Književne novine

Godina VII. Nova serija, br. 2

Izrečelno taskavih reči, priznanja i pohvala mašoj savremenoj lkojiževnošli, posebno onoj koju stvaraju Dpisei iz mlađe generacije, da je, semafram, došao čas da malo zastanemo i zamislimo se: jesmo li·' doista bili ubeđeni i sigurmi u ono šfo:smo hvalili: da li smo vodili računa šta će drugi (a Tosebno čitaoci) misliti o tome: 1 nismo li, ipak, često preterivali i bili nekrifični?

Svaki onaj ko prati našu savremenu Književnost, bilo kao povremeni radoznali čifTalac, ili kao verni privrženik i ljubitelj, bilo kao povremeni ili stalni, strasni njen kritičar, primetiće, moneće neizostavno da primeti

koeko.u: njoj — a fu prvenstveno mislim na pripovetku i roman — i pored sveg, ne

nalog, bogafsiva, raznovrs-= nosti, širine, umeličkog ayangardizma, nešto neđosta= je, kako zjape praznine, pukotine, provalije, kako se naglo i neobuzdano šire hladne. sive, mutne mrlje. Usred obilja ostajemo i dalje nemirmi i nešiti, nezadovoljni. Usred najčudnovatijih i najismelijih pustolovina i podviga duha ostajemo i #dalje željni i žedmi saznanja, istine, života. Crne li nezahvalmosti i nezajažljivosti! Ali kad smo već dođirnuli, načeli ono Što mas muči, treba da budemo otvoreni i Jasni do MKraja:- našoj savremenoj liferaturi, našoj prozi, i fo mahom, i pretežno, mlađoj, novijoj, nedostaje životnog. Ona kao da je izgubila .moć i volju da čoveka vidi i mazave čovekom, muku rukom, lubav ljubavlju, mržnju mr, ŽMnjom; nesposšobna je da se Spontano nasmeje i zaplače; starmala je: i toliko izveštaČeno premudra i ambiciozmo nadriučena da sve Više Dostaje neprivlačna, mnepristupačna, sama u sebi zaleđena, i, takva, gotovo nepotrebna... _ Uski i, sa jednog višeg kultumog stanovišta posmatran, zaostali 1 provincijalni karakter naše starije realističke književnosti, pretnje i početak (blagovremeno savladane!) najezde književne mrivorođenčadi &ocijalističkog Yealizma u prvim poslerainim godinama, — fe maizgied hepovezane a DO DOSIlccicama prilično bliske i srodne pojave zajednički su izazvale olpor i mgajednički

Vredno bi bilo, sa psihološke koliko i dru-

štveno-moralne tačke

Vredno bilo- pisati o dobardanu, jezički konsemantičkom znaku pozdravljanja u nas. Koliko nijansa, koliko intonazoliko latentnih raznOVrsnosti značenja sipaju ljudska usta, svakodnevno, svakidašnjim

zamenjujemo taj izraz sa

vencionalnom, cionih varijeteta,

sa bezbrojnim, Jednom mu godini

»Sretna Nova godina!« i,

je dosad toliko.

pripremile neslućeno brz uspon i procvat naše savremeae književnosti. TI, čini mi se, ništa lakše mego iz jeđne krajnosti utonuti u drugu: iz primitivizma i duhovne pošustalosti i pustoši u fantastiku, filozofsku i muefafizičku alegoriju, krajnju hermietičnosf,.u. apstrakcije, psihološki simbolizam i psihologirizanje podignuto čak na treći i četvrti stepen, — u sva ona čuda 1: pokore koje msžemo iskazati samo, krupnim i zvučnim stranim rečima i pojmovima. Protiv fakve liferafture nemamo ništa, ne želimo, niti jie fo mogućno, da se bilo kakvim Kkorismim smierovima vraćamo u Dreva– zađene literarne okvire. Smeta samo, suvišna je pretfteranost koja mije protivudar okamenjenim, staromodnim, preživelim shvafanjima umet nosti, već koja je sama sebi cilj, i nadam neskrommnmih usijanih glava da še na taj način, po.svaku cenu, postane »savremen«, »modđeran«,. da se stekne, makar i summjiva, slava i ugled pronalazača; smefa, šuvišna je ta bolesma težnja ka vrhunskoi literaturi. U celini uzevši, taj put vođi ka pomodarsivu i manirizmu Kkoji se sve. više i sve drašstiPnije odomaćuijiu u mašoj Savremenoj prozi.

