Književne novine

NIN

_

GODINA IV, BROJ 44

Mosa PIJA DE

BEOGRAD, 24 NOVEMBAR 1951 GOD.

ZIVI DATUMI ISTORIJE

Pokazalo se politički pametno a O” secajJno pravicno Šlo Je O desetloj godišnjici opšteg narodnog oružanog uStanka izbegnuto da se odnekud odoz” go autoritativno ustanovi neka opšta proslava za celu Jugoslaviju o nekom proizvoljno izabranom „datumu koji bi imao da bude skupni izraz mnogobrojnih vremenski i prostorno rasutih pojedinačnih dogadaja ı činjenica, a sam ne bi bio vezan ni za koji određen događaj. Sasvim, aosledno, nisu bili za'ovo uzeti u obzir ni već prihvaćeni i naviknuti datumi godišnjih proslava ustanka u pojedinim našim republikama, Umesto toga ostavljeno je inicijativi samih ljudi'svakog mesta i kraja da u proslavama vezanim za njihove sopstvene slavne datume, u obimu i u formama koje sami nađu, ozive uspomenu, il; tačnije reći proslave živu uspomenu na dogaaaje značajne za njihovo mesto ili kraj. Tako je proslava, umesto da dobije neki simbolički i uopšteni karakter, postala sasvim konkretna, svoja &ODpstvena za ljude wvakog ustaničkog mesta ili kraja, prisno svoja i bliska svakom, ponosito obeležje svoga doprinosa opštoj narodnoj stvari, mnogobrojna i ne jedna, sa svom Onom raznovrsnošću koju određuje „pošeb· nost onog konkretnog događaja Koji u G6vesti naroda odredenog kraja naj” bolje izražava njegovo sopstveno ustaničko delo: negde neka prva oružana akcija, rušenje nekog voza ili likvidacija neke žandarmeruijske stanice, negde osnivanje partizanskog odreda, neki slavni boj, oslobođenje nekog mesta ili ustanak čitavog kraja. I baš je to učinilo da opšti karakter narodnog ustanka iz 1941 godine dođe do punog izražaja, da Ustanak bude proslavljen na način najbliži njegovoj &tvarnosti. Baš time je proslava, umesto da se od nje napravi neka veštalćka državna svetkovina, postala duboko narodna, kakav je bio i sam Usta” nak. Dooma se vako, u usiovima mirne izgradnje, najneposrednija i najsvečanija almoslfera jedne opšte Simbolične reprize godine Usštanka, To nije samo praznik, samo proslava, to je ponovno proživljavanje Ustanka u njegovom postanku i razvijanju.

Ima u tome još jedan značajan izglea. [pouka. Pokazuje se daima isto rijskih datuma Koji nisu samo »istorijski«, nisu samo »datumi« koji »pri· padaju istoriji«, koji, iako su »istoTijski«, Još nisu olišli u istoriju kao kroniku prošlosti, Već su još živi i delotvorni, istorijski stvaralački, još pu· ni snage, potsticanja i pokretanja ljudi, jos neiscrpeni kao inotor njihove svesne aktivnosti. I to ne zato što su to događaji vrlo bliske jučerašnjice, već zbog Žive sile neiscrpenog- revolucionarnog stremljenja -koje je u nji. ma izbilo do.svog prvog izraza. Pokazuje se još jednom, na naznečito živ i osećajan način, koliko je narod koji je nosio Ustanak isto onako privržen. i prisutan svojom voljom i svešću izgradnji socijalizma, razvijanju svoje revolucije, koliko je to bio u fazi oružane borbe. A pojava druga Tita me· du narodom u nizu ustaničkih me sta bila je snažni elemenat, 'neizostavni izraz one opšte povezanosti

svih tih pojedinačnih lokalnih zbiva:· ·

nja u veliku opštenarodnu celinu, simbol uloge koju je Kowunistička partija imala kao inicijator, organiza” tor i vođ narodnog ustanka, koju i da· nas ima u napornom radu na izgra· đivanju socijalističkog društva, radu čiji značaj daleko prelazi granice naše državne zajednice. Ništa nije umanjilo ni oslabilo prisnu vezu radnog naroda i komunističkog vođstva. Svakome su jasne volike .teškoće koje smo poslednjih godina imali da savlađujemo i koje još treba da sa. vlađujemo, radnička klasa je svesna težine napora koji se od nje traže, dok se ne dovrši izgradnja one velike osnove koju moramo stvoriti za Skok u bolji, puniji i bogatiji život, svako: me je jasno da bi milijarde koje dajemo za jačanje naše odbranbene po: sobnosti drukčije poslužile za ubrzanje te osnovne izgradnje i za podiza· nje opšteg standarda života, ali sva' ko razume i neporecivu nužnost te žrtve za obezbeđenje naše nezavisnosti. Taj isti wret pritiskuje i druge narode koji žele da se obezbede od preteće agresije, a međunarodna situacija pokazuje da smo mi prvi u pravu da o tome vodimo brigu. Život danas nije ni lak ni odviše veseo, neče mu je teži u ponečemu laki „ona Zapadu, Ali nije bez perspekv e, Na-

