Književne novine

——

=

a — _ =

i praasniiii

F

OŠ jedan rođendan druga Tita je prošao, Ime čoveka koji se poislovetio sa našom sudbinom izgovarano je log dana više nego obično, čovek je pokušao da oseli, da nasluli svu dubinu koje lo ime hoće da kaže. Čovek, koji je lako izgovarao to imo,

ponavljajući ga sam sa sobom, nije li laj čovek pokušavao da osell, u zvuku, u rimu

log imena zvuk i rilam svoje. sudbine?

Naučili smo se na svoju sudbinu ı ona se naučila na nas. Ako je lajna islorije i čoveka u njoj u lome, da se istorija prilagodi koraku čoveka, i da čovek uhvali korak sa istorijom, živeći svoj živol; ako je naša islina, danas, u lome, uhvatili rilam sa islorijom, i ŠlIO se nalazimo, svaki od nas, na islom pulu 5a NjO)#, — onda kako osetili, potpuno, lu islovelnosi laj neuporedivi sklad, taj isli rilai i jedinslveni zamah?

SLO smo

na ulici: tajnu

HVATIO si ponckad kako hoćeš da. pronikneš u svog koračanja. Ulivalio si uckad sebe,

sebe,

disanju: čovek bi leo da pronikne u tajnu svog disanja. To su lremuci slavlja Žživola, Wenucı

susrela živola sa Žživolom, relki irenmuci ža koje on, život u zamahu, Život u Tažvijanju, nema vremena. Čovek korača i Čovek diše, a kada bi ga meko upilao, oxljednom, kada bi ga zauslavio u Njegovom koračanju, i u njegovom disanju, kada bi

da upilao:, šla Je lo što li sada radis? „--.

on bi teško mogao drukčije da odgovori nego proslo i da korača, i da diše. Za njeqa su la čuda koraćanja i disanja nešio toliko njegovo, Lloliko isto šlo Je i on, da on nije u slanju, da on Te UIOŽe, Dpoisiovoećen sa njima, da oseli čudo SVOg poslojanja, čudo svog koračanja i svoga dah. Najveće čudo, to čudo nad.čudima, lu najdublju, slvaralačku moć svog poslojanja, on može da shvati jedino kao nešto što se po sebi rozume, obično. Čovek, koji u čudu vidi obično, nešlo što je on, šlo nije njega, laj Čovek nhlazi se tamo qde jea najdublji živol, i njegov život je sa njim. Narod, koji u najvcćem čudu, još uvek najvećem čudu svog postojanja, i svoje sudbine, u čudu svoje slobode, svoje gordosti, i svoga mira, Vidi nošto šio nije čudo, nego šlo se samo po sebi razumu, taj narod ima uz sebe slobodu, svoju gordoslt, i svoj mir.

nešto IZVvVai

ALI su jednom, u nckoj našoj gimna-

ziji, temu, pod velikim, prevelikim naslovom, koji je qlasio: sloboda. Mučila se deca, pisala su i brisala, dopisivali đaci. \ jedan među njima, koji se mučio ne manje. od svojih drugova, napisao je 1spod naslova samo ovo; »Sloboda joce sloboda“. I polpisao se.

Ko zna šla je učinio: učilelj sa zadafkom ovoga mališana? Ko zna kako 1 ocenio ishod ove avanlure, velike ava ture, u kojoj se našao, odjednom, laj mali čovek, zauslavljen pred najvećomi mećii svim velikim stvarima? Jer bila je to ava tura, bila je to velika drama, i bitka *a samim sobom: ishod je bio ta puka iden!ifikacija. Sva objašnjenja, svi zaobilazi! pulevi pokazali su se kao zaobilazni: jer šla Je najbolji, najkraći, najstvarniji put do ideje slobode od one koju ta sloboda sama u sebi sadrži? Šta je najsigurniji, najpotpuniji njen vid i privid, njena najdublja, nesumnjiva suština, neqo ono šlo je ona sšma? Toliko u sebi, i toliko u nama, ona |e čudo koje, izvučeno, za nas, i za log uvi

