Književne novine

“ a fi

ZA WNUIŽEVNOST. DĐMETNMWOST I DR&UŠTVENA PITANUNSJA

s - i

LIST

OBA WBNIIIri u eGIni ine pesna iNIUEOIK (Tri /riiplBsia: vUCNaeGi rab(ur ugi; La VA yaipUZr-aSCaJR7 * VIA NA: 7

BEOGRAD, 16 SEPTEMBAR 1956

— ——.— Tr AT —

Godina VIL Nova seriju, br. 23 Cena 30 din.

DVA VEKA VOLTERIJANSKE SKEPSE

MOCART |

ŽAOVEK' se izlaže opasnosti da odbojno deluje, da se pred pažnjom i umom svog savremenika, svog nestrpljivog, pomalo nervoznog, pomalo nepoverljivog čitaoca pojavi natrontan verbalnim draperijama bombastičnosti, ako od prve istupa sa široko uopštenim, apstraktnim formulacijama problema ili feme, iz kojih bi da zahiti upravo ono što je najesencijalnije. Uprkos tome, ja ću, makar i sa izvesnom razrokom tugom, otpočeti sa zaključkom. Najmlađi od svih postojećih specifičnih sistema umet ničkih jezika, muzički jezik, izvanredno se brzo rascvetava i Još brže precvetava. Naslednik srednjevekovnog mo dalnog sistema a rođifelj polarnog sistema Stravinskog, ili atonalizma, politonalizma, dođekafonije (Berga, Slaven skog, Šenberga, ili Miloa, Hindemita, Bartoka, ili Britena, Honegera, Veberna), tz. tonalni sistem muzičko-jezič kog izražavanja, kroz tri pu na veka dominanini sistem muzike, sa klasicizmom kao svojim zenitom, — prešao je svoj »zlatmni vek«, pregrmeo je i Svoj »srebrni vek« (sa romantizmom i impresionizmom), zašao je u fazu svog veličanstvenog ođumiranja. Izreći ovu misao u godini·op šteg evropskog i vanevropškog proslavljanja dvestagodišnjice rođenja Mocarta, onog koji je gramatiku.i sinfaksu tonalne muzike doveo do vrhunca, u neku ruku je i jeres, a ponoviti je povodom neđavnog gostovanja iz

“vrsnih prvaka nemačkih ope

ra i njihovog prekrasnog iz vođenja Mocartovog možda i najsuptilnijeg, muzički apso lutnog, takoreći vanvremen–skog operskog dela. »Cosi fan tutte« — uzmimo da je i jav na, kuliurna sablazan. Ipak, ja tu nezahvalnu ideju ovđe fiksiram, iako lično prepun divljenja-blistavom ljudskom geniju, koji je sa strahovitom lucidnošću umeo, oštroumno, pronicljivo, gotovo bih rekao, viđovito, da predoseti, i pređvidi daleke buduće vidove kretanja i razvitka

aaa ae a eee aa e eeeeeaesee”

Pavle STEFANOVI/

ER EN Oea LE aza aever raunara iri

umetnosti sa čijim se zakoni tim tajnama naprosto poigra Vvao.

Strašni kikot volterijanske skepse pršti i seva kroz partituru ove zrele Mocartove opere, ovog čudesnog delceta s kraja iskusnog, nonšalantnog, gorkog i potsmešljivog, mudrog i ponmsnog, uviđavnog i bistrog XVIII-og veka. Ali, eto, tu su dve stotine godina između rođenja ovog čuda od defeta i današnjeg, sveopšteg čuda od protivrečnosti, neveric4, razočarenja i pobeda, basnoslovnih iskustava, pa nam je tobož naivna elegancija manira i ponašanja Mocartovih heroja, pa nam je galanterija društvenih konvencija oblika i manira tih tobož lutkastih, napuderisanmih perikama ukrašenih heroja Mocartove