Retki su ili uopšte nemano danas romana i knjiga bpripovedaka koji bi zaista bili umetnički i psihološki · modđemi i savremeni a dg vizija: života u njima:mXje izvilopiezema,. jednostFšna, iSuyiVljeta, . pošuvračena, khOle ni sti opberećeme mučnim i Tnutnim, dosadnim (jer nedoživljenim, na silu izmišljenim) analizama svesti i potsvesti, Đeskonačnim, zamornim Dpsšihologiziranjem · bez. pravog razloga i potrebe, smušenom emigmatskom simbolikom, pa čak i smešno-najivmim MKori-. šćeeniem razmih vrsta slova da bi se dočarao. i pojačao izvestan „doživljaj i utisak, ier je autor. eto, sam svestam da je njegova reč za to nedovolina i nemoćna. .InfeTektualmui i moralnn poruku takve literature treba Događati. dešifmovati, i često ipmišliafti! Zamućuju se plitke stvari da bi izgledale umne i duboke. Pisci vole da o1 svojih bezazlemih i beznačainih doživliaia i simmositnih banalnih problema stvaraju

'gledanja zaista bi

dobanrdanima!

začudo, premda našezdeset i petog dana

dačne diskremosti

LIST

kafkijanske i kakve šve ne simbole i mitove, iako valjda — znaju (ili bi bar trebalo da im bude poznato) da simboli i mitovi ne rešaVaju bitna pitanja opstanka i ne leče rane: oni samo zbiraju, sređuju i uopštavaju iskustva i iskušenja prohujalog života. Trenuci ljudske sudbine u fakvoj manirističkoj, pseudooriginalnoj, vešlačkoj i beskrvnoj literaturi ne nalaze svoje branioce ni svoje tumače. T ko će on=

da fakvu literaturu prihva=.

iliti, ko će joi verovati, koga ce nadahnufi? Bekstvo u apstrakcije, ko-

šmare, u ishitrene psihološke:

i verbalne igre (jedha vrsta

bekstva- od neposredmogz. Ži-:

vota!) dovelo je do skoro potpunog ofstranjiva-– nja fabule iz pripovedaka i romana. mlađih pišaca. Na taj način čovek kojim se oni bave i koji se nekako, ma jedvite: jade kreće, tetura, fraži sebe u toj prozi biva još groznije ogoljem, ĐOSstaje bezličan, uopšten, nestvaran; pišac ga stavlja ma

Z A

lo mulog, pritvornog, magbetovski zlokobnog pritvorstva, To je, uostalom, vrlo mnogim ljudima od životnog iskustva i sluha i duha dobro poznato, pa ne bi

GA RNJIŽEVNOS T,

U M E T

N:O.S TE. TZ,

DKIUŠTVENA

P

ITANVNSJA

BEOGRAD, 6 JANUAR 197

PRILAŽENJE ISTINI

svoj anatomski sio radi psihološkog sckciranja (mrevaremja!) i taj nesrećmi, izmu-– čeni, iskrvavljeni čovek, nespretno rasparčan i izmrvlien, više se odatle ne dižsS, famo ostaje. Neživ, mrtav. Pisci su sasvim zanema?rili i prenebregli ravnotežu između psihologije i fabule u pripovedačkoj prozi. Inteleklualizam i cerebralnost ne može i ne sme da bude je-

dino, isključivo. sredstvo. i.

metođ u sagledavanju i Uumelničkom ostvarivanju istine o čoveku. Fabule se tisu odrekli ni najveći i najmoderniji savremeni eVropski i američki pisci. Jer ona omogućava, ona donosi akciju, pokref, dinamiku, Rkretamje; to je život; u fabuli, u

vrtlogu najoptiečnijih zbiva~,

nja čovek dobija, uz pomoć

ostalih sastavnih delova piščeve #diVizije 1. stvaralačkog

postupka, svoi pravi, istinski lik; kroz fabulu, u akciji, čovek (i ideja koju mosi:i koja ga vođi) najbrže i najprisnije se približavaju ljudima. Yirgilio Guidi: Žena koja ustaje (Sa izložbe savremene italijan she umetnosti)

