Književne novine

Godina VIII. Nova serija, br, 48

EVRODA

Kao da se.za ovo skoro četvrt stnicća otkako se (1955) prvi put pojavila knjiga eseja i članaka Miroslava Krleže „Evropa danas" u svetu ništa bitno nije izmenilo i poboljšalo! Dogodile su se, u međuvremenu, mnoge stvari, surove i sudbonosne: pogromi, ratovi, revolucije; neke države su nestale, zbrisane, nove su stvorene; umesto starih . iluzija traju, vladaju nove iluzije i zablude; namesto star:h patnji došle su nove, stravične i neslućene. Krležina knjiga potseća na neđavnu prošlost i, istovremeno, živo upozorava na sadašnjost. Evropa juče — pre dvadeset i trideset godina — i Evropa ,danas: još uvek traju u nama i oko nas, kao začarane, kao uklete, neizbežne, večne, one iste atmosfere nesigurnosti, strepnje, uništenja, još mivek Šškljocaju zubima i zveckaju oružjem. one iste (ili: neke druge, . Svejedno). kobne i zlostvarne „više ·, Sile“ koje svetu i ljudima kroje kapu, dušu i sreću, kroje grob. U kratkim trenucima predaha i pribiranja novih energija i oduševljenja, ljudi (kojima hleba i cirkusa nikad nije dovoljno) grozničavo hitaju i mahnitaju hrleći nekud napređ, · dalje, samo napred, vratolomno napred. Ali pritom — avaj ~ zaboravljaju ·da' je zemlja bkrugla!,.. r

(TT

| | PO L/A| |

SORTA

Juče |

| Beleške povodom no- | vog izdanja knjige Mi- | roslava Krleže „,Evropa

| danas“

|

I tako smo, eto, upravo tu gde jesmo: uvek na početku ili na kraju one poznate, drevne, svakodnevne, nemile pesme o strahu, o

zlu, o nadi, o tome kako da se,

produži, da'se spase — Šekspirova je to reč — „ovaj topli i drhtavi život“, Krležina vizija društveno-političke stvarnosti Evrope sre dinom tridesetih godina ovog našeg ludog i jedinog veka odiše gnevom, gorkom ironijom, prkosnom porugom i osudom ljudska zaostalosti, primitivizma, gluposti i neuspavljive, nezaustavljive sklonosti za. neđela i zločine čim se za to ukaže povoljna prilika — od naoko najnevinijih i nevidljivih indiviđualnih do onih kolektivnih u basnoslovnim, monstruoznim srazmerama. Njegove. dijagnoze opšte obezglavljenosti, intelektualne pometnje i etičko-moralnog rasula proistekle su iz visprenog, vliđdovitog uočavanja dalekosežnih provalija i pukotina evropske duhovne -i::društvene:struktuPe? nje nog nedoslednog i neuravnoteže-

she ya a A i Operi ~:

Era ae rana ara ia uparaicrerasy

BEOGRAD, 9 AVGUST 1957

danas

nog povođenja za tradicijom i „sta rim sjajem“, i njenog terora nad slobodnom mišlju; fatalnog raskoraka između tobože uzvišenih i plemenitih ciljeva, i zaslepljenih, izbezumljenih, strahotnih ratnih sudara i lomova u kojima je, kraj svih bajki o civilizaciji i kulturi i uzajamnoj ljudskoj ljubavi, ubedljivo i nadmoćno triumfovao krvo= žedni pećinski primitivni menta!itet; njene nesposobnosti da uspostavi snošljivost. i kakvu-takvu harmoniju odnosa.i pogleda na život, i njene izvanređne sposobnosti za totalno potčinjavanje malog čoveka, za širenje prevlasti, političke, vojne i finansijske, za bezobzirnu jagmu u prikupljanju i prisvajanju tuđih. blaga *i bogatstava. A danas?

