Književne novine

HUSEIN TAHMIŠČIC:

„JPreludij za neimare**

(»Džapna Mnjiga«, Sarajevo, 1958)

Mlađi bosanski pesnik Husein Tahmiščić, je zaista — kao što se kaže u belešci o piscu na koricama njegove najnovije zbirke pesama — »najpoznatije ime najmlađe generacije pesnika koja se javila u Kknjiževnosti posleratne Bosne«. Ako u ovom trcnutku, retrospektivno, bacimo jedan pogleđ na njegovo dosađašnje stvaranje, onđa ćemo se setiti da je 1954 gođine objavio zbirku »Putnik Života«, a Kknjigu pesama »Budna vrteika« 1956 godine, iste godine kada je izđao i prvu zbirku „pripovedaka. Poređ toga Tahmiščić se bavi i Kritikom, »Budna vrteška« bila je odmah primećena i pozitivno ocenjena | bilo je jasno đa se radi o pesniku koji u našoj svakidašnjici »ima šta Ma Kkaže« Sađa, pojavljuje se tanka | veoma ukusno opremljena zbirka v\Prelađij za neimare«, koja svedoči približavanje pesnika Tahmiščića viđovima „zatvorenog, „hermetičkog poetskog izražavanja, u kome se nebuloznost meša sa viziona*yskom peinikovom uđubljenošću u vidove SVOga života. Ali ova knjiga jeste i reminiscencija, ona je, u suštini SVOloj, poema nemira mlađog čoveka [rađa koji ima jedno intenzivno 0tećanje promašenosti i izgubljenosti bnih časova Koji su nenađoknađivi u hivotu mlađog čoveka. Misaona potkn ove poezije još je potpunija ne ko m zbirci »Buđna vrteška«, ali to ne znači đa je Tahmiščićeva cerebralnost Štetila bogatstvu njegovih metafora, metafora koje nisu »tralene«, već spontani izlivi nemirnog oživljavanja savremenog sveta u kome ima razloga da se peva: »O, smrtno u nama ponovo ustaje, đok kroz otvorene prozore ulaze ljupke

senke,..« *

ALEKSANDAR VOJINOVIĆ:

„Hot-1 Park *

(»Rosmo5«, Beograđ 1958)

B.

uklopliena eđiciju

Možda nije najsrećnije ıva knjiga u »Kosmosovu« storiskih romana, mada je njen predmet jeđan interesantan i Znatajan đogađaj iz Narodnooslocbodilačte borbe, i to iz onog perioda diverrantskih akcija ji je pripremio itvaranje prvih partizanskih odreda a Srbiji. Po svom predmetu, to jeite istorija, ali po svojoj obradi i »0 onom osnovnom književnom zanvatu, to je premalo roman da bi se mogao svrstati u ovaj rođ literature. Hotel Park« je autentično svjedošanstvo, jedna vjerna hronika sa pravim licima o pripremama događaja koji se desio u Nišu 1941 godine. Naime, autor ove knjige Aleksan dar Vojinović, tada mladi Skojevač, izvršio je smjeli partiski zadatak, bacio je bombu u njemački oficirski dom u Nišu, Pogibija i utisci od ovoga atentata bili su po Njemce hatastrofalni. Sticajem srećnih okolmosti Vojinović se spasio, uspjevši da pobjegne iz ŽivoOB neprijateliskog 09bruča. Kasnije, vjerovatno, potstaknut ođ svojih drugova, latio se pera i u ovoj Knjizi opisao taj događaj.

Ne može se reći đa je ova hronika iamo dokumentarnog karaktera. Su-

II — —

Jedna noć

Mrk vuk i bič i biljeg

'mrk vuk — gonili su vuka... A noćas

pas

i čas

gonjenja uz visoki brijed

što planini lijeva ruka

za moju utoku i bijeg.

