Književne novine

oe000000000p000000000000000000Ra0000000000000000000000000000000000000000000008#000000000CG00O00G00000000BO O

BOŠKO VUKAŠINOVIĆ: IZ STAROG BEOGRADA

9000000000006000000D0000000000000000D0000000000%000000000000000000D0000009000000000000D00000DO 9020000900

pojedinosti, tražeći izlaza iz teškoća i

| onda kad se drugima činilo đa nikakva izlaza više nema — učestvujući kad su u pitanju lične stvari, i u bolu i u radosti drugog. To saučestvovanje u svemu izražavalo mu se uvek jasno i na licu, kao u svih otvorenih i neposrednih prirođa, i nikada lice nije moglo da s&klrije njegova unutrašnja reagovanja, ni'*onda kad se očigledno trudio da ih ne pokaže. Kad bi, na primer, otvarao prispelo kurirsko pismo, uvek se moglo, pre no što će išta reći, znati da li je vest dobra ili nije. Ako je dobra, požurlo bi se da je saopšti, da s drugim radost podeli. A kad bi nađ otvorenim pismom, zađubljen u sebe, zaćutao — znalo se šta to znači: neko od drugova negde je nastrađao. Tađa mu se za duže vreme nije trebalo obraćati. Samo taKve vesti mogle su da poremete njegovu suverenu mirnoću...

Još nešto me je u to vreme udivljavalo: s koliko je vedrine, pa i veselosti, bivao praćen svaki rad s Titom, i onaj najteži. N4đ sastancima s drugovima, primećivao sam, satima se moglo raditi u atmosferi punoj Oozbiljnosti (za posmatrača sa strane, i tajanstvenosti), u +išini, bez odveć glasnih reči, — a odjednom bi se začuo smeh. To je bio znak, ne da je rad završen, već da je samo ono glavno svršeno, da je odluka načelno doneta, a đa se sad prelazi na rešava– nje kako da še ona &provede u delo. Jer, i to sam ftada opažao kao pravilo: čim se sa odluke pređe na samu altciju, sve oživljuje, pojavljuje se ona lakoća & kojom revolucionar polazi u borbu. Odluka je u intelektu, a akcija prvenstveno u osećanjima i nervima. Tako je nekako bilo, sećam se, i 5 jula na istoriskome sastanku rurukovodilaca Partije, na kome je odlučeno o oružanom ustanku. Sama odluka, verujem, bila je doneta već na početku sastanka, ujutru i odmah se prešlo na rešavanje o prvim konkretnim merama, o daljoj organizaciji borbe, o podeli dužnosti —.a to smo zaključili po tome što su, još do podme, iz prizemlja kuće gđe su drugovi s Titom bili na okupu, s vremena na vreme, dopirali veseli glasovi. I kad je, u vreme ručka, na kratko prekinu+ rad, mogla su se zbilja oko stola videti samo vedra i nasmejana lica. Znali smo da "%e sudbonosna odluka doneta, ali se o njoj još nije govorilo. Ručak je prošao uz šalu i smeh. A predveče; kad su učesnici na sastanku jedan za dmagim napuštali kuću, izgledalo nam je da je svaki nekim novim unutrašnjim plamenom ozaren. Ostala mi je živa u sećanju Titova slika u frenutku kad je odlazio alejom jablanmova: upadljivije nego ikad ranije (ili se to meni samo činilo?) njegove crte lica pokazivale su jednovremeno ozbiljnost, odlučnost i savršenu mirnoću.

