Književne novine

_ Sveta

Tri dana su «govorili i slušali -sVoje drugove iz zemlje i sveta. Bilo ih je preko hiljadu, belih, crnih, žutih, sa običnim i kosim cčima. Koža im je bila različita i jezik nejednak, ali ih je spajala ista žarka težnja ka napretku, stvaralaštyu i.miru. ,

Slušao sam ih i sećao se dvorana kroz koje su prolazili pretstav nici moje generacije, pre petnaestak godina, kad. bejah gimnazija-

lac i partizan, Prva dvorana: Bihać 1942, rat; Prvi kongres. omladine, delegati pod oružjem.

Druga dvorana: Drvar 1944, rat; Drugi kongres omladine, delegati pod oružjem, Treća dvorana: Zagreb 1946, sloboda; Treći kongres omladine, delegat sa socijalistićkog gradilišta. I onda redom, u Beogradu: Kongres SKOJ-a, jedna od najblistavijih manifestacija našeg omladinskog pokreta; zatim Kongres ujedđinjenja SKOJ-a i Na rodn02) omladine; pa, Peti kongres; pa ovaj januarski, šesti po redu... Prohujalo je petnaest najlepših godina, i mada nisam star, ne mogu više sa sigurnošću tvrditi ni da sam omlađinac. Gledam moje ratne drugove, članove starog Centralnog komiteta, partiske rad nike, oficire, književnike. Po sle= poočnicama im izbile sedine, To Su već ljudi i ništa ih ne može vratiti tamo odakle su počeli svoj stvaralački posao...

A počeli su u požaru, na zgarištima, sa puškom u ruci, katkad i goloruki, često gladni i bosi, bež šinjela na plećima, ali uvek spremni da polože i' glavu tamo gde se ginulo. Nisu umeli niti su mogli da žive drukčije sem u odricanjima, imali su, valjda, više nego ijedna generacija pod ovim nebom, smisla za žrtvovanje. Ostavljali su svoje kosti po gudurama užičkim, ličkim, crnogorskim, krajiškim i slovenačkim. Tu i danas možete naći male humke po. krivene travom i okićene cvećem. Tu mnogi leže... Padali su jedan za drugim, bez woptanja, sa boeskrajnom verom da će pobeđa doći, da

Večito podmlađivanje ı #. BELEŠKE POSLE ii KONGRESA OMLADINE

će sloboda biti izvojevana, da će pravedna stvar triumfovati, I mi=

·su se prevarili u svojim strasnim

nadama, u svojim slobodarskim vizijama, u svojim „revolucionarnim predviđanjima. Čovek je iž tame zakoxačio u svoje svetle trenutke, u svoj pravi dan, Otvorila su se snevana vrata i kroz njih je protutnjala jedna mladost naoružana bajonetima i topovima, Došla je druga mladošt, ona posleratna. Oružje još nije bilo ni otpasano, ratnici nisu čestito ni otspavali svoj prvi mirnođopski

„San, a već je trebalo krenuti u

nove napore, u nove stvaralačke podvige, u nova velika „odricamja. Zablistali su po našoj zemlji putevi omladinske pruge, počeli su dai rastu dimnjaci koje su podigle mlade i nejake ruke, zasvetlele

Mladen OLJAČ

su lampe novih centrala, potekao je . usijani liv iz novih čeličana, pokrenute su nove “turbine, a mnoge fabrike su dobile ime po omladinskim brigadđama koje su ım udarile temelje i podigle krov 1 sve ostalo...

