Književne novine

GODINA V, BROJ 48

Edo RAVNIKAR

. BEOGRAD, 19 JANUAR 1959? GOD.

OSAMDESET GODINA JOSIPA PLEČNIKA

Krajem januara navršava se osamdeset godina života našeg arhilekta Josipa Plečnika, jedne od najznačajnijih ličnosti iz plejade naučnika i umetnika koji su se u Sloveniji rodili sedamdesetih godina prošlog stoleća. Ova darovita i obrazovana generac'ja, u pokretu takozvane »moderne«, kalo taj pokret mi Slovenci nazivamo, Do ložila je temelje svoj današnjoj slovenačkoj kulturi i naučnom stvaralaštvi, proširila njen horizont, napravila „je samostalnijom i osposobila je za IDtegraciju i opštu evropsku kulturu i nauku. ~

Između tri arhitekta ove generac1Je, danas 85-godišnjeg Maksa „Fabiania, koji živi u Gorici, 80-godišnjeg J ohna Jagra, koji radi u Americi, Plečnik je onaj kome je jedino bilo suđeno da posle obimnog rađa i vanrednog tuspeba u stranim zemljama, posveti sve svoje iskustvo otadžbini, neumorno radeći, i učeći druge ne manjim intenzitetom, ,

Kako je moguće đa je mala Slovenija u vreme kad je ova struka u njoj od ozbiljne i pravedne ocene bila mno go đalje negoli u ostalim, dala tri punokrvna arhitekta, koji su se mogli ukoreniti u velikom svetu? I kako je moguće đa Plečnik iz provincijalne Ljubljane unese u svetski Beč tehničku i umetničku 'zrelost, .. ja ga Je za najkraće vreme učinila slavnim međua oainaprednijima? 0

Sva trojica proživeli su rdalddosv u T.jubljani, a njihov rad vezuje ih sa Krasom, predelom između Ljubljane i "Trsta, gde je naš čovek stolećima stva rao iz kamena vrt, a obrađujući kamen postao klesar i narodni neimar. Ljubljana je bila tada samo ono Što. su stvorili barok i ampi?, arhitekturni izraz dveju jakih ekonomskih epoha. Mlad čovek se zaista mogao oduševiti raiznolikošću i značajnošću pojedinih zgrada, criava palata građanskih i zanafskih kuća, istaknutih urbanističkim rešenjima, vanredno lepim 1 brojnim vrtovima, odrazom stare kulture u narodnoj arhitekturi, kao iu Visokom stepenu zanata. IntenziVni promet između severnog Jadrana i severa Ljubljanu je izlagao raznim utiscima i uplivima.

Narožitc iz toga ambijenia, .

va životna iskustva, · i O stolarski zanat, solidnog su Br đanskog i kulturnog tipa. Kako od dilo po vlastitim planovima, a. egri su obično radili kao sezonski radnici u Parizu, mlađi Plečnik je već vrlo rano dobio svoje osnovne kvalitete: digciplinu· i promišljenost, profinjen ugkus i osećanje za materijal. „Ljubljana je tađa bila potrošač ovakvih doba a, a i ono što je postojalo iz starijih Vremena bila je velika škola. Tako je Plečnik preko više zanatske škole u Gracu i višegođišnjeg rada u promineninim stolarskim ateljeima u Beču, u svojoj 23 gođini, došao Otu Vagneru kao sazreo i samostalan.