~ lanog dečka, iz rilma i reda svega obične} i već naviklog, oslaje u sebi samom, ču(o nad čudima. Ali čudu koje ne smemo da dozvolimo da poslane opet čudo, da se odvoji od nas. Nego čudo koje treba vratiti svakodnevnom danu, ONOMU! WDOTnoW, VOlikom olicanju u prolicanju slvari, ko,e treba čvrsto uhvatlili, vralili ga ma njeqovo mesto bez zapikivanja, bez domišljania, bez hrvanja: sloboda je sloboda. Disanje je disanje. I ritam jc rilam,

LI je u prirodi čoveka da, odjednom, olkrije lo Čudo, moga sebe. U piirodi je čoveka da pokuša

kao nešto šlo je sasvim'·

je ei

kao da otkriva 54d-,

samoga sebe, u vremenu 1 prosloru, da tazume, da pronađe, u velikom koordinatnon: sistemu egzistencije, 1 svoju tačku. U prirodi je čoveka da oseća potrebu za takvim lrenucima imenovanja, preciziranja, objašnjenja, ulvrđivanja slvari u sebi i oko sebe.

Rođendan druga Tila još jedno je svedočenje o loj i takvoj prirodi čovekovoi, o takvoj prirodi nas samih. To je dan kada svaki čovek, svaki naš čovek, prozvan od samoga sebe, prozvan od islorije kojoj

pripada i koja mu pripada, kao onaj deč đak jedan obični, šlo je bio prozvamnm, kroz qlas svoga ·učilelja, od slobode, oseća DOtrebu da još jednom sagleda svoju sudbinu, da sagleda svoj isli korak sa istorijom, 3 razume čudo sebe u istoriji, i čudo istorije u sebi, kao što bi hteo, kao šlo je osećao potrebu, ne jednom, da sagleda i razume, da izgovori čudo svog koraka i svog disanja, Svaki naš čovek, u tim Lrenucima, po staje onaj đak u školskoj klupi jedne velike, beskrajne škole, jedne škole koja je islorija, i u koju,ie on, ušao kao šlo je US. u živol, On poslaje đak"i učitelj, on po“, slaje lilozot ı pesnik, on postaje političar. Trenulak intenzivnoc susreta sa samim 50bom, i sa svojom istinom, Čini od ljudi, od svakoga čoveka, filozofa i pesnika.

I OVOG pula, ponovo prozvali, opet upitani da kažemo šla je Tito, i ko je Tito, mi, koji, smo sebe pronašli kroz njega i sa njim, mi, koji smo se već privikli na tu istinu svoje proželosli njime, kao imenom i simbolom maše sudbine i: naše isline, šla možemo da kažemo i la li smo, ı sebi i za sebe, rekli? Ili su, možda, mnogi od nas postupili kao onaj deč ko, — upitan šta je sloboda, — i možda su, na imaginarnom papiru OVOg SVOG Žddatka, ogromnog 1ı neiscrpnog zadaika, samo napisali, kralko, gusto i udarno:

» Tito Je Tilo«. \

\

·:> AO i sve šlo bitiše, i književna dela nastaju u brzim otkucajima časov3,

· pa iraju saobrazno svojim unutar– njim intezitetima krhkije ili postojanije, dozivaju iz izloga ili čame jalovo po policama, čekajući neprekidno i upormo nove susrete

da bi novim čitaocima. saopštila bezglasne

poruke svojih autora. Malo ih pred talasanjem javnosti.proborave Život duži od sitnin lektira, ka njima su zloslutno raširene ruke zaborava. U toj nemuštoj sudbini ogromne većine knjiga ima i Jedne lužne note poslojanje kad se nad napisanim rečima začauri mykla tama i više nijedna ruka ne DpOSeg da raskrili stranice koje skrivaju pod ovim svodom jednom rečene misli i osećanja. Koliko. puta čovek se pila da li nisu s nepravom izgubljene nečije rečenice, nečije boje, nečije melodije, koje bi možda uspele da svoja, makar i skromna, podarenja ipak pruže u jednom Ssretanju pri kome bi se moglo govoriti o umetničkoj viziji. sveta. Bile su stvari i nikad ništa nisu, preistaVljale ljudima.