Đanas može mnogima da izgleda meshvatljivo da se 1941 godine, u Okupiranome Beogradu, u kome je već organizovana izdaja, po kome udruženo haraju gestapo i »srpska« politička policija, i to na dobro čuvanome Deđinju koje su uglavnom zaposeli nemački oficiri i isti ti gestapovci, ili oni koji s njima sarađuju, u kući koja, zavučena među drugim vilama, leži na dnu uskog ćorsokaka iz koga, na izgled, nema izlaza sem na jednu jedimu stranu, — da se na tome mestu ·i u takvoj kući, takoreći slobodno i čak donekle bezbrižno, mogao održati ovakav sastanak. Može to danas izgledati neshvatljivo, jer je malo poznato — i jer se O fome nedovoljnd pisalo — koliko je u Beogradu na početku okupacije bio razgranat Dar. tiski aparat i kako su tada kao sa 'ačno radili svi delovi nevidljive, ilegalme mašine. Dosledna konspirativmost i čvrsta disciplina dozvoljavale su da &vi punktovi aparata budu čvr| sto povezani. A mogli su DEO _ funkcionisati zato što je Partija i tada _ već imala najširu podršku narođa. Zato je u Beogradu 1941 bilo mogućč-

| Bez Velikih opasnosti, organizo\ stanke na kojima se o celokupno parti-

O. ak i tada bilo, i to ne malih. Jer je na kraju krajeva sve počivalo na poverenju ljudi... (Qsta| će mi uvek u pamćenju sitni, vižljasti, avek mi dragi lik ivanjičkog sveštea Dragoljuba Milutinovića. Vidim kako stoji pred Titom, izvijen iz-

_ Solcretima utiskuje na nove, nepopu_ njene legitimacije pečat sa znakom _ mrtvačke glave nad ukrštenim kostiA ma. Tek toga jutra Nedić i Pećanac

ostavili su ga zvanično za četničkog

| plomazni »vojvodski« pečat, a već u |__podne on je izdavao prve četničke is_prave — Titu, Rankoviću, Loli Ribaru — koje je tađa prvi put u životu viđeo. S takvom 'jednom legitimacijom u džepu, i u pratnji samoga »vojvode«, Tito je 16 septembra. vozom napustio Beograđ... Je li to bio rizik? Tito je imao onu sposobnost ko· ju daje retko životno iskustvo i duboko poznavanje ljuđi; da oceni može

ljuđi... Osta=

8d stola, i kako hitrim i energičnim”

- Srovođa javorskog« i poverili mu

li se u koga imati poverenje ili ne, da li će izvršiti zadatak ili će se pokolebati,. izdati

Tito nije viđao samo svoje bliske saradnike. U kući u koju je preko leta dolazio dešavalo se da zatekne razne ljude, građane, susede iz obližnjih viJa, S nekolicinom od njih ostajao je katkad u dugim razgovorima gde se uglavnom raspravljalo o ratu, o yestima iz zemlje, o zverstvima okupatora. Ovi ljuđi znali su Tita kao »inženjera Petrovića«. Razume se, drugovima koji su se uvek pokazivali naročito brižni kad se radilo o bezbednosti Tita, ovi susreti nisu se mnogo sviđali. Oko jednog od njih bilo je diskusije. Pokazao se ipak da dosad nije bio nepošten ni nepouzdan čovek, 'a meni je kasnije, posle Titova odlaska iz Beograda, postalo jasno šta je toga čoveka, malogMađanina i u duši reakcionara ,tako silno privlačilo Titu. Sam mi je, to otkrio kađ mi je jednog dana sa iskrenim žaljenjem rekao: »Šteta je što takvih ljudi kao što je inženjer Petrović nije veći broj, — s njima bi nam život bio snošljiviji«. I onda mi se poverio. Kao mnogi građani na početku okupacije, on je bio sasvim klonuo duhom, nije video spasa ni od kuda. Dugo se kolebao đa li da sarađuje ili ne s Nemcima, koje je mrzeo, ali ja najzad, sve više demoralisan, odlučio da od okupatora primi službu (bio je tehnički stručnjak). Na to se rešio baš pre nego što je prvi put sreo Tita. Razgovarao je s Titom, ne o foj svojoj odJuci, već o opštim stvarima, razgovaTao je još jednom — i nije primio

r službu, Ali mu je ipak, posle izvesnog vremena, počelo nedostajati one moralne snage i optimizma koje je Tito, u prostom. razgovomu, umeo da ulije u dušu ljudi. Žalio je za onim »s kojim bi nam život bio snošljiviji«. — I drugi koje je Tito sretao raspitivali su se još đugo posle njegova odlaska: »Šta je sa inženjerom Petrovićem? Dobar čovekće... .

