Književne novine

pre dve i po mileniše,

pBrandenburška kapija razdvaj ;: ? grada. Ali nekoliko stotina Sala đajie e Muzejskom ostrvu, · bostoje kapije koje a dole od drugih prostranstava. Sa 2 Ollar iz Pergamona, otuđen o govai navoda, nestao je u raino inom haosu. Monumenfalna, trži Milea, koju Si ODO PKI najučn ustinji i avanturištičkim pu i | Berlin, zadobila je Wake ant HO Ba-VaS lika paradna ulica Nebukađnezara Outal S% 'netaknuta. Ištar-kapija, strmya i silovife wd isini četvorospraimice, diže se wu si ribi yaskošu plaziranih mazričnih životinja: Kao i po” kađa še njen mrađi naredio izrozivanje svoje firma NW. klase pismu: .

d svojih bom i posleratSna, kapija, iz ici iskopali u

»Nebukačnezar, kral ni knez, postavljen po velj e sveili prvosveštenik, Lidtinad NOO 0 zumne promišljenosti, koji je natčio da shvati mudrost Mardđuka i Nabna, proučio božanske mene, koji se m strahopoštovanjju Rklanja, njihovoj veličansivenosti neumorni namesnik koji svakodnevno brine o negova– nju kulta MEsansıile i Mgide, prvorođeni da Nabopolasara, kralja Vaviloha, to sam da. Ovu kapiju sam rušio, zbog podzemnih voda, ponovo učvrstio iemelj asvaltom i pe čenim ciglama, i ukrasio sjajnim plavogla-

J Vavilona, uzviše-

ziranim slikama, bikova i divnih zmujeva...«

: Kroz divovsku kapiju zakoračili smo u taj uvek trajni prostor, u merazovivo vreme: fragmenti koje su vajali Sumevci, Asivci, Hi-

Wifi, Arameji i Persijanci, čnaci i oblici svih

potopa, spasemi na Nojevoj barci ovog Muzejskog osirva. Slikana keramika iz Nehaventa ekser-Ijudi iz Lugalkisašia, koji su ulkivamni d fundamena{ ondašnjih novogradnji, sarkofasmumija, Jedne svete egipatske wake, veleni iučavac — nalik na kiklop*ku guru Votrube. Ebnatovo Skeplično lice imfelektuplen nežno-_ekudentni lik kraljice Nefrotete, održan samo MWao mnulaž, pošlo je jeđan deo ezipatske riznice u Berlinu izgovepn., Ista bomba koja je trebalo da pogodi današnjiću pogodiJa, je sve vekove.

BĐia arheolozi iskopavaju iz zemlje? MIožda te kapije i liea koja posmatrano kaq nekakav vašar minulih vremena. Mi možda ova oformljena miaferiia sadrži i vazduh onosa doba, možemo li kroz ove kapije prodreti u neki prošli Zivot? Ulivaju li se ondašnje more u fobije naših dana? Jli se mi to samo divimo OPparinoji koreografiji davnašnjih snova?

"Tek nedavno -— berostrat berberskog Ien umalo što nijc digao u vayduh i ovaj grad i skoro celi sve. .

Nedaleko od BrandenburFškce kapije staja-

' Ja je pompezna građevina Rajhskanclaja a

1039,

ispod toga, u dubini od 15 metara, Hitlerov lični bunker —ı mauzolej nacionalsocijalizma. U ovom podzemnom sve{fu, dakle, zaglavila, „ić psihopatska strategija hiljadugodišnjeg carstva. Pre nego Sto je sebi prosvirao Kkuršumn kroz glavu, Mitler je još jednom poslednjiput pritisnao dugme mašine za razaranje. Pabri'e, banke, blokovi kuća, podzemne železnice, — sve je trebalo da odleti u vazduh. Propast fireza, morala je da bude, ako nn propast ćifavoz sveta, a ono bar smrt Berlina.

'Trivijalna romanlika sparena s najmoderniiom fehnikom. Megalomanija i pedanfterija, prostakluk i nasilje snčinjavali su taj razorni eksploziv. Za razaranje gradova i katedrala, nije potreDna genijalnosti. Tek su za građenje polrebni dar i znanje.

