Književne novine

oo Nu. MN dg - WI— ” M a O ZO i OM M. _ O-O

BICE

Sam pisac ne smatra „Mattovske ide" pokušajem „„istoriskws rekonstrukcije“, već pre nekom vistom „fantazije“ o izvesnim ličnostima i događajima iz vremena pred sam pad Rimske Republike, pred njenu smenu epohom Carstva. Time kao da je uzgred, ali čini se nikako slučajno, nabačeno pitanje odnosa ova

dva elementa u jednom istoriskom

romanu. |

Zaista, šta čovek može da očekuje od jednog literarnog đela sa istoriskom temom, pogotovu ako je težište na istoriskim ličnostima? Kako se pisac može da odnosi prema životnom materijalu koji ulazi u biografski krug ličnosti i istovremeno gusto se utkiva u istoriski hod jedno šiteg totaliteta? Tegleda đa su tu moqućnosti jednovtemeno i velike i male: kao čista literatura, istoriski roman bi trebalo da bude nesamerljiv, ali životna

: rija a. mogućnosti te nesamerljivosti, štaviše, istoriski isečak, e jednon životnog totaliteta kao da prinuđuje svaku literarnu fantastiku na skučenost iedne skoro asketske strogosti. Krug se đakle istovremeno i širi i sužava. Gde je mef odnosa? · pcdnlenica da literatura i život nisu identični (ne samo sa StanoviŠta njihove organske SON

da ima posebne reperkusije n žaloviski Oda Svako oistupanje od jedne životno autentične i fakiografski adekvatne situacije U pravcu literarne strukture približava život fenomenu literarnog, ali mu oduzima potpunu istorisku verodostojnost. I obrnuto: dosledno indentifikovanje jedne literature sa istoriskom egzistencijom znači udaljava– nje od literature. Ali ako je istorii ski roman u smislu potpunog identiteta sa jednom odigranom istoriskom eqzistencijom nemoguć iz istog onog razloga iz koga ni literatura nikad nije potpuno identična sa životom, da li to znači da je istoriski roman nemoguć, apsurđan, izmišljena kategorija? Ni u kom slučaju. Ovde može da nam posluži dedukcija iz gornjeg primera: iako život. i literatura nisu identični, već se na jedan način čak uzajamno i isključuju, ipak nema literature koja je van života. U tom smislu ona je'kompromisna formula izgrađena na usvajajnju jednog životnog po datka. Pp

To isto važi i za istoriski roman. Život kao puka faktografska kopija podjednako je nespojiv sa pojmom literature bilo da je u pitanju istoriski ili savremeni život, i bilo o kojoj temi da se rađi. Otuda istoriski roman u osnovi ima da rešava isti problem odnđsa prema životu koji rešava i savremeni roman (savremen u tematskom pogledu). Zato je literatura kao „istoriska rekonstrukcija“ ličnosti i događajh uvek prinuđena na kompromise ako hoće da izađe iz kruga čistog romansiranja, tj. poluliterarne kateoaorije romansijerske deskripcije, te prema tome stepen odnosa između istoriske istine i piščeve fantazije (u literamom smislu reći) odrediće bližu literarmu vrstu i vrednost, dela.

Nijanse mogu đa budu vazne. Tako je moguće da roman sačuva, 58 minimalnim izuzecima, potpunu autentičnost, istoriskog događanja i otLkrivanje njegovog istoriskog smisla, čak i redosled zbivanja a da pritom ipak ne buđe istoriska hronika već čista literatura u majpunijem smislu reči. To su oni izuzetno srećni trenuci kad se literarna vizija gradi ma proboju jednog trenutka u nizu zasićene filozofske kontemplacije, na. trenutku jednog kontemplativnog proboja u totalitet istoriskog zbiva– nja, pa se sve tkivo zbivanja literarmo, iako formalno ”hroničarski, organizuje tako da iznutra postepeno zasićavano izabere jedan trenu-

tak za prođoP saznanja, i taj Dpro-

dor postaje presek. ukrštanje ličnosti i stvarnosti, kontemplacije i rcalnosti, literature i istoriske dina» mike. Takav ie slučaj sa Vajiđerovim „Martovskim idama*“.