Pa je došla treća mladost, ova današnja, Ova iz škole, iz fabrika, iz domava, sa trotoara, iz parkova, sa igranki, iz laboratorija, sa stadiona, iz Kkoncertnih dvorana, sa izletišta, Neobuzdana, sasvim mlađa, prijemčiva za sve što je lepo i novo; ipak je ponekad op~tuživana đa ne liči na nas, skojevce, da se ne može „meriti sa mladićima sa pređratnih unlverziteta, da je ravna mladim ratnicima koji su proslavili ime svoje zemlje,, da ne ume da se ponaša pristojno, da nema smisla za odgovornosti, da lako pada pod strane uticaje, da voli džez, da Čita stripove i kriminalne romane, da igra rokenrol, da je lakomislena i površna i da živi stihiski slepo. Kritičari su upotrebljavali veoma oštre reči i uvek bili ddqleko od dubljih sagleđavanja. Trpa-

KAND

INSKI

— BIF E Pb ik Bobi

„Neupadljivo i tiho, možda čak suviše tiho, trajala je izložba Vasili Kandinskog: u Muzeju moder-" ne umetnosti, Jednostavan „plakat na vratima i notica u novinama beležila je izložbu umetnika za čije se ime vezuje pojava apstraktnog slikarstva u umetnosti XX voka,

Kandinski je Rus, poreklom sa sibirsko-kineske granice. Pravnik koga je prilikom ispitivanja običajnog prava seljaka do te mere. osvojila boja folklornog slikarstva da je napustio struku i posvetio se umetnosti. Živeći u Rusiji, Nemačkoj i Francuskoj, Kandinski je. pokazao izvanrednu aktivnost kao leoretičar umetnosti, kao organizator avangardnih umetničkih grupacija i kao pokretač revija i časopisa koji su se borili za nova stremijenja u modernoj umetnosti, a bez doprinosa njegovog slikarstva ne može se obuhvatiti savremena likovna misao. ·

Izložena 44 dela pripadaju zbirci Solomona Gugenhajma u njujorškom Muzeju moderne umetnosti, a tako su odabrana iz vrio obimnog umetnikovog opusa, da pregledno obeležavaju ceo put koji je u svom nastajanju i rastu prešla umetnost Kandinskog u v#vremenu od 1900 do 1944 godine.

Iz prve, tzv. impresionističke umetnikove faze izložena su tri pejzaža iz godina 1900—1908, rađena

Bernar Hile; kompozicija

6

najčešće špahtlom, duguljastim pastoznim potezom, svetlih boja natopljenih suncem. (Jednu malu sliku iz ove epohe poseduje i zbirka beogradskog Narodnog muzeja).Na izložbi su zatim i nekoliko slika umetnikove fovističke faze: bregoviti pejzaži s rasejanim | Kkučicama, intenzivne palete, koja govori o kontaktima ruskog folklornog kolorita i nemačkog ekspresionizma. U trećoj, tzv. „Dramatičnoj fazi” ko joj pripađa iz 1910 i pryi apstraktni akvarel Kandinskog, koji je ujedno i prva apstraktna slika moderne umetnosti, pokazuje se potpuno umetnikovo odvajanje od realne percepcije stvarnosti i iransponovanje utisaka i emocija samo bojom. Na izložbi su najbolje za-* stupljena dela četvrte, „Arhitektonske faze” iz 1990 do 1994.

Pored izvanrednog istoriskog značaja ova izložba ima i važan informativni karakter, jer ilustrujući dosledno i hronološki razvoj 1 rast jedne sasvim originalne likovne misli avangardnog karaktera, pokazuje rađanje i razvoj ap-. straktnih vidova izražavanja u savremenom slikarstvu. Kao takva ova izložba zaslužuje puno interesovanje i stručnjaka i međutim, tek poneki posetilac navrati da je pogleđa..,

Na đan vernisaža „100 slika Bernara Bifea”, ulica je sat pred o-. tvaranje bila zakrčema publikom, saobraćajna je policija morala. da interveniše, preko mikrofona &«bjavljivano je koja su od vrata Galerije određena za ulaze a koja za izlaze, čuvari Galerije Šarpantje u crnim frakovima sa zlatnim lancima preko ramena mukom su proveravali ulaznice· — kojima je cena 1000 franaka! Tih dana su sve novine donosile po čitavu straniću o slikaru, nazivajući ga prvim posle Pikasa, reklamni stubovi prekriveni su plakatima o Bifeovoj izložbi, čak je i radio koji, kažu, inače ne čini direktne reklame, organizovao intervjue sa poznatim ličnostima, među kojima i sa lepom Brižit Barđo, koja je upitana o baletu na temu Fransoaze Sagan,. dala izjavu da je balet sasvim o-

stednji, ali da je zato dekor bo·žanstven — a scenograf je, naravno, Bernar Bife!