Kroz opustelu Brandenburšku kapiju puiujn oblaci. S jedne strane kapije leži velika aleja koja je prolazila kroz parkove Tirsar-– fena ukrašene Distama nemačkih Rkneževa, 5 druze strane vodi široki bulevar »Uniter den Linden• koji je nekad potsećao ma Chambps Elusees. Svefiljike elegancije ugasene su, Da kit arhitekture obnevideo, Nežne klasicistićke građevine, koje su Pariskom trsu davale 5Olidnost i lepotu — ukoliko vilhe}minsiki pscudobarok nije smetao — nestale su. Od arhifckata Sinkela i Šlitera skoro ništa nije osialo. Jedna ulicna a ruševinama vodi do Slosplaca, neki medefinisani ukus se oseća u vazduhu. Da li je mogućno. posle toliko godina, da 10 bude još uvek aroma dima i smrfi?

Pre dvadesetitri godine stajali smo ovde izmedu hamene braće MHumbolt, pred Novim univerzitetom. i slare zgrade koju sn studenti krsf{ili »kredđenace — Opere u kojoj večeras pevaju »Otmicu iz Saraja«, Qne večeri bukiao je fm plamen lomače, polhranjen knjigama -- delima humanos duha -- koje je bedni Mefisio nacionalsocijalizma pokušao da. istpebi. Svega nekoliko koraka dalje Kron prinrova palata. Tamo Smo u davna vremena posećivali majstore »Mosta« i »Plavom jabača«, Možda smo osećali neku srodnost s ODN mladim ljudima cija su lica zračila plameninm bojama, Oskara Kokoške. Oni su tražili sebe, ne samo smisao umetnosfi, već i smisao ZIVUta, Možda jc ipak dovoljno osigurati Sebi prihod i uspeh u životu, pobrinuti Se 74. zabavu i opstanak. proizvoditi cipele ili kobnsice, biti direFtor hotela ili nekog moćnos lokala? U toj kući slušao sam mnoge glasove. Glasove, koji su tražili dublje izvore, koji 5u prizivali nevid}jivu dramu lju ski prazno zdjape sad iz su izumrl!am, lica i lihovi ) Neks od njih sreli smo u emir na čuvenim licitacijama

rešetani zidovi. Da li tih umetničkih dela? aciji. godine wmefničkos

dskog bitisanja. Avetinj- .

bi * a . aa iz nemačkih muzeja u Cirihu. Pikasova

»Dv; /e Ž IKO — nezaboravna, melanholična Se a a 'šlava, s belom čipkanom kragnom; SEDA apsintom« u plavom ogrlaču, ugašeno ee nagnufo nad sioiom. Džems Mnsorove SRE i smrtae pod divljim uzbur j –_ OE 17 “i uzburkanim ne E Sagalova, »Plava kuća, puni altyosfere 4 i sećanja, Modiljanije ežni žebski SC 1 86Ćalja. 0 V nežmi Žemsk Di ro i Matisove »Tri kupačice«, u beku po| : ićini, između zelenog prednjeg plaina i POPA CMA VOE moa, HLibePmanovi »„a,_: : na obali« i »Orveni konji« Pranea Marka Edi i i 0 peisaži Oskara Kokoške i Gogenov ieboybpab a SVega, onaj nezaboravbi. »Auo A CD Ni Gosa na Svcilozelenoj pozadiUa ščatog lica, sledaju oči Tanalika i B. Na dnu slike pisalo je: a mon ami Paul Gauzgin. i a i „MBbga ta bića sa slika izgubljena su. Da tada Vo našli frebalo bi proputovati S Je Lvrape, pa možda krenuti čak Ko OBAMU ! srenuti čak i preKoza 2 č n Berlin G Nemačka) izgubili su nepovrat. Vrednosti, Ne samo mnlas umetnosti, već i glas modernog polisa. Eezlin danas nije samo la MOOD već i grad raspolućenme svesti. s iamija deii ljude i ista ograniče yt strašni ključar. – db al

LEONIDA ~” U TREPTOTU

»Pu{lniče, javi u domovinu građanima Kakedemonije da,

ubijeni ležimo ovde — još u smrii · vermi njihovom zaKkonu.c Nadgrobni zapis Leonidć