Slika je gotovo ista:,„ izmenile su se, usavršile samo metode, pra= inačile parole, efektnije, ciničnije i đemagoškije maskirali pravi ciljevi! A idilična, idealna, ideali-= stička Kantova filozofsko-lirska kantilena o „lepoti zvezđanog neba nad nama i moralnog zakona u nama“ podjednako ostavlja ljude neosešljivim i ravnođušnim danas kao i u đoba kađa je prvi put svetu obznanjena. Ništa .novo ·pođ suncem! Krleža je pisao da „Evrona danas ne zna što znađe i pojma nema što hoće“; dok je Alber

Kami tu skoro poručio ljucima „Zuajrao, dakle, šta, hoćemo...“, Žan vnnyu granaiinpn) inyeniira nai)

a Na |O strani čitajte specijalni izveštaj našeg saradnika, filmskog kritičara Dušana Makavejeva, o festivalu u Puli

|

Pogačića »Subotom uveče«

Reneklerovska scena igranke pod Rkišobranima iz Treće storije »Svira odličan džez« u omnibusu Vladimira

. Krleža

iskazujući stvarnu istinu i zebnju evropske noći, mukle, opake i tragične: „U buci u kojoj mi živimo ljubav je nemoguća, a pravda nedovoljna. Zato Evropa i mrzi dan i zna samo da nepravdi su= protstavi opet nepravdu“, Okružen pretnjama, eksplozijama, „neizvesnošću, otrežnjen (najzad) mnogim neispunjenim snovima · i željama, evropski čovek danas ne samo đa strahuje, on, uprkos tome brižljivo negovanom sistemu straha i nasilja, živi i dalje nekako, sastavljajući (jedva) kraj s krajem, pokušava svojom glavom da razmišlja o stvarima, sumnja u sve, ne veruje više nikome i ničemu, i tako tavori, traje dane i godine, bezvoljno otaljavajući neke svoje male, skrovite: strasti i za= brinuto žvaćući svoj suvi, nasušni, mukotrpni hleb, a {8 Crno. Sve to izgleđa tako crno; mračno, okuženo i zabrovano, I doista, slika Evrope kakvu ju ja Krleža video oko godine 1954 i slika te iste Evrope (i sveta) u gođini 1957 nimalo ne zrači spos kojnom, dubokom, staloženom ve drom. A reči o katastrofama i kataklizmama vrve odđasvud. Da nije to možda suvišno; ili izmišlje no; štetno; razorno; ili čak ubis stveno? Nije! Marks je, uostalor;

· primetio: „Treba propoveđati na

rođu užas nad samim sobom :đa bi mu se dalo hrabrosti“. Krležino a naliziranje evropskog Vavilona, e=

· vropske Sođome i Gomore, njene

lažne raskoši, njenih karnevala, balova, Kkriminalnih afera velikog stila ustvari je probijanje oštrih zrakova istine i svetlosti kroz de= bele, neprozirne naslage magle, mraka, misterija, korupcije i prevara, neljudskih razularenih izopa= čenosti i histerija. Uzroke takvog stanja Krleža pronalazi wu društvenom poretku zasnovanom ma. vlasti novca, sile i nedorasle svesti. Prokazuje ga i žigoše nemilosrdno. Ne šteđi pritom, kađ je u pitanju izneveravanje i izdaja osnovnih ljudskih iđeala, hi nazovisocijaliste, i te njegove reči ni do danas nisu izgubile aktuemost.i smisaoš „Socijalizam, mjesto đa je postaGc putokaz u nove zvjezdane vedr!= ne, mjesto da je uzletio kao raketa

u prozirnom zamahu misli, pretvo=

rio se u običnu politikantsku smicalicu onih. malograđana, koji su uspjeli đa se svojim „cjepidlačarenjem: #% najprovidnijim (sramotNastavak, na 3 strani

Miloš I, Bondić

Domovino, umoran sam.

Vesna PARUN

· PJESNIKOVA ZDRAVICA

Cena 30 din.

Pusti da te već jednom zaboravim.

Evo sam naslonjen na kameni malo sam pijan, i nazdravljam

Pomozite mi da budem čovjek

stub pticama,

. i viknut ću tko sam

onima koji me nikad neče razumjeti.

Šta mi je do toga da sam Hrvat, kad jedva znam da sam čovjek! Dajte mi đa budem čovjek na drumu : gdje treba biti hajduk, gdje će jedino.zvijer

ostati pošteđena! Uzmite mi zavičaj, da vidite i koliko sam ništa.

koliko sam čovjek

Skinite sve barjake, ili pustite da se idem tući

za onaj najkrvaviji, .