A ima i drugih vidova nastajanja. Znani su i bleskovi koji su burno pozdravljeni od svojih suvremenika kao raskošni vatromet, kao istinska ostvarenja datuma, kao iznenadno ili siplisvo nastala neugaslost zyezdana, Ba ipak su i la slova izbledela i iž njih nikakav dah životnosti ne dopire više do našeg lica. Ostaje samo čuđenje nad bivšini zanosima. Nisu rotke ni drukčije mene boravka u umetnosti. Behu 'knjige blistave, čak i neviđene, u svome cvetanju, pa su pOotonule u vekove da bi se najednom nekoj udaljenoj Beneraciji pojavile u punoj taskošnoj odori, a ostale kao večite i pred našim očima i Sirogo, oponmienule nebrižljive letopisce da njihova imena što pre stave u istorije književne.»

Promene, i opet samo promene. ualazimo dok listarmo katalog nekih davnih izložbi, i nijedna nam spomenuta ruka nije poznata, a u Živom pamtčenju, u” nečem što već na-

VREME

zivamo utvrđenim mišljenjem trepere sasvim drugi likovi koji, za nas, slikarski odražavaju mire i nemire loga vremena..I golovo

uvek je· porazan utisak koji nameće bilo koja antologija pesnika jednog razdoblia

pravljena. odmah tu, na licu mesta, dok ja celokupno literarno zbivanje još penušavo ključanju. Često je io "potpuni promašaj, samo zbirka neuspelosti koja je sabrala niz imena tragičnih u svome nepostojanju, odale, iz toga mrtvog mora ne dopire ni stih ni Zvuk. #

'Iako izazivaju jezu' zabrinutosti svi DIO gući vrtlozi slučaja, od kojih se ni knjige ne mogu spasiti, ipak se Čvor problema “me zapetljava u toj, smrti iskrićavih varnice 'stvaranje ili u fihomponiranju

knjiga u tmina. Sasvim su nepodložne strepnji pulanje umetničke koje su·odmah od svoga iz'viranja uvek bile pratioci življenja i koje i nas stalno opominju na sebe i svoje močno prisustvo. Uže se spliče: na drugom „mestu. Ćudljivi ovaj naš, književni letopis mnogo puta je beležio da je svetlost (ono što to nije, a još obilnije je sud Kviličarski izvrgavao

poraznom biču pokude. nešto što je preživ-.

ljavalo svoju ebohu da bi u budućnosti našlo snagu svežine, noseći sa sobom slavu. svoga tvorca i. žalosnu. poznatost svojih kritičara,

Postoji :još jedan izgled 'ove slike, književne. Njemu. daju ton -svakovrsni odbiri i nagrade, koji treba da, po svojoj idilično zamišljenoj nameri, izdvoje. sve,ono, što se na. tekućem. platnu literarne proizvodnje, i umetničke uopšte, u jednom, momeniu bilo po čemu istaklo i šlo ozbiljnije obećava da će i sulra svedočili jednim sigurnijim sglasom o vrednosti svoga autora, Bilo bi šaljivo kad, ne bi postojala gorkost zbilje što ponekad komisiske, slučajnosti izaberu i m1rtvVorođenčad, pa doktorski uporno udaraju. i-

njekcije nagrada i hvala nečemu što se Fab00M nim. sivilom ukočilo u svoj svojoj literarnoj: beživotnosti i pred prvim čitaocima. NMedđutim, ovde, je daleko zanimljivije razgledati

Pretsednik. Tito\u poseti Zatonu kraj Šibenika

I KNJIGE)

