Književne novine

Čeđomir MINDEROVIĆ:.

i h • . eav BELE HU/ atoma: Sađa je polako koračao beskrajnom stradđom na Marini, duž ranog žala Bengalskog Zaliva zapljuskivanog goropadnim talasima. t.

· a.će ostat: od njega ovde, na ovom žalu; i da li će se, ikad, vratiti na ovo žalo, da prikuplja te ostatke koji se ne mogu

prikupiti, da bar u jednom jedinom trenutku prikupi sve tragove čitavog svog čudnog bitisanja, bar jedan jedini trenutak čitavog svog čudnog bitisanja u čitavoj njegovoj. mnogostrukosti, bar jedan prohujali san, ili dah, bar jeđan davno mrtvi korak, ili pogled, ili osmeh.

Spremalo se za kišu.

Oblaci su se vukli nisko nađ peskom, nađ tamno zelenim palmama, nad naizgled .nepomičnim nakostrešenim krestama talasa.

Iz ogromnih masnih tulipana sređinom širokog trotoara čule su se uznemirene ptice,

Zastade.

„Žanet!”

„Gde je opet iščezla! Da — Utar Prađeš... proizvođača šećerne trske...

„Kako može da se pomiri sa njenom namerom đa sad otputuje u Singapur. Javili su joj đa mali Mišel slabi iz đana u dan, ali njen odlazak u Singapur može da znači Francuska, Orlean,. Njen Božansi! „Moje dete samo na Loari može da izbegne sudbinu svog oca. Biti invalid, do smrti...” — često bi započela a onda odjednom, ugledavši izraz u njegovim očima, uvek isti kadgod je pominjala njenog prvog muža, glas joj je postajao svečan, kao da recituje Rasina:

___„Moj sin mora đa odraste u senci dvoraca na Loari, đa diše vazduh prohujalih vekova, vazduh slave i veličine Francuske. Ne stežite mi ruku, ne zaboravljajte da je pred vama kontesa — krvožedni sankilote.”

Ljubiša priđe prvoj svetiljci i izvadi iz džepa malu {otografiju. Više nije čuo huk talasa.

Božansi.

Bašta u cvetu.

Žanet drži u naručju dvogodišnjeg đečaka sa mornarskom kapom na glavi, u mornarskoj majici, u kratkim lakim čizmicama.

Mišel se na fotografiji, obema rukama, igra sa Žanetinim ernim kovrdžama koje joj uokviravaju čelo — kao na Cejlonu, u Kolombu, kao u Delhiju.

Fotografija je bila stara nešto više od godine dana.

Malo levo od Žanet, u drugom planu, sa baštenskim makazama u ruci, smešeći se na Mišela stoji, sa svojim plemenitim, umornim licem, Žanetin muž.

„To je bilo na dva meseca pre no što je umro. Čudno, te makaze. Nikad nije voleo moje novinarske ambicije, kao ni moji urednici moje. prve reportaže”, — rekla je jednom Žanet.

I dodala je:

— Ali ja nikad nisam mogla da podnesem. Božansi.

Zamislila bi se malo a onđa bi ga hladno, skoro tuđe pogleđala u oči, i polako izgovorila: .

— Gde je tvoj Božansi? Hoćemo li već jednom poći? Ja ne mogu više da izdržim sve ovo!

Rekao joj je jednom da hoće da ostavi Ministarstvo i da postane negde na Vrbasu, na Drini, na Tari — Učitelj.

„O da, i on ima svoj Božansi, malo manje bigotan doduše, ali sav u trešnjevom cvetu, u burnim prolećnim vodama, u debelom snegu i beskrajnoj zimskoj tišini, u fantastičnim letnjim provalama oblaka i olujama koje čupaju stoletne hrastove iz korena, a vazduh slave i veličine na Vrbasu, na Drini, na Tari biće dostojam kontese sa Loare, Uostalom, na Lamartina „se može: osloniti;

„Srpski narod imao je ponosito srce, koje se moglo rascepiti, ali ne i saviti, kao što se ne može saviti ni srce hrasta u gori...”

Tađa su mu pale na um Maksimovićeve smicalice, i setio se kako je Maksimović dvojici novinara na jednom koktelu održao svoje uobičajeno, stereotipno predavanje o slobodi ličnosti, o borbi za slobodu ličnosti, o krajnjem idealu — slobodi ličnosti...

Žanet je primetila senku na Ljubišinom licu, i razgovor o Božansiu na Vrbasu, na Drini, na Tari nastavili su tek nekoliko dana kasnije... :

More je ponovo zahučalo, bez vetra.