Vagner je godine 1895 postao »rofesor na bečkoj akademiji, nasleđujući Hasenauera, SemperovoS saradnika. Neposredno izrastao iz Sinkelovog (Schinkel) nasleđa, i Sinkardsburgovog (Siccarsburg) konstruktivnog a ba prihvatio se Ruskinovih ideja, dao im savremenu formulaciju lozinkom: svrha, konstrukcija, poezija. Sam pak je dodao: arhitekt je dete svoga vremena, umetnost i čovek u stalnoj su promeni, nema stare 1 OVO umetnosti, nego ima samo umetnosl, i nema arhitekvure bez saradnje sa le kovnom umetnošću. Plečnik je sa Vagnerom više sarađivao nego samo od njega učio, i završio Je studije u dvadeset i šestoj godini sa velikom državnom dvogodišnjom stipendijom za putovanie po kontinentu. Intiman Od nos prema učitelju omogućio je |P snije stalan kontakt sa TOD Be ručiocima koji su imali i v10 ia teve i dobro razumevanje. 3) _j e vreme mogla se SO ebeaču ORAO ie došlo coba za arhite . J Eo Vibaa- čitavog života borio POSO birokrata gradskih vlasti, n i strani, i protiv nekulturne široke p i blike na drugoj, Tako OSC 0 mnogim svojim realizacijama, td malim, intimnim, ili onim DOVEO mogao dati izraza svome OTR Oi temperamentu, a neumornjm ra produbiti svoje znanje. Dra en

iegovo Osnovno Znanje 1 i nlokovih interesa oblikovali gu Se tla: onim čime ga je naučila prva Pe Ž dost, u kojoj se sreo sa težnjama stva 'ranja kulturnog ga veće javne zad botpunjijem smislu mog

Plečnik izlazi neposredno uz to, prva nJCvezana su Za a–

atke. A to je u još

ambijenta u smislu.

ao naučiti.

kođ Vagnera. Ako se sad zapitamo kakav je bio njegov unutarnji svet u to doba, a u suštini takav je ostao i kroz čitav njegov život, moramo fražiti odgovora u ideologiji Vagnerovog kruga koja se oslanja, pre svega i u glavnom, na Ruskina, engleskog Dpisca u oblasti arhitekture XIX <–{stoleća. Arhitekt je i mislilac o dobru i zlu, i njegova ličnost je pre svega moralnog' značaja, A pitanja arhitekture uvek se svode na jedno: kako živeti? Zakoni arh:tekture jesu deo zakona kojima se upravlja i sam život. Društveno i estetsko procenjivanje su identični, a arhitektura je umetnost koja zavisi od društvene zajednice.

Ayhitekt mora ostati veran materijalu; svi su materijali od jednake vrednosti pred njim, a struktura svega onoga što on izvođi mora biti unu= trašnje istinita. Arhitektura je čovekova vlast, nad materijom u najplemenitijem i čoveku najbližem smislu, stoga ona traži intiman i živ odnos između radnika i rada. Arhitektura je matična umetnost, i ona duboko zadire u nacionalni i socijalni život. Arbitekturi se mora vratiti pravo da

PLBČNIK

JUO)ĐIH

ispunjava javne zadatke i u obimu i u intenzitetu. što druge tehničke struke ne poznaju, a arhitekta zadužiti da stalno i neumorno uzbuđuje javni život. Na toj osnovi arhitekt je u modernom životu sličan „propovedniku koji neprekidno svoju okolinu poučava. Takav je Vagner, i njegov krug, u svojoj akciji, a misli su mu oplođene gornjim Ruskinovim idejama. Moglo bi se reći da je ovaj period razvitka moderne arhitekture spojna tačka između zbivanja sredinom „prošlog i sredinom našeg stoleća. Objašnjenje nalazimo u lome što Ruskinovo svetlo u savremenoj arhitekturi sjaji jače nego ikad ranije.

Sve što smo rekli važi u potpunoj meri i za Plečnika. Uprkos tome što je u Beču mhog= rađio i imao zadataka najrazličitijeg karaktera, nikada nije olstupio ni od jednog etičkog principa Vagnerove škole, niti išao za korišću ma koje vrste, Radio je samo kad je rad mogao biti rezultat iskrenog i recipročnog odnosa sa poručiocem. Značajno je, na primer, da je u vremenu talasa građenja najamne kuće standardnog tipa, izgradio samo jednu jedinnu, i to izbegavši anonimnost. a gradeći samo ono što je moglo odgovarati arhitekturi i ličnosti poručioca. .