Pritom se, naravno, podra= zumeva da pisac poseduje ono što sa zove pogled na svet; ili da bar nastoji da. ga stvori. Neki naši pisci smatraju da su pogled na svet našli i izrazili u svojim ezoTteričnim, zamršenim i nedorečenim intelektualističko= alegoriskim literamim Vvizijama: bez dublje i ubediljivije živoine podloge. Možda i jesu. Ali, rekao bih da je u fome i koren nesporazuma. Spoznavši izvesne istine · o čoveku i životu, oni ih, iz razloga koje sami, majbolje znaju, a koje ipak ne mora~– ju da budu. potpuno: oprav=dani, nisu saopštavali direktno, već su ih uvijali, zamofavali, oblasali Kkrpama, krpicama i koprenama simĐola, psiholoških ··»štosova«, Rkvazifilozofskih majstorija i egzibiciia. Nešto ih je 'Kkopkalo, i kopka, unespokojava, razdražuje, ali o tome samo mucaju'i natucaju. I fako s oni tu svoju istinu, za Sve nas neophodnu i nasušnu, sami

Miloš 1. Bandić

(Nastavak na osmo, strani)

ljudskim«, »Jezik slikarstva ~ :skulpture je međunarodni«, »Umetnost ne poznaje granice«), i oslobodimo li se emfatično-deklarativne čarolije tih takvih teza, lako ćemo uvideti

stupa tek svakog trista (u prestupnim, zna se, novogodišnji pozdrav je ji, jer, ili je govorni znak šne dobronamernosti, sa afektivnom nentom u njoj — ili može otpasti, biti zamenšien · redovnim, normalnim ničkim ćutanjem. 1 Imali smo ta" dan sasvim: nedavno — nije od njega prošla ni puna neđelja dana — lepršao je taj pozdrav u vetrovitoj prvojanuar– Skoj moći, u toplim i hladnim' sabiralištima ljudi, a zatim vio se sa usana dan i dva, pOsvuda, pa, kako je »Politika« za novogodišnji praznični dan priredila anketu na temu »Umeimost ujedinjuje svet“, obraćajući se nekolicini stranih i domaćih umetnika, preobrazio se opšti pozdravni i eksklamacioni jezički izraz — baš kao što i dolikuje umetnicima u sažete tekstove, koji, naravn0o, nišu želeli ništa. drugo do da potvrde tezu teme. Prevazilaženje semantički određenog značenja reči intonacioni:.ı svojstvima ižtazi{OB) ekspresivnog, pogotovu „umetničkog govora poznato je svakome koje ikađa bio u pri lici da čuje dobrog glumca, glumca-–stvaraocB, TĐOramski :ekstovi Čehova, naprimer, puni su sitnih rečenica, trunja od reči, čilavog niza eksklamativnih rečica iz kojih tek kroz plumčevo dikcijsko čudotvorstvo izniču 1 rađaju se pred mašim sluhom mnogozmačna, ponorna, dramatski napons*ka i silovita ljudska značenja, Tu, u glumčevoj govornoj akciji, i »Do= bardan« i »Sretna Nova godina« u stanju su da ponesu na svojnj trošnoj verbalnoj, glasovmoj građi nmepre Tle0anme terete misli, emo-

cija, stremljenja, od razdragane i prostosr-

šezdeset i šestog), taj sadržajno siromašnidobrih želja, izVekormpo- izostali, prolaz-

zasluživalo .la u okviru jednog malog eseja bude ni pominjano, kada tema dotičnog mikro-ogleda ne bi gonila i upućivala na upravo

obmut slučaj, verbalno sasvim

vaznoliki

na Slučaj gde sasvim razni, tekstovi

sužavani, stešnjavani u svojim značenjima 17 na kraju krajeva, bez malo, svedeni na povdravni znak,,na onaj. okvir značenja u kojem

svu njihovu nepostojanost, i pred okom ištoričara umetnosti, i pred mišjju teoretičara, anmaliličara umetnosti.

