Književne novine

Godina IX. Nova serija, br. 81

IZ DISKUSITE NA K

U našoj esejistici, u časopisima i knjigama, kao i na skupovima književnika, bila su napisana ili izrečena značajna mišljenja o problemima našeg „književnog stvaralaštva, posebno o problemima savremene materije, o odnosima književnika prema njoj i društvu. Ponekađ izgleda da smo se premalo udubili u to što je već dosad bilo osvetljeno iz svih mogućih perspektiva. S đruge strane je takođe istina da ovakve move pojave u umetnosti, kao što su politička i društvena kretanja uvek ponovo načinju staru problematiku.

Mislim da je pogrešna altermativa: sađržaj — oblik, kađ razmišljamo o Kkarakterizaciji savremenih vrednosti. i

Važno je pitanje Kako đugo će delo, koje je zahvatilo materiju iz savremenog života, sačuvati svežinu, kako bi ostalo potomcima živi svedok našeg sađašnjeg života. Odlučuje li sadržina ili oblik?

Svaki dan nam potvrđuje činjenicu da se umetnička dela, stvorena pre više decenija, više vekova još uvek čitaju, još uvek se uživa u njima, još uvek u njima otkrivamo duboke, neprolazne ljudske istine. A mnoga dela, nastala u isto vreme i po tematici savremenija, đanas nemaju šta da nam kažu, pa nas i ne interesuju niti kao muzejska vrednost. ;

Živimo i rađimo u socijalističkom društvu koje je, posle pobedonosne nacionalne i društvene revolucije, na ruševinama počelo da stvara nove uslove života čovekove zajednice. Zemlja je bila opustošena, iscrpljena, i kad se narod prebrajao zjapile su jezive praznine, Dinamična volja napajala je revolucionarno stvaralaštvo koje je sebi postavilo široke perspektive u ekonomskoj obnovi i savlađivanju zaostalosti. Bili smo svedoci velikih dela, mađa ljudska sposobnosti nije uvek mogla da dostigne zamišljeni razvoj. Shvatljivo je da se u to vreme reč posvećivala više

činu nego čoveku, čiji se lik pola-~'

ko oblikovao. Osećalo se kako pera oklevaju pred problematikom svog vremena, koja se izražavala u dominantnoj apologetici,

Posle četrđesetosme godine po-' stala je naša zemlja, među soz-ijalističkim državama, Robinzonovo Ostrvo na kome se stiču antene svih kontinenata, Upoznajemo sc sa svom problematikom svih dostignuća u svetu, kako u umetnosti tako i u nauci i tehnici, sa odjecima opšteg čovekovog duhovnog stvaralaštva. Svi talasi političkih procesa nadiru na obale našeg Oo· strva, Revolucionarno oblikovanje novog društva smatra osnovnim Uuslovom savlađivanje zaostalosti pomoću široke prosvetne aktivnosti koja bi zahvatila sve svetle vrednosti naše tradicije koja svedoči o živoj, nepokolebljivoj veri U život i koja nam je među kulturnim narodima, u neprekidnoj borbi 5 dušmanskim uslovima ostvarila #ćasne, mađa često nepriznate kvali-

tete. J Hrabra odluka, koja je prkosila nasilju i ponižavanju, značila je

buđenje čoveka koji je postao svestan da je građanin čitavog sveta, čak | univerzuma, kuda savremeni čovek stremi. Pred savešsću probuđenog čoveka otvorile su se dubo=

ke suprotnosti u društvu, u sai ku, u političkom ži-

ONGRESU

9aVhemeona materıj

votu kako zapadnog tako 1 istočnog sveta. Vrednote padaju, rastu kao ber-

zanski kursevi, prema utilitarnim političkim gledištima s nejasnim ciljevima ili prema starim težnjama za vlašću i dominacijom.

Kao građanin sveta traži naš čovek savremeni izraz za doživljaj savremenosti. I sada se primećuje izvesno pipanje i oklevanje. Preplavili su ga — pa i zbunili — raznorazni tokovi koji pritiču iz čitavog sveta,

Neke se činjenice nameću u prvi plam.

