Književne novine

Stvaranje, broj 5

Ovo je jeđan od boljh brojeva Stvaramja, Pre svega, da bude bolji — učinile su objavljene poeme i pesme sa konkursa Stvaranja povodom četrdesetogodišnjice KPJ. nače, i poezija i proza — to su radovi sa konkursa. I opet, hroničan nedostatak — 1 u ovom broju nema eseja. Treba dodati da radovi sa konkursa, poezija i proza, nisu jednovodni a još manje na bar približno istom umetničkom mivovu: poezija je mnogo bolja od proze. Naročito se izdvajaju poeme Žarka Đurovića »Mrivi su urasli u mramor« i Sretena Pocrovića »Krov iznad umornog oka, I Žarko Đurović i Sreten Perović, čini se, da su napisali najbolje

· svoje pesme — poeme, ove njihove poeme svakako su dosada „njihovi najveći uspesi, U svojoj poemi Žarko Đurović uspelo je i falentovano uobličio i osmislio i svet· realnosti i Vet tišina, mesečina, pitomina, svet mrtvih koji su urasli u mramor, i svet lirike oko njih, u njma, u mrtvima, u danima „ovim, Poema Sretena Perovića sugestivno i toplo osmišljava trenmu{ke rata i revolucije, jedan život koji se pretvorio w spomenik, u ovo današnje. trajanje, u pesnikove zene koje gledaju u sunce, gde više nisu »orlovi vihorom poklani«. Ostale pesme u ovom broju (Gojka Dapčevića, Mila Kralja i Ljubisava Milićevića) znaino su sla-

bije od navedenih poema, u #titim pesmama ima i novoeština i neke naglašcnoromantične slobodarske

galamnostić Od proza, nagrađenih na

konkursu, objavljene su: Veljko Martinović: Crna noć, još crnje slutnje, Sreten Asanović: Uspravan konjanik, Božo Bulatović: Kovčeg,

i Milan Dačović: Payče hleba, Kao majcelovitije i najzrelije, izdvajaju se pripovetke Sretena „AmWanovića i Boža Bulatovića, U rubrici »Nepomirljivo vrijeme« Veljko Đurić piše eo Io Movakoviću, Mirko Banjević o Đeorđm» Lopičiću, a dr Niko S. Marbimević ma temu: »Razvršje« — KknjiFewni Kriterijum: jedne generaćčije.

* * * Literaturen zbor, broj |

Na uvodnom mestu objavljen je nepis Vasila 1Iljskog (referat podneten ma V redovnoj gođišnjoj skupktini Društva za makedonski jezik i krrifčevnost) »Za oformljivanje i za vozvitak našeg savremenog KMnjiževMOK jezika«. Napis VasMfa “ljoskoE Novailnje i raspravija o problemima koji su aktuelni i koji sa neođevojivi bd pitanja vezanih za savremeni makeđomski književni jezik, čiji proces

NP

sažvitka me treba da bude prepušten

IZLOG ČASOPISA

stihtji, kako autor zakijučuje. Ovakvih članaka trebalo bi da bude joč „više. Ne bi bilo gore da se članci o savremenom „makedonskom jmjiževnom jeziku objavljuju i w makedom=skim književnim časopisima, U ovom broju sa posebnom pažmjom čita se esej Dimitra Mitreva o pesničkoj sudbini Grigora S. Pričeva. Grigor S. Prličev, kako kaže Dimiter Mitrev, među makedonskim piscima w XIX veku, i po svome živoba 1 po svojoj pesničkoj sudbini, jedna je od »najzaromljivijih i najznačajnijih hičmosti«, Posebno, Mitrev piše o poemi »Skemđerbeg« i o wnajpoetskijem delu Prličeva« — poemi »Serđari«. Pored ova dva 'važnija napisa M ovom broju objavljeni st i drugi članci, n rubrikama Metođika, Hronika — ati to su, uglavnom, više teorisko-prak~+ tična razmatranja o maternjem jeziku i savremenom školovanju, & moPvim školskim programima — što je Svakako interesantno za stručnjake, profesore i učitelje. ii