Bez obzira na svu ovu reklamu,

izložba spada u niz značajnih li-

. kovnih manifestacija, pokazuje da

\

ljubitelja, ·

\

,

li su u jedan koš mlade radnike, mlade zadrugare, mlađe đake, mla de inženjere i mlade qubidane. Nisu umeli da razluče pojeđinačno od opšteg. Mislili su na deo omla dine, a davali karakteristike cele generacije, zaboravljajući istine da život nezadrživo ide dalje, neponovljiv i uvek nov. To Što današnja omladina ne liči u Svemu na ratnike ustvari pretstavlja. njenu sreću, jer je rat neprirodna pojava u ljudskom dru štvu, jer se harmonična i puna ličnost može stvarati i razvijati samo u, prirodnim okolnostima, kad mogu da se ispoljavaju sva htenja, kad mogu da buđu zadovo ljavana sva interesovanja, sve stva ralačke strasti i najraznovrsnija stvaralačka nastojanja... Ž

O tome sam razmišljao sedeći u kongresnoj dvorani (od 27 do 29 januara ove gođine, u Domu sindikata). Slušao sam delegate ·današnje mlađe generacije, od koje sam se opraštao zajedno sa SVO~

jim starim „drugovima, „Petnaest godina smo išli istim „stazama, ponavljali iste misli, iste zavete

i zakletve, pevali iste partizanske '1 graditeljske pesme i ostvarivali iste ideale progresa i socijalizma. I ma kako nam bilo teško da se rastanemo od svojih najlepših godina, .i ma da nam ne pađa lako saznanje da je mladost prohujhla, sedeli smo sa osećanjem ponosa i samopouzdanja, uvereni da život vredi samo dotle dok se žrtvuje za velike, humane žđ/iljeve. A ti mladići i te devojke oko nas, ta bučna vreva, to šarenilo glasova i boja, taj venac radosti, snage i zdravlja, taj buket razdraganosti, veselja, poleta i vere, taj penušavi govor pozdravnih reči i novih stvaralačkih zavetovanja opet će da zablista traka novog autoputa — široka reka mladosti proticala je kao kakva vođopadna pesma, uveravajući nas da se svet obnavlja i podmlađuje i da je, bez obzira što neki moraju da odu, mladost čovečanstva večita. i neprolazna. Kandinski: Kompozicija

oko neobičnog talenta Bernara Bi-lea zaista nije potrebna ovakva buka, alkkose nije htelo da se njegovom i onako tužnom opusu osamljenika udari pečat intimne tragike: umetnika progonjenog obavezama da slika više nego što želi i, na žalost, više nego što može..:

U nekoliko velikih sala r4sporcđena je stotina slika, često vrlo velikih formata (kao: 500X700 sm, 980X500 sm, 200500 sm i slič·no). Prvi pogled je dovoljan za zaključak da Bifeov dogsađašnji opus ne može ni Jednog gledaoca da ostavi ravnodušnim. Radi se o jednom originalnom, neobičnom talentu ekspresioniste koji je našao i svoje teme i svoja sredstva jizražavanja. Slike pripadaju periodu od 1944 do 1958 godine i vrlo

· jasno govore o interesantnom raz~-

voju slikara koji je tek napunio 50 godina. a | Hronološki, prvi izloženi račovi

. dokaz su uticaja Utrila u pejzažu,

a Dega-a u figuri, na njima još nema Bifea. Tek od 1947 javljaju se teme, a zatim i način koje će umetnik kasnije razvijati. Izdđužene uglaste figure u asketskom enterijeru; mala kuća u pejzažu Čiju pustoš preseca tanka horizontala po

“Nastavak na 10 strani?