protiv. Jasna je i poerspektiva našeg ekonomskog razvitka i celokupnog razvitka naše socijalističke demokratije Zato je + poverenje radnih ljudi u državno ı partijsko vođstvo netak. nuto i čvrsto,

U okviru desetogodišnjice Ustanka dobija i proslava državnog praznika, 939 novembra, posebno obeležje. Deset

godina od Ustanka, — devet godina.

od Prvog zasedanja AVNOJ-a u Bihaću, prvog welikog političkog afirmi. ranja. jedinstvene oslobodilačke borbe naroda Jugoslavije, — osam godina od Drugog zasedanja AVNOJ-a u Jajcu, kada Se oslobodilačka borba rukovođena Komunističkom partijom pokazala kao nepobediva sila i kada je u unutrašnjim uslovima Narodna revolucija odnela konačnu pobedu, kada je na čvrstim temeljima zajed. ničke borbe podignuta nova Jugoslavija, demokratska i {ederativna državna zajednica njenih slobodnih na· roda, — šest godina od proglašenja Pederativne Narodne Republike Jugoslavije. Za nama su, od početka Ustanka do danas, godine teško plodne zbivanjima koja Su tako duboko iz” menila sudbinu naših naroda uvodeći ih u kolosek socijalističkog razvitka, A onda, u. tome nizu Rkrupnih pre kretnica, treba neizostavno dodati: tri ı po godine od raskida s Moskvom. Sva izvornost i. stvaralačka snaga naše Narodne revolucije došle su do &VOF punog istorijskog rezultata upravo & tom poslednjom prekretnicom., Ova nas u suštini nije uputila na neki nov put, već zapravo samo vratila na put koji je bio predodređen samim izvorima i originalnom. posebnošću naše Narodne socijalističke revoluci· je. Ona nas je svojom teškom lekcijom samo učinila do kraja Svesnim našeg sopstvenog puta. Tek ovako vraćena svom izvornom karakteru dobila je naša socijalistička revolucija svoje pravo, originalno i značajno me. sto u savremenim svetskim zbivanjima. Doista je bilo vredno preći taj but razvitka. ||

Na tome putu pripada 39 novembru određeno .posebno mesto, Usred rata svet, je bio stavljen pred činjenicu rađanja jedne nove državne organizaci. je, jedne nove demokratije stvorene sopstvenom snagom naroda, bez pomo ći ı bez tuđeg tutorstva. Zapad se toj činjenici nije mogao oduprefi i on je nju brzo priznao. On se istina još nadao mogućnosti nametanja nekog kompromisa novog.režima s monarhijom, ma da mu je bilo dovoljno jasno da je stari režim u Jugoslaviji nepovtat: no propao. No Zapad je računao na podršku Moskve. Ne bez razloga. U vreme donošenja odluka u Jajcu jav: nost nije anala da &u te odluke naišle na najveći otpor baš u Moskvi, koja ih je osetila*kao »udarac'nožem u le: đa*, kako su se tada izvoleli izrazit; moskovski rukovodioci iznenađeni

njihovim donošenjem. Ali su se i oni morali izmiriti s gotovom činjenicom, naravno tek kad su videli da je nju Zapad priznao. Bes Moskve na jajačke odluke poticao je i iz oportunistič. kog straha od mogućih neprijatnosti sa zapadnim saveznicima, ali svakakc u prvom redu iz nezadovoljstva zbog samostalnosti našeg istupanja, Usudili smo se na tako krupnu stvar bez njihovog prethodnog blagoslova. A mi ih nismo hteli unapred obavestiti u• pravo zato Što smo očekivali da će pokušati da nam pripremljene odluke bar znatnije okrnje. Njihova prva reakcija pokazala je koliko šmo imali pravo to očekivati. A pročitajte opet danas posle osam godina, odluke i?