Jer, umetnost, svaka umetnost bez razlike, rađa se, razvija se i Oodumire, ı Taj proces postanja, uspinjanja i propadanja odigrava se vazda. na. određenom, društveno-istoriskim činiocima. oivičenom. tlu. Umetnost, je, dakle, ograničena i u: vremenu i u prostoru. Osim

Cena 30 din,

KNJIZEVNA ZAOSTAVŠTINA

'Samokovlije

MW OkOa | s

Pelttaestog jamuara navršiće se dvije godine od smrti pripovjedača i dramskog pisca. Isaka Samokoviije.

Kako se s tom godišnjicom poklapa pojava njegove trcće i završne, posmrine knjige pripovjedaka, smatram se

obaveznim da javnost obavi- .

jestim o književnoj zaostavštimi Isaka Samokovlije, pogebno o pitanju njeSovog TOmana, pa 1 time načas osvježim., uspomenu ma ovoga našeg značajnog književnika.

Književnu: zaostavštinu Isaka Samokovlije. povjerila mi je njegova porodica dva mjeseca poslije njegove smrfi i u vrijeme kad.mi je izdavačko preduzeće »Svjetloste bilo ponudilo.i ja prihvatio da za štampu prireGim fu njegovu, pĐosmrinu Jojigu. (»Svjeflost« mu je za života počela izdavati cjelokupno pripovjedačko djelo i izdala dvije zbirke: Pripovijefke (na omofu, . »Plava Jevrejka«) 1951, Hanka 1954.

Od ošssm objavljenih pripovjedaka koje nimi ušle u prve dvije zbirke u ovu knjigu sam unio sedam. Osmu, »Susreft s Buckom«, nisam unio i zasebno zato Što ju je sutor izvadio iz neobjavljene pripovijetke »WMerkuš« (i, kao »odlomalc iz romamn« :fampao.u Književnim novinema), a mju Sem ua ovu zbirku unio u cjelini, pod nagriovom »Aron#ć.

Tsak-. Semokovlija:s*ostavio' je'iza sebe 20 radova -— dovišenih, bezmalo v/ovršenih i medovršenih .— pripovjedaka, fragmenata i skica, Prekucami na mašinu, ovi su radovi iznijeli 251 stramu običnog formata. Od njih. sam ·u Knjigu inio deset (momimal– no osam, jer sam ri spojio u jedan) — kao dijelove Tomama, zatim osam bod naslovom Davokove priče o časovničaru Bencionu, a sedam sem fragmemata dodao knjizi kao poseban odneliak pod naslovom Prilozi. Četiri preoštala rada misam uzeyv u obzir — kao manie dobre verzije. pripovjedaka koje sam već unio u zbirku, i zafa što sam smafrao nemotrebnim da istu pripovijetku objavim u dvije verzije koje se u biti ne ramlikuiu.

Ono »početni dijelovi romn nae drugi je, ustvari glavni

evropske

muzičko-jezičke 'trkači na stazi jedne civilizacije čije društveno-istoriski uslovljene nja nisu prekidane nego su samo razrađivane i menjane od Mocarta pa sve do nas.

povod za ovaj napis. Radi se o pitanju romana Isaka Saruaokovlije. Članovima njegove porodice koji su stalno živjeli s njim i bili upućeni u sve što on radđi i meni, bilo je poznato da je on 1947 g. zamislio roman iz Života bosanskih Jevreja, ali koji bi pisao ne odmah u cjelini nego u poglavljima koje bi prvo obradio, i objavio, kao. pripovijetke, a onda, kad ih sve na-– piše, da im ujednači mjesto i vrijeme radnje i imena likova, i poveže ih, komponu– je u jedinstvenu cjelinu, roman. O tome je javnost saznala iz sarajevske štampe tek 1954 g.

Samo je na jednom mjestu objavljen razgovor s njim iz koga izlazi ne samo da piše nego da — dovršava roman! U Književnim novinama od 11 marta 1954 u kojima je štampao posljednji svoj originalni rad, »Susret s Buckom«, objavljen je i razgovor između novinara i njega u kome ima i ovakav dijalog:

— Vrijeme pogodno za rad... — Da, završavam roman.

Zato što je ova izjava određenma i jasna — jedina potvrdna od svih usmenih i Dpismenih izjava opreznog Isaka Samokovlije o romanu smatrao sam day,me obvezuis da: na istom mjestu, na kome je objavljena ona, i ja dam izlavi i njome odgovo · rim na piianje o mnmjegovo?i vomanuı koje mi je Već postavljano i, koje mi se još može postavifi.