Uprkos svim. kongresima, izjavama i nesebičnim naporima pojedinaca, koji su svi posvećeni čoveku pod parolom: sve za čoveka, stoji u prvom planu mašina koja pobeđonosno osvaja čovekovo interesovanje. U zemljama, u kojima bi se novo društvo trebalo da oblikuje prema najprogresivnijim ideologijama, ocena duhovnog stvaralaštva jako se približava i izjednačava sa srednjovekovnom. Ako pogledamo izvesna slikarska i vajarska dela upravo na poslednjim svetskim izložbama, s pravom se pitamo da li je to i u najdaljenm srodstvu sa umetnošću? Šta bi ona trebalo da otkriju savremenom čoveku? Da li zaista krajnju negaciju svih vekovnih nastojanja ljudskog duha? Sadržaja više nema, samo oblik govori svojim nerazumljivim jezikom.

Dok na jednoj strani čovek živi

samo u goloj iđejnoj apstrakciji, na drugoj se pretvara u shemu nekakvog idealizovanog čoveka koji treba da služi samo političkoj a firmaciji vlasti.

Često se čuje parola: savremena materija mora da sadrži lik novog čoveka. Mislim da političke ideologije i pokreti ne stvaraju još nove ljude. Koliko će se ljudska prirođa u suštini izmeniti i kada? Galerija ljudskih tipova koje je ljudski duh stvorio čovečanstvu i koji se ponavljaju u svim varijantama, u suštini se nije izmenila. Međutim, u relacijama društvenih, političkih, ekonomskih zbivanja kristališu se novi pogledi na život i nova životna osećanja. I književnik, koji je prožet novim životnim osećanjem, novim pogledom na biće čovekovo zahvatiće u svojim likovima novu sadržinu savremenih đana, A sa novim sadržajem rodđiće se i nov oblik, jer se sadržaj i oblik uvek dopunjuju, :

Novo životno osećanje koje se rađa u stvarnosti kolektiva, oživi i uobličava se samo u subjektivnoj fantaziji.

Primeri svedoče da piščeva fantazija više puta u izboru materije posiže u život, prošli i sadašnji, izvan domovine. Analiza bi potvrdila da sklonosti izviru uvek iz ličnih doživljaja u vremenu i prostoru. Doživljaji iz kojih se rađa izvorni lik čoveka i njegovog bivanja ne mogu biti preuzeti, preneseni, životnu snagu oni crpu samo iz rodne zemlje, iz društva sa čijim se unutrašnjim suprotnostima, ponovnim rađanjima i oblikovanjima

stvarala~ saživljava.

Ne možemo previđeti da se u našem duhovnom stvaralaštvu s Većim ili manjim uspehom javlja,

Nerotkinja

Onda žuto šUh lepo kao dete, od sreće, u 5 al s plašnjom u SrCU:

nu mu

ce pođe niz livadu, a ja da poludim

nerotkinja trčim,

da se ne probudim.

(Iz ciklusa „Pasteli”)

B. L. LAZAREVIĆ

ija

DROSTVENA

BEOGRAD, 5 DECEMBAR 1958.

\

stremljenje ka novom izrazu i produbljavanju “sadržine naše stvarnosti, što je dokaz stvaraočeve slobode. Do izvesne mere ima u ljudskom životu nečeg nadvremenškog, Što nije podvrgnuto zakonima starenja ni odumiranja. I upravo u tome je čar istinske umetnosti, čija se umetnička ideja može rođiti samo u Strasnoj ljudskoj istinitosti.

Rođen je jednom izneo tezu da

· Juš KOŽAK

svaki kip mora da odražava prošlo, trenutno i buduće stanje.

Mislim da po izvesnoj analogiji možemo da tvrdimo đa će književnikova materija zaživeti kao istinsko umetničko delo, kad·se u njoj zgusnu perspektive prošlosti i budućnosti. Odlučuje i uvek će odlučivati odgovorna umetnikova ličnost, duboko i senzitivno „ukorenjena u našoj stvarnosti,

PROB

d MARKSIZMA DANAS

TI. ,

Sloboda ličnosti i stvaralačka kritika

Veljko KORAĆ

Kao što je poznato Marks i Engels su u Moanifestu definisali društvo koje dolazi namesto starog buržoaskog društva kao „udruživanje u kome je slobodni razvitak svakog pojedinca uslov slobodnog razvitka sviju“. Savremena društvena stvarnost pokazuje da takvog društva još nema. A uzroke

BOŠKO RISIMOVIĆ:" M41.

Poezija i ontologija

„Poćčsie. est ontologie“ Jacques Maritain

U pesmi reči moraju da postignu svoju vlastitu realnost.