4rtur MILER

nesumnjivo prikl

9, Savtorrorno7

Ozarnt

I Većina ljudi, uključujući i pozorišne Kritičare,

danas smatra, da forme u kojima, su pozorišni komadi napisani izviru ili niotkuda ili iz temperamenta dramskih pisaca Ro,i te forme biraju. Ja nc smatvam -da je izbor forme isto toliko objektivna stvar kao što je, naprimer, biranje kišne kabanice umesto platnenog odela za šetnju po Rkišovitom vremenu; naprotiv, većina dramskih pisaca, uključujući

i mene, posez O S ) DI Ormoni za onim načinom kazivanja radnje koji mu sc čini

a ogtovo instiktfivno za onom formom

Artur Miler

kome je Yeč. im 78 predmet O R e Ja se ipak iti “da u je ia ii i i dea čajan, toliko »slobo da i naše preistavo 0, Dora.

a žda ne prvi pogled. Pitam se s druge strane, moži Mudre Seke . Le draštjomponente koje deluju na

. (Nastavak na šestoj strani)

bufonske operske igre na iz yestan način postala nesvarljiva, nepodnošljiva, apstrak no neusvojiva, ako smo toliko čvrsto i snažno priveza.· mi za konkretnost određeni] scenskih slika koliko najče. šće to zaista jesmo, iskvareni i zaglupljeni poplavon trećerazrednih filmova, na: jezdom golicavih umetnički! slika koje ne izizskuju nikal vog uopštavanja, tako udeš: ni našom sopstvenom ofuplj: nošću, tj. onesposobljenošći za uopštavanja, koja su odu: vek bila i koja za uvek osta ju stvar naše, konsumentskc gledalačke i slušalačke spo sobnosti ili nesposobnosti. Tako i zato, i samo tako

samo zato, moglo se desit što se zaista i desilo: da s druga i treća pretstava odlič nih nemačkih umetnika, prikaživača Mocartove komičnc opere iz 1790-te godine, popunjavane besplatnim karta ma bližim, stručnijim intere sentima i da je navala širokog kruga umetničkih posetilaca-konsumenata potpuno izostala,

Mocart je poseđovao đemoniju realizma, onog pravog, dubinskog, psihološki utanča nog i kompleksnog realizma a ne foftfografsku preciznost površinskog, kostimološkog, ambijentskog, lokalističkog i epohalno-ograničenog, slikovito kalejdoskopskog realizma boje, znakova, gestova ljudi, ponašanja ljudi, Vrckanja i bekeljenja ljudi. On je, upravo u ovoj svojoj ope ri, više možda no i u »Figarovoj ženidbi« ili »Don-Žuanu«, stihijno dijalektički an ficipirao ono što je u pirandelizmu starii* od dramatur gije Pirandela, ono što je u prokaženom „degzistencijalizmu starije od Kirkegora, Haj degera, Kamia i Sartra, ono što je vazdđdašnje i večno, uprkos promenama oblikovanja životnih istina, kako se one protežu od Eshila i Evripida pa sve do dana današnjeg i ko zna kadašnjeg, budućeg, ne, ustvari odličnog reditelja Franka de Kvela, pa bismo idućeg: on je u svojoj komič komformistički, vrtoglavi pot hvat vazdašnji.

(Nastavak na sedmoj strani)

Šarl Lapik: Mocart za klavsenom

«

U okviru proslave 400-–godišnjice ribarske ekloge »Ribanja i ribarskog prigovara-–

nja«, jednog od' najslarijih

hrvatskih pjesnika ~ Petra Hektorovića, koja je bila pro šlog mjeseca, otkriyena je u njegovu rodnom mjestu Starigradu na otoku Hvaru Hektorovićeva bista. rad aka demskog kipara Ivana Mirkovića. Petar Hektorović, koji se

stranjivanje pučkih elemenata iz. poezije. Hanibal Lucić unatoč svemu tome. osjetio je melodiju narodnog stiha i u svojim »Pismicima ljuvenim« dao toliko uvjerljivog izraza melodioznosti hvarske

400-godišnjica „Ribanja i ribarskoa prigovaranja“ P. Hektorovića

kuje od Lucića, Dok je Lucić artist i pjeva poetski siramboto svoga vremena, Petar Hektorović — također pripadnik ·hvarskog plemstva — unosi u svoj književni rad za ono vrijeme ne sa-

rodio u Starigradu godine 1487. bio je vlastelin poput njegova suvremenika Hanibala Lucića,