Jajca, pa ćete razumeti koliko bi zlo

bilo da im je bila okrnjena ma i jedna zapeta. I čitajte ih ponovo svakog bu· dućeš 29 novembra i nikad nećete izgubiti utisak koji one uvek ostav: ljaju, ma #oliko ih.puta čitali, utisak jednog granitnog bloka. od koga se nikakvim dletom ne da odbiti! ni najma-

nje parče, a koji zub vremena čini sa”

mo još čvršćim, Zašto bismo onda bili dopustili da nam kojekakvi di. plomatski računi, prema „kojima mi 'u onom momentu, u onim uslovima borbe i za onakvu stvar nismo mogli! gajiti nikakve obzire, nanesu ma i najmanju štetu? Te su odluke bile

"isuviše osnovne i dragocene za dalju sudbinu naših naroda da bi se bo moglo rizikovati.

Rezerve Zapada i Moskve na novi režim u Jugoslaviji, zasnovan u na” rodnoj borbi i proglašen u Jajcu, na· šle su izraza u preporukama Jaltske konferencije o Jugoslaviji i u poznatom anglo-ruskom dogovoru o podeli njihovih interesa u Jugoslaviji pola: napola. Ostajući verna odlukama iz Jajca, nasodna vlast je sve te rezerve lako savladala demokratskim sred stvima. I svima onima koji i danas pitaju zašto u Jugoslaviji nema više političkih partija, možemo odigovoriti rečima koje je don Kihot izgovorio na samrtnoj postelji, kad nam je bilo |jasno da je bio lud i da više to nije: U gnezđima od ove godine nema više lanjskih ptica. 7

Jajačke odluke pretstavljaju čvrst, nerazoriv temelj današnje Jugoslavije. One su Osnovni izvor našeg novog zakonodavstva, a jasnoćom, preciznošću, istinitošću iztaza i narodskim ka: rakterom svoga &tila one 6u uzor za najbolje napisane naše zakone. Samo je . pobednička Narodna revolucija mogla da nađe tako neposređan i ta čan izraz. I danas-sutra, kad bude došao čas da se iz svih dubokih pro· mena izvršenih poslednjih godina i koje su još u toku, izvuče zaključak donošenjem novog ustava socijalističke Jugoslavije, i onda kad današnji Ustav bude pretstavljao samo u-

spomenu ma jednu etapu razvitka,

odluke Drugog zasedanja AVNOJ-a sačuvaće svu svežinu neizbrisivog zapisa Istorije o osnivanju bratske zajednice naroda Jugoslavije. ,

CENA 15 DINARA

Vladislası RIBNIK:AR

i

0o2900000D0000D0000D0000060D0000D0D0D2000080008O

PIVO KARAMA TIJBVIĆ: BORAC

200D0C660000000082600230000000000000090»%6G0a0n0DrDe060600009000055989090900000006055DG

TITO U BEOGRADU 941 GODINE

Daje li sećanje vernu sliku prošlosti? Kad u svesti oživljujemo minule događaje, stvari ili ljude, da li nam se oni javljaju samo kao asocijacije

na nešto što se zbiva u sađašnjosti i'

da li ta sadašnja zbivanja određuju i prirodu onoga što hoćemo da evociramo, i·izbor pojedinosti koje u sećanju oživljujemo? Ili, u složenome psihološkom procesu, vreme možđa nema ono dejstvo ređuciranja i zamaglJjivanja koje mu se obično pripisuje? Nesumnjivo je, mislim, da vernost slike koju evotširamo zavisi pre SVega od jačine utiska Što ga je događaj u prošlosti učinio na našu svest is kojim je primljen u naše sećanje.

Hoću da oživim uspomenu na druga Tita, onakvog kakvog sam sa znao pre deset godina. Mogu li to učiniti a da nemam stalno pred očima nJegov sadašnji lik? Neće li Tito — današnji čovek, svojom veličinom, značajem i autoritetom, reducirati ili deformisati u sećanju lik revolucionara koga smo, izašlog iz dubina ilegalnosti, sretali u leto 1941? Kad posmaftramo blisku komefu, vidimo je u punom sjaju među zvezdama, ali je potreban napor zenice da pratimo i trag koji na nebu ostavlja — bledu traku, prošlost njenu, koja se gubi'u Svemiru. Hoće. li tako i sjaj Titova imena, u mislima našim, zaseniti ono 'drugo ime — Stari — koje je, za sve koji su ga znali i šapatom prenosili, imalo jedno određeno značenje, nosilo sobom i čvrstu potporu u borbi, i kristalnu, nadu, + u tami tadđanje naše stvarnosti kao visoko dignuta baklja svetlilo nađ plemenitim vizijama budućeg života?