Noćas gonio me pas i pas-čovjek i užas

voća i opšta mjesta u njoj su često izbjegnuti. Naprotiv, ima wu njoj stila i daha, pogotovu preko njene izvorne „neposrednosti i direktne autentičnosti koja, čitaoca osvaja od samog početka. Vojinović nije, ili nije još profćsionalni pisac, ali njegova knjiga djeluje baš zato sugeštivno što nam Sam izvršilac djela razotkriva sebe, suštinu borbe i svjedoči o svom podvig, Ponajbolje stranice u Knjizi, nesu.unjivo, su one u Kkojima pisac prikazuje borbu sa samim sobom, sa sopstvenim slabostima u savlađivanju straha pred tako ozbiljnim zađatkom kojega je trebalo izvršiti. Ali ovdje se mogu uočiti i neke slabosti knjige kao romana. Roneči u sebe moglo se, možđa, više i zgusnutije iznijeti unutrašnjih poriva, razloga, prosijeka, „otpretanog Šivog ugljevtja... Moglo je u SsvIjetlu one bombe da se obasja profil jednog patničkog „dječaštva i mladosti glavnog junaka. Međutim, Vojinovićeve preokupacije bile su Više usredđsređene na spoljne efekte, na radnju samu i pokrete njom uslovljene, slijeđeći u stopu sam đogađai. Dobra fotografija, makar i umjetnički rađena, ne može đa zamijeni umjetničku sliku. Izgleda, da Vojinović nije ni imao drugih ambicija, do da živo i istinito ispriča isječak jedne velike borbe na Život i smrt koja pretstavlja početak naše revolucije. I u tom svom poduhvatu, on je, nesumnjivo, uspio,

da. Đ. * PERA TODOROVIC: „Sııtt Karađorđeva“

(»Kosmos«, Beograd 1958)

»Smrti Karađorđevoj« neđostaje 0" snovna potka za roman: ljubav! Ni pomena o njoj u ovom delu čuvenog pisca i stiliste, čiji stil se i da= nas može podneti, kao i zastareli način gradnje romana, Delo još kvare: bučna retorika i nabujala »poezija« kao prolečni izvori provaljuju bez umetničke osnove, razblažuju delo i prave ga ponekad otužnim,. PIsac često preotima reč od svojih junaka i raspričava se široko, romanski, ali svojim, ne njihovim jezicima. Znanje jezika, veće možda nego ijednog srpskog pisca toliko ga 7a-

vodi, da jedva uspeva da se vrati umetničkom sklađu stvaranja. Kađ to postigne, Tođorović dalje vođi sigurnom rukom, koja ukazuje na

omanju Kknjiževnu kulturu i pravi 1 veliki đar pripoveđača..,.., { ;

Pođaleko od današnje, skoro Veličanstvene arhitekture romana, Pera Todorović je ipak marljivim priblranjem istoriskih i društvenih podataka, i očiglednim strastvenim razgorevanjem na poslu umetnosti izgrađio znamenitu Kknjiževnu tvorevinu: prema Kosovskom — novi, Usta-

nički hram! U njemu su, jedna prema drugoj dve Srbije: Karađorđeva, mnogo idđealizovana posle desetogodđišnjih ispolinskih napora 1 podviga koji su uzdrmali najveća

herojstva svetske istorije, a kojim jćč Vožđa duboko nadahnuo srpski narod, i Miloševa koja uništava prve velike zaslužnike i kreće novim Ssporazumaškim putem, Moji otvara zlato. Posle slavno ispuštenog oružja, zlato je došlo na scenu, i smrtno pogađa turskog Ahila. S njim izbijaju sve surovosti jedne podmlađene rase, i Miloševa Srbija, po predgovoraču OVOg dela, Dušanu Nikolajeviću, sva je »osatanjena«.