— Gde je devojka u belom kostimu? — ponovo mu Se, posle toliko godina, javi pitanje. :

Nastavio je put Marinom, sve dalje.

„Zašto je Žanet opet iščezla?”

„Gde je?”

Kiša poče da pada iz mraka, iznenada.

Već je bio izašao iz Marine, već je davno prestala aleja sa tulipanima a on se, ne opazivši to, nalazio u širokoj ulici koja se nađovezivala na Marinu.

Tu se more uopšte nije čulo.

Bicikli su zvoncali u kiši oko njega. ·

Prolaznici, većinom bosi, žurili su pod velikim amrelima,

Jedan taksi stade kraj trotoara i zatrubi.

Ljubiša uđe. : [ :

Taksi je bio izlizanih, masnih, lepljivih sedišta — madraski

Kroz levi, razbijen prozor ulazila je topla kiša. :

Ljubiša se te večeri preseli iz „Konemare” u „Okean”.

„Okean” je bio iza Marine, takoreći na samoj morskoj obali.

Dolazilo se do njega onom istom ulicom gde ga je uhvatila kiša. Radovao se blizini mora.

Štrajk. Milion

,

taksi.

Ali je i tu, ia svih slavina, tekla žuta vođa sa , zadahom

dezinfekcije. 3 i „e *

G. Arunačalam e održao reč.

U Galeriji su s uređival; poslednji detalji Izložbe.

· Ljubiša još sa ulce začu bodro, trijumfaln je očigledno bio zadovćjan tokom stvari. i .

Lord Krišna i duga božanstva bila su uklonjena sa ulaza.

U hodnicima jošse nije slegla prašina; verovatno su tek malopre tuđa prošli čistči. My“

Fotografija osnivća, utemeljača, podupirača i prijatelja Vavilonske Kule bile su još uvek na svojim mestima, neprikosno-= vene iznad tog bibliskogmeteža — prašne i požutele: |

· Ljubiša krišom bac pogled sa balkona na betonsku „. ogradu dole. Bilo je i tu sve isttkao i juče: lakoatletičari, tegovi, eviđentičar u naočarima.

____U sali, g. Arunačalm je zidove ispunio reprođukcijama Ljube Ivanovića.

za otvaranje

r-g. Arunačalam

pređe u drugo odeljenje — u njemu su bile raspoređene fotografije skulptu Tome Rosandića. =

Još uvek se samo rulo odasvud.

G. Arunačalam bio e negde u blizini, svuda prisutan ali nevidljiv, i Ljubiša pređepolako, ispravljajući slike koje su se nakrivile, u treće odeljenj, Izložbe, sa reprodukcijama „Nadežde Petrović, na dva zida, i nebliko manjih reprođukcija Marka Čelebonovića iz časopisa koji je Iče ostavio g. Arunačalamu, zajedno sa knjigom Tome Rosanđića. ~

Bilo je već blizu vrem otvaranja Izložbe.

U odeljenje Nađežde ptrović zaviriše plašljivo dve svečano |

x = · :

— Već su svi tu. U prvoj sali. Požurimo. Brzo. . ;

Ona izvadi ruž i njime lako dotače usne a zatim, isto tako brzo, pređe prstima preko svojih. crnih kovrdža. .

Ljubiša je otsutno pratio pogledom ležerne, prisne pokrete njenih prstiju preko usana, preko očiju, preko kose.

Pređoše u prvu salu. · W

Na pragu prve sale, sa crtežima Ljube Ivanovića, već je stojao g. Arunačalam držeći spremnu ogromnu tešku garlandu od listića crvenih ruža. Do njega je stojala devojčica sa manjom garlandom od belih ruža.

Iza g. Arunačalama tiskale su se zvanice.

G. Arunačalam izvrši obred garlanđiranja na i:znenađenom Ljubiši.

Devojčica sa garlandom od belih ruža stade pred Žanet, podiže se na prste 1 stavi i njoj garlandu oko vrata.

Žanet i Ljubiša se za trenutak zgledaše.

— Kađ se pre stvori sa vencima —o reče Ljubiša šapatom, skoro u sebi, tako da „ga ni Žanet nije mogla čuti.

— Ovo kao da je za svečanost našeg rastanka. Sutra polazim za Singapur — reče mu Žanef, takođe tiho, na francuskom.