*

Vidim ga na visokoj terasi kuće na Dedinju. Pred njime se, s kraja na kraj, prostire ceo grad, pritisnut oblakom siva praha što se diže sa svežih ruševina. S terase posmatra Beograđ. Njegove oči toga jutra prelivene su senkom fuge. Bol i ogorčenje bili su zajednička osećanja svih nas tih prvih nedelja okupacije... Nemačka

POLOM Va

PI MN:0 KARAMATIJEVIĆ: LI NOREZ,

90000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000900000000000002000000000000DD000D0DOP

motorizovana kolona protuinjala je bulevarom koji se pruža ispod terase i Tito je seo za sto, obasjan suncem. Započinjao je svoj dnevni posao. Znao sam da postoji jedna lažna koncepcija o reovlucionaru-ilegalcu, kao što postoji zastarela pretstava o slikaru s dugom kosom i širokom mašnom na prsima. Znae sam da takav {Tip ilegalca — koji ga tobož samo noću sreće glave skrivene u uzdignuti okovratnik, s debelim naočarima iza kojih set duboko zasađene oči ner. vozno Tlrzaju na svaki šum — živi samo još u mašti slabih reditelja. Znao sam da to nije tako, da je daleko od +toga — poznavao sam mnoge koji su godimama živeli u ilegalnosti. Ali je Tito kao ilegalni borac bio ipak izvan svih mojih a zamisli. Pre rata, , sedeo sam za stolom prema njemu u ljoj zagrebačkoj Mafani,

najživusred dana. Imao sam pred sobom čoveka u-

glađena, besprekorno odevena. kod koga .je, za razliku od mnoge »gospode« koja su nas okruživala, mogla biti upadljiva jedino njegova-u svemu prirodna otmenost. Još onda mi je bila neshvatljiva suverena mirnoća koja ga nikad nije napuštala, ni kada je — govorili su mi — bivao u neposrednoj opasnosti da na svakom koraku bude otkriven... I tada, u maju 1941, na toj terasi u Beogradu, ispred koje su u zaglušnoj buci prolazile nemačke kolone, posmatrao sam ga kako mirmo, bez žurbe i bez nervoze — kao da radi sasvim nevažan posao, kae da se zabavlja — prelistava kurirska pisma i sistematski pali jedna za drugim ona koja su postala nepotrebna, i kako na tankim listićima havtije, širokim potezom pera, ispisuje svoje savete i poruke koje će drugi kuriri nositi širom okupirane i raskomadđane zemlje. Tim ceduljicama, koje sam fadđa, ne sluteći im sav značaj, gledab kako se bele na suncu, pripremana je savremena istorija naša.

Kalo je mogućno, pitao sam se, do fe mere vladati sobom, sačuvati savršenu mirnoću i duševnu vedninu, u takvim muslovima gde se svakog dana -— svake sekunde — živi između života i smrti? Čoveku kome je dozvoljen normalan, dodir s ljudima, koji ima svoj redovan javni ili ma kakav drugi posao i svoje društvene

obaveze — koji se »slobodno« kreće u društvu — takvom čoveku sam ži-

voft nameće izvesnu ličnu disciplinu koje se mora držati. Ali jedan ilegalac, ili zatvorenik u samici, lišen je takvog nametanja discipline spolja. On je ostavljen samom sebi. Mnogi se u takvim uslovima dizolovanosti zapuste, fizički i duhovno. Nisu u stanju da »ispune svoj dan«, dižu ruke od sebe. Treba imati sasvim izuzetno jaku volju, svest o potrebi samoodržanja radi cilja koji se Želi postići, pa moći samome sebi odrediti životnu disoiplinu. Kao što treba imati ogromnu veru u budućnost, pa moći sa uzvišenim mirom podnositi sve fteškoće i sve strahote koje prate život »van

zakona«, I prečistihi· jednom za svag- ,

da sa sobom, s pitanjem sopstvene egzistencije, s problemom života i smrti, — boriti se do kraja za život, a smatrati ličnu žrtvu kao dug koji

"se prirodno daje društvu, radi dru-

štva, za druge, za ideju buđućnosti. Malo je fakvih koji su sposobni da sebe toliko uzvise. Oni koji to postignu, ovladali. su sobom i svojim Žživotom, i švim tegobama koje taj život donosi. Pravo se herojstvo ne ogleda u dobrovoljnom Žžrtvovanju sebe, u žrtvi radi žrtve, (to je bio stav legendarnih proroka i zanesenjaka koji su živeli samo »iznad, života«) — pravo je herojstvo u tome: stajati nad svim

ljudskim patnjama i u borbi za

život biti iznad života... Motorizovana kolona prošla je bule-

varom i s drveća se opet spustila ti-

šina dedinjskog jutra, Odjednom je negde u blizini odjeknuo revolverski pucanj. Navikli smo bili na hitee nemačkih noćnih patrola koje su sebi rasterivale strah. Ali ovaj pucanj u