Taj kontemplativni momenat proboja kao unutarnje zračeće literarno jezgro upotrebio je pisac i u dmu> gom romanu — noveli za fiksiraniec tanane unutarnie strukture de!a, samo, u ovom drunom slučaju. oko njega je razvio neku drugu, ne istorisku panoramu zbivanja. Time je pokazao da je tai kontemplativni trenutak kao nevidljivo jezgro literarnmog zračenja u stanju da na sva– kom materijalu, istoriskom ili me — istoriskom, zasnuje literaturt, samo Što se forma podešava premš temi: istoriska tema nalazi najadckvatniji izraz u epistolarnoji formi, ne — istoriska u novelističkoj.

TI jedan i drugi roman imaju zajednički unutarnji stav: to je traženje istine, traženje smisla u živDtu. I to traženje čini čoveka istovremeno i moćnim i sldbim: kako

istoriske dokumentaci- ·

spolja izgleda moćan i silan Cezar u očima svojih savremenika! A: iz·hutra to je sasvim drugi čovek, čovek koji sumnja i iraži, koleba se na ivici naslućivanja i mrklog mraka koji obavija sve istine. Ali ne samo to: ako bliže pogledamo, to otkrivanje ij saznavanje životnog smisla ima neku fascinantnu magisku snagu kojoj je teško odoleti: tokovi saznanja i objektivnog toka događaja „neumitno se poklapaju. Cezar tačno predviđa svoju smrt i ništa ne pređuzima da je spreči. Zašto? Je li po sredi kraj nađmoćne igre sa udesom, igre na kraju olako izgubljene? Ili razočarenje u saznanje, intimna sumnja u svoju misiju nabačena saznanjem o protivljenju i nerazumevanju najumnijih glava Republike? Ili nemo kažnjavanje nerazumnih protivnika? Ili stavljanje na probu istoriskoq · udesa, ili opet samoironija istorije?

Pisac se, izgleda, vidljivo i ne

iruđi niti mu je potrebno da bliže argumentuje i objasni taj postupak, on ga jednostavno pušta da nevidljiivo izraste iz kontemplativnog voleuma Cezareve ličnosti na jednom mestu gde on ne može a da se ne ukrsti sa stvarnošću kao njeno sopstveno samosaznanje. I težinu tog samoznanja totaliteta stvarnosti ne mogu da izdrže na sebi pleća jednog ma koliko lećatog individu· alnog nosioca. Pisac je učinio od Cezara zaista umnu ličnost, superiornu kontemplaciju duha ali kontemplaciju koja podleže svojoj duhovnoj moći.

To su međutim samo činjeniee u kojima ne smemo tražiti neku spoljnu diđaktičku simboliku. Najvažnije je nepresušno živo tkanje kontemplacije, ono drhtavo ispredanje sumnje i unutrašnjeg poravnjanja. TI kakav kontrast, pomenimo ga još jednom: taj umni i genijalni samodržac pred kojim drhte varvarski narođi i čitave carevine, lelujavo se iznutra koleba i ugiba pod neprekidno plavećom plimom svojih sumnji, nošen osećajem memoći da otkrije tanku nit svog i tuđeg bitisanja zapletenu u totalitet istoriske egzistencije. I u trenutku kad je na jednom sporednom rukavcu otkrije kao svoju ličnu kob. on ne može da je izbegne, on ništa subjektivno ne može da preduzme da je spreči. | ;

Ne verujem da se ovde radi o bilo kakvom fatalizmu, mada se na-

meće sam po sebi utisak koliko js

fatalno neuklonjiva stvarnost otkrivena mišlju u jednom trenutku njenog kolebanja ili kako je neuklonjiva fatalnost kad se pod specifičnim okolnostima susretnu misao i stvarnost, susretnu i poklope. Čak u samom susretu, lišenom narkotičnih okolnosti, u susretu nesvesno pipave misli koja tumara kroz mrak i skrivene. neumitne stvamosti ima nečeg fatalnog bsmz obzira na mogući aspekt i konseKkvence. Fatalnost bi, čini se, bila ništa manja i da su konsekvence, u subjektivnoj realizaciji Cezara, bile sasvim suprotne, tji. da je on biagovremeno preduzeo sve mere i sprečio zaverenike hapšenjem, progonstvom, osudama. Jer ovđe fascinantnost dolazi od same prirođe unutarnjeg volumena subjektivne kontemplativne moći vlastođršca: čovek koji u svojoj ruci drži konce stvarnosti i suvereno njima rukuje uplićući ih u istorisku nuždu,

no opravdanje za svoje postupke koji su već stekli prirodnu snagu neumitnog hoda stvari.