Hanibal Lucić rođen je godine 1485, bio je hvarski vlastelin i sudac, humanist, vrlo obrazovan i dobar poznavalac klasične i svoje suvremene književnosti. Prevodilac Ovidija, koga je — kako sam Lucić kaže — »iz latinske odiće u našu hrvafsku priobukao« — Lucić je ujedno u svojoj lirici ostao isklju čivo pjesnikom ljubavi, Petrarkizam je onda bio u modi u Italiji, idealistički odnos

prema ženi znak kulture i'

čakavske ikavštine, da je punim pravom postao naš klasik. Još u doba ilirizma, Stan ko Vraz je naročito istaknuo Lucićevu pjesmu »Jur nijedna na svit bila«. A taj svoj, upravo romantični zanos pre ma: ženi, opjevao je Lucić i u svojoj drami. »Robinja«, koja u svojoj jednostavnoj i naivnoj dramskoj radnji pokazuje u prvom redu njegovu kvalitetu kao liričara.

Hektorović, Lucićev suvremenik, pisao je poslaniće, u ono vrijeme fako nazvana književna pisma, svojim hvar skim i dubrovačkim prijateljima. U. tim. pismima, Petar Hektorović se uvelike razli-

mo izrazito demokratske elemente, nego također u svom književnom djelu i jedan Širi zahvat u socijalno zbivanje. Istina, bježali su jedan i drugi, kad je izbila hvarska buna.i pučani s pravom tražili ono. što im pripada, bježali su isto tako kao i pred Turcima. Hanibal Lucić piše godine 15922 svom, za relacije ondašnje ploviđbe s Hvara, jako dalekom splitskom prijatelju Jerolimu Martinčiću i Splitu, da poslije svih tih neprilika sadi vinograde na Visu. na Hvaru i Starigradu i da je pun i prepun briga.

Zanimljivo je, da je Petar Hektorović hvalio Marka

ljenik vile

Marulića. baš u svom »Ribanju i ribarskom prigovara-– nju«, On mu je, kako je točno rekao dr. Mihovil Kombol, po svom temperamentu i idejama svakako bio srodniji. nego svom suvremeniku Hanibalu Luciću, pjesniku mladosti i ljubavi.

Hektorović je napisao svoje »Ribanje i ribarsko prigovaranje« godine 1555, ali je ono štampano u Veneciji tek godine 1568.

Stari naši pjesnici voljeli su moralizirati, bilo je i to moda onog vreMnena, ali i znak jakog utjecaja crkvc naročito na feudalce, pa zato i Hektorovićevo djelo »Ribanje i rabarsko prigovaranje« ima refleksivno — diđdaktički ton. No Hektorovićev demokratizam, a to nas pogotovu danas zanosi, ostao je svjež i vidljiv sve do naših dana.

Pjesnik putuje sa svojim prijateljima ribarima tri dnana oko našeg upravo vječnim suncem obasjanog Hvata. putuje uza svoje drugove ribare Paskoja i Nikolu, daje im kadikad neke poučne i

'veliku misteriju i sa

e

finoće, a književna mođa od-

} MALLESEI ;

EBZBROJNI obimi problema ovog od-

nosa svode se na dva središta: na

ispitivanje umetničkih predmeta resp. umetničkih dela kao predmeta saznanja i na ispitivanje same saznajne· funkcije umeftnosti ili odnosu umethosti. prema stvarnosti. Ovim se izriče navodna nužnost dualizm a, koji postoji u razlici zadataka i predmeta jedne nauke umetnosti i teorije umetničkog saznanja ili filozofije umetnosti. Jer bilo bi moguće prefipostaviti da umetnost, koja bi po svojoj prirodi bila nesaznatljiva, posreduje saznanja na TRON koji je nama” poznat ili ne; )

Navede li problem saznanja na to da se razmišlja o umetnosti i sami pravci rezonovanja i sva rešenja stoje u čvrstim grani. cama poznatih načina.

Recimo. „Umetnost posreduje istu tu stvarnost koja je najprodornija impresija, životnu, koju nauka zna i praktični razum ı svačije čulo.