. Na putu za Sansusi posetili smo Spome-– nik palih boraca Sovjelske armije. Velika Žrvva, koju su sovjetski narodi podneli da bi dotukli fašizam, lirebalo je dz bude ovekovecena diyovskim spomen-kamenom u '"Treptovskom parku. Umirenhe blagošću proleća, lako se povijaju granitne zastave — svaka pp 12? mo{ara visoka — preko zelene šahovske table Drostranog trga. One grade Kkopiju Kkraz koju ulazimo, penjući se zatim uz blagi uspon koji vodi prema mauzoleju. Pod kamenim zastavamua kleče dva bronzana vojnika. U robavskoj verhosii priodi oni tu drža svoju večnu 'aču. Pet masovnih wrabwiop nwokviPene sU

eftskog pomen mermernim pločama u koje su urezana dela i sudbine junaka. Ovo je ulica koja vodi prema centralnoj figuri koja dominira poput Lajpciškogr monumenfalnog spomenika narodi ma, celokupnim proslorom... Postamenat i figura dižu se 28 metara u nebo. Lik velikog rat uika, branitelja i oslobodioca, s mačem u desuwici — leva ruka nosi nejako defe. Pod nogama mu razbijen kukasti krst. Prekoputa ulazne kapije granitna ruska majka tuguić za svojim sinovima koji su pali za pvavednu stvar, ali ipak pali. nepovratno, sahranjeni u iuđoj zemlji. Pored istinitosti svoje poruke — zašio nas ipak ne potresu ovi rafpici i ova majka? Njihov firagičan gest je previše dekorativan i Rkonvencionalan. Ogromne dimenzije ostaju samo znaci spoljašnjeg formata. Rat, smrt i budućnost ne mozu ovim naturalističkim jezikom da probude one nečujne glasove kojima zvuči prava umeimost.

! Svega nekoliko nedelja .ranije videji sma spomenjk Osipa Zatkina, »Grad bez Ssrca«, koji je umetnik radio za mrive Roterdama, U fom razorenom i sada opet skoro sasvim izlečenom gradu stoji, poput svetlionika u luci, jedna bronzana figura ~ gest opomene, optužba preliv bona i ljudi, Uz svaki Rhorak posmaftača menjaju se biće i prilika, lik i izraz te figure; oma je stvorena od svesa šio se oseća i sanja. Kroz otvoreno teio koje obuhvata prostor i širinu šefaju oblaci. Između jarbola ispruženih ruku zrači svetlost jednog nizozvemskog neba, sivoplavi nemir mora Roterđamske lIuže., Kao ptice lepršaju brodovi oko raspuštene kose. Nebo i more nisu zabeležili nikakvu fugu. Nebo i more su zaboravni kao mladi ljubavni par koji se sastaje ispod ovog spomonika. Ali bronzani glasnik Strći kao iotemistički stub, kao menhir doba. iskonski smisao skulpture, da ona ne bude odraz već da postane biće, ovde je ponovo naden. Mao plamen bukti ova figura, neizbrisivo potsećajući na umiranje i savlađi-

vanje..,

\

Zatkin je rođen u Smolensku. Otkud je mogao za Roterdam «da stvori ovaj simbol liudske painje, a ne takođe i za Berlin? Nosilac Staljinove nagrađe Evgenije Vučelić, tvorac Treplovskih skulptura, pravi je repreZentant duba koji je decenijama paralizovao Rušiju i SSS.

Sholastične i dogmalske prefslave lakoPvanog socijalistfićkog realizma, proglašene od visokih pavrtiskih foruma za lozinke, koje je dirigovao i primenjivao birokrafski aparat, lišije ~ umefnost njenog živog daha; umesto unutarnja veličine poštavile st spoljpu, umešto ljudske drame i duševnog: sadržaja — tealralne i prazne konvencije.