To uplitanje subjektivne kontemplacije u jedan tok stvari koji je samom akcijom, praksom, tj. tačnim i nepogrešivim Cezarovim proracunavanjem do u poslednji detalj svih komponenti i mogućnosti u raz voju stvari doveo do isključenja svake druge mogućnosti sem one objektivne u kojoj se'stapaju ličnost i stvari, totalitet istoriske egzistencije i samodržac koji ju je jedini razaznao — to subjektivno kontemplativno udaljavanje samodršca ma i za trenutak od objektivnog hoda stvari sa kojim se on stopio ujedno, ne može a da ne bude onaj opasni, fatalno tragični izazov subjekta ne samo toj stvarnosti sa kojom je on u identitetu nego i tom svom sopstvenom spoju sa njom, sa stvarnošću. Subjektivna kontemplacija ovde se javlja kao izazov tom već postignutom o bjektivnom obezličenju subjekta, kao njen vrhovni, subjektivni sud, kao sud svom sopstvenom Dpostupku koji je izgubio ličnu dimenziju i pretvorio se u čistu praksu ostvarenu do totaliteta neuklonjive nužde.

Zaverenici iznuđuju smrt u ime principa koji je istoriski osuđen na propast, i upravo Cezarova subjektivna kontemplaciia omogućuje ovaj tragikomični i tragigroteskni interneco Cezarove smrti baš time Što ona „označava

Gezatovu

|I KONTEMPLATIVNITRENUTAK (Tornton Vajlder: „Martovske ide“ „,Žena sa Androsa“, Srpska književna zadruga, 1958)

trenutno, ali dovoljno za trenutak umorstva, izdvajanje Cezara iz njegovog totalnog domaločašnjeg spoja sa stvarima. Kao da to subjektivno Cezarovo napuštanje identiteta nije ništa drugo do sredstvo totaliteta istoriskog bića da potvrdi svu f{atalnu autentičnost i neminovnost tog identiteta: posle Cezarove smrli stvari se brže i neumitnije razvijaju u pravcu čak i formalnog

obeležavanja tog spoja ličnosti i dr- · panje na predmet (ono o čemu še

žave uspostavljanjem Carstva i imperatoPskog dostojanstva u ličnosti Oktavijana. i

Otuda „je' trenutak subjektivne kontemplacije samo prividno tazdvajanje od totaliteta stvari tadi njegove parađdoksalne potvrde, U tom smislu i Cezarovo neobezbeđivanje od zaverenika i zavera za koje je znao samo je simptom tog prividnog, ustvari nemogućeg razdvajanja. Smrt Hriziha u „Ženi sa „Androsa“ međutim nije znak prokletstva zbog Pamfilovog izdvajanja iz konzervativnog hora stanovnika Brinosa, već kazna zbog neverstva svom sopstvenom biću koje je dodirom sa Hrizom daleko preteklo konteMhplaciju. To oklevanje kontemplacije da sleduje biću egzistencije isto je tako samo prividno negiranje samog sebe: smrt Hrizina u obitelji Pamfilovoj označila je spolja završetak Pamfilovog uzno~

'Šenja koje je otvorilo vrata novim

shvatanjima, a time pripravilo mesto za svaku novu Hrizu. _ _ Zoran GLUŠČEVIĆ

PAVLE POPOVIĆ: „SVETLOSTI | SENKE

(Matica srpska, 1958)

Pesnik se stalno trudi da razume,

tj. raščlani svet, pojava i zbivanja.