Kao mlad obdaren i radan čovek i umelnik, bio je u centru javne pažnje. ugledan član avangardističke »secesije«, mođeran: arhitekt. Kao takvoga shvatio ga je i Los (Loos) koji se nije slagao sa Ruskinovim mišljenjem, prihvaćenim i od Vagnera, da je lepota nešto što se mora posebno dodavaki. Plečnik je bio samopouzdan i nezavisan, kako ga je tačno i verno opisao „Cankar u svom romanu »Stranvi«,

Mnogo od onoga što je stvorio, sa tom velikom umutarnjom disciplinom i vatrenim elanom ulazi u istoriju moderne arhitekture Srednje Evrope. od malih neposrednih stvari koje se osećaju rukom, pa sve do tvorevina ka” kva je čuvena.Zherlova palata. A po: gotovo se ne. može ne priznati njegova vanredna. invencioznost u izboru i obradi! materijala, i u iznalaženju ori: ginalnih · konstrukcija ·za fradicionalne zađatke (kao na pr. izrađa stolica od čeličnih cevi, više od dvadeset go-

dima pre no što se ova misao popula·''rizirala), (taraba atasyea ra grew ay;aLčAW 0.4 ayerN,b:e-diyralya/ea TOP

zapaža u čitavoj kulturnoj

· živeti bez izvođača.

'više koncepte.

Ovo prvo razđoblje, koje se najviše osporava, . koje je danas za mladog arhitekta najzanimljivije, „završava se skoro stupanjem u askezu, kao neke vrste bjektivne redakcije na vrlo objektivnu pojavu koja je Dpotsekla koren arhitekturnim ambicijama tadašnje buržoazije. Ovaj preokret se aktivnosti. Tome slično je i Cankarevo napuštanje »fin de sićele« — sižea i okretanja prema socijalnoj fematici. Za Plečnika takvog izlaza nije moglo biti i tako se on, povučen i skromno živeći, počinje baviti crkvenim radovima, od kojih je najznačajnija realizacija crkve sv. Duha u armiranom betonu. To je još jedna njegova odluka, da se moderan zadatak rešava moderno, a i tradicija da dobije meso, prema principu: gradi kako bi gradili stari da su imali ovaj materijal. Savladavajući najveći otpor nadzornih vlasti, on Dostavlja crkvu od teškog betona i tipične betonske strukture u unutrašnjosti, priblizavnjući je asketskoj skromnosti starohrišćanske bazilike, i na svoj način rešavajući problem koji je, u francuskom duhu rešio petnaest godina kasnije Pere (Perret) sa crkvom u Rene? (Rainey).

Godine 19192 postao je Plečnikxk profesor na školi za primenjenu umetnost u Pragu. Došao je među Čehe kad je njihova arhitektura bila umrtvljena s

isle „sttyap e ala cinizraomone. sap lt y

ge, urođenim racionalizmom, onom” tipičnom češkom jednostranošću. Tu je bilo malo uslova za arhitekturu koja ne bi bila samo poslovna. Česi su srdačno primili polusunarodnjaka, sa sličnim temperamentom i mislima. A Plečnik je mogao mnogo da im. da svojom umetnošću i fo u dva pravca: vaspitanjem mladih arhitekata, od kojih su mmogi postali značajni arhitekti i javni radnici, i radom na većim zadacima «najrazličitijeg, ali nikad »poslovnog« karaktera, sve do restauriranja i adaptiranja. rezidence Hradčana za mlađu republiku. Prve korake mlađih upućivao je na manje probleme, počinjući od intimnih odnosa prema materijalu i svrsi, a sa naslonom na živopisni češki folklor, pa do većih zadataka od opšteg interesa. Davao im je ono što je primio od Vag-. nera. I sam se tu usavršavao studijama za rešavanje novih i tada njemu nepozhatih pitanja. Na kraju svoje delatnosti u Čehoslovačkoj republici postaje državnim arhitektom.

