Književne novine
HRVATSKI PAN
; Povodom 50-godišnjice smrti pjesnika Vladimira Vidrića
Vidrić je nastojao postići što Čišće i nestvarnije simbole, reducirati u stihu rudimentarno iz sfere realnog doživljajnog korijena na najmanju mjeru, prenijeti svu igru sa zemlje na Olimp, gdje su ljudi samo bogovi i tako ostvariti novi svijet. Tako je on, u skladu sa svoOjim nutannjim aksiomom, sve svoje i izbacio izvan sebe, izabrao i izdvojio iz svog svijeta u svijet nesvoj, vanjski, viši, olimpski, u svijetle i snažne zemaljske simbole tog svijeta — u intaktnu skulpturu, u neshvatljivu vodu, u nestvarnu mJesečimu. Problem božamskog i ljudskog, kao problem duhovnog i materijalnog u čovjeku, kao problem višeg i nižeg nivoa čovječnosti, kao problem veze dvaju srodnih i protivurječnih elemenata, javlja se, dakle, normalno u Vidrićevoj poeziji, jer
u njeg jedino zamjenjuje drugo, jedno prelazi u drugo, jedno se vraća u drugo, jedmo reflektira
drugo, jedno poništava i vrednuje drugo — poput dvije ravni relativne visine u jindividualnoj ekliptici pjesnikovoj. a . : . „A Zeus je divan bog Prsa mu široka i gola”
piše Vidrić „O oblacima”. O — bogu; ali i o — čovjeku:
„Zatajit ćeš boga rad muke i hljeba”, to je jasno upozorenje na nuždu negvi materijalnog svijeta, odnosno ma „odricanje i bijeg od platonskog u sužanjstvu „materijalne bijede i borbe za goli život U jednoj ravni oblaci, u drugoj čovjek. Oblaci: jedno, zemlja i čovjek
ostvaruju uvijek u stvamosti ide alno svoje jedinstvo, što ne znač da u ostvarenoj mnestvamosti nij tako. Cijela poezija Vidrićeva pu je od jednog do drugog ovog svi jeta, borba između jedmog i drugog ovog svijeta,
„Cmi satini rumenog ovna pe ku” — to je uistinu normalno ' čulno osjećanje tvari, od kojeg Vi- | dvić ne bježi — naprotiv — Oonž hedonistički doživljava svijet, a ne eudajmonistički. Taj stih je, ka čulni credo „materijalne požud pjesnikova čulna eman-ipacija.
Od svih eklataninih Vidrićevih odnosa kao odnos prema smrti, slo-| bodi, prirodi, najjači je odnos prema ženi, ljubavni osjećaj, ali t odnosi nisu u njega nevarijabilni, nepomični, nego često zrecipročni Postoji, po riječima. filozofa, sila postoji svijest, postoji ljubav. Vi drića majviše muči problem sile. njegovom svijetu vlada sila. Njego va svijest poništava silu; a ljuba svijest, iako nepotpuno.
Prirođa i žena, sloboda i smr smrt i sloboda, žena i priroda, nij li to neprekidni niz srodnih sila sinonim jedne sile: sile postojamj — koje diabolički kovitlaju čovje kovom sudbinom i čine ga fatalno bespomočćnim?
Vidrić je „ispunjen mističkim snom o ženi, neodvojivim od tuge,! molitve, žudnje i bola nedokučivosti, kako se to najbolje vidi u njegovoj pjesmi „Dva levita”.