Ali on u tom svome poduhvatu nikako ne uspeva. A zato što ne Uspeva prinuđen je da i dalje ostane onaj „čije su oči čuđenje u svetu . Medutim, osuđen da bude ono Što je pesnik prestaje da se čudi, om čudi druge, on se ne inspiriše, on inspiriše druge. On peva u drugima. Što su često ti „dtugi“ neakustični iznutra pesnik nije kriv. Moderna poezija traži u čitaocu ono Što je u njemu stvaralačko. Ona ukida ce-

peva) subjekat (onaj koji peva) i čitaoce. Moderna poezija zahteva sveukupnost. Jasnost i jednostavnost običnog govora ne može da ponese na sebi kompleksnost verbalnih i životnih situacija koje prve pokušavaju da izraze. Zato pesnički jezik postaje metaforičan i nerazgovetan u širem smislu. on spaja ono što čula razdvajaju svojom inertnom izolovanošću i lažnom očiglednošću. Tim spajanjem nespojivog neizrecivo nije ulovljeno, ali je ispletena mreža za „mutan lov u bistroj vodi“. Pesnik se nekad umori od te mutne pomešanosti. U pesmi „Na povratku“ Pavle Popović vapi:

„Rastavi ovu šumu na drvo i vetar da stanem vidljiv". { Ali to je samo želja za predahom. Mutni lov. se nastavlja. Nejasno se samo nejasnim može izraziti. Protivan postupak je falsifikat i uprošćavanje, osirpomašavanje, racionali-

KNJIGA O DRŽIĆU

(Srpska književna zadruga, 1958)

Držićev jubilej obeležila je Srpska književna zadruga jednom knjigom u kojoj je dat sažeti istorijat ovih napora na, otkrivanju Držićevog lika, ili tačnije, pregled procesa, najpre zaboravljanja, a zalim ponovnog otkrivanja i osvetljavalja Držićevog dela i života. Priredivač ovog izdanja d-r Miroslav Pantić, pružio je najvažnije što se dosad o Držiću znalo, izbor najboljih radova naših i stranih autora o našem. komediograu. Ali priređivač izdanja nije bio samo izdavač tekstova. Ova knjiga nosi pečat njegove individualnosti i on se može slobodno nazvati njenim autorom. "To je, na izvestan način, antologija tekstova o Marinu Dršiću, komponovana vešto, znalački, sa ukusom i ljubavlju, arhitektonski usbelo rešena i zanimljiva od početka do kraja. Dajući u »Prologu« knjige mali izbor tekstova koje su sayremenici ili mlađi Dubrovčani ostavili o Držiću, kao Metranović, Jero Držić (verovatno), i Ignjat Đurdević, priredlivač već u ovom, uvodnom delu pokazuje i proces prepuštanja zaboravu Držićevog dela i ličnosti. U ponovno otkrivanje tog lika uvodi nas poznala studija Jorja Tadića »Q drušivenoj struktori Dubrovnika u vreme Renesanse«, i — lakođe poznate, arhivske studije o životu dubrovačkog komediografa, od "Tadića, Dragoljuba Pavlovića, i Žana Dera, poznatog [rancuskog naučnika, koji se takođe sa uspehom bavio Držićem.

iaj čovek traži jedno kontemplativ~ U sledećem odeliku knjige, koji je

„danovića, Vatroslava Jagića,

najobimniji, delo Marina Držića o svetljuju radovi Pavla Popovića, IDanila Zivaljevića, Petra Kolendića, Dragoljuba Pavlovića, Milana BogPera Budmanija, Milana Rešetara i Mihovila Kombola. To su studijs o svakom Držićevom delu zasebno, koje sloje u osnovi našeg današnjeg poznavanja Držićevog stvaralašiva. Knjiga se završava. sintetičkim pogledom. na Držičevu stvaralačku „indivi-. dualnost i vrednost od Miroslava Krleže i ocenom Miloša Savkovića. Obiman predgovor Miroslava Pamlića, u kojem je obuhvaćeno u jednom poletno datom pregledu sve što je o Držiću do danas napisano, prevazilazi okvire informacije i daje o Držiću donekle novu sliku. To je stvaralačka sinteza dosadašnjih znanja o ovom autoru, tako da priređivačev rad ne spada u ovu knjigu samo kao predgovor, „ nego mu je u njoj mesto i po kvalitetima koje nosi. U tom radu, istaknute su pored ostalog i mnoge zablude u koje su zapadali naši i strani autori pišući o Držiću; takvo je naprimer, preuveličavanje Držićeve revolucionarnosti i pogrešna tumačenja na kojima su kod nas ı tom pravcu jedno vrem insistirali neki autori pri čemu se njje vodilo računa o društvenim uslovima pod kojima je Držić živeo, o njegovoj klasnoj pripadnosti i sredini koja ga je dala i čiji je on bio deo. U druge zablude zapadali su oni autori, koji su u Držićevom delu hte-

BEZISTANSKI HEROSTRAT

— TAKO, SAD ĆE I MENE NEKO CČITA'TI!