Preuzimajući od Samokovliiine porodice njegovu književnu zaostavštinu ja sam zajedno s njegovom ženom i starijom kćerkom pregleđao sve rukopise i — nisam našao romana ni Whao zasebno djelo, ni kombinovano od pripovjedaka. ni u nacrtu. Kasnije. u toku rada na zaostavštini, pokuša»n sam u nekoliko kombinacija da od objavljenih bripovijedaka i nccbjavlienih poglavlja romana komponuiem ma i pYibližno, mia u kojoj bilo mjeri cielnvif. roman. Ali misam Uusbio. Ziafo sam one neobiavlienme pripovjietke i fragmenie koji su očevidno požčtak Yema– na jzdvojio, zafim grupisao

. OMinetnost i njene uslov0jenosti

logike, štafetni

konvencije izražava-

Ili,

drugi primer. Pre dve godine izvrsna Pekinška opera prikazala nam je, između ostalih

sjajnih tačaka svog programa, i komad »Qpraštanje sa ljubimicom«. Samopregorna devojka, iz ljubavi prema poraženom vojskovo-

đi, čimi pripreme za samoubistvo, On bi da tu žrtvu odbije, Ispušta iz grudi izvesne cj-

dominira dobra želja, humanitarna svrha, a ohda, u smislu humanitarnosti i plemenitosti

te dobie ljudske želje i svrhe, čak i izvesna '

pragmatistički imbplicirana, čovcekoljubivo pod-

„vedena, taktički deklarirana,ideja: neka vam

je sretna (no, recimo, baš! Nova godina), neka bi bilo mira i debr* volje među ljuđima i još svašta drugo tome slično,

Tema »Umetnost ujedinjuje svetć, podne-

toga — i to je ono što pretstavlja njeno presudno, fatalzo, “do danas-·neotklonjeno 1 perSšpektivi dogledne budućnosti sveta neotkiIo-

kute i škrgute, koji su nešumnjivo,, kulminacija tragične teme; mi Evropljani odnosimo se sa pijetetom prema nepoznatim nam vrednostima umetfnosti, koja je društveno-istoriski sasvim drugačije uslovl]jena'i — ne shvatamo

njivo ograničenje — ,Ona: je „vazda svedena na onaj, krug izonsumenata, na one uživaoce njenih dob ira koji su upoznati,sa specifičnim uslovnostima njena jezika (verbalnog, likovnog, tonskog, i: dr.). Jedna francuska. naučna ekspedicija 'etnologa, sšocijal-psihologa i'kul-

intimno, ne osećamo. "Treći primer. Jednom,,

/ u radio-stanici,

krug

muzičkih. stručnjaka

sluša finske popevke, Čujemo ih svi kao setne i tužne. Prisutni. Pinac obaveštava nas da,

sena na ličnu razradu umetnicima razmih .na– rodnosti i, umetnicima” onih. nekolikih specifžično raznolikih umetničkih. područja -izražavanja kojima se ljudska svest, do danas sšlužila, i kojima se danag služi, ako je bačena pred misaonu i emocionalnu delatnost umetnika u povodu jednog opšteg, kalendarski.jćdinstvenog prazničnog, dana, (ili za/priliku:top jednog svečanog 'dana), kao da ;e stvoreha. da prettpi neka od onih sužavanja j stešnjava– nja o kojima je gore bila reč. Razume sc, smišao podteksta (a to će reći: ona plemenita i humanitarna dobronamernost fežnji svih islinskih umetnika sveta, onai dah noVvogodišnje čestilke u korenu j arkih stremljenja svih umetnika sveta) — to je ono šio je i lepo i veliko i svečano i, čak i bez svečanosti, dobro u temi-tezi 9? kojoj je ovde reč. Ali, pogledamo li samo neke naslove priloga ove lepe ankete (»Umetno

turnih „istoričava,

odvijala je, negde u. srcu Afrike, gramofonsku ploču, simfoniju Mocarta.:tu"i tu? Primitivni čovek, urođenik -— tako

su to vesele praznične pesme ovog severnog

naroda, pripadnika iste evropske civilizacije..