Dr ·Katarina Ambrožić

obične .

. ko poslednjih de-

\ *

Van Vik BRUKS

Kako bi avongarda bila divon predmet za studiju, ona avangarda kojac je odigrala tako veliku ulogu u mođernoj kritici, Kada smo sami'izloženi njenom napadu, mi tadc nalazimo naročito zadovoljstvo u tome da najgore o njoj mislimo i da na. sve sirane prikupljomo neprijatna mišljenja drugih. Leo Stejn je prilično dobro opisao bar jedan njen deo u nekoliko rečenica izrečenih u »Priznanju«: »Ima mmogo ljudi koji nisu usivari kreatori, ali koji mogu da steknu iluziju stvaranja, ako su samo nekoliko stopu ispred masa, bez obzirc na to ko= liko su ustvari daleko iza pravih lidera.« Leo Stejn je više ili manje u vezi sa ovim takođe rekao »RAko radite makar i najbeznačojniju sivar, možete se barem osećati malo više značajnijim, važnijim«.

Bvangarda ispunjava neobično vožnu funkciju. Njena ulogc je da otkrije novi talenat, a da bi moglo da opstane mora da pronalazi nove talente kontinuelno, periodično, ili bar jedan novi iclenat svake sezone. Ona bi prestala da postoji posle iri prazne sezone. Da bi oslobodila poireban prostor za novi idlenat avangarda mora da već priznate i najpriznatije talente proglasi smetmjom daljeg razvoja i zbog toga im oponira i

ignoriše ih (Ustvari i ignorisanje je samo jedan”

način oponiranja), Avoanmgarda, pre svega, može do obezbedi prosperitet novom icalentu ako mu pruži svu prednost sumnjanja, „promenu svoga stavc + shvatanju prema već priznatom iclentu. Tako se počne govoriti da novi labud morc biti pravi labud pa makar to dovelo do posledice da se osialih devet labudova proglase za guske. Ali, bez, pomoći, avangarde deseti labud verovatno ne bi preživeo: možda bi bio zadavljen kao pilence pod snažnim zamasima surovog, oštrog vremena. Pored ovoga avangarda je zaslužnc i za to što se neprekidno stara za osvežavanje i pročišćavanje vazduha koji pisci udišu. a el Da li prava avangarda još uvek postoji? Ili ja možda govorim o nečemu »što uveseljava ostatke jučerašnje elite« (ciliroam napomenu Stravinskog). Čuo sam da je ovaj termin prvi put upotrebljen u literarnim slerama, kada mu ga Froncuzi devedesetih godina prošlog veka pozajmili iz vojne terminologije u vreme Drajfusove alere, Postojale su sve mogućnosti da lo postane samo kratkotrajna koncepcija, Da bi avangarda uopšte mogle da postoji potrebno je da prethodno postoji kontinuelna praznina između ndprednog i opšteg priznanja, zajedno sa postojanjem genijalnih mladih pisaca, koji srazmerno dugo ostaju nepoznati publici, „Heroji stare generacije avangar i

VAN VIK BRUKS (Van ; Wyck Mrooks) jedan jc od | značajnih američkih HKriti- ; čara starije generacije. Pri pađa „biografskoj školi objavio je niz knjiga: »ISkušenja Mark Tvena«, bio- ; grafije Emersona i Hentii Džemsa, »Stvaraoci- i pro- ; nalazači« — istorija samecyričke RKnjiževnosti 19001915 i druge. Članak koji ž donosimo objavljen je Pro | šle! godinč i izazvao žive |

diskusije u Americi.

