Književne novine

Kamov. je bio slabost svih mladih ljuđi,nekoliko naših književnih generacija. On je oko svog tužnog lika vio aureolu buntovnika, psovača, pustolova, ali i melankoličnog pjesnika. Bježao je pred uskom sredinom svoja dva grada i patio, poput svih avangardista, „od kompleksa izoliranosti, Sam nestanak u Barceloni, smrt u onoj čudnoj uzburkanoj Spaniji iz 1910. nepoznat grob tog našeg osebu]nog don „Quichotta, još je više privukao simpatije mladosti. A mla dost je, kao i Kamov, uvijek teško osjećala krug stezanja društva h porodice. Zahukanost i ekspresivnost Jankovog literarnog iZzraza — plođa njegove mlađosti, to počesio nekontrolirano izbacivanje riječi doživljavalo se u gimnazijskim danima kao revolucionarno Rkidanje sa svim, oblicima, pisane prošlosti.

Pa je i sama nemila sudbina nje govog romana' „Isušena kaljuža* pridđavala neku gorku slatkost zabranjenog voća. Knjiga, koja: je go tovo pedeset godina ostajala u rukopisu, o kojoj se mnogo govorilo, ali se nisu nalazile mogućnosti da

se objavi, stvarala je jedan poše-

nužno ispravlja književna \

ban odnos razvijen u iščekivanju.

Apsolutnu vrijednost djela ne Oduzima vrijeme! Njegovo utjecajno značenje za razvoj jedne literature ono umanjuje. U slučaju „Isušene Rkaljuže“ vrijeme je taj utjecaj sve lo na ništicu. Kamov je u svom vremenu. kidao okvire i rešetke književnog izraza. Po svojim novelama, pjesmama i feljtonima ovaj literata zračio je novošću. Taji roman bi je žestoko potencirao. Go~. tovo u smislu jedne .književne revolucije. Vrijeme je učinilo svoje. Eliminiralo avangardističko značenje 0vog romana. U sferi očekivanja knjiqa je svojim izlaskom izazvala razočaranje. Razočaranje, jer 5se očekivalo nešto, što bi i za književni život" današnjice zračilo oOtkrićem. Tu nepravdu pred osjećajima suvremenog čitaoca i literate historija, Teško je danas ustanoviti, Što naša literatura duguje Kamovu kao začetniku novog književnog

· postupka, Pretjerana je tvrdnja o

Kamovu kao preteči jednog (egZ!stencijalističkoa!) doživljavanja SVI jeta, ali psihološki problem kod ovog pisca osi karakteristiku suvremenošti. On nije nastavljao devetnaesti vijek. Otkrivao je dvadeseti. Psihološko je počelo zanimati naše književnike i prije Janka Polića Kamova“ Gjalski piše pod staračke dane dvije psihološke novele „Mors“ i „Plavomilje“ (one su, Jasno, zbog .svoje ozbiljnije probiematike od „Maričona“ i sličnih tak vih svilenkastih bonbona, ostale nepoznate i nepriznate), Janko Le, skovar đaje tmurne likove sentimentalnih melankolika konca stoljeća, a ni Srđan Tucić ne otvara vrata psihološkoj problematici, što se rađa u novom stoljeću, Baričević je diletant, Galović nekako u u isto vrijeme kao i Kamov piše svoje lirsko (dozilaboga sentimentalno) „Začarano ogledalo“, a Donadini je u'tim godinama još djeČak. Napomena bi govorila o nepreciz nosti jednog litetate, koji je DOonađinija postavio kao suvremenika Janka Polića Kamova. Kad Je Donadini pisao svog „Đavola gospodina Petrovića“, a pogotovo svoje romane „Kroz šibe" i „Bauka“ kosti našeg Janka već je poodavno rastakala grobna zemlja.

Donadini se pojavljuje kao skoep tičniji i tužniji Kamovljev mlađi

· Bernar Bife: Slikar i model

KNJHŽEMNE. NOV.LNE. ·

JANKO POLIĆ KAMOV KAO ROMANOPISAC

brat, melanholičan somnabul, a ujedno i ravnođušan zbog spoznaje o nemogućnosti borbe, Teško je postaviti tvrdnju, da je Donadini iznikao iz sfere Polićeve „Stjenice“, „Brade“, „Bitange“ i „Žene". Čini mi se, da je ekspresionističko strujanje bilo primarnije.

Jedna komparacija još se nameće: Kosor i njegov oveći roman „Razvrat“. Pisan cijelu deceniju kasnije, Kosorov roman ima dosta sličnosti, s Kamovljevim književnm postupkom u „Isušenoj kaljuži“,i većini njegovih novela, Jedna raz-

lika radikalno ih dijeli, Arsen iz.