Ne oskudevaju narodi Sovjetskor Saveza u lalentima: u slikarštvu našeg sioleća Malević i RandiHski, Lisicki i Javlevski, Šagal i Sutin i mnogi drugi dali su značajna dela. Taflin i Arhipenko bili su osnivači konsteuk= tivističke skulpture. Anion Pevsner i njegov brat Naum Gabo, rođeni u Orelu i Brjansku, objavili su 1920 u Moskvi prvi manifest mobilne plastike, koju su kasnije preuzeli i dalje razvili Ralder i drugi. »Kdnetički i dinamički elementi mogu da uobliče izraz stvarnoy Vrcmema; sfnafički ritmovi više ne zadovoljavaju.e Iste godine stvorio je Gabo svoju prvu pokrenu skulpturu.

Steta je što su svi ii ume{inigci izgubljeni za svoju zemlju. Neki koji su ostali, često ponižavani od čuvara linije jedne estetske umetnosti, stvorili su još ranije dela opštečovečapske umeinosti: Majerholt i Tajrof u oblasti pozorišta, Džiga, Vertof i Ajzenšftajn u oblasti filma, Prokofjev i Šostaković u muzici — imena koja otelovljuju našu cpohu.

Posmatranje jednog spomenika ž?palim borcima budi spočetka štimung koji nije čisto estetske prircde. Svaki spomenik sačinjava spoj smisla i oblika, materije i duha. Materija daje ideji nienmu simboličku f{ormu, ali ideja ukazuje zašto kasnija pokolenja treba polsetiti na ono što je prošlo. I nisu samo lepota i oblik Rhamena sačuvali odjek Leonidinih reči w prostoru vekova. Same reči, u svojoj jednostavnosti, u svome rilmu, u SVOjoj istini pretstavljaju spomenik,

Gordiski čvor fašizma rasećen je mačem, mada su umesto mača poslužili tenkovi i kaćuše. Ali ni tenk ni mzč nisu pravi simboli za moderne spomenike, za monumente mira. Jer gorđiski čvor naših dana, najzad, ne može da bude razrešen silom. već samo pnoštovanjem naroda i humanošću.

Ali zasad još uvek odićkuju vojni maršovi s ove i 5 one strane. Svakako — poznajemo argumente: „Nemačka ima isto pravo kao i svaki drugi narod da se naoruža., A možda, bi upravo nemački narod bio dužan đa se odrekne jednog prava Koje se ne baš davno {iko surovo osvetilo i Nemačkoj i celom svetu. ·

Moj prija:eli, mlađi nemački socijalista, kritički posmatra ovu rečenicu: zar može nemački narod da se odrekne nečega na šta imu tako malo uficaja? Ko pita narod da li želi naorntžanje i remilitarizaciju? Nije narod Želeo armiiu, ni na Zapzdu ni na Istoku.

Đa li on ima pravo? Kad i u kojoj meri je narod odgovoran za dela svog državnog aparata?

Armija — to je starac m Bonu koga su neki prozvali ćvropskim Sing Man Rijem, To sm gospoda Burske i Bajnske industrije koji finansiraju njegove izbore, Papina strategija nm crnoj mantiji i američka u Beloj kući, filozofija restauracije i MWlerikalizma.

A onda: T Istok ima armiju. MP'ormalna

'dobrovolinost ne menja činjenicu, Postojanje

Isločne Armije dalo je argumenat za obrazovanje Zapadne armije. Mobilizacija na Zapadu ima svoje povraino dejstvo na Istok. Kružui tok je zatvoren. S ove i s one strane Brandenburške kapije.

»Nas razdvaja rov, zar da za utvrdimo? Bes nas je razdvojio. rat ne može da nas opel ujedini. „Nijedan od naših parlamenata, ma kako izabran. nije od stanovništva dobio nalog i dozvolu za uvođenje opšte vojne obaveze. Pošlo sam protiv rata, ja sam i protiv uvođenja vojne obaveze u oba dela NemačRke...« To su reči Berta Brehta, koje je veliki pesnik pred svoju smrti uputio „nemačkom Bundestagu u Bonu. Mi mu se u pofpunosti priključujemo.