Izmislit ćemo otadžbinu jeđnu

i dvije otadžbine, kao bajke Na ' koraljnim ostrvima ili na leđenoj /santi.

Učinite me čovjekom, pa reci

u krdu vučjem, u gnijezdu orlova

ili pod čergom neba bezimenog. .

Šta marim ja da sam Srbin, kađ jedva znam da sam čovjek. Hajdemo! Pjesmom sazđat ćemo zavičaj | ·

Slobodnima.

i povijesti na srce novo.

Tada će klicati u rovovima oni najcrnji: mi nismo ničiji!

s pticom nekom, što je odlet u nepoznato.

Ptice sjevera odnesite moje ime na jug. Ptice juna \ pođite s njim na sjevet. Pomiješajte, o, rila svoja, = ptice sjevera |L juga! ::

Hajdemo, đomovino! Vrijeme

DNEVNIK

PIJTOVANJE · | IAKLJIDAK

Miodrag: PAVLOVIĆ

Mislio sam da. je pmmehaničkomnužnošću tačno određen „spoljni izgled ne samo svake mašine, nego i svakog njenog đela. Mislio sam da oblici mašina nemaju .nikakve veze sa maštom i ukusom. Pa i sad nemam dokaze za sUprotno, osim površnih utisaka koje su moje oči skupile na jednom čudnom putu koji me je vodio od mašine do mašine, od jedne fabričke hale do druge, od hidrodo termo-centrale. Ponekad treba verovati svojim očima. Naročito kađ se rađi o oblicima; tu one dolaze pre svega ostalog. Video sam da jedna ista vrsta mašina može imati različite fizionomije, različit stas, i izgled, u zavisnosti od mesta na kome se nalazi, i od uma koji ju je zamišljao. Svet mašinskih oblika učinio mi se bogatiji no što se obično pretpostav lja, i njihov život zagonetniji nego Što bi gola praksa zahtevala.

Pa zašto taj} novi, i uvek pono-

Mi.smo se vremenu na novi ponos zakleli Sva rodoljublia svijeta kađa zgasnu svijetlit če stijeq jeđan jedini

nad zemljom koja nema gospođara.

Mi smo ođ porijekla mjesečeva,

Od trava majskih malo sam pijan i ime svoje promijenih jutros

·kretnu skulpturu koju, ne

dvije.

te da sam. se rodio

jela

\

:”

je date zavolim.

vo novi svet ne uzbuđuje mnogo više stvaralačku maštu, zašto nje govi elementi nisu postali neophodan sastavni đeo pojedinih umetnosti, bar toliko đa to izdaleka potseća na ulogu koju taj mašinski soj ima u. samom korenu naše civilizacije? Gledajući, tu potreba praviti nego samo. gledanjem otkriti, setio sam se, da je pre: pedesetak godina otprilike postojalo slično raspoloženje. u umetnosti: oduševljena vera da se cela estetika nalazi na pragu svoje nove, „mašinističke“ revolucije. Bio je to početak dvađesetog. veka koji je nagonio na bilanse, u njima je čovek hteo da nađe razloga za; Svoj ponos, i našao ga je kao što nađe sve što traži: futuristi nisu bili jedini koji su tad verovali da estetsko otkrivanje mašine znači osvajanje novog kontinenta za umetnost, novog rudnika izražajnih mogućnosti; srodna mišljenja nicala su svuđa i nalazila nove teoretičare (Ozanfan i Žanre naprimer). Bio je to pokret koji nije zahvatio samo slikarstvo, nego i poeziju, i muziku i scensku umetnost, da vio i po neki trajan rezultat. Poznato je sve ovo, i pominjem samo zato što mi je tada tek bjlo jasno đa taj pokret nije bio samo mođa, nego da je u njemu bila i jedna duboka emocija i jedđno smelo rezonovanje, Svet mašina doneo je u sebi niz novosti: NastavaE na & strani

bi u svakoj od njih osta.