I svoje sledeće razdoblje počinje donekle slično kao i ono u Pragu, ali u vlastitoj zemlji. Kao redovni profesor novog Tehničkog fakulteta u Ljubljani preuzima na sebe dužnost da vaspita domaći podmladak arhitekata. Prvi put oni tad: mogu da čuju· građiočeve misli o nameni, građi, lepoti stvari, i o tome da su barokne kuće u Ljubljani arhitekt: ·a, i.da arhitekt ne može al Omlađina usvaja sve Što jo, je njegovo vanredno znanje moglo dati. U isto vreme Plečnik završava svoje veće radove u Pragu, a prihvata se većih i velikih radova u svom gradu, Sloveniji, pa donekle po čitavoj državi.

Da se Plečnik nije vratio u svoju zemlju teško bi se slovenačka arhitektura snašla u pro blemima savremene arhitekturme kvalitete? | lan i neposredan način. i to u vreme opšte dezorijentacije i dekadencije ukusa i zanata Plečnik je pokazao da se može i domaćim gradivom i sa domaćim ljudima graditi moderno i da su mnogi nama urođeni građevinski načinj kadri da ostvare i majPrimer tome je zidinjegove biblioteke u Ljubljani, gde isključivo prime, njuje građevinsku tehniku našeg Kmasa i Osposobljuje je za monumentalnu gradnju.

Ko bi mogao „bolje uskladiti gradivo i grad nju, klimu i naše običaje sa prisnim , osećanjem za savremene arhitekturne Kvalitete. ! kad, bi se kod nas isk?istalizovao "pojam arhi tekta ne samo kao Do·: slovnog tehničara. nep\ kao kulturnog i javno:

CENA 15 DINARA

Ljubo BABIĆ

TRINAEST DANA

AN E RL L

Ponađ ponora ulice s prozora 34 sprata hotelske sobe promatram sliku, što se panoramsiki rastvorila pred mojim očima. Moj prvi izgled na jedan isječak metropole Novog Svijeta. Neobičan je i neočekivan: zbunjuje. Da ne znam da sam u najvećem gradu na našem globusu, upravo u središtu Metropole na samom Manhatanu, te da me netko zapita gdje sam, ukazujući slitu preda mnom, zakleo bih se da sam zalutao u neko ogromno fantastično predgrađe jednog naselja, koje nije grad, i da sam se našao u sitnoj ćeliji u tom istom predgrađu neke gigantske tvornice, koja se prosbire u neređu u nedogled. Taj gigantski sklop ne liči na bilo koji evropski grad, ma da su očite na svakom koraku preuzete evropske građevinske forme. Slika s tog prozora izazivlje impresiju neređa i kaosa. Kraja tomu kaosu kao da nema, jer se svi oblici u različitim varijantama ponavljaju i izmiču kao goleme sjene u guste magle i pare. Atmosfera je zasićena dimom. Pričinja se s visina kao da je netko prosuo u žurbi razline” oce" prizme, paralelopipede, vitke i debele valjke, neke piramide i čitave i polurazrezane kalote, i to gusto po čitavom terenu, pa kako se žurio, nije imao ni vremena da se okrene na ono Što se prosulo iz njegove proparane torbe, akamoli da bi sve fe oblike po terenu sredio. Tako su ostale te prerazlične forme jedne kraj drugih sasvim slučajno, i one velike upravo ogromne kraj onih posvemu niskih, koje se čine još manjima zbog susjedstva velikih prizmatičnih tjelesa, što se iz dubina penju u zadimljeno nebo. Stranice tih prizmi prošupljene su jednakomjernim nizovima i čislima prozorskih rupa, i to od jednog kata, pa na stotine katova i na viš Na nižim prizmama, onim od cigle i od nekoliko katova, pravilo je da nose na fasadi izvana željezne stepenice od kata do kata.