Ni nemačka omladina, ukoliko se može svesti na neki zajednički imeniteij, nile za uniformu, kasarnu i raini dril. Zbog demohyaftskog ubeđenia? I toga možda ima. Pre zbog želje za životom. „Ova omladina neće više da umire mi za šta i ni za koga, Priča n mal.j Leonidinoj četi koja je po zapovesti pala pred Termopilimn iuđa im je kao tragovi stopala nelFakvog zaboravljenog dinosaurusa. i

Možda mladi ljudi ni sami ne znaju tačno zašto ne veruju u ovu podeljenu „Nemačku. Njihova sumnja za mene ima značaj vrline. Reč Nemačka je isuviše često imala „zvuk lažn» monete. Možda je ono što se izdaje danas kao Nemačka samo mnamesništvo dva kompleksa sila koji onemomgućuju faktičku egristenciju Nemačke. Kada stvarno bude opet ili prvi put postojala jedma ujedinjena i socijalna Nemačka, onda, će postojati i jedna omlađinas, koja priznaje jedinstvo ličnog Ja i zajednice. Omladina koja neće dw feži samo svom iživliavanju već koja će znati i zbog čega redi živeli.

· Će, i fini. mada

bazi tog, figuralnog principa. Treća činjenica

. da ovde pomenem — navra~

~

je meni lično daleko prisnija i poznatija mnoštvom kon kretnih umetničkih ostvarenja — jeste činjenica da Je i jedna susedna, sestrinška Umetnost, muzik8, vazda bila, po samoj svojoj suštini, apstraktna. tj. predmetno ne određena, što je jednog. fran cuskog matematičara, Đernad Le Bovier de Fontenela, tamo megde početkom XVIII-og veka, valjda ı navelo da jednom postavi pitanje: »Sonato, šta hoćeš da mi kažeš?«. A kada pominjem tu čmjenicu, ja ne želim ni* šta drugo do da Vam skrenem pažnju na moment pred mefne neodređenosti kon-

ćajući njome u oblast koja

kretnih slika još i nekih dru .

gih umetnosti, koje, Uprkos tome što »operišu« 58 O movno nefiksiranim slikama, nisu nikada izneveravale i nikada bile sklone da izgubč umetnički, e~

Svoj ljudski, a Slefski, emotivni, pa u kraj ni, U-

njoj instanciji, ni idej nularnji, latenini smisao.

Najzad, naveo bib, kao čet Vrti i poslednji za ovu priliku, i jedan literarni, narod

koju bih ·

no-poefski slučaj, ono jedno slavno lirsko mestašce iz na še rođene narodne poezije, gde neznani pesnik, u relrcnu, kaže »Slavuj pile, ne poj raho«, iako je sasvim nesum njivo da Je narodni pesnik dobro umeo razlikovati plemenitu šumsku bevaticu od primerka permnate domaće živine, -— iz čega bih ja sada želeo da vas navedem da zajednički izvučemo zaključak, da i metaforično, pešničlko kazivnBnje, kazivanje jed nim jezikom koji JE sav izatkan iz reči, dakle IZ DOLROa va, dakle iz konietno određenih preistava, ne zasniva svoju umetničku snagu a bukvalnom značenju e Šš; nego na emotivnoj dejstvenosti semarntički dekonltretizovanog. preobraženog sm1isla i značenja ih režiji. Ni u književnoj umetnosti, dakle, pravi ideini smisao RYČIIRnog predmeta, smisčo dela, nc proizlazi iz određenog. DD jedinačnog · značenja ro! već iz emotivno dejstvujuce tenzije onog kompleksa reći koji sačinjava pnetsku fi" guru, metaforu, sliku. Da li je potrebno da dodam, da isto načelo transformacjić po jedinačncs smisla u jedan

širi, obuhvatniji smisao važi i za prozne književne tekstove, tako da na kraju krajeva iz načina kako je nešto kazivano proizlazi i ono šta je kazivano, što će reći, iž forme — sadržaj, š Nema dakle nikojih estetslo-načelnih smotnji da ove ovde izložene tzV. »čiste lormie« poseduju svoju emotivno udaru Snagu, njihove »udarne snage« siru ji bar jedan moguć! nagoyešiaj njihove skrivene, potencijalno prisutne sadržine i đa fa latentno prisulna sadžina, udotičući se nas koji bve »apstraktne« slike posmatramo, navede, provociPa, stimulira na jedno slobodno, ali nikako ne ı pro izvoljno 'Tumxaženje. na diskurzivnmo formulisanje 2Dačenia doživljenih, emofivno primljenih utisaka od obojenih i uobličenih površina pted kojima stojimo. Najzad; i moj obečani pa? subjektivnih impresija. Ivan Picelj, koliko šć hJEgovih slika od pre tri godire mogu Seliti, uprostio je svoj likovni ježik., Sada, on radi sa Svega iri boje. od knjih dve zapravo i nisu boje u pravom, spektralnom