Ceremonija otvaranja Izložbe nije trajala dugo, iako je Ljubiši izgledalo đa se nikad neće svršiti. ı

U svesti su mu se lomile slike i scene iz Vavilonske Kule, magnezijum fotoreportera, Žanetine oči, neki čudni crveni čovek koji mu je nekoliko puta tražio autogram — sve u upornom, monotonom, sve razdražljivijem refrenu:

„Sutra polazim za Singapur... Sutra polazim za Singapur...”

Buket zvanica, sa Ljubišom i Žanet u sredini, pređe u prizemnu malu salu đa vidi film o Dalmaciji u bojama.

G. Arunačalam je predvodio.

Stolice zaškripaše.

Zazuja projektor.

Mesto boja Dalmacije — na malom platnu pojavi se, u crnobelom, prvo presek, zatim lutroba dizelmotora.

Sonorni glas spikera neke engleske firme osvežavao je mračnu, zagušljivu salu. .

Ljubiša i Žanet ostaviše garlanđe na stolicama i iziđoše.

C. Arunačalam ih stiže. .

— Hvala vam, g. Arunačalam — opraštao se Ljubiša.

G. Arunačalam mu je dugo držao ruku, pokuštajući da ga zadrži.

Sutra polazim za Singapur...

x

ILUSTRACIJA SLAVOLJUBA BOGOJEVIĆA

odevene devojčice sa dugačkim kima i kad ugledaše Ljubišu zbunjeno, trkom, nestađoše. \

1 Ljubiša krenu, za njima, von: glasom nevidljivog g.. Arunačalama. Bio je uveren da će se Šlećeg trenutka sudariti sa g. Arunačalamom, natovarenim merdđama i naoružanim velikim čekićem. \

Ali odjednom zastadđe, i pobio izbezumljen, van sebe od

onoga što se ukaza pred njim, na iu, odmah do vrata, viknu, skoro kriknu: \

— G. Arunačalam! Gde ste, žoga!

G. Arunačalam se u trenutku javi pred njim.

Ljubiša je gledao u zid, bez r\

Na zidu su, među reprodukcma Marka Čelebonovića,

vežbale četiri Degaove igračice. |

Ljubiša poče da skida igračice izida.

Nije se uopšte osvrtao na prisul g. Arunačalama koji mu se iza leđa premeštao čas s jedne čas, druge strane.

Skide prvu igračicu i tutnu je, lokrećući se, u ruke zbunjenog g. Arunačalama. \ |

Kad poče da:skiđa drugu igračiclajzad mu se, ne osvrćući se i dalje na njega, obrati:

— Ali đragi g. Arunačalam... |

Prekide ga glasan smeh. „

Ljubiša se naglo okrete i ugleđa Watima — Žanet. Posmatrala je, očigledno, čitav prizor sa Dogad, igraćicama od početka, uzdržavajući se od smeha. {

Prsnu i Ljubiša u smeh. |

____I, tutnuvši i drugu igračicu u ruigada sasvim dotučenog

g. Arunačalama, zaboravi i Izložbu, i Vavikku Kulu i samog sebe. Uhvativši Žanet za ruke privuče je sebi ta da treća igračica sama pade sa ziđa na ruke g. Arunačalama.

Žanet mu se izvi iz ruku, ne preSići da se smeje, priđe zidu pokušavajući da skine četvrtu igrači | brzo mu reče,

Sonorni glas spikera ubrzo prestade.

Ali oko Ljubiše, Žanet i g. Arunačalama, koji nikako nije ispuštao-Ljubišinu ruku, odjednom“se:pojavi isti buket zvanica.

Kroz buket se ponovo probi crveni mlađić tražeći autogram.

Nađoše se svi na izlazu.

Buket, sa Ljubišom, Žanet, g. Arunačalamom i crvenim miadićem pomerao se ulicom, nošen ustalasanim ljudskim morem kao slamka. i

Talasi ih ubaciše u omanje dvorište sa balkončićima, dekorisano lampionima i zastavicama.

Žanet se pribi sasvim uz Ljubišu.

Na maloj betonskoj verandi bilo je improvizovano nešto kao pozornica. ;

Ljubiša ugleđa svetlucave vine i — violine.

„Zašto, šta će tu violine”! — upita sam sebe Ljubiša.

Na pozornici je već igrala desetgodišnja, brižljivo napuderisana devojčica sa čudđnom žutom kapuljačom na glavi, i dairama. Igrala je Cigansku igru. Okrećući se u toku igre sviračima bacala je plamene, gnevne poglede na violine, naročito na prvu violinu.