Čime je Tito tako neodoljivo osvajao ove ljude? Mislio sam, pre svega svojim a priori pozitivnim odnosom prema čoveku, kome uvek prilazi neposredno, bez rezerve, bez sumnjičavosti, otvorena srca, ma kakav to čovek bio, Ako se pokaže mnevaljalac, okrenuće mu leđa, ali će prvo pokušati da ga na čisto ljudskom planu zadobije. Zatim, osvajao je svojom priTodnošću, neusiljenošću, interesovanjem i za silne, nevažne stvari, neobičnom sposobnošću da i u najsloženijem problemu olkrije ono glavno, ono što čini srž, tako da se i sasvim ”zamršena stvar prikaže odjednom jasna i prosta, Osvajao je time što svoje mišljenje nije davao kao sud, već više u vidu saveta životom poučena, iskusna čoveka. Ali najviše je osvajao svojim vedrim optimizmom koji je prenosio na ove ljude, ulivajući im veru u bolje dane, u neuništive snage narodne i u krajnju pobeđu nad fašizmom. Znam da su ti ljudi, tih nekoliko građama koji su u okupiranome Beogradu sretalli Tita i mogli razgovarati s njim, osećali se. posle toga duševno jači i bolji i znam da nijedan od njih nije pošao putem izdaje. Veru u ·čoveka, u ljude, u narod svoju duboku humanost — to. je ono što je ostavljao za sobom, kud god je prolazio, to je prenosio na druge, s kim god je bio. To je ostavio 1 u Beogradu, kao najdragoceniji dar onima koje je toga leta 1941 viđao. U jesen je krenuo s beogradske stanice prema Užicu, svojim novim putem, koji ostaje do kraja i narodni put. Za neke je toga dana odlazio drug Stari, za druge »inženjer Petrović« — a svi su pouzdano znali: doći će uskoro dan i u Beograd će se vratiti nosilac slobode — Tito.

add :Go)KO) O O O 7 TANSKIM STAZ J BOSNI

PAR

ČE |O)

—

Putujući često, poslije oslobođenja, drumom Sarajevo — Zvornik, uvijek bih de zaustavljao na pogodnim mjestima odakle puca vidik na nepregledne šume Jstočne Bosne i Sav bih ·se predavao sjećanjima. Više „od dvije go dine — i to godine ustanka i Revolucije — proveo sam u tim krajevima, 'a sve što je u mom životu najljepše vezano je baš ta te godine kad je Revyolucija našim rukama orala to zleudo i vijekovima zaparloženo tle, natapala ga krvlju ljudi hrabyvih i plemenitih, pripremala ga za veliku sjetvu.

I kao što dobar poslenik, sjedeći na uvrahimamh obrađene njive. ne mi6li. više na od napora utrnule mišice i na svoje od umora lomno tijelo, nego je sav zaokupljen radosnim osječanicm zlog pošteno svršenog posla ji mislima o rodu koji će naći iz tek po-

· drljanih brazda, tako i ja, u tim trenu-

cima nikad nisam mislio na nevolje i tegobe tvrdog partizanskog života. Mislio sam o drugome: o ljudima s kojima sam zajedno rukama punih krvavih žuljeva, orao tu tvrdu i posnu zemlju i sijao, nepokolebljivo vjerujući da će žetva biti naša, sjeme velikog, svijetlog, slobodnog života a a Dprvom mjestu o onima između njih kojima nije bilo dato da stignu do uvratina i osmotre s njih svoj posao, nego su pali za plugom poškropivši svojom krvlju razoranu zemlju.