Najzad, književnici, dakle umetnici reči, smatraju ,da prevođenje sa ·jezika „na·jezik

ostaje ušteđeno likovnim umetnostima i mu”

primitivčevih. pretstava i

„smo maslednici i praunuci

govori' jezikom' &Ve-|

nam fotografija! pokazuje — grčio še i zamil-

rao,od ekstaze. Umetnost, deluje i hoće da dc-

lJuje-na ljudska osećanja a preko njih ina „misaoni život ljudi. Mi Evropljani, u koncert- ·

noj, dvorani,., ni u dojučerašnjoj jubilarnoj

.Mocartovoj,godini,,ne doživesmo ekstazu tog

stupnja. Znači li to.-da mi Mocarta mamje razumemo i'manje osećamo od primitivnog Afrikanca? —!' Razume se da ·ne znači. Krug asocijacija 'obuhvata niz'mađijskih momenata koje njegova svest proizvoljno vezuje za,pojedine nama nepoznafe, elemente Mocartove muzilce, xa mi jedne svesnosšne (misaone i afektivne). tenzije iz doba .roko~

koza, 'maštavljači“ gajenja jedne, posebno

zici, · Ja

Sih ·rekao.da su i u ovim dvema

umetničkim 'sgramama u pitanju jedino dru-

zičkih" sredstava. Tek

dit: s' nota u zvuke orkestra. :nije muziku ni napisao, izvođenje muzike jeste — prevođenje. Istina, komiozitor, je »preveo~ svoju ftonšku viziju'

štveno-istoriske konvencije

specifičnosti je-) muziku treba »prevoKombpozitor već note, a: svako

u none znake ad orkestar, sa dirigentom ma čelu, treba da te znake »prevede« u,zvukg.

Hoće ·li on pogoditi

kompozitorovu viziju,

hoće li svi slušacci otkrili potencijalni. smisao te vizije?! Recite sami. '

Pavle Stefanović

HMsnka SamoUzalod je obilazio stapoznata mesia mzde su pre stanovali Jevreji. N nasvojih pripovedaka.

Poslednji wmimdlc kovlije, ra, rata sao junake

po toku zbivanja, pripoviiledanija.i ni n, počelak, sam za se niie cjelovii —.nazvao ga »početnim- dijelovima. romanav.

Uz knjigu, koju sam završio'i »Svjeilosti« predao u novembru 1955 g., ide i moja, Priređivaćeva bilješ joj sam obliže izložio kao

a u ko-

sam i na koji način postupao sa. Samokovlijinom „pošmrtnom zaoslavštinom i kako ssam' knjigu priredio za štampu. Knjizi s vokove priče (i druge pripovijetke).. Učinio sam to u uvjerenju da postupam po želj! autorovoj — me izričitoj, nego naknadno izvedenoj iz

am dao maslov Da-

razgovora koji sam s njim vodio 1953. 8.,

lučivao o naslovu svoje dru-

kad "se on ot-

ge knjige, pa tom prilikom spominjao i treci i razmišljao i o njenom naslovu, Zatim, Davoka je lik koji je Samokovlija u svom pripovjedačkom postupku stvorio — da bi mu »ispričao«" sVC njegove poslijeraine, a neke i predratne „pripovijetke iz jevrejskog života. Najzad, u cvoj knjizi ima najviše njih, Dakovovih. priča (11 od 30). Na moju žalost, nedavno sum, slučajno, saznao da je »Svjetllost« (ne mogu Nhazati ko, jer ne znam) samovoljno —- ne pitajući me i čas De oO· bavijestivši me -— izmijeni1& naslov.

(O izmjeni me· je naknadno, kad je privatno šaznao O mom negodovanju, telefonski obavijestio jedan od unednika '»Svjetlosti«, ali je i. on branio postupak svojih drugova)=- možda i svoj, — ma da” sam, stekao Utišak 'đa se sa mnom složio da je poštupak' nekorektan. Ali ga nisam mogao ubijediti da naslov ne odgovara knjizi i-da je nezgođan! već i zato Što

' isti takav VEĆ postoji u,na–

šoj savremenoj književnosti, pa, da* knjizi treba vratiti prvobitni naslov, „Davdkove priče). i b Tako/će,. se posmrtna knjiga pripovjedška Isaka Samiokovlije. pojaviti o dvogo= dišnjici, njegove smrti, pod našlovom:N emir. Marko: Marković