokazuje da Manconi na kommpleksnu političku problematiku nije gledao 'stvarnim okom. Njega je obraćamje, polkrijepljeno bogatom lelktirom framcuskih moralista osamnaestoga stoljeća, odvelo na put sitnog, zanatskog realizma detalja. U njima je nemadmašiv. No buđući da je život shvatao isključivo kao pripravu za pravi „istinski život u Gospodinu«, Manconi je nužno svoje ealističke rezultate sta. vio u službu ideologije. Po svom javnom &štavu, Mamconi je bio apolitičk“, upravo natpolitički kiršćanin; po svom umjetničkom stavu, moznalist i učitelj. U njegovoj slici svijeta oboje dolazi neobično snažno do izražaja. Valter Skot producira svoje serije historijskih romana u doba kad je engleska novčarska buržoazija potpumo ovlada-– la svjetskim tržištem. Mamconi je sin potlačena .maskomađana mnarođa, pripadnik siromašne, neošlobođene buržoazije, tipičan propovjednik sitnoprađanskog morala, Skot je prvi taj mali, svakodnevni Život podigao do dostojanstva umjetničkog motiva (u tome mu je veliki prethodnik Servantes). Manconi je prvi u talijanskoj književnosti koji je taj život stavio iznad plemićkog, prvi je zavirio iza službene maske taMcozvamih velikih ličnosti i naslikao ih u njihovoj intimnosti izvan okvira, u kojima ih obično gleda oko priprostog smrinika, Me-

reškovski se ljutio, što Tolstojev Rat i mir ponižava njegove idealističke velikane i što se pretvara u egzaltaciju fukare, I Manconi ponižava velike ličnosti, ali pred licem Gospodnjim. Svi smo mi, i mali i veliki, u moći nebeskoj, i smisao života upravo je u toj špoznaji: don Rodrigo, Bezjmeni i Gertruđda najbolji su dokazi, Pa ipak, iako pjesnik mirne katoličke rezignacije, pune povjerenja u providnost božju Manconi je posve opravdao M'oskolovu izreku, prema kojoj pjesnici, a kad pozivaju na mirenje sa sudbinom, otvaraju rane srca, ispunjujući ga Odviše snažnim gamucem.« Iz »Vjerenika«, kao i nekad iz Danteove »Komedije«, izviru sva lica poznije talijanske WKnjiževnosti, čitav repertoar Verističkorealističkog Otočenta. Zola je De Amičisu posve točno odredio karakter Manconijeve umjetnosti: »Manconi je bio hrabar, ali razborit u svojim hrabrostima« — ponovivši tako i dopunivši Geteov sud, prema kome Manconi »ni sam ne zna, koliki je pjesnik i kakva ima prava«. Manconi je, međutim, znao i jedmo i drugo, ali je: svoja prava žrtvovao ideologiji, »hrabrost« »razboritosti« rekao bi Zola. Govoreći o dramskoj poeziji, Manconi je u jednoj poslanici napisao kako je mjen zadatak »objasniti što su ljudi osjetili, htjeli i prepatili, i to pomoću onoga šio su UČinili«. Ima toga u »Vjerenicima« na svim njihovim dramatskim mjestima. Ali taj roman — po Manconiju ima još jedan zađatak. Mogli bismo reći da je suprotan onome što je Gete kazao za &avoga F au sta: »Vom Himmel durch die welt zur Holle« Mam-

, coni je krenuo od pakla kroz svijet

do raja. Sve to što je u romanu raj, odnosno pakao, ostalo je više mamje apstraknto i racionalno: svijet je, međutim, uspio potpuno. Prepustivši taj teološki bipolaritet onima kojima je povjeren, današnji će čitalac maći u Manconijevim »Vjerenicima« dubok, iskren i uzoran realizam, zanosnu oreolu svake velike umjetnosti, (Odlomak)

(Rad Miloša Bajića)