Na to bi se nadovezala druga misao: Kako je &ad tamo? Šta je niklo na toj tako bogato krvlju, znojem i suzama natopljenoj zemlji? Da li eu oživjeli opusteli zaseoci? „Kakvi su ljudi u njima i kako kuju svoju vlastitu sudbinu?

TI uvijek bi me nešto neodoljivo povuklo da krenem tamo, da zađem po selima razasutim kao ostrvca po tom zelenom moru, rasturenim ili po ivicama stoljetnih šuma, ili po prostranim· planinskim proplancima, ili šćućurenim pod nekim „golim kamenjarom kao ukleta.

Želio sam živo da prokrstarim kroz visoke šume koje ljeti tako opojno mirišu na smolu, da poležim na mekom igličju gledajući kroz krošnje modrinu ljetnjeg: neba, đa udahnem snažno punim plućima miris planinskih pašnjaka, da posjeđim kraj OBnjišta ćuteći zagledan u vatru ili razgovarajući s ljudima o njihovim briga ma, prostim radostima i nadama.

Čudno je možda, ali tu svoju skromnu želju nisam stigao da ostvarim sve do ljetos, kad me je nekoliko ratnih drugova iz Šeste istočno-bosanske proleterske brigade pozvalo da zajeijno prokrstarimo jednim dijelom Istočne Posmme. Svi smo mi ratovali u tim krajevima, svi smo se za njih živo interesovali održavali pismenu vezu s ljudima, ali gotovo niko od nas nije zašao malo dublje od »carske džade«*, iako je svaki od nas želio da bar jednom pro đe starim partizanskim stazama.

Naša nevelika družina okupila se 6 avgusta ujutro u zaseoku Komnenovići kol Semizovca, izabrala štab JEO mandant, politički komesar, načelnik štaba i intenđant), pregledala oružje, potovarila komoru i na tako dobro poznatu riječ »Pokret« — krenula na put.*

Cilj. današnjeg marša je Banjalučica zabitno selo na sjevernim ograncima' Remamnije, udaljeno odavđe tridesetak kilometara. .

Sve dolinom rječice Ljubine idemo”

prema Srednjem s kojim su vezane mnoge ratne uspomene. Srednje je bilo 1941-42 centar prostrane oslobođene teritorije od Sarajeva sve do Vareša i Olova. U ovom kraju boravio je u januaru mjesecu 1942, godine Vrhovni štab, s drugom Titom, koji je ovamo došao s Prvom. proleterskom

brigađom, od Rudog a odavde, u jeku ·

Druge neprijateljske ofanzive, krenuo preko snijegom zavijane. Romanije, koja je sva ječala od grmljavine neprijateljske artiljerije, na jug, u Foču.

Četiri mjeseca docnije početkom maja 1942 godine, ovuda 6u vođene borbe protiv četničkih izdajnika, i mi smo pod borbom morali da napustimo ovaj kraj.

* Maršruta:

~ \ Srednje—Žeravice—8ehovići—-Bij eljina. P ;

0P000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000\O

„ KO

e e : BOŠKO VUKAŠINOVĆ:

1 Ju i

ht ,h

MOST ZEMUNSKI

. 9000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000008D0O00DO000000000000000000D00000000000000O

ISTOCNO

poslije. oslobođenja, ·

_ vjet zajedno,

ı |

Sjećam se kako je Srednje izgledalo tih neveselih, hladnih aprilskih dana 1942) godine, posljednjih dana koje sam u njemu proveo: ruševine i tišina u kojoj posluju užurbano nam?Tšteni, ozlojeđeni i gladni ljudi. Zloslutnu tišinu prekidaju samo naleti neprijateljske avijacije koja to ubogo naselje bombarduje svaki dan. Sve više ranjenika, sve više novih bolesnika od tifusa, sve nove pojave izdaje

' u vlastitim redovima, podmulkli napa-

di neprijatelja iz pozadine. Ali i divni

primjeri vjernosti, upornosti, požrtvo- ·

vanja i nesalomljive vjere u pobjedu:

A sad je u dolini Ljubine vedro ı sunčano avgustovsko jutro. Uskom dolinom razliježe se zviždanje lokom»tive koja, brekćući, odveze iz Srcdnjiez prevaa Semizovcu vrefovaren VOZ daskom „koju željno očekuju: Jablanica, Zenica, Lukavac i druga gradilišta naše zemlje.