VŽ toa a U Ya MANN Va da; VOANNNC 2 VOVMNNRIS NYOMYyO 7

Ia _-__--____-__-—

li. pošto-poto da nađu odjeke ili kopije stranih dela, najčešće iz italijanske renesansne književnosti. Doučan je primer jednog poznatog italijanskog' slaviste, koji je u nekoliko mahova zapadao u smešne siluacije nalazeći izvore Držićevim delima n italijanskim komedijama koje su pisane tek posle smrti našeg komediografa! · Ako se na ovakvu knjigu Srpske „književne, zadruge o Držiću baci opšli pogled, može se doći do zaključka da bi drugi priređivač i polazeći od drugih principa svakako mogao načiniti i drugačiji izbor radova i autora. Na prvi pogled pada w oči da je arhitektonika knjige uticala na izbor imena i članaka koji će'u nju ući. Ali treba reći i to, da je i ta arhiiektonika izvirala iz materijala koji se o Držiću mogao odabrati kao najvredniji. Naravno, mosla bi se načiniti, naprimer, knjiga eseja o veliom komediografu, koja bi izgledala sasvim drugačije, ali to bi bio posao sasvim druge vrste. Antologija naučnih i kritičkih članaka koji obeležavaju etape i slupnjeve u osvajanju nepoznatog o Dršiću i donose nove poglede na njegovo delo, načinjena je dovoljno sigurno i tačno u knjizi Srpske književne zadruge. U nioj se, doduše, nešto više prostora mošlo dati nekim našim autorima, koji su — bar istoriski — 7podigrali znatna ulogu n otkrivanju Držićeve orisinalnosti i vrednosti (naprimer, Armin Pavić), ili nekim stranim, koji su uveli u nauku o evropskim književ-

„noslima i njihovim uzajamnim odno-

sima veoma laskav ali tačan sud o Marinu Držiću (naprimer, - Viljem Krajcenah). Oyde ne mislimo na iialijanskog slavistu Artura Kroniju, čiji su radovi o našem komediografu ili nemaučno i lendenciozno pisani, Mi donose grubc materijalne greške. Oni ne doprinose osvetljavanju Držićevog lika ni saradnji stranih i naših naučnika na ovom. polju, pa im nije mesto u Jednoj ovakvoj publikaciji, Knjiga o, Držiću Sppske književ--

ne zadruge nije samo svedočanstvo o dosad postignutim rezuhatima na upoznavanju Marina Držića.. Ona govoti i o onom Šta Još treba da se učini na tom polju, potseća još iednom na one probleme koji nisu rešeni. kao naprimer pilanje polpunije književne ocene stvaralaštva Marina Držića i estetske analize njegovih dela, ili ukazuje na konkretne zadatke koji se mogu predvideti w rad. Da proučavanju lOržića, ukazuje na arhive, u kojima najverovatnije pDosloji još neotkrivena gradnja o Držiću, koja čeka na istoričare knjiŽevnosli, i

Vrlo je korisno i prijatno imati. okavku knjigu, u kojoj je sakupljenc skoro sve što o Marinu Dyžiću treba i može danas da se zna.