„Isušene kailjuže“ je inđividualista, ali on se nalazi u okviru naših prilika. U jed-

Kosor je stvarao nadčovjeka, vjetvojatno pod utjecajem Przybiszewskog, i možda Arcybaševa. Slicčnost je samo u ekspresivnosti ižraza i patetičnom psihologiziranju

jednog, za građanske pojmove, razvrainog egzistiranja. Poništiti vrijeme je nemoguće.

No potrebno je vratiti „Isušenu kaljužu“ u dane njezinog postanka. Priznati· Joj njenu časnu osamljenost; Ovaj roman nije njegovo najbolje djelo, ali je najznačajnije!

U tom smislu ono danas, nažalost, otvara samo vrala pred jed-

Krsto ŠPOLJAR

nom realnom miljeu Sp ==

djelo otkrivao sebe, ali otknivao i svoje mogućnosti. Smirenost nje

\gove rečenice u dva posljednja di-

jela nije rezultat otupljivanja njegove buntovnosti i plod „rezigna-. cije. Ekscentričnost, i želja da i rečenica po svojoj sintaksi bude skandalozna, ustupa mjesta mirnijoj, ali dđubljoj analizi. Prođornijoj! Isticanje abnormalnog ne djeluje sada kao ventil seksualne neiživljenosii jedne vrlo rano dđo-~

“zrele mladosti, već ima i svoje i-

dejno značenje u okviru njegovih postavki,

Sam je, možda, postavio, najtočniju karakteristiku svog pisanja, ” kad je kroz.dijalog zabilježio: „Mj smo iznašačh unutarnjih dogodovština i pomišljanja, odraza i poriva' vanjskih, materijalnih čČinjenica, — psiholozi!“

Naslućujući u ovoj autoanalizi i svoju želju za zaprepaštavanjem okoline, on dobacuje: „Ja. mogu biti afektacija!" Vi 50

Ima još jedna vrlo karakteristič na rečenica, koja govori o kretanjima i radu Janka Polića: Kamova, Nakon jedne diskusije o Ppsihološkom, Kamovljev Arsen predlaže: „— Ajdmo u kavanu. Tamo ću nastaviti i svršiti.“

Kao nijedan naš pisac njegovog

vremena, Kamov se bacio strastveno (upravo životinjski strastveno) u vrevu života i kao prvo i posljednje naišao je na krčmu u onoj sivoj, maloj Hrvatskoj, iznad čijeg je grba teško ležala kruna sv. Stjepana. Da je takvo stanje bilo zaisla, potvrđuje i cijeli niz upravo lucidnih Krležinih pjesama („Pjesma iz hrvatske krčme“, „Vino i karte“, „Konji pred krčmom“, „U kavani“)..

Da, u toj Hrvatskoj sav se duhovni život (ako nisi pripadao eliti, koja je imala pristupa u salone) odvijao u krčmi i — javnim kućama!

Kamov, koji je patio od izoliranosti i bjesnio svojom ' psovkom nad spoznajom bijede svoje okoline, potrebovao je baš tu izoliranost, da se sredi, da svoje dojmove isfiltrira., Da se olrese razmišljanja i pisanja, koje je poteklo iz nekog alkoholnim parama zamarjljenog razgovora.

I Kamov je bio na tom putu. Inozemstvo mu je darovalo staloženost. Ono ga je smirilo, omogućilo mu da bez srdžbe gleda dubije i bolje. yuđina je bila nužnost za ovog pisca. Dva posljednja ;dijela „Isušene kaljuže* | pokazuju taj kvalitativni skok. No tuđina ga je i otela u jednoj od njegovih životnih avantura.

nim krhkim životom i omogućuje da ga shvatimo potpunije, Omogućava spoznavanje;:

Pišući svoju knjigu, Janko Polić

< W Kamov učio :se pisati. Prvi*dio ro- i : mana pokazuje neozbiljnost i nevještost literarnog početnika, Knji i | ; ga je nastala u razmaku od četiri | , |

godine i nužno pokazuje šarolikost. No ona: govori i o postepe-

nom sazrijevanju njenog stvaraoca.

Kamov je na svom početku obdaren velikom prednošću pred SVO-: jim suvremenicima, a i pred jednim dijelom suvremenih naših prozaišta, koji žele prikazati psihološka stanja modernog čovjeka (našega!?), a stavljaju ga u neku od sivarnog vremena izoliranu atmosferu, Kamov je u svojoj „Isušenoj kaljuži“ toliko uronjen 'u stvarnost života, da upravo njegove oblike iznosi faktografski. Ti oblici života ustvari su i uvjetovali egzaltaciju OVOG tužnog psovača. Kamov je nikao iz te stvarnosti, koju upoznajemo kroz cijelo njegovo književno djelo, On se prihvatio nje čvrsto poput bijesnog buldoša, koji kad ščepa čeljustima list noge kradljivca ne ispušta ga, premda ga omamljuju udarci batine po lubanji, A stvarnost je Kamova zaista Udarala. nesmiljeno svojom toljagom, kad joj je otvoreno pogledao.