s

da iz te

smislu fe reči (crno i belo). Moje slabo oko zadržalo se, osred te itrozvučno simpliiciFane Rholoritne akordike, na tamno smeđoj koji, na tzv, umbri, boji koja zjapi i ćutljivo zuri u nas, sa tla jedne italijanske provincije (Umbrije). Ja ne kažem ništa vi-

'še do ovo: boja zemlje,.ftla,

anregatno čvrstog materija– la. po kojem fapkamo i tabanamo, na kojem zidemo i gradimo, i u koji se, još uvek sa demokratsko-većinskim predovoljstvom, masov no strovaljujemo, protiveći se pepelu za plamenim O-

gnjem. ' Aleksandar Srnec, dru si ovde prezentirani umetnik,

Loloristički je žedniji. Prim;etio Bam njegove oštre Uglove. njegove boduće vrške i šiljke, iglaste završeike Obojenih površina. Pričinilo mi se da neko pleše titravi rondo, jednu moguću zvučnu transformaciju ovih geome{vijski i, drugačije ucbličenih i oivičenih mrlja. od mitskog, dobro organizovanog pakla pa sve do kojeg bilo omamentalnog signuma ili nukle arnog roeaktora.

Bot,

Basna o moralnim

· Vrednostima

»Veliki nož« Kliforda Odeisa na sarajevskoj sceni

Kliford Odets, savremeni smerički dramatičar, poznat kod nas filmom Pro vin-cijalka, snimljenim prema njegovoj drami Premijera u Njujorku, učinio je

· svojim Velikim nožem

jedan smeo, siguran i znalački hirurški vez u društveno tkivo, dovoljno dubok i usbešan da odgovori svojoj na mieni. Odefsova dyama, mada celokupnim opšegom svoje dramatike uobličava životnu materiju poslovne, profliferske, dolarskom magijom opšednute i vrelom groznicom uspeha aktivirane Ameike, ipak. je više psihološki presek unutrašnjeg sklopa i spoljnih manifestacija jednoga sveta, uz intelektualnu analizu činilaca nježovog mo valnog stanja, nego slika njćgove zahuktale biznismenske mašinerije.

Pisac naš je fime iznenadio, ali njegova drama nije izgubila od svoje privlačno» sti i svežine.

Ta »basna o moralnim vrednosfima i uspehu« ima u svojoj suštini tragični sukob između čoveka, darovitog umetnika, u ovom slučaju slavnog Rholivudskog stara Čarlsa Kasla, i finansiskih mamata, taj izuzetni sukob koji već i' ovde prerašta u problem nepomirljivih suprofnosti između umetničkih težnji, što znači lične slobode čoveka i umetnika, i — novčanih interesa.

'Po su dve strane i dva fron ta savremene Amerike: jedan čine oni koji »guraju sa zemlje čoveka i stavljaju m ušleriju ma njegovo mesto, a drugi »herojski pesnici na mrtivoj straži#, bolno napregnuti u spasavanju poslednjih ostataka svoje ljudskosti od potpune dehumanizacije. U prvom frontu su filmsli producent Markus Hof i njegov bliski saradnik Smajli Koj, a u drugom, pored Kasla, kao istaknutog nosioca revolta na jedno nezdravo stanje, njezova žena Marion, prirodna i ponosna u svome traženju istinske ljudske sre nedovoljno celoviti lik Hanka Tigla, pišca i misliocća.

Stavljanjem ove drarae na repertoar, Narodno pozorište u Sarajevu potvrđuje svoje nastojanje da neguje savremeni scenski izraz. Izbor i re alizacija Odetsove drame zna če u tom smislu dobar Dpotez. Veliki nož je svakako jedna od uspelih bretstava Sarajevske drame.