DIČUIŠT VENA

kako se nestalnost mere i ukusa okrutno poigrava sa onima koji su verovali da su pronašli u tom klokotavom stvaranju onu pravu knjigu koja će da traje. A čim se rastojanje povećalo, bez nekog ozbiljnijeg napora se osvrćemo i pilamo gde su te vrsne knjige, kojih se ne sećamo ni po zlu ni po dobru, kao da nikad nisu ni bile napisane, iždvojenc i. nagrađene. :

Čudno je, kad se unatrag gleda, kako je podosta neshalaženja pred tekstovima, kako se olako proglašava maltiene za genijalno ono što će sutrašnje sunce neumitno sparušili i kako se nešto što pred svima nama stoji kao dub čvrsto zakorenjeno i široko krošnjalo jednoštavno nije primetilo od bivših prolaznika Ššto,su punili beleškama stranice ča-

sopisne. Iz onog uskomešanog našeg stvaralaštva, nastalog od raznih izama izmedu

dva rata, zgomilale su se mnogobrojne knjige za koje se često nisu uspevale u trenuiku postanka. utvrditi njihove unutarnje temporature i odrediti njihove bitne · vrednosne ozhake, Naprosto ih ondašnji hroničari nisu umeli snabdeti punovažnim pasošem za poluvečnost, koji bi i nama bio .garantija da se umelo videli i odabrati. w.

A izgleda da taj pasoš ne daju užurbani recenzen{fi, ni kritičarske čoenosti, ni nagrade, ni izbori, njega, nažalost, polako piše vreme, vrednosti izdvaja rešeto vremena koje istrajno prosejava i knjige, Pa i ono pogreši, iako skoro nikad u onom što ostane, više što mu se desi da u tamu prorešeta i poneko dragocenije zrnce stvaranja. Zalo se pitamo iznova da li je nešto ostalo skriveno u magli godina što bi nas vijonski obradovalo, što bi i nekog našeg Orfelina svečano ·vratilo podnecblilma sadašnjih časova, dok i'melanholično i oporo prelistavamo stranice ostarelih i sko rašnjih zabluda i sa zebnjom'. preispitujem' da li če vreme šačuvati nešto od današnjih književnih redaka u životu i sulra, da ne bi pred budućim julrom bili nemi.

Slobodan Galogaža

Pra dEA

|

Cena 40 din.

BRANKO ĆOPIĆ

ODLOMAK IZ'ROMANA ———

FrFRMAMO svud oko Luke Kaljka, ftmola ljepljiva tama bez pijevaca, Vukodlačko gluvo doba. Sam Je na pustu

bairu, među zašaptanim brezama — vračarama. Poplašeno žubore uklete babe-čarotanke, ježe se i padavičavo tresu od vlastitih · zlih basni i urokljivih riječi, Začaraće čak i olovo u pušci, slagaće vjerna drugarica u najgoroj stisci i ratnik će poginuti već od tuđeg otrovna pogleda.

— Samo mene već Jednom sirljeljanog, niko ne može začarafi, jer ja više nisam od ovoga svijeta. Noć je moja kao i njihova, kao svake nečiste sile.

Iz klanca u nizini poluljeno jekće i uzdiše mlin potočar. To se dolje otima i muči duša ubijenoga svezana s davolom. Udesno, u svojoj neplodnoj bujadari, sluli se razgrađeno seosko groblje. Kakvi li dusi tamo razgovor vode, koliko li tamo ukletih, BOropadnih i raspamećenih lunjaju oko lišajavih spomenika i spremaju se da prolazniku zaskoče na leđa! Huji bliska planina pod uznemirenim talasima proljeća, bude se vremenjaci, vjedogonje ı gradonosci, sprema se nevolja svijetu.

— Neka, neka, došla mena!

Iz usamljenjka te riječi zlurado izdiše strijeljani, škljoca ih i kreše uznemiren VvUkodlak Luka Kaljak, prikaza iz ledene jame. Sad je noć i tama, njegovo Vrijeme.