M OČI,“

Zbog toga Kamovljevo' djelo. usuđujem se označiti spomenikom iskrenosti.

Koliko je god Janko Polić Kamov, pišući O svojim · perverZzncstima (jer Arsen Toplak iz romana je konačno deformirani Kamov), masturbaciji, htio zaprepastiti malograđanina, toliko je mašao hrabrosti da govori o najdeli-

“ katnijim momentima svog života

i da se tom žŽivotu usprotivi, S kakvim bi se to uspjehom moglo

nastaviti, kakvih bi divnih teksto-

va naša literatura dobila, da je ovaj mladić mogao ući u svoje muževno doba, pokazuje njegov najbolji književni tekst, tek ·nedavno objavljen. — pripovijetka „Slobođa“, lišena ekstravagancija.

Još uvijek ne majstor, već uče nik, Kamov, je stvarajući

'nirano traži,

Nastavak sa #4 strane

glasuju svoje eksperimente defimnitivno uspjelim.

Razumije se, u vrijeme velikih traženja ima zaleta, kojima ne znamo uvijek jasno dosega. Međutim, mnogo je ako prepoznajemo lažne tragače. One koji, snabdjeveni Opremom svemirskog istraživača, tragaju po mrciništu i po smetlištu, ba uzjahuju poluinsttunule paripe, kao pegaze i vitlaju zarđalim limenkama- kao zvijezdama; A još je veća korist, ako prepoznajemo istinske tragače, makar i ne

·gnali odmah jesu li veliki ili samo

ozbiljni. :

Jer tragači su potrebni, Naše vrijeme traži svoju pjesmu. Svoju i dobru. Pjesmu. Kao što su svako vrijeme i svaka sredina ,— Sve više vrijeme, a sve manje sredina tražili svoju, Iz aspekta stvaralačkog trebalo bi reći, da pjesnik traži kroz pjesmu svoje vrijeme, Pa i čitalac, ako polazi obrnutim smjerom, sumnjiv je. Vrijeme traži sebe u pjesmi, ali i kroz nju. Pjesnik ima svoje bpristanište u budućnosti, a svoje vrijeme pasiokao Sto nayvigator iraži koordinate, i uglavnom Je Uvijek njime nezadovoljan, to više, što je njegovo pristanište dalje. On te koordinate, koje znače sadašnji čas u kretanju, sjeća u najvećoj mjeri kao svoje, kao vla-

stitu sudbinu. A šarlatan traži sa-

mo pjesmu, i pjesmu prihvatljivu za svoje vrijeme, Ili još gore: on izmišlja pjesmu, dzmišlja neprihvatljivo čudo, pjesmu ni za koje vrijeme, ni za koga, bezličnu i začuđujuće tuđu, Truđi se da joj prikači maljepnicu modernosti. Oduvijek su se po izlozima mogle vidjeti cipele s natpisom: „vrlo elegantan model“, Oduvijek je laž

svoje | bila vještija od istine, jer je mo-

rala Wođati po žici, „A SarJatani znaju da je mnogima potrebnij: vrlo elegantan model nego cipela, Šarlatani uspijevaju danas više nego ikada, ne što bi današnje vrijeme bilo gore, ispraznije, površnije, nego naprotiv, što dana šnje vrijeme postaje sve nestrpljivije zamišljeno nad svojim koordinatama, i uzbuđeno traži ubrzanje, traži precizniji kurs, traži smjelije navigatore. Ali često traži nerazumno, traži istinu u čaroiiji, traži snobovski, Počinje se samo sebi dopadati, omamljuje se brzinom, pa dopušta sebi smionosti koje su, očito, samo formalna smionost, a mozgovni kukavičluk, Vrijeme biva dendi, samodopadno se Šepiri, stvara' klubove u čast svoje elegancije. Proglašava suvre· menim sve što je danas. Tapše sebe pred varljivim ogledalom što ga podržavaju laskavci, a za klicu sutrašnjice, koja produžuje današnji život, nije ponekad kadro odreći se jedne kapi vode, I tako pravi pjesnik veoma često nije dopadljiv. a često nije čak ni prihvaćen kao pjesnik. svoga vremena, nego Uu majboljem slučaju prešućen. Čitalac i društvo ustvari znaju što hoće, Oni naručuju neodređeno, a kada dobiju pošiljku, onda vide da je to nešto drugo. Umjetničku sliku svoga vremena žele obično zato, što je zamišljaju ljepšom, Kad viđe kakva je, ne priznaju joj autentičnost: Takvu mnogi nikada ne bi bili poželjeli, S njome se mire tek tada, kad ona malo zastari, i kada se za nju može velikođušno

reći: „Ovo sve važi još i danas!“ A ona se voli tek onda, kad pjesnik više nije u* stanju da kaže, sve ono Što bi se danas još moglo nadođati.

i Slobodan Novak

SPEU PSHIOLOSK-OG

PBZONOVIJE/ | INDISKE

AH Sardar Džafri

U PREVODU

"LIRIKE

mi pesnik, Kritićar

ALI SARDAR ĐŽAPFPRIL (ro· đen 1920), zmačajan savreme- .

i publicist.