Među glumcima, Olga Babić, u ulozi Marion Kasl, ima la je da rešava najnezahval-– niji problem. Pisac nije dogradio lik te žene, političkog radnika o čijim političkim akcijama su i sami nagoveštaji tako škrti i suvi (izvesno zbog naprednih tendencija njene aktivnosti), da ona oxtaje gotovo nejasna, u svakom slučaju nedovoljno motivisanih pa time i nedovoljnc ubedljivih postupaka. Olga Babić se inteligentno i u granicama mogućnosti te necelovite uloge nosila s njenim feškoćama, altcentujući sa uspehom ljudsku nežnost u porodičnom odnošu. Dragoslav Popović je sasvim dorastao središnjoj ulozi Čarlsa Kasla, psihološki složenoj od činilača unakrsnog i zamršenog dejstva onoga što je

O

Safet Bagašić kao Jtasce} i Horis &Smoje kao

još ljudski živo u njemu i što neprekidno teži da probije mreže konvencija i onoga što sašušuje sve izvore ijudske topline i lepote sVoOjim okruftnim moralom hnovčanog uspeha. Iako u početku primetno indisponirah, zbog čega se teško »zagrevao«, Popović je u toku dram skog razvoja sve više nosio ulogu i sve više nalazio sebe, što je, naročito u razvučenom i konstruisanom drugom činu, bilo teško i naporno, da na kraju ostvari plastični i nijansirani lik, upečatljiv pojavom i dikcijom. Marija Aljinović je u·ulozi zapoštavljene statistkinje Diksi Evans izvajala jednu figuru punu života i neposrednog dejstva. Njeni prclazi iz govke ojađenošti poniženog bića u naivnu, toplu, liupkim čarima mladosti pre livenu prirodnost, imali su sugestivnih momenata. MKsad Kazazović, kao Markus Hof, bio je impozanina pojava,

svesna svoje moci, ali je u prvem činu suviše patetično glorifikatorske

naslašavao

Vera MRadojević Kao Moni Mlis

Smajli Koj (desno)

momente kompanije. Boris Smoje je našao prave granice za rafinirani odnos i cinički gest beskrupuloznog Smaj li Koja. I epizodna uloga putene | lakomislene Koni Blis imala je prijatne svežine u glumi Vere Rađojević—Margetić. Liku njenog muža Badija, Paik Živojević nije mo= gao dati veću izrazitost no što je ona ima u piščevu tekstu. Elki Macol je nedostajao ipplcji, zajedljiviji ton ı žustriji gest do pune plastike lika novinarke - diktatora. Rejhan Demirdžić kao agent Nat Dacinser j Safet Bašagić kao Crnac Rasel korektno su se uključili u okvir pretstave, što se ne bi moglo reći i za Borislava Jovića kao pisca Hanka igla; on je u početku imao uspelih {trenutaka u“ kretanju i izrazu pojave, no docnije je sve više popuštao baš u 5cenama koje su zahtevale snažnu koncentraciju i imprcsivnu dikciju.

Nije jasno da li je drama nešto dobila „izostavljanjem epizodne uloge doktora FPFrerija. Reditelj Vasn Kosić je nastojao da istakne ne samo ono što je vidljivo.u akciji ličnosti nego i ono što je samo u nagoveštaju, u podtek stu, u našlućčivanju. Takvom nastojanju unekoliko je smetaJo suvišno kretanje glumaca. čime se pomalo razbijalo psihološko jedinstvo, ali je tempo ostajao živ i prirođan, a almosflera nabijena lako zapaljivim i zagušljivim elektricitetom mržnje, netrpeljivosti i licemerstva.

Scenograf Veselin Badrov, inventivan i sa osećanjem za unutrašnjost stana koja je bez porodične intimnosti, i Helena Uhlik-Horvat, sa teŽajom da se prikladnost koslima ne poremeti ekstravagancijom, bili su dobri saradnici reditelju.