Pjesniku je žena daleka i stoga je on ispunjem sjajnom nostalgi-
U 84com broju „Književnih novina” ukazao sam na netačno ti u romansiranoj biografiji Aritona Mihailovića o „pesniku starog Vranja“ Bori Stankoviću, čije je najvažnije delove objavila „Borba“ u deset nastavaka,
Moj članak bio je prvo namenjen „Borbi“ koja je i objavila izvođe i „odlomke Mihailovićevog rada. Poslat je preporučenim pismom 24 novembra prošle godine, istoga dana kada je završeno objavljivanje | romansirane biograf:je. Redakcija „Borbe“ — po saopštenju Gordana Mihića, saradnika Kulturne rubrike — bila je pripremila skraćem tekst moga dopisa ali je kasnije odustala od 'objav\jivanja., Umesto njega objavljena je ispravka Aritona Mihailovića, u »roju od 6 decembra, u kojoj se :tidljivo ispravljaju one najgrublje ireške na koje sam ja u svome doiisu ukazao, Prema tome M:hailorić nije sebe ispravljao „u toku „bij: a quj:i a fi ja U7.„BPO T»i", već 12,(i slovima: dvanaest) iana posle završetka objavljivanja!
·A evo dokaza za moja tvrđenja.
Da je Bora voleo komšiku »asu, koju je opisao u mnogim Svojim pripovetkama, tvrdi i Siniša Paunović u svojim člancima i reportažama objavljenim u „Polit:ci“ od 5 juna 1951 i 14 maja 1958, u „Vjesniku u srijeđu“ od 50 januara. 1957 i u knjizi „Pisci izbli-
KMJIŽEVNE NOVINE
· simbol najprimordijalnijeg,
jom prema njenom biću; ona ga sili na magiju i mit; njegov osjećaj žene je romarski. .
Puna ljubavna mistika je „Notturno”: „Dignuv na ruke ženu Mag je na stube stao I na sjajno mu tijelo Srebrn je Ures pao”.
Ovdje je svaki stih simbol prvi stih simbolika je odnosa muškarca prema ženi, koja se diže na njegovim rukama; u drugom stihu riječ mag mnajelokventnije govori kakav je njegov odnos prema žemi: mag — ijski; čovjeku je, muškarcu, nužda prema žehi biti magom, a sav njegov odnos prema ženi je obred i njegovo osjećanje prema njoj maksimalno obredno (tu su i stube: simbol uzlaska); tijelo muškarca je „sjajno” u tom pontifikalnom ritualu, a „srebrn ures” koji je pao na njegovo tijelo idealni je simbol njegove pojave koja u tom doživljaju postaje plemenitim mističnim asignatom.
A Vidrićev Pan iz „Jutra” najintegralniji je Vidrićev simbol; to je čvrsto elementarnog odnosa prema prirodi kao prema slobodi, u što se uklapa i njegov odnos prema ženi kao prema cjelini prirođe i slobode,
koje se hedonistički idemtificiraju. Slično kao u „Silenu”, „Pompejanskoj sličici” — Vidrić u „Jutru” već od prve strofe, stvorene u kla-
za“ na str, 247—250. O.tome je još pisao i Aleksandar Pavlović u „Večernjim novostima“ od 9 maja 1957.
Da Stanković nije rođen 1876 godine može se videti gotovo u svim sačuvanim njegovim dokumentima a ı kod samog Bore Stankovića u izjavi koju je dao M. Svetovskom u Vremenu od 18 aprila 1924. (Umesto što mene upućuje da pronađem taj članak, bolje da ga je Miha'lov:ć pažljivije pročitao), 1876 godinu kao godinu Stankovićevog rodbnja osporili su još i Miloje P. Niko!ć u Republici od 17 jula 1956 i Rista Simonović u „Slobodnoj reči" od 51 oktobra 1958, a ja:sam svoja nenaučna „tvrđenja“ o tom pitanju izneo ne u omladinskom časopisu već u „Prilozima za književnost,' jezik, istoriju, i folklor“ br. 5—4 za 1956.
Da Domanović nije bio nastavnik Stankoviću i da nije uticao na Stankovićev književni rad morao je da prizna i Ariton Mihailović iako mu je onako velikodušno stavio u usta pridiku od 20 ređi Bori i Borinim književnim radovima.
Da je prvo prikazivanje „Koštane“ bilo 1900 a ne 1901, kako se obično uzima, može se videti u većem broju naš:h listova a ja ću navesti samo „Sroske novine“ br. 155 od 20 juna 1900.