Na ulazu u Srednje, na maloj uzvišici, Dom kulture. Pred njim je u miijbui mjese>u 1945 godine formiran Prvi bosanski udarni bataljon, docnije Prvi bataljon Šeste brigade. Dom jie razrušila neprijateljska avijacija, ali ie obnovljam, kao što ie obnoviljena i 1941 godine spaljena pilana, čije je prostrano dvorište puno golove robe složene u »šlosove«. U mjestašcu, administrativnom centru područja, pi-

ROMANIJA — CRVENE STIJENE

jačni dam. Seljaci — Srbii muslimani, — dotjerali stoku, iznijeli žito i voće na pijacu — dobro je ponijela godina. Iz bujnog zelenila drveća vire okrečene kuće s crvenim krovovima sve je to građeno ili obnovljeno poslije rata. i

Radostan je bio susret s ljud/ma, našim prijateljima iz vremena rata, koji nam sada uzbuđeni kazuju šta je sve urađeno u njihovom mjestašcu i okolini poslije oslobođenja. Bilo je teško vratiti se na ruševine, ali oni su se vratili, zasukali rukave i za pet godina preporodili svoj kraj? :

To rječitije od svega govore: podignute škole, oziđani zadružni domovi, obnovljen rudnik mangana, živ Ppromet na inđustriskoj željezničkoj pruzi Gajevi — Srednje — Semizovac 1 ljudi zaposleni oko ufovara balvana ili rude na svakoj stanici.

Zaustavili smo se u selu Tvančićima. Obaviješteni već o našem dolasku, dočekala nas je velika grupa ljudi iz tog i okolnih sela. Među njima preovlađuje mlađi svijet, ali ima i starijih

ljudi koji nas se sjećaju iz rata. Je-.

dan adžo sijede brade sjedi prekrštenih nogu u hladovini, pokazuje Ogroman ključ od svoje potočare i Dpriča kako je »pola godine mlio parti-, zanima«. Sad je zaključao svoju VOdenicu i došao da vidi »one iste par-

tizane koji su ovuda bivali prije de-

vet, godina«..

Sat hoda odavđe nalazi se muslimansko selo Stomorine. U njemu je početkom maja mjeseca 1942 godine bio napadnut Pokrajinski komitet Pazntije od četničkih izdajnika, U bli. zini je bio, naš Drugi udarni bosanski bataljon i banđu je brzo rastjerao. ? · Raspitujem se kako je u Stomori-

nama. »Dobro« — odgovaraju seljaci. ·

Obnovili su &elo koje su zapalili čet-

. nici, organizovali seljačku radnu za-

drugu — i to zajedničku sa seljacima Srbima iz susjednog sela Lađevića.,

— Kako se slažu zadrugari?

— Ne može biti bolje. I rade zajedno i vesele se zajedno. Kad % priredba — u zajedničko kolo se fataju {i srpske i muslimanske djevojke, do srpskih i muslimanskih momaka.