=== ={Izz==

7

nove forme progresa«, da su i dulje Iub oder ad se svet može„promeniti na bolje. 0 dl tELIa Pelegijanov optimizam, koji je tako a iz COO O LOG koj tradiciji nasuprot neoquguslijans S [eš LE u nepopravimost čoveka, koje u OTR ae Ot ponovo postaje dominanino u teološkim Raa Samo je naša avangarda bile ili jeste Se | ka, ako se složimo sa izlaganjima Žilijenc LOR e, 15 je »romantičarski pesimizam“ „shvatila ore egoantan moanire a reči »humonizaume i »altruizame okarakterisala kao bezuslovno „dosadno“, i

Ali zar nije to jadno da je »velika S OD od pre nekoličo decenija postala razlog „hva BOBI naše savremene avcngarde, koja o sebi misli kao o inteligenciji »par ekselons?« U stvar oni su izdvojeni iz opšteg toka intelektualnih strujania isto kao što su izdvojeni i od naroda i sada svesno zamišljaju da se nalaze na nekom moagičnom ostrvu koje nema nikakve veze BG Opa američkog javnog mišljenja, Oni se čak ne z lcožu mi za kulturnu raznovrsnost, koja je toliko potrebna u ovom vremenu olovno uniformiscnih opštih shvatanja, jer oni zastupaju još ortodoksniji ž reakcionarniji pravac, jedan dutoritativan »sisteme, oi odgovara nekadašnjim dogmociskim religijamc. no što je Benda nekada rekao preistavlja danas istinu u akademskim krugovima kojima apsolutno gospodari ova. avongarda: »Čovek od pero koji nosi bilo kakvu političku zastavu, mora“ da leprša zastavom poreika ukoliko želi da stekne izvesne privilegije«. Stvarajući svoje „sopstvene »reakcionorne eseje« oni u stvari pretstavljuju eho totalitarmog lidera,

' A

de, među njima pre svega Eliot i Hemingvej, postali su . odjednom popularni pisci, a najsnažniji ialenii nekoli

cenijc naglo su izbili na površinu i stekli opšle iznanje bez ikakvog prethodnog. — i posredovanja avangarde, Mislim, na primer, o Dilenu Tomasu, Arturu Kestleru i Tenesi Vilijemsu, koji su odmah uspostavili kontakt sa publikom i stekli mase čitalaca, A u, ovom irenutku ne izgleda mi dc ima mnogo mladih pisaca, koji bi nešto naročito obećavali i samim tim bili u stanju doc kao avangarda krenu napred. |-. Jedan od urednikc edicije »Nju Vorld Rajting«

kože dc je u toku poslednjih nekoliko godina ·

»avangarda« prestale da bude »termin koji nešto znači«, jer memc više »istaknute, priznate grupe

pisaca, koji bi predvodili ostale u novom literar-

nom pokretu« Izgleda da sličan slučaj postoji i u Engleskoj. Tako Stivn Spender kaže da noajmlađe generacija engleskih slikarc smoatirc avan– gardistički pokret »staromodnim«., Ukoliko je io tačno izglede mi da ova činjenica sugerira zGključak kako se avangarda ponovo utopilc u shvatonjimc intelektualaca. · ·

Pa ipak, iz čisto praktičnih razloga mora se prihvatiti da avongarda još uvek postoji, ili barem njeni iragovi su svuda oko nas. No smemo se zbunjivati i mešati ovo sa opštim shvatanjima. intelektualaca, jer avongardca sačinjava samo jedon deo opšteg intelektualnog javnog mnjenja. A kad je reč o tim opštim shvatanjima inteligencije EO bez obzira kakav mnoš stav bio prema avcngardi — moramo biti vrlo oprezni i ne napadati ga, jer su njegovi pteistavnici utemeljači jedne buduće osnove, Kada su reakcionorna shvatanja na vlasti, kao' što je to momentolno slučoj, pravi intelektualci se moraju držati zajedno kao »sveštenici uma, kako ih naziva Žilijen Benda, »koji nalaze