Da je na trećoj pretstavi prvog izvođenja „Moštane“ palo na kasi 548 a ne 12 dinara naveo sam ra-
ZADKHIN: LJUDSKA ŠUMA.
| Još jednom o nelačnos Bore Stankovića
sičnoj plastici velike pjesme — nagovještava radost, početak života, slobodni istup, veliku čistoću i veliki smijeh; a onda (u kasnije izbačenoj strofi), donosi „konkluziju velike važnosti:
: „U tamnoj šumi
Gdje se srebri stijena u vodi
Tamo ću ljubit plavojku nimfu
U divljoj. i pustoj slobodi”.
Vidrićev Pan uistinu je najintegralniji simbol Vidrićeve ličnosti.
Vidrićev Pan — to je hrvatski Pan; poglaviti Pan naše poezije. Vidrić kao jedan. od pionira hrvatskog pjesništva, ostavlja svog Pana kao svježi „vjetar o osvitu dana”; Vidrić, hrvatski Pan — prije Nazora i Krleže — Pan je jutra, kao što je Krleža Pan podneva.
„U divljoj i pustoj slobodi” to je pravi Vidrićev ljubavni „credo”, u tom credu on nalazi kozmičko rješenje ljubavi; zar ne znači divlje; prvotno, snažno, zdravo, a pusto: usamljeno, mirno, veličanstveno, koje netaknuto i neovisno živi u praznom kozmičkom prostoru, u prirodi kojoj je izraz sloboda (kao što je sloboda izraz ljubavi)?
Žena je (muškarcu) smrt — kao i život, dakle ne samo život, pa je često sama, kao simbol smrti, smrt; tako u: „Ex Pannonia”, i u „Grijehu”... (LI u „Putovah” on kaže:
„U mrak ti tone čelo, kosa bujna, i tvoje usne kao da se lede”.)
nije izveštaj o prihodima Narodnog pozorišta koji se čuva u Državnom arhivu NR Srbije. (Mihailović
(ne može nikako da poveruje da se
Stanković malo prebacio u računa kada se 24 godine kasnije sećao prvog izvođenja „Koštane“. Prve tri pretstave „Koštane“ nisu otkazane kako pretpostavlja Ariton Mihailović, već su one bile na samom kraju sezone 1899/1900. U novoj sezoni za 1900/1901 godinu „Koštana“ nije stavljana na repertoar. Prikazivana je ponovo tek s jeseni 1901 godine u sezoni 1901/1902 nešto malo izmenjena, Tada ju je tek video Skerlić! '
Da je Bora bio sa službom u carinarnici na željezičkoj stanici ne kao student već od 1 januara 1905 godine vidi u Drž. arhivu NRS u Ministarstvu finansija C br, 131 od 5 :januara 1905. U sačuvanim dokumentima koja prate celokupno 'Stankovićevo službovanje, a koja su izvađena radi regulisanja penzije, nema pomena o službovanju (u toku studija) u carinarnici već u Državnoj štampariji i Ministarstvu prosvete. · Vrlo je verovatno da je Stanković kasnije bio i član komisije u tim krajevima. Vidi o tome u Drž. arh. NRS u Ministar-
stvu privrede Š br, 19505 od 16 ok-. ·tobra 1907.
Da je Stanković završio Veliku školu 1901 a ne 1900 godine vidi u Drž, arh, NRS u Velikoj školi
• bi fix li u Diogralji Člankom Dragoljuba Vlatkovića zaključuje se polemika o biografiji Borisava Stankovića.
LIRIKA.U
RAFAEL ALBERTI
/ ZLI TRENUTAK A)
, 75
Kada je žito za mene bilo stan zvezda i bogova;
rosa zaleđene suze gazele, & neko je u kamen pretvorio
moje grudi i senku.