„..NagradMa tečan stil daje se bez i pošto je bistra voda verovatno najjasniji simbol lepote za ljude koji se ne bave razmišlja-

razlike svim poznatim piscima,

njem“,

Nažalost, još iz Bodlerovog vremena, a možda još i ranije, prati nas priličan broj ljudi koji su profesiju a književnu

kritiku kao svoju užu specijalnost, a koji sa n2koliko naučenih termina i često nenaučenom pl!smenošću govore o knjigama pojeđinih pisaca, pa o njihovom stilu, priznajući mnogima od njih -da im je stil tečan. Time oni svakako misle đa su kazali nešto što sasvim određeno i nedvosmisleno karakteriše ono što zovemo stilom jednog književnika, što je besumnje jedan vid piščevog misaonog potencijala i ideološkog stava, a

pisanje shvatili kao svoju

dakako i

'(Bodler, „Romantična umetnost")

estetske i filozofske

TAKOZVANI „TEČAN“ STIL

Što je za te naše -otpravnike knjiga samo pitanje

sintakse, i što je 'još· žalosnije (a to se može videti-iz njihovih napisa), samo' pitanje ' đuge ili kratke: rečenice, Oni, ti naši kritičari, izuzimajući samo nekoliko njih, kad pišu'o stilu pojedinih pisaca- koji u svojim delima zastupaju „određene ·Kdeje „obave taj posao u dve-tri rečenice i to obično na kraju napisa kab da. čine: nešto što“ je: stvar, navike ili lepog vasp:tanja, nešto što'je obaveza pristojnog čoveka' ka naprimer : skidanje · šešira. prilikom pozdrava, 1 tada obično, ako je u pitanju pisac sa već potvrđenim vrednostima, kažu da mu je stil tečan

i na tome 'se ·sve svrši, 'a tek samo poneki už tu,

frazu dođaju da mu je rečenica gipka, dok drugi

koji smatraju da su pametniji od ovih prvih daju

odrođenije- tumačenje stila· i-kažu' još i to da mu

je rečenica i : J Tečan stil!

savitljiva!

Ti naši kritičari, potstanari u svim našim književnim publikacijama i listovima, 'ti koji smatraju da su utoliko damovitiji fonđom stranih izraza, i utoliko neophodniji uko'liko ništa ne' priznaju' za vredno, Što ne znači da nisu potrebni i takvi koji seu kritici neče pognašati starateljski i sa namerom da poučavaju ! ·da ruvek- imaju ' dovoljno takta (više nego dara i literarnog 'obrazovanja), ti naši kritičari pišući o „stilu pojedinih pisaca izjednačili su ih do te mere da bi ~ih 'teško bilo prepoznati. Jer, po njihovoj oceni i por'njihovom stilu +tečnim stilom kod nas'pišu, naprimer, i Ivo Andrić i Veliko Petrović, i Isidora Sekulić i Ciril Kosmač, i Oskar Davičo . Branko' Ćopić, 'i 'Ranko' Marinković i Mihailo: Lalić, i ne samo oni, nego, svi naši pisci koji posaduju svoj, autentičan stil, a Što ' znači svoju zamišljenu ideju lepog. Ovako međutim, svrstani od strane tih kritičara u jedan krug obe-

ukoliko' raspolažu” većim -

· ležen linijom. tečnog stila oni su izgubili sve svoje

odlike, sve ono čime se razlikuju od drugih, i na uvredljiv način im oduzeti osobeni znaci samo zato Što su, po oceni tih naših kritičara koji žive od svog neznanja i koji su nedostatak erudicije zamenili drskošću da se bave poslom za koji n'su Kvalifikovani, za koji su tek priučeni (priučenošt je nažalost još u mnogo slučajeva naša slaba strana), osobeniji od drugih.

O tečnom smtilu naših pisaca svakoga, dana protiču polupismene beleške i tih se beleški nakupilo toliko mnogo da bi se moglo štampati nekoliko tomova, a naši'beleškari nikako da nauče ni onu već poznatu, mnogo puta upotrebljavanu ·i zloupotrebljavanu misao da je stil ceo čovek, i da je već jednom usvoje kao predznanje bez koga se ne može ocenjivati jedno književno delo, da je usvoje kao' nešto što'je toliko neophodno za čoveka koji želi i da piše o onome što je pročitao, koliko i osnovna 'pismenost za onog koji ne želi da samo otiskom kažiprsta potvrđi svoj identitet. Jer, tečan stil nije nikakav kompl-~

ment za pisca, zbog toga što to nije nikakd% ·

književni kvalitet,

Dragoslav Grbić

.