Kroz taj kaos oblika probijaju se ulice. To su veliki kamali, neki kanjoni, koji se sijeku pravilno i točno pod pravim kutem. Tim se kanalima komeša i valja tamna i šarena gomila. Teče, upravo juri gomila mrlja amo tamo. Gmižu male crne prilike, pokreti su im užurbani. Plaze velike i male škatulje svih boja u čitavim skupinama sred gustog meteža. Zastaju na čas kao da se njuše, izvijaju se i migolje cestom u gustim čvOrovima, što se gomilaju na križištima, na presjecima kanala. Kađ se kanal, što siječe, isprazni, jurnjava se nastavlja pravom linijom đalje. Na taj Se način valjaju avenijama i stritima tisuće i tisuće motora i žuri se i teče ljudska rijeka. Pravi mravinjalk, što se razmiljio „koji trajno milji, ni-

eee

(Nastavak na'6· strani). 0 Dušan'Vilajićy; SUSRET

'

Teooogeooeooosepooeeooonaooooo900e000go0O0Va BO 0OO8A e eopeDe O 90006 08G6Ge eegee AVEKSEVVAPGEME' "B5EWaWaW

' Dušan V.arajić:

kađ mu nema kraja: po đanu i po noći, nikad ne staje. Gomila je ta tamna, kao đa je i po njoj pala patina što je presvukla masne stoglave zgrade nad bezbrojnim kanalima. Cjelovit je izgled, i onako tih zgrada mrk, suprot kričljivog i nametljivog šarenila r klimia u pismenim i u slikama, što izvikuje i mami najsirovijim i najsurovijim bojama. Ustvari ta je patina čađ. Pobjedno se širi i prožimlje sve. I magla i kiša zasićene su čađu, a vlaga vlađa i usred najvrućijih ljetnjih' dana, tako da se ljetna om.ura zbog vlage teško snosi. Sve slojeve zraka kao da ta topla zagušljiva vlaga vritište. Pritište o tlo sva ona ijsparivanja jednog glomaznog naselja. Stoga se valjda razloga i vonj benzina pridržava „uglavnom vrućeg asfalta, dok su više sfere rezervirane za druga isparivanja; tu dominira vonj uglja. koji je čas jači i intenzivniji, a čas opet slabiji, već prema tome, da li je stara sunčana ploča sasvim blijeda poput nijeseca na romantiž im slikama, ili je opet jače i mtenpzivnise ražariln Kao ri slikama Ššizofreničara,

Ta očita razlika i trajna iz sunčane rasvjete „pcdđaje naročitu dnevnu karakteristiku toj Melropoli, nesumnjivo joj podaje posebnu

slikovitost: glavna dionica po boji je nesumnjivo siva boja. Samo to njujorško sivilo nema onih odlika ni onih značajki što ih ima prozračno sivilo fraacuske melropole, koje se toliko puta javilo i javlja u čitavom likovnom francuskom razvoju kroz stoljeća, a ponajviše krajem prošlog stoljeća prefinjenim toplim nijansama od Manea do postimpresionista. Ovo sivilo američke metropole je grubo, razlike su u njemu bez prelaza oštre, sivilo je to jeftinogš metala, sivilo surealističnih slika, tupo i mutno. Više

xa prljava smjesa svih boja sa zasušene palete, nego sivilo iz kojeg bi nastajale i rasle žive i prozračne boje. U toj smješsi, u tom bezvučnom sivilu, istina, iskaču jake i sirove boje, one sve dreče. One se nadvikuju, galame i buče. Svi su njihovi glasovi glasovi limenih instrumenta, od najprostije zviždaljke do velikih frublja. Valjda moraju trumbetati, samo da se vide i čuju. Moraju da svojom intenzivnošću nadglasaju sve pokraj sebe. Tako to takmičenje i ta borba boja, pogotovo ponađ kanala ulica, kao reklam.ka sportska utakmica, sačinjava jedan dio galame, koji djeluje na vidne nerve, dok drugi, i to onaj najglav ji, djeluje na slušne organe. Ova je buka sastavljena. Ona je zaglušna, ali je nepromjenljiva i

trajna. Mogla bi se uporediti sa ur-.