Bilo je ljudi koji 1941 i 1942 godine prosto zbunjeni strašnim ustaškim i četničkim pokoljima, nisu mogli zamisliti da će Srbi i muslimani moći ži-

i A oni ne samo što žive zajedno ne-

go, zbratimljeni, izgrađuju move obl-

ke 8VOg života mijenjaju iz temelja u-

. love svog opstanka i to na selu gdje

je moć predrasuda i svakojakih maopakih shvatanja još uvijek ogromna. Vjetar Revolucije pročistio je altynosferu i u Ovim zabilnim krajevima, i u njoj, zdravijoj, čistijoj, već su nikli prvi izdanci novog života. . Neobičan susret koji nas je sve obadovao, imali smo.u selu Vrutcima· uu nas je dočekao Šaban Dević, naročiti poznanik Šeste brigađe. On je bio

_u Ivančićima kad je naišla naša kolo-

svoje kuće sav ustreptao od sreće što je dočekao dan da vidi »svoda' Maju'. o kome. su znali svi njegovi ukućani i seljani, Svoju radost on nije iskazi-

\ f i

K—C-—

–

na, pa kad je čuo ko je došao, požurio je svojoj kući da nam spremi doček, zamolivši prethodno drugove koji Šu nas vođili da obavezno svratimo kod njega.

U proljeće 1943 godine Šesta brigada razbila je ustaško uporište kod Milića koje je branila Francetićeva »Crna legija«. "Tom prilikom zarobljeno ie dvadesetak ustaša koje je &ud brigade osudio na smrt. Oslobođen je je-

* dini Šaban Dević, mlađić od osamna-

est godina, rodom iz sela Vrutaka. On je na sudu izjavio da je 1942 godine :wbierao iz svam sela u Sarajeyo, tu mobilisan u dđomobrane, a Poslije kraćeg vremena nasilno prebačen u »Crnu legiju« i poslan u Miliće. Poli-

·tički komesar Šeste brigade Cuwjetin

Mijatović — Majo, dobio je utisak da mladić govori istinu, da. je to dobar

. i pošten seoski momčić koga je puki

sticaj okolnosti doveo u tu zlikovačku ustašku formaciju — i oslobodio ga. Tri dana Šaban je hodao s brigadom koja je krstarila oko Vlasenice. Na maršu je bio stalno uz Maju i ćuteći slušao šta mu ovaj govori o našoj borbi i njenim ciljevima. Jednog dana Majo ga je pustio kući, dao je čak patrolu koja ga je·pratila dva dana hoda, sve do blizu njegova sela.

Sad, poslije osam i po godina, dočekao nag je na jednoj livadi ispod

(Snimio ”. Dabac)

vao riječima — to' je ćutljiv i povučen čovjek — ali je ona izbijala iz čitavog njegovog bića, iz svakog njegovog pokreta i prenosila se na sve oko njega.

„Dugo smo 6&e zadržali u razgovoru sa Šabanom i njegovom rodbinom koja je sva izašla đa se s nama pozdravi i porazgovara. Slikali smo se zajedno pored jednih vrljika, a onda posebno, i to na molbu Šabanovu, on i Majo. a

Već se sunce klonilo zapadu kad smo iz Vrutaka krenuli u selo Banjalučicu. Zaustavio sam se na kosi više Vrutaka i bacio pogled na dobro poznate šume koje se prostiru odavde

svoe do Olova, Ponegdje, okružena sje-

nokosima i voćnjaoima, sela: bijele kućice pod crvenim crijepom ili šindrom, na pašnjacima stada ovaca i krava. Kako to danas sve ljepše veselije izgleda nego sumornih aprilskih dana 1942 godine kad sam ovuda posljednji put prolazio i kad sam u svoju biliežnicu zapisao:

»U šumi, na proplancima, oko sela nigdje žive duše: ni drvosječe, ni čobana, ni orača. Tužna je pustoš Istočne Bosne ovog proljeća«. .

Proši: smo kroz Podlipnik. Tu je podignuta pilana u kojoj je, što na sječi, što na svlačenju, što na radu u samoj pilani, uposleno oko hiljadu ljudi iz okolnih sela.