Izdao me. i
Unatoč toga, Vidrić ženu viđi 5 oreolom; a vidi je i kao otimača i pustošitelja, kao gospodara koji ga baca na koljena; dakle opet kao điabolični život. Bio je to trenutak zalutalih metaka, kad su na moru bili zarobljeni ljudi koji su hteli da buđu ptice; . čas telegrama u nevreme poslatih i tek otkrivenih 'tragova krvi; čas smrti vode koja je uvek zurila u nebo.
Ti sve si mi ođuzela i krasne sne i nadu —
· to nije samo pojedinačno, izuzeino osjećanje, nego je toi općenita maksima; govori se uvijek o davanju žene, o davanju muškarca nikada — a ne daje se samo žena, nego i muškarac; muškarac se u svom „davanju bolnije iscrpljuje i dok je žena obogaćena svojim davanjem, muškarac je osiromašen.
I tamo gdje Vidrić ne eksplicira nominalitet · ženstva, on se ogleda
PESMA ANĐELA BEZ SREĆE
Ti si ono što teče:
voda koja me nosi
i koja će me ostaviti“
Tražite me u talasima! , Tisi ono što odlazi
u simbolu prirodđe,· u ljeskanju i vraća se: . hladne vođe, u svjetlosti blistavih vetar koji se u senci jutarnjih kapi, ogleda u veličini i gasi i pali.
Tražite me u snegu!
Ti si ono što niko ne poznaje: klizava zemlja
koja ni s kim ne govori. Tražite me na vetru!
uvredljivoj nedohvatnosti pejsaža, u osjećanju nijemosti i boli, sve-
tosti i bezgraničnosti pred elemen-
tima vode i zemlje, pred oblacima;
u požudi, melanholiji, idealizmu;
mistici prema mraku, travi, zvijez-
dama, odrazu meba u vodi, sijeva-
nju mjeseca, jer je osjećanje pri-
rode — kao osjećanje žemstva.
Vidrićeva je poezija vapaj za. neokaljanošća i u njega je neprekidno prisutno to lebđeće osjećanje i i niz pjesama (iluzorno) je postignuće čistoće, pa otud njegovo zadovoljstvo u ostvarivanju jednog divnog nebeskog i čulnog nadzemaljskog svijeta, zdravih snaga i sila prirode, a i iluzorni osjećaj slobode ostvaren je u iluziji svijeta rustikalne antike. To čisto osjećanje svijeta, materije, „snage, odnosa čovjeka i prirode, muškarca i žene,
i opet je najbolje izražen u „Jutru”. Vidrićeva iluzija čistoće raste iz đubine njegove nmutarnje nužde i Preveo sa španskog Miodrag GARDIČ težnje čistoći; njegov osjećaj neokaljanosti rađa se iz njegova mrač- CHARLOTOV TUŽNI SASTANAK iS na bola; Vidrić je · pjesnik čiji osjećaj čistoće proizilazi ustvari iz njegove protivrječne poročnosti; ona se prepoznaje i u njegovoj izuzetnoj radosti tijela i neuprljanosti duha i njegovo zadovljstvo čistoćom i tu ima svoj korijen;
pjesnikova tendenca djevičanstvu nije manje sladostrasna od esteti- | ke njegove poročnosti; pjesnik Je portokom oplodđem: viša potencija njegova poroka je njegova čistoća ) — i opet miješanje čovjeka i boga. | Ostvarujući ovu svoju iluziju, Vidrić mijenja život, on vrši podvajanje života na ljepotu i ma rugobu, otvarajući oči pred jednom i zatvarajući ih pred drugom, om bježi od naličja stvari i vrši božansku sintezu čistih odraza: svijeta zvijezda, vode i zemlje u bezgraničnost krajnje ljepote, podvrgava tamni realitet svijetlom. |
„A sjemn moj pađa kao plašt bogova”. Pjesnik, to je „vrač sa bhridi, uklet, silan” — ·pmagijski, sudbinski elemenat i elemenat snage poetske ličnosti istaknut je u jedinstvenoj trojnoj ambivalenciji, koja je trajna istina poetskog ospoljavanja. ANĐEO PESKA
Video sam u moru tvojih očiju
dva deteta koja su me uhodila, strahujući od uza ı grubih reči,
Dva strašna deteta noći,
prognana sa neba, e čije je detinjstvo bila krađa brođova i zločin sunaca i luna.