nebesom nekog ogromnog stroja, u kojem se pokreće tisuću kolesa, a ta nisu namazana pa škripe, cvile, štekću, revu i resko stružu. Signali automobilskih trublja, zvonca autobusa i zviždaljke čine se u tom zaglušnom mlinu kao reki ljudski zvukovi, jer se u tom urmebesu gubi svaki ljudski glas. Jedino daleke sirene brodova od vremena na vrijeme podaju toj kakofoniji jedini muzikalni akord. Čovjek bi pomislio, i ponadao se, da je Visoko gore iznad desetog kata relativna tišina i da su fi zvukovi ostali pri dnu, ali, sasvim čudnovato, gore u tim visokim kntovima urnebes je gotovo isti, jeka ga nosi i on u filtriranom stanju navire i šumi i u visinu. Ječi malom sobom hotela, čije se ela stične i t ke stijene jedva zamjetljivo tresu i trepere. Ta mala kajita, posvema funkcionalno raspoređena, vibrira zajedno sa čitavim hotelom. Pričinja mi se kao da nisam u sobi, već da sam još uvijek u transoceanskom omnibusu, čiji motori bruje. Ali to nije više brujanje motora, već je to sada šum elevatora i zujanje ventilatora, što sređuju galamu i buku iz ponora ulica. Takt. tom šumu podaje lupanje jednokrilnog prozora, s kojim se poigrava jaki i topli zapadnjak. Miješa topli zrak dižući zavjese, listajući po debeloi telefonskoj knjizi i hotelskim reklamama. Razgrće moje Dpapire, šuška novinama i rastvara moj plan Metropol: Na svim tim. papirima žig su *lJuete nebodera. I zaista, ti se neboderi nameću, oni su najvažnija i najžaı alktterističnija oznaka ovoga najvećeg naselja na svijetu. Valjda svakome 1.a svakoga je prva i naj»

GJ„AVA STARCA (pastel)

(eovovgenee6eeeeeoeee e eBO eee eeoBeeBevve eee eee ee eve eePeneo6epoeOo9OoeopPegeoeBePeOeBBPe9OVveu eee eee eve eee e BOB

(Oblakoderi u Megalopolisu)

·izduženog polaoloka, nekog ·j

! m i OT OR TT OT |I

eeaeedeneeogebeepeeonecya eee Me e eeevevya o eengao eo 00 ee0A parergopoeonanapooopsePe e VP pe e o EBO o e ene OBRA GeegeO BOB BBe99B BBB

jača impresija već na prilazu NjuIorka, bilo s kopna bilo s mora ili iz zraka, impresija koju proizvođe ogromne siluete prizmatičnih nebodera. Oni su se smjestili na kamenom tlu ika iz= među Hudsona i Bast-Rivera, na granitu Manbatana. Uokoelo te jezgre ı:aA2vilo se i razraslo nepregledno naselje, razdijeljeno u pojedine O-

gromne i poscbme gradove: Brox, Broenblyn, Quens i Richmonđ ili Staten Island.

Siti ili središte i jezgra toga gigantskog organizma u pravom smislu riječi, onaj rra i iskomski Nju-Jork, jest Manhatan sa svojom najvažnijom žilom kucavicom,a to je Peta avenija. Iz fe jezgre di/u se skupine i čitavi blokovi nebođe:a jao neki kiklopski biljezi, neki divovski railjokazi, koji bi

·imali pokazati dokle je doprla ne sa~

mo civilizxojja i tehn jeta, već dok!e ie dos mena civilizaeijia da

ika Novoga Svila uopće suvre= ijes čovjeka.