Njegova prva Mknjiga stihova -— »Polete — privukla je pa-

žnju javnosti. Džatri je ugled

| nt društveni

rađnik i jedan od organizatora indo-kinmeskog

udruženja i člam indiskog ko-

mjteta za zaštitu

NOĆ

Noć je kao breg,

A zvezde kao iznureni pešaci,

U tami neprohodnih džundli —

Od lijana čini mi se rešetka.

Oyde zle misli dišu kao ·drakomni, Ovde se tišina boji uplašenog deteta, Ovie tama sitno melje Kraj sveta Svojim teškim čeljustima.

Zmija besanice upija se u moje oči ·

i hiljađe trnja me bodu u bok... 1 sve u toj strašnoj noći ;

mira.

Sa svim mučenjima i kaznama njenim

Neće me ubiti!

Jer ti živiš u mojim očima, U mom saznanju, PO

· TI na crnom nebu svesti: moje

— Ti si za mene — mesec!

SUZA DRHTI

Suza drhti na dugim trepavicama vremena, Samo drhti, s trepavice skliznubi ne može. U starim arterijama krv-tečće mlada, Samo teče — rumenilom bljesnuti ne može, S crvenim cvetom lagano budućnost se rađa, Samo se pokazuje — ali se mivwisati ne može. Pod pepelom života sakrivena iskra tinja, Samo svetluca — u požar đa bukne ne može,

· Sankar . Sajlendra

19342 bio je bačen du rađnika.

TOGA DANA

SANKAR SAJLENDRA đen 1923) poreklom je iz porodice malog činovnika. Godine

(ro-

m famnicu

kao napredni horac Za Slobo-

Toga dana umela si da moja sanjarenja

Pretvoriš u stvarnost ti, —

Kada si me s ljubavlju.

Odjednom pogledala

I zasmejala se, kao da se u pustinjl

'Reka preliva u bljesku dana,

Toga dana umela si da moja sanjarenja

U stvarnost pretvoriš ti!

Kada si vatrenim usnama

Iscelila moj bol, —

Zamenila si pesmu usamljenosti Za pesmu sreće, koju sada pevam.

Toga dana umela si da moja sanjarenja

U stvarnost pretvoriš ti! ~ |

Hada je nadom jad izgnala

x I spasla moju dušu tvoja ljubav, —

Ti si smrtnome telu Zamnos i snagu ponovo vratila.

Toga đana umela si da moja sanjarenja

U stvarnost pretvoriš t:!

TI PITAS

Sve pitaš ti: šta nedostaje? „—

Jer je sokovima puno živo telo,

A života nema... Za mišlju misao teče, I talasi osećanja zakipeće smelo,

Blista pena reči, leže tuga na dno... Ali gde je dah života? U čemu je on? Moje želje bezbrojne su, — |

Da li će se ispuniti?-Ali u. tome je nevolja, *

Što se one desiti neće. ~

Bez naše volje. Gde su one? Nevidljive Il čudno vidljive — možda u krvi? U crvenim, vatrenim mislima ljubavi, „Bez kojih svet izgleda kao pustinja?

Gopaldas Saksena Niradž

lik u· jasno sinjoj pustinji nad nama, Kao oblaci rađaju se u tišini Fatamorgane, gosti duše koja čeka.

} *

RADZŽ {rođen

»pBorba«, »Zvezđana noć“ i vola«,

| ZASPALI, PROBUDITE SE! « :

Ustajte, zaspali, probudite se! Svanulo je, svetli rosa, PONE Zemlja se uznosi sve Više,

Bactila se a bezdan nebesa. Revolucije početak, —

Već se skupio karavan

P okrvavljen je cvetnjak

Ognjem i knvlju naših tana

Hrže na put, brže na put!

Indusi — braća muslimana.

1 cilj nam sam leti u susret,

Kada nas nosi uragan. | Nastalo je juiro života novog,

1 vazgoneći mrak noći, · Pobedničku himnu peva nađ nama „Gitara sunčanih zraka,

Ustajte, zaspali! 4 ?

(Preveo Miodrag

GOPALDAS SAKSENA NJ}1926). objavio četiri zbirke stihova: „»Unutrašnji

Do sada

glas«,. '»Pesma #i-

} Šijciković)