Nošnja, običaji, vreme i ceo život Srba u Srbiji oko 1817 godine uskrsnuti su moćnom magiskom silom, i potpunije no ikađ u nas. Do danas! Ličnosti, grupe, Scene i Sukobi, spolini događaji, sve je istinito i živo, sve je ljudsko, iako je često nadljudsko! Jer je u vremenima nadljuđi i heroja, naglo poispađalih iz mirnih zemljoradnika i čobana, za natlija i sitnih trgovaca, koji dotle ni sami sebe nisu poznavali!... Srbija, Beograd, i u njemu Turci dati su potpuno andrićevski. U romanu je, mada fragmentarno, jasno sagledan i život srpskih vojvođa u Rusiji, izbeglih s Vožđom, koji se tu kiđa

odveć narođskom i odveć drastičnom slikom, koja čitadca baca u pomaman smeh. Ubistvo Karađorđevo je

prikazano malo novinarski, „mada upečatljivo, kao i „poslednja slika strašnih šuđbina: Vujičine i Novakovićeve, s nagoveštajem đa i nosilac vremena mora poneti svoj udeo, Kad-tad!

·U izgrađdnju Smrti Karađorđeve Tođorović je uneo sve svoje znanje, marljivost i svu sSstvaralačku snagu. Sam teško razgrađenm, to je đelo građio u veliko} nadi, đa će mu ono razvedriti poslednje, sve 74magljenije viđike, koji su se dramantično bližili. Nije dđočekao ništa, sem gorke nezahvalnosti naroda koji je slavio svojim britkim perom. Opevajući trageđiju srpskog Vožda, Todorović je i nehotice ispevao i svoju prebolnu životnu dramu: neđoučenog švajcarskog đaka koji je u 22 BOđini postao prvim urednikom prvog srpskog socijalističkog časopisa R a d; društvenog borca koji je 1876, u Kragujevcu, proneo ulicom istorisko CTveno barjače; dobrovoljea i ratnika odlikovanog na Sumatovcu; političkog izgnanika; organizatora rađikalne stranke na široko — socijalističkim osnovama; velikog narodnog tribuna i neđostižnog beseđnika i novinara; buntovnika i vođu, O5Uđenog na Smrt 188, na Kraljevici; robijaša kome u tamnicu dolazi noću sam KKrali Milan, i — moli ga za izmirenje!..

Nolit je (dr Ninčić) neđavno ošiveo tragični lik Pere Tođorovića, a »Košmos« je ovih dana uskrsnuo i njegovo glavno književno delo, Smrt Karađorđevu.

MI. St. Đuričić

*

VLADIMIR ČERKEZ:

„Sunce u dimu“ „»Mlađost«, Zagreb, 1958)

Neđavno, kada smo proslavljJali petnaestogodišnjicu dramatične, krvave, bolne i ponosite (u najvišem herojskom i patetičnom smislu) epopeje borbe na Sutjesci, — pojavio se i niz knjiga koje su prigodna izdanja povođom proslave. Jedna od takvih Knjiga je i omlađinski roman bosansko-hercegovačkog pisca Vladimira Čerkeza »Sunce u dimu«. Pojava prigodnih izđanja implicira, u određenom smislu, jedno nepoverenje koje čitalac, makar sasvim intimno, gaji u sebi prema delu objavljenom povodom „neke proslave, povođom

Portret igumana Arsenija (Dečani)

nekog državnog praznika ili sećanja na neki značajan istoriski „datum, Kađa pročitamo roman »Sunce u di-

mu«, naše sumnje i pretpostavke treba da otpadnu. | Očigledno da #„je autor Kko-

ristio mnoge istoriske pođatke, đa je Ostao veran „istoriškoj hronologiji događaja i težnji da što plastičnije ocrta lik narođnog heroja Save Kovačevića, Mi se u ovoj knjizi suočavamo sa nezaboravnim „Savinim likom, likom tako jednostavnog i do antičkog herojizma uzdignutog Čoveka iz narođa; tu je i Savin kurir RWtaanko, zaista plastičan lik koji će pamtiti. čilalac ove knjige, tu čita-. mo Savin susret sa italijanskim oficirima u trenutku pregovora i doživljavamo mnogi juriš partizana na odđveć nađmoćnog neprijatelja. Živi u ovoj Knjizi, živi u ovom omlađinskom romanu jedna trajna mlađost koju je Čerkez umeo da umetnički sugerira sa finim osećanjem mere u izrazu i sa ubedljivim smislom za poniranje u svetove onih ljuđi koji su se odrekli svojih subjektivnih ciljeva sa razloga plemenitog izgaranja za slobodu.