To znači da nas pesma mora osloboditi prisustva stvari,

koje treba

samo da se pretstave i odmah zatim iščeznu, kao miris. U tomc

smislu pesnička slika je poče

fora i alegorija suštinsko određivanje te nastale praznine.

tak otsutnosti stvari i sveta, a meta-

Tako

život i svet bivaju zamenjeni poezijom. Ali isto tako samo na ovaj

način poezija može stvarno posta

negira samu sebe i osporava Se. logija. Ono što se misli i stvarno u svojoj otsutnosti,

ti svet i život. Poezija postaje negativna ontoli i kaže uzima se kao. nešto stvarno, ali koja je prisutnost beskrajno udaljena.

Pesnička slika

Moći se udaljiti i pritome ostati veran onome od čega se udaljilo,

znači moći biti pesnik. Je onaj koji se seća onoga što čista neposrednost ubilo. Zaista, postoji samo ono Što će stor, to bezvreme, oblik uspomen: kuumu reči mogu b pesničkoj praznini cvetati višnja na ovoj · od stvarnosti i ime Ve

između dva vremena, e, koia čeka da bude ispunjena. Samo u tom.vaiti istinske i istinskije od svega stvarnog. U toj reč višnja procveta lepše nego što će ikada zemlji. To je ono mesto gde je muzika jača će od stvari. koju pretpostavlja. , Samo na

Jer poezija je ustvari sećanje, pesnik je je sada, a što bi ga kao takvo, kao za pesnika ne postoji sađašnjost; biti i ono što je već bilo. Taj prazni pro-

to je poetski prostor,

ovom pustom Mestu moguća je poezija O kojoj govori Lik Estan,

poezija koja stvara oset,

kao nešto objektivno. :7 ciju odnosa”. Ali šta.to znači:

šljati stvari u njihovoj otsutnosti, supstituisati i o istinsko i živo nebiće. Uzeti stvar u njenom od nje, đo njenog preobražaja, do njene tu. To manjkanje stvari u njoj samoj eđeni poetski prostor. Za samu poeziju to bi značilo eskrajno udaljavanje od onoga Što je u njoj. Jer: set o tome da su stvari iščezle. Ili tačnije, poezija stvara Oset koji poezija stvara: je praznina, Defiivne ontologije je protivurečna, ali nije

zičkom biću njegov nebiću, znači udđaljavati 5e prisutnosti na drugom mes jeste još, neodr da je pesma b poezija je o a osoet otsutne realnosti. nicija poezije kao negat nemoguća.

· tako Što sama postaje perceptibilna Još je Bodler definisao poeziju kao „perceppercipirati odnose? To znači zami-

mrtvom «muetafi-

l Branko MILJKOVIĆ

bru uenuuuennunnupan paaa nn nunca ra|

nije teško utvrditi: ni materijalni, ni moralni, a ni ostali osnovni uslovi nisu još dostigli onaj stupanj društvenog razvitka na kome je moguće takvo „udruživanje“. Ipak, marksizam obavezuje da se vodi borba za takvo „udruživanje“ čak i u najzaostalijim uslovima savremenog društvenog života. To je re= volucionarni, humanistički i naučni postulat marksizma. I time marksizam neuporedivo nadvisuje buržoaski individualizam koji verbalno proklamuje slobodu ljudske ličnosti, ali u praksi brani buržoaski sistem koji svojom Kklasnom suštinom negira stvarnu slobodu ličnosti samim tim što dozvoljava da svaki čovek bude svakom drugom čoveku obično sredstvo za ostvarenje privatnih, sebičnih indiviđualnih interesa i ciljeva. Nije ni potrebno dokazivati da društvo koje se zasniva na eksploataciji već po samoj svojoj suštini ne zna za stvarnu slobodu ličnosti, jer u čoveku ne gleda uopšte cilj, nego sredstvo za ostvarenje privatnih svrha. Čak i pretstavnici filozofije personalizma, a ne samo marksisti, uzimaju to kao utvrđenu činjenicu!