svoju radost u radu na umejnosti, aquci ili meta ·

fizičkim spekulacijuma«. Mislim nc one intelektualce koji u izreci Padriuka Kolumsae smatraju svojom privilegijom i dužnošću dc »pišu u prilog najviših interesa svela«. Nešto slično je rekao i Čehov u jednoj od svojih beležaka: »Snaga i spas marodc leže u njegovoj inteligenciji, u intelektualcima koji misle pošteno, osećaju i mogu da rade«,

Sećam se Vremena kada su ove reči ušle u opštu upolrebu. Bilo je to uskoro posle prihva-– tonja »avoangarde« kao literarnog šiermina. »Inteligencija« je reč koju smo pozajmili od Rusa. U Rusiji ona je omačavala grupu obrazovanih ljudi koja se priključila radničkoj klasi da bi stvarala njenu sirategiju i icktiku i čija je misija, kako je dobro primetio Berirom Volf, bile »da budu kritičari sveta ı kome zao njih nije bilo mesta i da iBtovremeno propovedaju novi svet koji još, nije postao realnoste. U Rusiji inteligencija je bila potencijulna snaga naroda sa kojim se ona osećala duboko povezamom. i io je bila ona ista koncepcije koju je Žilijen Benda bronmio u Francuskoj u

svojoj knjizi »Izdaja inteligencije« oko, koje se

u svoje vreme podiglo tako mnogo prašine.

U čemu se sastojala ova »izdajc intelektuclaca« koju je Žilijen Benda toliko žalio dok je pokuševao da definiše svest i funkciju intelektualaca? To je bilo njihovo bežanje od ideala revolucije, koje je kasnije takođe zahvoetilo i rusku inteligenciju. Njihova izdaja se sastojale u »pobijanju progresa«, u »odbijanju' da poveruju „u bilo kokvu bolju budućnost čovečonsiva«, Umesto toga oni su stvorili dogmu o »neizmenjivom zlu čoveka zajedno sa »romcntičarskini pesimizmom« i »romanticizmom poasivnog prkosa«! Kao što Benda kaže: »Osećajući prkos za druge, oni su nalazili uživanje u svome oholom silavu«. Posmatrana Kroz· prizmu ' ovih oaspekata čini mi se da, je maša avongarda na istim bĐozicijumca sc Bendinom »izdajničkom inteligencijom«, ji :

U Americi, intelektualci nastavljuju da brane revoluciju i ideje prosvećenosti za koje se zalagao Benda — bar sam ja u to ubeđen, čitajući radove Nortropa, Krejna, Brintona i Herberic Milera. Pre svega ova iri tipična američka mislioca se slažu u shvatanju, koje je jedan od njih ovako izrazio: »Mi smo još uvek deca prošvećenosti«, što znači de oni i dalje, posle dvo. sweiske rata, veruju »u

BiEzuzuan is!

· čitao o jednom piscu u

“” trebne

. Amsterdamu, do se oni kao

BB|jzu

OKA:

LA

koji je nekada rekao: »Smri svima onima koji ne pripadaju našoj „grupi«, ne dopuštejući ni najmonje varijacije kao što je slučaj sa svim toialitaristimce: i ojačavajući svoj, sopsiveni konformizam iz istih razloga. Oni osećaju isto ono što i citirani lider: »Mi ne smemo preirpeti neuspeh. Zbog ioga moramo biti nemilosrdni premd našim proiivnicimqa, Čak i oni koji samo nameravaju da nam oponiraju morđju,„ biti. uništeni do korena«, i ; - Drugim rečima, avangarda preistavlja grupu »posvećenih izabranika« našeg vremenc, koji svoj uzor nalaze u starim misterioznim religijama, jer i oni takođe bezobzirmo isključuju »neposvećene« ne vodeći mi najmanje računa o merilu ličnih vrednosti. Isto tako je i veliki „Epcaminondas bio osuđen na mučenje dok je Potaikon, jedan od »posvećenih«, u sitvari običan lopov, uzdizan na visinu večnog savršensiva. Sve ovo je izgledalo sasvim normclno za njegove jednomišljenike dok su ljudi sa sirene gledali na ovu odluku kao na neshvaitljiv zločin. I toko mi sada imamo »poartisku liniju avangarde koja s vremena nc vreme favo= rizuje ovog ili onog. pesnika ili se u drugom mo= mentu pojavljuje sa rang-listom autora koju donose ljudi čiji ukus nikada nije proveravan. Sa jednog na drugi kraj zemlje portisku liniju avan= garde priznaju oni koji stupe u njene krugove, prihvatajući samim «tim i roang-lisiu umotnika. Dovoljno je da neko od njihovih privrženika čuje ime Džom Dona pa da fačno zna dalji redosled:

· Džems, Dante, Eliot, Melvil, Džojs itd, Svi ostali

pisci su isključeni a zajedno ·sa njima i mnogi čitaoci. Sa avangardom literatura je postala »mi« steriozna oblast mandarina« (fraza' koju je Žil Le= metr nekada upotrebio),

*

U čemu je iajna smage kojom iaspoleže ova avongarda ı na koji način uspevaju njeni članovi da očuvaju svoje pozicije? Oni u svakom slučaju igraju određenu „ulogu u američkom svetu koji poznajemo, naročito među mladim ljudima, stu= dentima literature. Mislim da se odgovor na io pitanje može maći baš u usamljenosti lih tipova mladih. ljudi u našoj ogromnoj zemlj. Nedavno sam bio zapanjen malom notcom koju sam pro-

. »Nju Vorld Rojtig«e »Gosopodin Dž. živi u gradu R., Ilinois, gde. je rođen i gde je pohađao školu« Za mene je lo bjlo otkriće, jer pre trideset. godina ovaj pisac sigurno ne bi ostao u gradu u kome je rođen, već bi po svoj prilić. pobegao u Pariz ili Grinvič Viledž.

Ja lo znam jer sam godinama u jednoj izdavačkoj kući iz dano u don čitao romane u kojima je neki mladić ili devojka tako postupio. Nemoajući, nikakvih »literarnih konickta« kod kuće, on je bio prinuđen dc pobegne od »ogećanja davljenja koje je besmisleno... jer je to zajednička sudbina svih talencto u ovoj zemlji«, kao što je pisao jedan moj prijatelj, pesnik iz Vinsburga, gde je, kasnije po= cmio samoubisivo. Ali sada, kada više · nema ·

u ranijem smislu reči ni Pariza ni Grinvič Miledža

i samo još Rim donekle skriva u sebi draži po= r mladom „«izgnaniku, sve više i više njih ostaju u lokalnom ambijentu o kome pišu. Moalkom Kauli je to opisao u »Moaloj sobici „u Bedlamu«, kao muali usamljeni ronč negde u Koloradu, selo u Istočnom Teksasu, gradić u Džordžiji, plantažu na dalekom jugu ili neki koledž na istoku, jugu ili zapadu, OEaNV J h Neka' od tih provinciskih mesia su se mnesumBJIVO izmenilc u ioku poslednjih irideset godina, ali ipo ne dovoljno da bi -bila u stonju da objasne zašto osećajan i temperamenton mladi čovek ne oseća više nikakvu poirebu da oipuiuje; a 5i5 gumo nije wu pitanju ni slučaj sličan. Dekoartu u izuzeci osećaju iamo razlog zo život u stranoj Potvrda snažnog poverenja e nisu toko mnogo izmenili,

KNJIŽEVARE ·MOWRBWE

ignorisani, Dekartov zemlji bio je u stvari u iqlenat, Ne, uslovi s