Noć nas je uhvatila u šumi Krnja Jela, i dva sata hoda kroza šumu, po džombovitom, od svlačenja drveta izlokanom putu, živo nas je potsjetilo na nekadašnje nočne marševe baš kroz ove šume. Kolonu vodi Izet Grbo, rodom iz sela Banjalučice, otresit mladić koji je živo ovaploćenje Dpromjena koje su se dogodile s ljudima u ovom kraju. Njemu je dvadeset i pet godina; otslužio je vojsku u gardi i tu postao član Partije. Sad je sekre= tar partiske organizacije ovog mje· snog područja koja ima šezdeset članova — sve mladi ljudi, većinom seljaci i nešto radnika s pilane.

Razgovor s njime je vrlo poučan, jer je on Izet Grbo, mlad seljak iz zabačenog bosanskog sela Banjalučice, sav zaokupljen državnim poslovima i brigama: otkup, naplata poreza, plan sječe, izvoz izrezanog drveta, i sto drugih poslova koji su se navalili na pleća tog mladića, Ali pleća su snažna, i nisu jedna — hiljade je takvih Izeta probudila Revolucija — iznijeće ona ij još veći teret. »

Uvelike je bila noć kad smo stigli ·

u Banjalučicu. Mrtvi umorni od marša, legli smo odmah na počinak, lako sam bio umoran, ipak nisam mogao a da pažljivo ne razgledam sobu u koju nas je smjestio naš doma– ćin. Soba je patošana i zastrvena do polovine ćilimom. U jednom uglu, na · povelikom sanduku, složena posteljina — dušeci, jorgani i jastuci, Izme-

đu dva prozora ogledalo a oko njega

nekoliko uramljenih fotografija — sve mlađa nasmijana. lica, Na prozorima _ iste bijele zavjese, između kojih proviruju lonci s cvijećem. Sve je to skromno, jako skronano, ali za onoga ! koji zna da je ovdje do juče bilo zga-

a (F”KMA. |

'rište — to je udobnost kakva se samo

može poželjeti. i 'Kakva li je sad Banjalučica? — to mi je bila prva pomisao kad sam se,

|! u svanuće, probudio i pošao mapolje

da se umijem.

Prije devet i po godina bio sam u ovom selu, zapravo na zgarištu sela, koje su Nijemci do posljednje kuće zapalili početkom aprila mjeseca 1942 godine, a ja kroza nj naišao petnaet dana docnije, goneći, s Drugim udarnim' bosanskim bataljonom, četničku bandu Save Derikonje.

Još sinoć mi je pričao Izet da je sglo obnovljeno osim dviju kuća čiji se domaćini nisu. vratili iz izbjeglištva, ali jedno je ražgovor, a drugo kad se svojim očima vidi kako je život nikao tamo gdje je koliko juče bilo pusto i tužno zgarište.

'Selo leži odmah pod šumom na prostranoj valovitoj visoravni, i upravo se budilo. Velike kuće od brvana, a oko njih staje, potvrinjaci i stogovi nedavno pokcšenog i sadjevenog sijena, koje je ove godine: dobro rodilo.

Gledao sam te nove kuće, iz čijih se badža mirne izvijao dim u još jutarnjom izmaglicom presvučeno nebo, i sjetio sam se kako 1945 godine nije bilo lako pokrenuti iz gradova desetine hiljada muhadžira (izbjeglica) da se vrate natrag u svoja sela i da opet puste korjen u pradjedovsku zemlju. U gradovima su oni kao izbjeglice za vrijeme rata grdno propatili i, živeći bez rada i iz tuđe ruke, već bili gotovo izgubili vjeru u sebe. Trebalo ih je ponekad prosto tjerati natrag, vratiti ih zemlji i rađu, povratiti im samopouzdanje i ljudsko dostojanstvo koje su oni počeli da gube. Nije , se Žžalilo sredstava da im se pri tim prvim, najtežim koracima pomogne. Prošlo je otada pet godina, i, gle, na zgarištima je opet ponikao život,