„Sutra polazim za Singapur... Sutra polazim za Singapur...”

Zatim je igra bacala devojčicu na drugu stranu, prema vinama, i ona je ponovo pokušavala da se izgubi u samozaboravnom ritmu igre. Ali, uprkos svemu, violine su joj kao olovo vukle ritam zemlji, violine su joj, zaglušujući potpuno tonove sedefastih vina, mrštile divno belo čelo u nepodnošljivoj disharmoniji i raskoraku, u apsurdnom piskavom zaostajanju i razvlačenju svega na svetu njenog srca, njenog svetog samozaborava isprekidanog strasnim grčevima. -y : . ı - Najzad je klonula, oborena violinama, i pala na goli dotrajafi beton pozornice. 3;

Ljubiša pogleda Žanet.

U njenim očima vide suze.

(Odlomak iz romana „Poslednji koktel”)

KNJIŽEVNE NOVINE

List za književnost, umetnost 1 društvena pitanja

Ređakcioni odbor:

Bora Ćosić, „dr. „Mihailo Marković, Peđa Milosavljević, Tanasije Mlađenović, M. PanićSurep, Vladimir Petrić, Đuza Rađović, Vladimir Stamenković

Uwređnici:

ČEDOMIR MINDEROVIĆ PREDRAG PALAVESTRA

Direktor: TANASIJE MLADENOVIĆ List izđaje Novinsko-izđavačko preduzeće »Književne novine«, Beograd, Francuska 7, Ređakcija: Francuska , tel, 21-000, tek. račun: 101–707-3-208 List izlazi svakog đrugog petka. Pojedini broj Din. 830. Godišnja pretplata Din. 600, prnlue gođišnja Din. 300, za inostranstvo dvostruko.

Tehničko-umetnička oprema: DRAGOMIR DIMITRIJEVIĆ Odgovorni urednik: ČEDOMIR MINDEROVIĆ

Štampa •GLAS•«, Beograd, vlajkovićeva 3

„urlanja,

Za savez evo

Nastavak sa 7 strane

detonacija i neprekidnih zvukova. Čemu služe izolovani protesti? Ko se još brine za naše članke i naše jadikovke? Međutim, ako se svi pisci Evrope ujeđine da bi se čuo njihov zajednički glas, zar tada — ukoliko ljuđi nisu zapali u potpunu vulgarnost ili nisu postali potpuno ludi — možda bismo mogli postići nešto?

Drugi alarmantan povod jeste škola. Mi prisustvujemo nemoćni ı uvek i sve više postiđeni i poniženi progresivnom smanjivanju književne materije u školama, a naročito izučavanju klasike. Opšte je rašireno mišljenje da će ubuduće jedino tehničari imati vređnost u jednoj zemlji, i to je očigledno tačno, pošto je sve u našem svakodnevnom živo tu zasnovano.na praktičnoj primeni naučnih otkrića i pronalazaka. Ali, zar je to taj svet o kome je ljudska duša sanjala? To čovećanstvo podvrgnuto mašini i brzini, spremno da ubuduće slobodnom arbitru podmetne motor, na taj na-

čin što će se sve odvijati automat-

ski van svake lične odgovornosti zar je to čovečanstvo O kojem je pesnik bio spreman da peva, a filozof đa za njega umre? Mehanizacija planete nas ostavlja u tolikoj meri oštećenim đa ne možemo ništa drugo do da ćutimo. Ali ako bi mnogi

od nas đelili isto osećanje, mi bismo našli hrabrosti da govorimo. I možđa bismo mogli da uštedimo našoj deci i našim unucima egzistenciju zasnovanu na varljivom blagostanju, duhovno tužnom, lišenom fantazije, onog elementa od životne važnosti, najzad, koji se zove poezija.

Ali, vratimo se problemima koji su neposredno vezani za naš zanat. Problem novina, pored drugih, od fundamentalne je važnosti. Za mnoge među nama, dnevnici i neđeljnici pretstavljaju poslednju mogućnost komuniciranja s jednom publikom. koja nije mala i ograničena, kao što je to slučaj s knjigama, na nekoliko stotina ličnosti. Da li će tako biti i sutra? Niko više ne želi da sluša o literaturi, i novine će ustuknuti. Mi se suočavamo na isti način podjednako i s jednim drugim problemom. Književna “civilizacija se rađa ličnim učešćem pisaca, ali ona tek u revijama cveta, afirmiše se i širi. Ali, svi znamo kako žive danas te periodične revije o kojima mladi sanjaju da ih osnuju, ponekad i uspevaju usled okretnosti i ingenioznosti u publikovanju, a koje, međutim, niko sem njih samih i uskog kruga njihovih prijatelja neće čitati. Pa lepo, dolazim skoro u iskušenje da kažem:

čitajmo ih mi ostali, štampajmo ih

\

ZGJNOS č našim vlastitim sredstvima. Ozto je važno jeste da ovi maleMLtovi književnosti, ovi rasadnici }Ske nađe na neki način postoJbez toga mi ćemo biti

prinuđeni | primetimo da je je-

dina mogUduhovna hrana danas

Pa koju | pribavljaju venčanja

gp: asBataBa andali skorojevićaPublikac i oja bi nam pripadala

potpuno mi". : RzcOSCyO Pa DI NIStO iaKGa Diši i

znavanje,

obećava: vidimo pisce praktično zemalja od Napuustvo nas raduje, du. Zašto ne naneka' nam se oOije — naše asociitva autora, ne bi da ove sastanke

is j i, u izvesnom SBONA avi Kad bi se, napodigla kuća od naših zemalja zemalja mogli? bi pisci drugih vedu određend pozvani da prona miru i da keme da bi radi ne bi bio dobai odmorili, zar to

četak?

Sve bi bilo ı obavežemo da (dno ako se ne sti i ako-Se. naj se ponovo STeBR PEP \ključci ne budu

|

ovđe ujedit veoma udalj lja, Njihovo pojačava na: staviti? Zaš prosti nešto | jacije, naša

jkih pisaca

zasnivali na potrebi da se dođe do trajnijeg saveza svih pisaca našeg kontinenta. Taj savez bi se mogao nazvati „Zajednica književnosti” ili „Internacionalna asocijacija pisaca” ili nekim potpuno drugim imenom; ono što je važno jeste đa se jednom utvrde ciljevi i da se jednom stvori organizacija koja će biti sposobna da ih postigne.

Ako bi došlo do toga da jedan pisac trpi uvrede u svom sopstvenom radu, svi pisc: Evrope treba da se osete uvređeni; ako jedan pisac nema dovoljno sredstava da sam brani svoja prava, svi drugi treba da mu pomognu da ih odbrani; ako jedan pisac ne nailazi na zvaničan prijem uprkos svojim zaslugama, svi ostali treba da mu pruže mogućnost da bi se čuo. Je li zaista nemoguće da se to postigne? Govori nam se sa svih strana da treba da budemo pre svega ljudi a onda tek književnici, da smo obavezni da se direktno angažujemo u društvu. Slažem se: ali zar se ne pokazujemo ljudima u razumevanju nevolja i potreba života onih koji su nam bliski; jedan od načina da se angažujemo društveno jeste da svi zajednički hoćemo da društvo primi sa svoje strane tešku ali esencijelnu angažovanost umetnosti i ideja. | i

U mnogim zemljama, to je tačno,

vlade počinju da se bave situaci= jom pisaca. Jedna kulturna politika se sprovodi pomalo svuda, a ponekad je to jeđina politika koja daje mogućnosti približavanja 'iđeološki

suprotstavljenim nacijama. Dobro je što je tako, čak i u slučajevima kađa ciljevi pokatkad i ne izgledaju sasvim nekoristoljubivi. ·Ali ubuduće se ne radi samo o tome da se preživi, da se izazove popuštanje ili da se favorizuje prestiž.. raznih nacija. Potrebno je naročito da svi prihvatimo čvrsto definisan stav đa sačinjavamo brojno slabu snagu, ali duhovno moćnu, sposobnu da se suprotstavi izvesnim tendencijama koje smatramo štetnim po svet u kojem živimo. Ako je naša egzistencija blagodareći odgovarajućim merama predviđanja postala manje neizvesna, manje ponižavajuća, ako možemo da rađimo u miru i u potpunom prijateljstvu, onda je jasno da ćemo samo mi moći da zaista podignemo prepre= ku protivu brutalnosti, lakomosti, frivolnosti. Dođemo li zaista do toga da se ujedinimo i ako Đudemo mogli da irđignemo dostojianstvo našeg cilja i zadatka, ako budemo povratili književnosti i umetnosti, mi prvi pre svih, mesto koje im pripada, i to ne mesto prazne suprematije ali ne ni zavisnosti i slu= ženja, — samo u tom slučaju će i naša dela takođe ponovo postati i potrebna i efikasna. .

Đ. B. ANĐELOTI