Milorad: PAVIĆ

zovanje, složenost života i Sveta ı|, krađena našem govoru i umu, mutna pomešanost kod Popov:ća Sa javlja u obilju detalja. To nizani detalja kod njega na prvi pogled ja vrlo razgoveinmno u „smislu slike da često stvara pogrešan utisak po. etske deskripcije i lirske reportaže Medutim, iti detalji ne organizuju pesmu u pravom smislu te reči, | zato ona nije deskriptivna; Oni joj naznačuju granicu nje same u Mg. joj se ona sadržajno i Vremengki odigrava. Detalji su granica izmeđij pesme, između njene bespredmnt. nosti i stvarnosti koja pesmu pro, uzrokuje i »rovocira, ali je ne ispu. njava, odnosno ne stvara. Pavle Popović govori u pesmi tako kao da hoće da kaže nešto konkretho stvarno u svojoj pojedinačnosti, aj simbolišući detalje viškom intenzj. teta, kojim se oni uklapaju u syć, ukupnost i opštost, on' postiže day rečeno bude šire i veće od oh što se reklo. A to se, svakako, na može postići običnom deskripcijom, Prividna deskripcija, međutim, koja se ogleda u nizanju detalja, pribav. lja zavidnu istinitost onome Što ja čisto imaginativno. Pavle Popović je imaginativan pesnik. On ne peva ono što vidi; on ono Što viđi pot, činjava svojoj pesmi i imaginac;ij, On se vidljivim i očiglednm samo koristi. Prevariće se onaj ko misli da on u svojim pesmama „Cirkus", „Ringišpil“ peva zaista o cirkusu i ringišpilu. U ovoj drugoj pesmi pe. snik ispituje mogućnost modđernog Odiseja, čije je preimućstvo u nje. govoj bednoj sigurnosti da ne čuja slatki glas opasnosti i sirena. U. pesmi „Cirkus“ on ispituje apsurdne mogućnosti egzistencije i sudbinsko koje postaje igra.

U nekim pesmama Pavla Popovi ća („Pas“, „Korpa za otpatke“, „Za; stave“, „Košulja“. „Klupko“) oseća se uticaj Vaska Pope. Ovo nije slučajno. Traženje sudbinskog u deta< lju, u igri, u onome što je, izgleda, toliko bezazleno da ničemu ne može biti uzrok, približilo je P. Popovića Popinom pnesničkom poslu, Pavle Popović je autentičan pesnik, ali se njegova autentičnost ponegde poklapa sa Popinom autentičnošću,. kao što se ova opet ponekad pokla=pa sa Elijarovom ili Ponžovom. P6~. klapanje i sličnost je samo onda.

„epigonsko ko je lišeno specifično-

sti pesnikove ličnosti i njenih pre<okupacija. „JM 15 a Š SUIVLXOD | Najlepša pesma u ovoj knjizi Jes.

ste svakako pesma „Kamon“.,..Pazi=

te, pesnik nas obet vara. On naslovom pesme tvrdi da peva o ka menu. Ali ne verujmo mu! Šta je taj kamen? On može da nas natpeva, a ćuti. On je nepomičan, a ptica može da postane. On je slep, ali pogleda varnicom. On je pretnja, nadmoćnost i nepromenljiva misao. To je „kamen spoticanja i vida“ kako bi rekao Elijar, „jabuka smu-> tnje” kako kaže, Popović, ali negde u njemu prebiva i Arhimedova tačka iz koje je moguće pomepiti svet. Kamen koji ne treba dotaći da ne

'bi počeo đa liči na nas, kao sve šf9

smo već dotakli, Jer ako zapeva natpevaće nas, i pasti nam na gla vu. Progutaće more i vetrove, po. hvataće kamenim rukama ptice. Ukleće svet. Taj stravični kamen iznad naših glava, šta je to? Je li lo uopšte kamen! Nije li to simbol atomske bombe(?). Sunce koje preti da se oslobođi materije, varnica koJa sanja prskanje kamena. Iza običnog kamena skriva še apokaliptična vizija pesnikova. Isto kao što se iza njegovog „Cirkusa“ i „Ringišpila" krije sudbina savremenog čoveka, Ima još jedna pesma koju bih htco posebno da istaknem: pesma „Krv“. Ona je elijarovsko ispisivanje peči „uprkos svakoj očiglednosti“, Sve SU reči podjednako lepe i važne. Smisao pesme ne podređuje jednu TCČ drugoj. Ne želi se reći ništa drugo do same te reči. Nema iM= tencije i smislene usmerenosti koja bi Im oduzela njihovu meLkor'snost, nevinost i neopređeljenu mnog0značnost. . Spolja, po onome što uzima #1 motiv P, Popović je vrIo r8Z2MmovrStan pesnik. Njegova se inspivacija Rreće od. rustikalnih doživliavanja banatskih pejzaža („Noć, Fruška, Panonija, Jutro) do urbane voez:jč (Karijatida, Konpa. za otpatke. U prodavnici starog namoeštoja: Kamenorezačka radnja), Međutim, iza Svega toga krije se iedno: pi tanje čovekove egzistencije i sudbine. el Branko MILJKOVIC

KNJIŽEVNE NOVINE