,

jutarnjoj tišini bio je iznenađan i neobičan. Čovek se instiktivno obazre oko sebe. I Tito je, iznad svojih hartijica, podigao glavu· i oslušnuo. A zatim, kao dete koje sebe uhvati na delu nevina greha, nasmešio se onim svojim olvorenim osmehom iz koga blesne sva vedrina duše, I vraftio se spokojno svojoj kurirskoj pošti... Biti uistinu iznad Života, — ne dati se, ali kad zatreba, primiti žrtvu kao

dug — u tome je tajna, ponavljao sam u sebi. I u tome je istovremeno i objašnjenje zašto je na svetu malo pravih „revolucionara.. Misli su mi

išle, prostom asocijacijom, na zagrebački proces 1998. O tome procesu drugovi su mi pričali pre Tata, Bilo je tako: Tito je bio u grupi optuženih komunista, ali se znalo da ono Što i ga tereti nije velika sivar, može lako biti oslobođen optužbe i pušten ma š&slobodu. Još je nepoznat policiji. Međutim, opšta je situacija u zemlji takva da je, po Titovom sudu, potrebno da Partija učini javnu demonstracijju. I dok se drugi brane, Tito uzima reč i pred sudijama i novinarima drži, u ime Partije, političbi govor, koji ga iz suda odvodi na robiju... Eto, u tome je stvar. Biti iznad života, u borbi

„za život, znači samim fim biti i na

visini svakog revolucionarnog zadatka, dati svoj dug, svoju žrtvu prirodno, kao stvar koja se sama po sebi razume. Za Tita, to je samo jedno od pravila, jedna stranica u knjizi životne discipline koju je svojom rukom, za sebe, ispisao.

Onaj koji je sebi takva pravila nametnuo, ima moći da i drugima organizuje život. Zamišljam stotine, hiljade bezimenih boraca, povezanih nevidljivim nitima s Titom, i kao da gledam kako će ove iste bele ceduljice, koje Tito pažljivo savija između dva prsta, kad krenu kurirskim putevima i stignu cilju ispuniti pojedinačne živote ovih revolucionara konkretnom sadržinom.

U to doba mene je kod Tita i njegovih saradnika najviše zadivljavalo ono što zovemo stil rada i stil života. Lakoća s kojom su prilazili majtežim zadacima; odlučivanje koje nije imalo formu naređenja, već saveta, uputstva, pouke; prirodnost u međusobnom ophođenju wvih komunista, koja milje davala da se među njima osete, nikakve hijerarhiske razlike. A. nada sve, almosfera ljudske povezanosti. Video sam tada da čovek u borbu ne unosi samo sebe, svoje induividualne sposobnosti, inteligenciju, hrabrost, poštenje ili druge vrline, već da pristupa — i da je tako i prihva– ćen — sa svojim ličnim i privatnim životom, da sa sobom posredno, virtuelno, uvodi i niz drugih lica s kojima je vezan, ili je bio vezan, poro= dičnim, prijateljskim ili ma kojim drugim odnosima. Ljudske i moralne vrednosti ovde su prvo merilo. Otuda duboka i stalna briga o čoveku, vođenje računa, do pojedinosti, i o stvarima intimne prirode, Koliko sam puta prišustvovao ispraćaju drugova kojima su povereni teški i opasni zadaci. Za svakoga od njih — pored saveta njemu samom da bude oprezan, da se čuva i kako da se čuva — moralo se tačno znati koga ostavlja kod kuće, u kakvim su prilikama, malterijalnim i drugim, ti koje ostavlja i kako im se i čime može pomoći, Ni mati sina s više brige ne ispraća. Shvatio sam da je ta ljudska povezanost ko= munista, to drugarstvo uzdignuto na viši stepen osećanja, jedan od glavnih faktora koji čine snagu Patije.

Mislim da su . toj neusiljenosti u stilu rada i toj atmosferi drugarskih odnosa prvenstveno doprineli čisto ljudski kvaliteti koji su u samoj prirodi Tilovoj, u njegovoj širok} humanosti, u nikad nepomućenoj lju“ bavi prema čoveku, Mogao je ogromno mnogo vremena da utroši na probleme drugih, ulazeći u suštinu, u,sve

(Nastavak na:2 strani)