Boško Novaković

Koncert Magalova

Uskoro za jednim sovjetskim umetnikom, OJjstrahom, došao nam je u pohode drugi Rus, ađdoptirani, bolje reći

! naturalizovani Švajcarac, Nit kita Magalov, očaravajući ljubimac predratne beogradske koncerine publike, i kao pratilac slavnog violinište Si getia i kao koncertni. solist Kklavirske umetnosti. Ne kažem slučajno »vklavirske u' mefnosti«, nego naprotiv pod vlačim pojam ume(nika u izvođenju klavirske literature svela, zato što Magalov poseduje, u veoma velikom stepenu, ono što sam, u prošioj recenziji, podrobnom a-– | nalizom slučaja, osporavao tehnički savršenijem Davidu | Ojstrahu: izobilje nijansa, preliva, postupaka u arfikulacionoj tehnici, u onome što je materijalni, fizički korelat svake moguće i postojeće ekspresije pri ostvarivanju tj. izvođenju muzičkog dela, a čime jedan izvođač, hteo on to ili ne hteo, iznosi (ili

odaje) švcju sopstvenu duhovnu personalnost, SVOJ ljudski (mišaoni i osećajni) odnos prema izvođenom delu, svoju saglasnost: ili nesaglasnost sa potencijalno prisutnom mišlju kompozitorovcm, sa njegovim „pogledom na svet i Žživof, njegovim osšscčanjem sveta i života kao ovakvog ili onakvog smisla, ili, ako prištajete, 1 besmisla. Ali, duge godine praktikoranja izvođačkog posla žza klavirom, prokleti radni profesionalizam koncerinog MWla viriste, učinili su svoje: Magalov je stekao suverenost, koja je emotivno raznoliha, kolebljiva, u svojoj prirodnoj i zakonitoj uslovljenosfti almofserom ambijenta, mesa, prilika ili n eprilika na jednoj od iolikih mnogih Rkoncerinih, estradnih štacija (postaja), na kojima se on, u svojoj prolesionalno-izvođečkoj ka+ valkadi, mora zandvžaii, saldva ukotviti, U Beograđu,

njegovoj prolaznoj postaji jednog nedavnog večera, Ma galov je dao mnogo puta ponovljeni odblesak svoje. duboko ljudske angažovanosti za stvar čuvene Bahove Tokate i fuge (u tranmskripciji Buzini=a), triju sonata Domenika Skarlati-a, Šumanovog »Karnevala« i u jedan strogi pancir barokne ponosilosti utegnufe sonate StraVinskog iz 1994–te godine. Od mah zatim, Magalov je prstometno stao žonglirati sa slatkom melodijom Grana-– dosa i gromopucateljnom šestom rapsodijom Lista. Bilo mi je Žao, duboko šao, što prisustvuiem ~ profesionali·stičkoi otuđenosti jednog istinskog: umetnika, ubogog, naišminkanog pajaca ove nakazno ecbezljuđene stručne delatnosti, u kojoj se nameće nužda tolike šarolikosti, da Jedan suptilni đuh majstorskih ruku odmah za gorđom

'sonatom Stravinskog smatra

da mora ugoditi ukusu svih onih izlapelih, polumuzikalnih starudija u publici koji će, upravo na Granadosovu šećerlemu. kliktati »bravo, bravo! Međutim. izmučeni i fini Magalov, šuplja švirala kroz koju duvaju

sad već suhi, usahli veirovi vekova jedne kulturne, kneževske, ruske loze, uhvaiio je svoje trcenutke: momente D-dur sonate „Skarlatia i polusat svesno deformisanog Šumanovog kruženja okolo nota »as«, »c«, »h«, jedne fantasmagorične vizije imena pograničnog saksonsko-češkog gradića Aš, Za te momente i za irenutak ponosnog Stravinskog ja njemu, Magalovu, u ime kulturnog Beograda, šaljem jedno neizlapelo, živo i plemenito »bravo!«

· O drugom koncertu Magalova, sa orkestrom „doma JNA, pod palicom jednog sasvim nedoraslog dirigenia, Matije Pajora, bolje i ne govoriti. Kako se smelo dopustiti da jednog majstora klavira prati jedan dirigenfski žutokljunac, jedan ustumarani nemoćnik u tempu, agogici i dinamici, jedan neelastični đak-početnik?! Moja kritičarska zamerka upućena Je samom Majstom Magalovu: zašto je pristao da učestvuje u jednoj studeniskqj vežbi, koja zaslužuje dvojku, ocenu sa kojom se na svakom ispitu pađa!

Pavle Stefanović

KNJIŽEVNB NOVINE 7