Ali, da li bi se uopšte moglo govoriti o toj neospornoj superiornosti marksizma nad buržoaskim indiviđualizmom, ako bi marksizam doista smatrao da je „ličnost.u socijalizmu slobodna samim tim što je slobodan ceo narod" kao što smatraju neki današnji sovjetski teoretičari, a među njima i pomenuti pisac (M. Z. Selektor).. Gde je tu uopšte sloboda ličnosti? Ona je utopljena u društvo, te je uopšte i nema i svakome ko ume i sme da misli ·' nameće se pitanje: ako se odnos ličnosti i društva u socijalizmu prikazuje tako da su lični interesi idontični sa društvenim (tojest, sa interesima „. „socijalističke

PITA N

Cena 30 din

LEMI

države“, jer sovjetski teoretičari identifikuju državu i društvo) kako se onda uopšte može govoriti o ličnim interesima? Ako se ipak govori o ličnim interesima, onda se mora priznati da se odnos između ličnosti i društva, kao dijalektički od= nos pojedinačnog i opšteg, zakonito razvija ne samo kao jedinstvo, već i kao borba suprotnosti. „Beskonfliktnosti” tu nema ı ne može da bude, jer bi inače socijalističko društvo bilo pravi ovozemaljski raj. Tvrđoglavo nastojanje da se dokaže da je lični interes isto što i društveni ili „državni” najubedljivije pokazuje da se odnos ličnosti i društva u socijalizmu ispoljava kao dijalektičko jedinstvo suprotnosti koje se daljim razvojem društva neprekidno razrešava time što se ostvaruje.sve veći stupanj društvenosti svih pojeđinih članova društva. Društvene zajednice koje nisu dozvoljavale izdvajanje ličnosti iz bezličnog kolektiva bile su islo-

riska nužnost samo na najnižim stupnjevima društvene istorije, a razvijenost sadašnjeg i budućeg

društva može da se meri samo po tome koliko se u njemu počinje Ostvarivati mogućnost da sloboda svakog pojedinca bude uslov slobodnog razvitka sviju. Marksove i EFngelsove ideje u tom pogledu ' su savršeno jasne.

Međutim, ako su Marksove i Engelsove ideje o slobodi ličnosti savršeno jasne, otkuda onda tako izvitoperena tumačenja ličnosti, i to još tobože u ime marksizma? Zar nema kritičara u Sovjetskom Sa-

«vezu koji bi mogli da kažu piscima

kao što je ovaj pomenuti da tako nekorektna i nakaradna tumačenja Marksovih i Engelsovih ideja nisu dozvoljena? Gde je uopšte stvaralačka kritika da zaustavi orgije raznih zloupotreba i nekorektnih tumačenja Marksovih i Engelsovih misli, koje naročito uzimaju maha kad se govori ili piše o marksizmu kod nas?

Stvar je upravo u lome što je takva kritika zamrla. Kao što je „slobođa celog narođa“ (tojest sovjetska država) progutala slobođu ličnosti u ima „viših“ ciljeva socijalizma i komunizma, tako je ta ista „Sloboda naroda“ progutala i stvaralačku kKktvitiku, takođe u ime „Viših" ciljeva socijalizma i komunizma. A bez stvaralačke kritike nema razvoja marksizma. Razume se, svaka kritika nije stvaralačka. Stvaralačka je samo ona kritika koja u konkretnim uslovima otkriva zakonite tendencije razvoja u svakoj vrsti pojava, te odbacuje ono što je dozrelo da bude ukinuto, prevaziđeno da bi omogućilo slobođan razvoj onome što ima uslove da se razvija. Snaga i veličina marksizma je u tome što se on rođio kao kritika i što se pobedonosno razvija kao kritika. Rođio se kao kritika Hegelove filozofije, engleske političke ekonomije, „nemačke ideologije“, utopiskog socijalizma i komunizma, Stirnera i anarhizma, Pru dona i prudomgizma itd. a razvijao se kao borbena kritika buržoaske ideologije i svih tendencija izopačenja i dogmatizma. Veliko je u toj kritici što je ona uvek razdvajala novo od starog, pozitivno od negativnog i što je pozitivno sačuvala za marksizam, a negativno odbacila. Građanska sociologija koja se nije rodila iz takve kritike i danas trpi slabosti i jednostranosti svoje mnekritičnosti. Ako dakle marksizam ističe svoju superiornost nad građanskom sociologijom i filozofijom, onda treba biti načisto da ta superiornost. postoji samo u onoj meri u kojoj je marksizam prožet duhom:tvaralačke kritike. A kad se umesto stvaralačke kritike uvode metode dekretiranja stavova i shvatanja, kad se revolucionarne istine izopačuju i pretvaraju u boživotne dogme, kad istraživači traže | saopštavaju samo one rezultate za koje znaju ili pretpostavlja=

Nastavak, na 6 strani