Povrh šuma Podgorine, uzbibanih stravom, Šišti samo raščupana gola vještica na mefli, baba mora i čedomorka, potrpala je čitav kraj pomičinom i jezom, nigdje blicska, nigdjc vavnice, samo,.. Kakva li Je ono svjetlost, mira vatrica, iznikla odjednom \iı tami · pored nevidljive ceste?! Ko li se to u ovo kasno doba usuduje da izigrava lhJegov svijet, svijet neljudske...

su posljednja VIre-

— Tigrov štab! Partizanska komanda!

Otelo se lo u Kaljku kao cvokot zuba, presjeklo ga kao upereno oko revolverske cijevi, kao stravičan signal: vidim te!

— Vidim i ja tebe! — posukljalo je Luki odnekle· iz utrobe, iz same zemlje nad njim i nedorečeno, ncuobličeno, steglo mu se u kandžastim prstima zgrčenim oko drveta i čelika njegova potkraćena karabina. — Vidim te i čekam te s pet crnih krušaka, s pet majkana, koji će ti ubmuti tu tvoju prkosnu tudu lampu! ·

Posmatrao je tu jasnu žutu mrlju koja probija mrai, lo naoko nevino postojano svjetlo. Gle, ni da trepne! Rekao bi čovjek: sija to negdje kraj porodilje, možđa kod ne= koga koji se sprema u mlin ili pored prelje čije vreteno marljivo zuji i namotava tišinu. Ni slutio ne bi da je lo krvničko ponoćčcno vidjelo pod kojim li vade dušu i uz paklen tresak raznose kukavan Bo život.

— Ja il ti, uljezu: lijesna je Podsorina za obojicu!

Istisnuo je ie riječi u lamu, došanuo ih tuđinskom signalu, usamljenom svijellu, dahnuo na nj modrim vjeirom, ubistvenim, hladnim, vukodlačkim: da pa utuli, izmrzne, okameni tamom. Ništa. Opet ništa! I dalje mirno btinja Tigrov prokleti fitilj, a pod labanima Luke Kaljka počinju da vrve i množe se potajni vreli mravi: svaki čas Podgorina može eksplodirati!

— Gasi! Trni vatru, Tigre!

Kao da je tim riječima i sebi samom izdao neopozivu komandu, Kaljak je krenuo naprijed. Pod svakom novom 'stopom otuđena zemlja, odgorjela. od srca, Podgorina koju treba oteti od stranca. Evo njezinog zatočenika u laku opanku, tiha noćnika s potkraČenim karabinom, sav Je od mraka i gunja. Drži se, "igre!

%

Privukao se na dvadeset koraka od štaba

uvjeren da ga ne mogu otkriti ni uhvatiti

kao ni Womad pomrčine. Sav je bio tamo, neprobojna, neulovljiva, svemoćna, tmina

koja usijeca rez puščane mušice u sjajno oko Tigrova prozora.

Uz tresak »štuc« je za frenutak raskomadao tamu zaglušenom muhnjom, zabljesnug Kaljka i opet ga, oslijepljena, slavačke ubacio u opremljenu baruinu noć. Kao da ga je vrtoglavo zaošijao udar eksplozije, sunovratke je lomio nevidljivu šikaru pred sobom, probijao živice i zaskakivao se preko praskavih ograda. Progonio ga je topot vlastitih nogu i tutanj pomamljena srca, hvatale kupine, plotovi, ljeskari. \

— ME-eh, džabe vam je, tu sam!

Izdušio jc io posljednjom snagom, zagrcnulo, padajući u suvu prošlogodišnju paprat brdskog pašnjaka, rodne Vrepčevine. Tu šuška, i miriše Lukino čobansko djetinjstvo ukriveno gustom šumom zelene bujadi, nalopljeno oštrom ovčijom sjerom. Ono će sa sakriti u sivu mekotu ševina gnijezda, po. začaran sjenovit svod buba-marina svijeta, ubaciti u crn potok mravljeg puta. Tu nema "igra, nema smrti ni šumske rake ledenice: tu samo cvrčak sliruže spokojnu ljetnu bezbrigu, | ·

\Nastavak na osmoj strani)"

„Sa a

2 42 JA

„Jer A 0 a:

O. led

1 ; Vi