B. P.

Kajn ubija Avelja (Dečani)

— ———:Z- Cm—J

a Pp IZLOG CASUPISA

„Književnost“ br. 6

Sa zakašnjenjem od tri meseca objavljen je junski broj wasopisa »Književnost«• u kome se, pre svega, istiću esej »Pesnik mora i zagorja — Ivo Ćipiko« od Božidara Kovačevića i toplo napisan tekst Eli Pincija »Dve posete Isidori Sekulić«. Pesme Žarka Đurovića i ciklus »Feniks« Branka Miljkovića veoma su kvalitativni lirski tekstovi koje treba pro= čitati, kojih se treba dotaći. U rubrici »Dnevnik« Jovan Hristić pod naslovom »Herojsko doba razuma« na esejistički način, briljantno, komentariše dva Spinozina dela i io »Raspravu o poboljšanju razuma« i »Teološko-politički traktat«. 'Esej »Čar kratke priče« objavljuje Miloš Bandić. U celini, junski broj časopisa »Književnost«, iako sa zakašnjenjem objavljen, pun, je priloga koji treba da zainteresuju našeg savremenog čitaoca,

Bi; P.

* „Delo“ br. 8—9

wvodni tekst ovog dvobroja jeste asocijativna, sublimna i veoma kvalitetna proza Svete Lukića »Neslavni mali Don Žuan«. Ova proza svedoči o susretanju „esejističkih i izrazito proznih kvaliteta u tekstovima Svete Lukića, a tu pojavu on je afirmisao i svojom knjigom #esejističke proze. Jovan Hristić objavljuje esej »Pesnička slika danase u kome čitamo niz interesantnih zapažanja i lucidnih kritičkih opaski napisanih u najboljim trađicijama Savremene esejističke proze, naročito engleske. Zoran Mišić objavljuje referat »Muzika i poezija« pročitan na Drugom jugoslovenskom ostivalu poezije, a Žika Lazić pripovetku »Mira«. »Prva elegija« Milovana Danojlića neosporno može da potvrdi one i do sada vidne kvalitete njegove lirike i da ukaže, u izvesnom smislu, na njegova napredovanja ka putu prodor= nijeg, đubljeg i svestranijeg poniranja u svetove oko sebe. Kada pročitamo stihove Božidara 'Timotijevića, Branka Miljkovića, Dragana Kolundžije — sa pravom možemo da tvrdimo đa poetski prilozi u ovom dvobroju pretstavljaju najkvalitetnije stranice. Kosara Pavlović objavljuje esej »Optimizam i tragika Majakov-

skog«, tekst u kome su pod konvencionalnim naslovom iznete konvencionalne i već rečene misli na konvencionalan i Već davno davno rečen način. Dragiša Živković u tek"stu »Kritika Mritike« pokreće nekoliko interesantnih pitanja. Veoma je informativan, studiozan i solidno napisan tekst Bor ića »O filmskom dijalogu«. M. Mirković piše O knjigama pesama Božidara Timotijevića i Ivana Lalića, kao i o prozi Mirjane Ružić, U svemu, ovaj dvobroj »Dela« veoma je interesantan i jedan od boljih brojeva u poslednjih pet-šest meseci.