Što su. dakle fi neboderi? Da li 808 te visoke i nebotične. vealizpnije mad, sta arhitektonski izrdzi nove civilizacije? Da li je Chanin od 54 kata ili Chrysler sa 77 katova, visok 914 metara, monument svoga vreme. na, kao što su monument Partenon ili Panteon? Da li je taj noboder što pre

mašuje visinom sve, faj istaknuti Empire Building od 1023 kata, visok 410 metara, jednak po svom

značenju, po svojoj arhitektonici u današnje vrijeme onomu što je dosegla monumenfalnost katedrale u Šartru (Chartires)? Možđa su svi ti novo= vjski neboderi veći i mmačajniji arhitektonski spomenici no što su to bilo kakvi arhitektonski spomenici naše prošlosti, — bar su oni viši? Ili naprotiv taj Rokfelerov centa» zatim blokovi nebodera na Volstritu ili na Petoj aveniji i misu nikakvi monu. menti? Možda su ti »kiklopski paradoksi« sasvim nešto drusSo no što še podrazumijeva uopće" pod pojmom. ar hitekture? Nisu li ti »stalaktitie u. pravo sušta protivnost u današnjem svom obliku i samom pojmu arhitekture? Nisu li ti »divovski cromlechi« samio protuslovlje redu i harmoniji? Arhitektura je red. i skladnošt, a te »diviđende na nebu« sve su to prije nego red. A »arhitektura nije drugo neJo sređivanje i svrstavanje« (Mikelanđelo). Ona dostiže ljepofni i

sklađivanjem svih dijelova u jednu jedinstvenu cjelinu, »Omnis porro pulchritu-

dinis forme unitas es{f« (Au> gustin). Ti »tornjevi Manhatana, što ponavljaju uzđignutu baklju kipa Slobode« nemaju ni jedinstva, a prema tome ni ljepote u onom pravom smi“ slu. Istina, oni se dižu vertikalom but neba, i ta se vertikala ponavija u strukturi i na naličju, ali ta navodna gotska smjernica ne nosi u sebi stilnu volju, što bi u simfoniji linije i masa,” praznog i punog, sile i otpora, ostvarila živ skladan organizam, kao što je to slučaj u gotici. Te velike » gumbaš«nice na jastučctu Manhatana«, kako. je netko duhovito đefinirao nebodere, ne nose u sebi novu ritmijsku ćeliju, koja bi ostvarila i izmagijala novi stil, poput onih davnih ritmijskih ćelija što.su ostvarile redom, svaka druga» čija, stilove prošlosti, Ti su neboderi aritmijski. Oni su aritmetička pusta zadaća, neko množenje na stroju: pret= stavljaju divlju utakmicu i nadmeta» nje u brojkama, a ne fakmičenje u pronalasku sklada. Nebođeri ni pojedinačno ni skupno kao urbanističkci dijelovi ne rješavaju arhitektonsku pro blematiku, te grdosije zapanjuju i začuđuju, a ne osvajaju svojim sklađom., Zadivljuju svojom tehnikom, a ne mo= gu zadiviti ni okupiti, a najmanje obogBatiti, osjećanje za ljepotu. »Avhitelc= tura građi. sredstvima suprotnostž, stvara se simfonija .iz jednostavnoš i složenog, iz malenog i velikog, iz kicenog i glomaznog« (Qorbusiern). TI proročki ovaj reformator suvremene arhitekture nastavlja: »Ogromne lonstrukcije budućih gradskih izgradmja prigušit će čovjeka.« Neboderi i današnje gradske izgradnje to &tvarno čine. Toj aritmetičkoj zadaći u čeliku i betonu nije više čovjek mjerilo, odnosi su ahumani, proporcije su izvan ljudskog dohvata. Ka da se je ta fan-

(Nastavak na osmoj strani)