Pročitao sam mnogo izvještaja o obnovi popaljenih naselja u Bosni i Hercegovini i uvijek sam se radovao što, iz gođine u godinu, sve veći broj na= ših ljudi dobiva opet svoj krov nad glavom. Brojke znaju biti veoma rječite, ali one su ipak sirašno suvoparne u poređenju s pojavama o kojima kazuju, Osjetio sam to živo gledajući obnovljenu Banjalučicu. To nije brojka iz izvještaja — to su prave kuće, tcpla ljudska obitavališta, stoka koja muče, djeca koja, tek ustala iz postelje, trčkaju oko kuća. Pa i radost je drukčija, nekako neposrednija, to- , plija, zbog ljudi, zbog njihove'snage da opet, na zgarištu, boreći se s nebrojenim teškoćama, iznova zasnuju svoju sreću.

Ispred kuće u kojoj smo noćili okupilo se nekoliko starijih ljudi. Izetov otac, Huso, priča:

— Mi smo odavde izbjegli 1942 godine, a kad smo se 1946 godine vratili, nismo mogli poznati gdje je čija kuća bila, toliko je sve bio obuzeo koTov i travuljina. Pa onda polako, malo mi, malo pomozi država, pa sad, Bogu hvala, svak svoju kuću, mala prilično, djeca prirastaju, posla u šu“ mi koliko hoćeš, dobro je. Još samo da nam je dobrih puteva i škola, pa ko bi nam ravan bio.

Iz kuće su izašle dvije djevojke no.

seći vareno mlijeko — doručak za našu družinu. Dok smo mi doručkovali, one su u prisustvu svojih starijih sasvim slobodno ćaskale s mlađim drugovima, interesovale se za naš.marš, i na polasku se sa svima rukovale. Druga, sasvim „nova omladina raste čak i po zabačenim muslimanskim se= lima Istočne Bosne.

Još sunce nije bilo obasjalo ovu prostranu visoravan, na kojoj leži Banjalučica, kad smo krenuli na sjever, sve idući pravcem sjevero-istok po maršruti predviđenoj za danas: Banjalučica — Medojevići — Žunovi Mangurićči — Drapnići — Žeravice Ponjerka. i i

Naporni su bili prvi časovi hođa ne _ samo zbog oštra kamena, koji izgleđa da je nikao iz zemlje, nego i zbog utruđenostii od jučerašnjeg marša. Naša mala kolona svaki čas zastaje: gledamo oko sebe i prisjećamo se mnogih uspomena.

Zastali smo u Žunovima, „ubogom geocetu koje nikako ne mogu da Doznam, iako sam u njemu bio jedne uzbudljive noći u aprilu mjesecu 1942 godine kad smo gonili čelnike, Oko nas se iskupili seljaci — pričamo o ratu, o borbama koje su vođene oko Ovog sela, Početkom 1944 godine bio je u ovom selu štab Dvadeset i sedme divizije. Prilikom jednom” naleta neprijateljske avijacije poginuo je politički komesar divizije, Pavle Goranin — Ilija i načelnik štaba, Ante Vidaković. Pavle je prenesen u zajedničku grobnicu narodnih heroja u Sarajevu, a Ante leži u lijepo ograđenom grobu na jednom ćuviku, kao na straži, odakle puca pogled na dolinu Kaljine i Romaniju.

Kroz visoku jepvu šumu spuštamo se u dolinu rijeke”Bioštice. Pored mene iđe drug koji priča kako je ovuđa jedne :mrkle, olujne martovske noći prolazio s brigadom. Na strmoj klizavoj stazi padali su i ljudi i konji. To mu je, kaže, bila jedna od najtežih noći u ratu, i izgledalo mu je da ona nikad neće proći. A sad je u šumi nekakva svečana Tišina: avgustovsko . sunce probija se kroz guste krošnje i mekom svjetlošću obasjava bujnu,

- jarkozelenu travu po obalama Biešti-

ce, i sve se čovjeku čini: sad će na ovoj nevelikoj poljani da započne neka svetkovina. M Teško nam se bila odvojiti od ovog tihog, čudesnog kutka i poći dalje.

(Nastavak na 3 strani)