Neka se odustane od ove teze i neka se misli:\kako je apsurdno to svodenje i da ne postoji u bitnoj razlici zajednički imenitelj. Realnost je i• psihička, te u umetničkom delu ne mahje objektivna. Umetnička istina svodi se prema tome na psihičku doživljajnu istinu. A i

Možda kroz umelnost saznajemo noV) vid ilj sloj stvarnosti koji inače ne postoji, koji bez nje ne postoji. Inteligencijom tek progračena, nedodirnuta ili intususcepcijom narasla, između proučenih tkiva, mimo shema čulnog saznanja, tek postoji stvarnost Pistetika čiste percepcije funkcionalni je de» metafizike. :

Van svake sumnje postoje tehničke istine i sama delatnost izvor je novih saznanja i otuda u umetnosti opet postaje bitno oblikovanje kada je reč o njenom odnosu prema saznanju. E

Sa saznanjem umetnosti koja stoje van svake sumnje napušta se, navodno, filosofija Wumetnosti. Ima li igde među: doktriwarnim estetičarima, koje treba staviti drusde do u red esejista, pita epistemolog

-.

UMETNOST PL SJA 7, NON NJE

Etienne Souriau i obnavlja pitanje. Ima li ikog među estetičarima koji bi bili spremni da tvrde, da njihovo delo sudeluje u naučnoj izvesnosti. Za Raymond-a Bayer-a, estetika je saznanje čulnog sveta umetnosti, fizika umetnosti. Estetika je nauka o efektima polazeći od izvesnih uzroka. *

Jedan umetnički oblik može se “ispitati fenomenološkom' metodom u njegovoj čistoj pojavnosti. Taj oblik postoji među' drugim umetničkim i među oblicima uopšte (oblik u kosmološkom smislu reči). PFormalni ı strukturni odnosi i svojstva, koji se ovim ispitivanjem utvrde, pretstavljaju kognitivne vrednosti, rezultat su opservacije i uopštavanja i podležu, kao u svakoj pozitivnoj pauci, kriterijumu istinitosti.

Da li je estetski objektivizam u stanju da bude pravičan prema doživljaju umetničkih oblika? Prema MBinfduhlung-u i ukusu? Prema beskonačnoj kvalitativnoj različitosti subjektivnog odjeka? Jer: le bom godi e est le mien. — Daleko od beskonačnce kvalitativne raznolikosti, doživljavanje protiče u čvrstim shemama i već fenomen reč: u izbicanju estetske kategorije pretstavljia uzdizanje ka universalnosti i pojmovnom.

Međutim sd osnovom se. može pitati: da li se fi oblici mogu ispitivati za sebe i po sebi bez prethodnog rešenja »osnovnog filosofskog problema«. I da li su u estetskom objektivizmu očuvani obziri prema estetici u njenom punom značenju?

Je li zaista nužan dualizam nauke umetnosti i estetike?

Dve Tendencije, po Baumler-u, u njihovoj međusobnoj igri, u paralelnom toku ili samovladi jedne od njih, čine svu Dprošlost estetike: iraženje zakonitosti umetnosti, njenih taxis,a ı simetrie, i, sa druge strane, filosofija odnosa umetnosti i stvarnosti. ispitivanje suštinć lepog uopšte, postavljenjc metafizike lepote.

Naučna estetika svojim imenom savladava dualizam koji je ovde u pitanju. Prvi je uslov: da estetičar ne bude esejisi (rečeno u. rubrici eseja). Jedinstvena naučna metoda u estetici Ifože se postaviti na egzaktno utvrđenim Uuzročnim odnosima koja postoje između opšte istorijske situacije i umetničkih oblika, pošto je prethodno i naknadno utvrđeno, da je umetnost sve ono ŠtloO je organski oblikovano kao umetnost, da ona tako služi spoljnoj svrsi, ako joj služi, da

posreduje saznanja u srećnoj svesti O zavi~"

snosti, koja joj tek omogućuje samostalnost. Svaka nauka i zato estetika polazi od

pojava, od samih stvari. I vraća se k njima \

u završnom aktu saznanja. Osnovno je: odrediti specifičnost estetske stvari.