Spavaj! Zatvori ih!
Znam da je pravo more dečak
icoji nag skače i zove me
na gozbu zvezda i odmor algi.
Da! Moj život'je počinjao a već je bio obronjena obala. 7)
Ali ti si me, buđeći me,
uđavio u tvojim očima.
Moja kravata, moje rukavice,
moje rukavice, moja kravata.
Leptir ne zna za smrt krojača
i da je more provalilo u izloge.
Moja starost, gospodo, 900.000 godina. Oh! S
ja sam bio dječak kađ ribe još nisu hodale, kad .guske: još nisu govorile misu, niti je puž napadao mačku. Igrajmo se mačke i miša, gospođična. “ ||
Najtužnije od svega, gospodine, to je ura: 11 sati, 12 sati, 1 sat, 2 sata A točno u tri umrijet će jedan prolaznik.
Ti, mjeseče, nemoj se bojati, ti, mjeseče, sporih taxija, mjeseče, čađe vatrogasaca.
Građ blista na nebu, jedno od;jelo kao moje došađuje se na polju. Moja starost, odmah, 25 godina.
Evo, sniježi, sniježi
i moje se tijelo pretvara u drvenu Kkolibu. Pozivam te u gošte, vjetre.
Već je prekasno večerati zvijezde.
Zato možemo plesati, drvo izgubljeno. Jedan valcer za vukove, za san kokoške bez pandža lisice.
: Ako me je štap zaveo.
Zlatko TOMIČIČ Najtužnije je mislit: na to sam na svijetu. i Moj štap!
Moj šešir, moje šake,
moje rukavice, moje cipele.
A kost koja najviše boli, ljubavi moja, to je ura: 11 sati, 12 sati, 1 sat, 2 sata.
Točno su tri. U ljekarni isparava jedan goli leš.
"Preveo sa španskog: Nikola MILIĆEVIĆ:
uveremje o svršenom pravnom fakultetu br. 481 od 17 februara 1901.
Da je u Vranjskoj nižoj gimnaziji postojala knjižnica pre stvara nja literarne družine viđi u Drž. arh, NRS u Ministarstvu prosvete izveštaje dicektora Vranjske gimnazije P br, 10881 od 20 jula 1890 i P br. 9315 od 10 jula 1891
Moram na kraju da napomenem da smatram i dalje da nije bilo sastanaka. naprednih omladinaca u kući Jovana Marganca na kojima je učestvovao i Bora. Ukoliko je nešto i bilo, onda je i to moralo biti kasnije. Mihailović je izbegao da direktno odgovori i na to pitanje. Isto tako smatram da Bora nije štampao prvu priču i dobio prvi honorar u osmom razredu. (Honorare tada, naročito početnicima, sem sarajevske „Nade“ retko je ko i plaćao). U svojoj primedbi ja. nisam tvrdio da Bora nijje ništa. štampao pre 1898 godine već da je grubo odbijan.i da se teško probijao do slave i uspeha (slučaj sa „Bosanskom vilom“ 1894 godine). Pesme Stankovića, na koje mi Mihailović ukazuje, baš sam ja objavio u „Književnim novinama“ 1 maja 1957. I da ne nabrajam dalje. Mi- | hailović je čak i u odgovoru Ppo- | grešio: Stankovićeva pesma „Stan– te suze“ objavljena je u Spomenici „Njegoša“ a ne u „Brankovom kolu“,
Dragoljub VLATKOVIĆ,
PO"
FRANJO FILIPOVIĆ: MRTVA PRIRODA \
-
ab i 1 0 JT
2 aarR
O MEK SO