x „Pregled“ br. 7—8

Uwvodni članak OVOE dvobroja časopisa »Pregled« daje dr Miroslav Đorđević sa naslovom »Istoriski značaj bitke na Sutjesci«. U tome tekstu pisac ističe moralne i političke faktore ove možda najveće i najznačajnije epopeje Narodnooslobođilačkog rata i ukazuje na etičku osnovanost i idejnu potku ove pobede. Veoma je zanimljiv i instruktivan tekst dr Rudija Supeka »Pristup suvremenoj psihologiji« za razliku od članka Vanje Sutliča, »Sartrov nemoćni antropocentrizam« gde autor iznosi već poznate teze na jedan, za širu publiku koja nema filozofskog obrazovanja, nepristupačan način. Hamid Pilipović piše članak »Recesija u privredi SAD i njen uticaj na ostali svijet«, u kome veoma sažeto, razložno i „materijalistički elsponira elemente recesije privrednog Života SAD i drastičnost posleđica kako od isključivo privrednog, tako i od opšteđruštvenog značaja u svetu. Možemo još istaći članak dr Ivana Supeka »PFilozofski bijeg u jezične dubine« u kome obrađuje najnovije pokrete i siremljenja u novijoj filozofiji Zapada, njenu. stvarnu nemoč i stvarni beg u lingvistiku. Ljubomir Zečević ukazuje na značaj, mogućnost i viđove delatnosti televizije u našem vremenu. Na kraju ovog broja objavljen je niz prikaza i osvrta.

BB.

* „ Izraz“ br. 9

Sa obimnim esejem »Priča o priči• Radojica Tautović nalazi se na čelu

saradnika Ovog broja »Izraza« Međutim, u prvom delu svojih marginalija o savremenoj prozi Radojica Tautović ne može još u potpunosti da fiksira probleme ovoga SVORE traktata; mnogi stavovi Radojice 'Tautovića vanredno su pogodni kao povođi za diskusiju i tako možemo istaći i ovaj: »Savremena proza prevazišla je realizam klasične pripovetke, poše”su »bikosmizam« i đehumanizacija revolucionisali samu realnost, iz koje je pripovetka crpla svoj bitni sadržaja. ili: »Sadržina moderne proze ne podnosi i ne dopušta nadmoć »estetike« had »10gikom“, ali, ne manje, ona ne bi podnela ni prevlast »logike« nad »estetikom«. . .«

Ivan PFoht objavljuje tekst »Seld- , majrova dijagnoza«, sa podnaslovom »Moderna umjetnost shvaćena kao izraz bolesti svoje epohe«. Ustvari, ovaj tekst Ivana Fohta veoma je in= teresantna interpretacija dve rasprave Hansa Seldmajra, profesora univerziteta u Minhenu, koje nose naslove »Gubitak središta« i »Revolucija moderne umjetnosti«. Lazar Trifunović piše o velikom Mnodernom slikaru Vasilij Kandinskom, a u afiketi. na pitanje »U kojem se našem savremenom umjetničkom ostvarenju nalazi zametak ili čak potpuni izraz sadržajno novoga?« — Dušan Plavša piše o »Simfoniji Orijenta« preminu= log kompozitora Josipa Slavenskog. Posebno je zanimljiv tekst Mithada Begića »Samokovlijina ızvjesnost« U rubrici prikaza i beležaka koja donosi čitav niz piikaza na nove knjige ističe se prikaz Slavka Leovca o esejima Jovana Međutim, očigledno je da Leovac nije shvatio

Hristićeve stavove i intencije, a naj-

Hristića.

bolje to može da se potvrdi ovim njegovim · „tvrđenjima: »Hristićeva knjiga eseja Poezija i kritika

poezije malo je objašnjavala poeziju. a daleko više kritiku boezije, čak i tamo gde bismo suprotno očekivali. Možda je to i zato što je Hristić suviše pod uplivom kritičke literature koju poznaje a manje pod uticajem svojih iskustava o poeziji. Milorad Pavić. osvrt na

na Wkvaju, objavljuje

naučni časopis za istoriju

književnosti »Prilozi za književnost«.

Nemoj dolaziti u ovaj krug bolnički, nemoj.