Između duhovnog života, drušlvenih odnosa | materijalne kulture đatog vremena postoje odnosi međusobnog uticanja i zavisnosti. I umetnost je u tim odnosima. Bgzaktno ispitivanie u ovome smislu pretpostavlja da je savladan istorizam. Protiv apsoluti-

zovanja onog što je relativno datome vre-

menu i zato protiv proizvoljnosti. Nauka umetnosti i estetika obrazuju u suštini jednu jedinstvenu celinu.

Milan Damnjanović

., eklogu, s mnogo

Milan Bogdanović

|T –

i zapobljeniti

... U jesen 1942 kroz zarobljeničke logore je magnetičnom snagom odjeknulo mobilizaciono ime Tita. Od toga trenutka se, u ime Tita, napredni „zarobljenički front pretvara u organizovani sektor Narodno-ošlobodilačkog pokreta, izdvojen i dalek od borbe u zemlji, i bez neposrednog učešća u njoj, ali sa svima njenim dejnim karakterima.

U ime Tita! A ko je Tito? Tajanstveno ime, izaziva pitanja i traži odgovore. Razume se da su neprijafeljska propaganda i reakcionarni logorski elementi koji su je obilato eksploatisa li, oko toga imena prav'li bezbroj najtantastičnijih tuma– čenja pokušavali da·probude kod zarobljenika nezdravu radoznalost. Ali nje kod naprednih drugova nije bilo. Za svesne drugove ime Tita je od prvog trenutka značilo punu idejnu izvesnost. Oni su bili načisto, ako

Wne još koga ono obeležava

a ono svakako odmah već šta ono znači. I od prvoga časa su znali da Tito mje drugo do revolucionarno ime jednoga od vrhovnih ru kovodilaca Komunističke partije Jugoslavije. · Kroz Titovo ime, zafobljenicći ulaze u punu stvarnost NarodnoŽoslobodilačke borbe: nju organizuje i vodi Komunistička partija Jugoslavije, okupljajući oko sebe sve istinski demokraisse snage svih naroda Jugoslavije, Borba se vodi za Jugoslaviju, za njono jedinstvo, za bratstvo u njoj, za njenu potpunu unutrašnju slobodu, za novi društvenoekonomski postroj, za novi,

(Nastavak na osmoj strani)

u slilu onoga vremena mudre izreke, ali je to bitno, da on nije bio aristokratski ekskluzivan, da je uz njih bio kao drug uz druga i da je »Ribaranje i ribarsko prigovaranje«, cijela ta pjesnička poslanica, ne samo dokumenat kulturnih, ekonomskih i socijalnih prilika svoga vrcemena, nego i dokaz, da je Petar Hektorović — uprkos tome 'što je htio pisati onda. modernu poučnu ribarsku izvrsnih i izrazito Književnih zapažanja osjetio prirodnu bistrinu našeg čovjeka, koji je nikiuo na našoj jadranskoj oba li, Pjesme »počasnice« koje pjevaju Paskoj i Nikola, govore o srdačnoj pjesnikovoj vezi sa svojim pukom, a div na »bugarštica« o Kraljeviću Marku i bratu mu Andrijašu o nerazdvojnoj vezi srp ske i hrvatske narodne poezije. I urpavo to, da ju je Hekforović zapisao i čak zabilježio napjev, zadužuje naš na. naročitu zahvalnost.

U Starigradu svjedoče spomenploče o njegovim žirivama i o žilavoj borbi protiv okupatora. Ali u tom malom našem gradu, koji je mnogo u stanovništvu brojačno Opbao za vrijeme okupacije, danas luka sja u prepunom sunčanom svijetlu i slari Hektorovićev dvorac 'Tvrdalj i danas stoji kao preživjeli ponošni svjedok olujne prošlosti. U parku dvorca, za Koji mu je nekad poslao čemprese i oleandere iz Dubrovnika Mavar Vetranić, mediteranska je tišina, u Hektorovićevu akvariju plivaju cipli i alge, cvate u parku lavenđa, kađulja, lovor i ružmarin, igraju se vesela djeca, a spomenploča na »Tvrdlju«, postavljena još godine 1922, zaustavlja umornog putnika i priča, đa je tu živio »miljenik slovenskih vila« na EoTdoj jugoslovenskoj jađranskoj obali.

Vladimir Kovačić