Vladavina mrtvih ruku

Svako ima svoje molitve kao krovovi svoja jutra | večeri,

ı prlo što nije poginuo u Srbiji, i postao Lepo lice mladosti boravi samo u ramu. svako se meša sa peskom svojih monotonih ča i zubi pod grlo drugi, još svetiji sveti Đorđe, I mre Sad imam trom i nesiguran korak, O izgubljena ljubavi 5. i odbijen od žudnje da popravi strašnu po- ali zato tuga brže hoda, o leto — nad veđom dana obešeno i rep obijen — grešku od 21 septembra 1813. · ona me udara u pamćenje kao noć u okna. ne mogu ići ka svojoj lepoj zvezđi i boj U prikazima ljudskih sudbina Pera Beli mantili kraj mene stalno prolaze, Bolest mi ruke pokrštava, ' i moj : Todorović ne ostaje samo na »fak- beli mantili i crni časovi. - ona zvera u moje umorno čelo dobijen! tografijama«, već ponire u najtam- Uokolo rastu tužne reči. Zvezdanog neba ima ali ne za moje ruke ?,

nije dubine, i otuđa izronjava s najtananijim analizama sudbina i dela, i svoju književnu tvorevinu ukrašava retkim umetničkim uresima, od metonimije do paradoksa i sofizma kojim neobično vešto rukuje. Sve Je istoriski tačno, sve, sem dvaju Milo-' ševih pisama koja mame Karađorđa u Srbiju. Ona nisu potvrđena, ali silan istoriski materijal, tokom SsVOjim, prosto ih izaziva! Ta pisma ne pojačavaju optužbu, već samo pomažu da se potpuno dočara, pored istoriske, i umetnička istina.

Pogiavlje »Seča glava« je malo remek-đelo. Do njega se uspinju i mnoge druge stranice, kađ ih ne zaguše retorika i poetiziranje, i pretstavljaju uhvaćena zbivanja, ao najuspelija platna velikih majstora. Na

Jedna ptica tužnu uspavanku šapće,

jedna ptica sa krilima od sete svija u srcu Pticu je nacrtao rat.

Crnu pticu koju je doneo rat teram ali ona neće nikako da odleti.

Ptica mi pada na veđe — ptica mi sleće u san.

Kreveti beli, kreveti beli — napolju stoje umetrena drva. Bol se moj ne može umetriti!

Šta me se tiče za kesten što tka veče i lišće,

šta me se tiče što mesečina na prozoru spava.

Nek spava ona — uši su joj pune izgubljenih šumova,

oči su joj pune smrznutih godina. · Bol je noći podđebljao obrve:

u oku joj se zvezde friziraju!

Niko mi ne čini posetu.

Prsti nisu prsti već metal bezutešna glasa,

prsti su bele pahulje ili nošto prozračno kao kiša.

U meni še tuli život,

iz mene beži topla reč kao iz žbuna oblak.

ali ne za moje oči.

Prekoputa sve same sakate reči.

Bol leži u duši kao uđovica u praznom krevetu.

Tuga oblika nema — aj tugo slična otežalom kamenu

aj glavo bez glave, ,

aj golema suzo bez oka,

čije lice noćas ovenčavaš?

Vladavina mrtvih ruku ovde leži

i tiranski grane biju o prozore.

Jedna crna ptica svojim letom bruši vazđuh prestrašeni,

nasrću na mene tamne misli kao ot, i pa nikako đa se smirim buteni štapidi: na. bubahj,

i da sazrevam pod zvezdama. Kašalj drži govor sa pulta svoje skore smrti, retoričan je odveć i bori se za dva metra na groblju. Kašalj priželjkuje moju poslednju reč koju mi bezbrižno i tajnovito zaiska. . ; Žarko ĐUROVIČ

Čitave bogovetne noći

kiša niz čelo i mrak

i nigdje nikakav znak

đa šapat utoli zloći

što vri po meni po kršu predludi da sruši me ršum.

gnezdo.

sa svojih ruku,

Vukovi gone vuka vukovi na hajduka i psi u potoči vuka i psi na hajduka.

Urlaju i đanju i noću đa sumanut ustajem iz luka snova: i sto ću na jeđan nadjesti nišan makar i snijeg i građ i kiša!

• (Odlomak iz poeme o Savi)

Mirko BANJEVIĆ

ooo. Raa

7. i) /

njima je i hajduk Vrlja s jednom

KNJIŽEVNE NOVINB