e

Sovremenost, broi 5

Ma uvodnom mestu ebjavijena je besma MRađivoja. Pešića »Zemlja«. To je jeđoa ed boljih Pešićevih pesa” ma, koja oštvaruje neke gelovite umetničke detalje a posebno zgusnute lirpske atmosfere; naročito se ističu stihovi: »Plamen i krv, na ovoj kamen suv«. Miho Atanasovsški objav ljuje sladunjavu, i dugu pesmu +ustvari »Četiri pesme za jednu devojku i jedno mnebo«. Kraća pripovetka Ivana Mazeva »U amamu« na= pisana je u stih pripovedaka Milovana Glišića, Od ostalih pesama treba spomenuti samo pesmu žMWMista Davčevskog. W đpubrici „Književni svetovi — Zoran M. Jovanović piše o Rađu Draincu, pesniku i čoveku. Dobija se utisak, đa je Jovanović pisao o, uglavnom, pozmatim stvarima i da se nije dublje i samosvesnije uneo u bogato i protivrečno pesničko delo Rađa Drainca. U Jovanovićevom prevodu, objavlieno je i pet Drainčevih pesama. U Datumi» ma, Kiril Miljovski opširmo piše o Borisu Kidriču, revolucionaru, #dižavniku i ekonomisti. U Književnom pregledu, Dimitar Mitrev piše o Yomanu Vlada Maleskog: »Ono što beše nebo«, koji će se uskoro pojaviti i na srpskom jeziku, u izdanju beo gradskog »Nolita«. U Aktuelnostima — objavljena je beleška o pedeseto> godišnjici Futurizma. Pozorišni, likovni i muzički pregled ispunjavaju Tome Momirovski, Aleksandar Tžov i Branko Karakaš — a OSVTtima i beleškama na poslednje pozo„ rišne i operske premijere, kao i ha likovne izložbe. ŽŽ

Sablažnjivo

veče

Muzika lanaca spada s grmova

u predvečerje.

Slobodne ruže, više nismo dužme cvjetati

ni izgićdati zanosno.

Odahnimo, budimo ružne, ruže. Otpušten je pravac, otpušten je red , i park je pun isluženih sanja.

O, neka oblaci idu kuda ih volja.

naslijedi svemir.

Neka cvjetić u slučajnoj travi

Mierenia i vage

Tvoji su dlanovi zdjelice vage,

u kojima me odmjeruješ dan

i noć.

Mučiš se, da izjednačiš San i Javu, ECU ali ne znaš, da oni nepreslano mijenjaju svoju težinu,

neumorni, kao

da mjere tvoju upornost.

Žar ti nisam teška, dragi? Odloži na čas vage

i uzmi me golim rukama,

neka nas slobodwo njiše talas krasnog nesuglasja,

talas, koji nas Je sivorio.

DNEVNIK

Ves: KRMPOTIĆ,

Polet, broj 8

Ovaj srednjoškolski Književmi časopis (izdaje se, u Zagrebu) Mu nekim svojim brojevima objavljuje i intevesantne priloge pisaca — početnika, učenika srednjih škola, a isto tako i neke priloge starijih pisaca ili proTesora. Na uvodnom muestu.w ovom broju dr Ljudevit Jonke piše o »Slobodnoj interpunkciji« (ovaj članak je pisan po novom pravopisu). Ljudđevit Jonke za čitaoce Poleta skoro ređovno piše 6 glavnim zaključcima Pravopisne komisije. Članak o msiobodnoj interpunkeiji napisan je sažeto, profesorski pedđanino, sa tečnim objašnjenjima, sa puno primera a pored toga, »rađi ilustrativnosti« (članak) je »napisan po principima te slobodne interpunkcije«, Zašto ne bi, naprimer, i neki naši profesori i Beograda za Književne časopise pi» sali o nekim zaključcima Pravopisne homisije, »DO novom pravopisu«? Od mnogobrojnih pesama mw ovom broju, treba pomenuti pesme T,jerke Šifler, Petra Cvetkovića, Ljubice Duić M kojima se oseća nesumnjiva nadaremost, jako je sve to još neprevreTe, mutno, naivmo, Željko Sabol, učemik gimnazije wu MBjelovaru, piše

samvim đački o Pikasou, o istini i,

legenđi«, u tom mapisu majradije še pamti citat od Emersonma: »Stvarnmost vrijeđi više mego svi izvještaji o njoje, Menađ Rađanović, učenik Učiteljske škole u· Banjoj Luci, objavljuje priču »Legende o MKoviljku, Kkoja nije toliko slaba kad je reč o početniku. Ibrahim Dervić, učenik

iz Dervemte, objavljuje jeđan člar.-

čićđ (vevowatno pisan za Bastenak đečke literarme družime}) Još e Kranjčeviću«,

IVAN KOŽARIĆ: GLOBUS

Razgledi, broj 5

Pesma Cane. Andrejevskog poseduje izvesne lirske Kvalitete, ali joj smeta naglašena retorična već forsirana pripoveđačka nota, Od ostalih pesama w ovom broju najviše se ističu »Egejski portreti: Ivana Čapovskog (puni meke mlađenačke melanholije, nespolkojstva, neke OosObite ali stišane tugovanke) i »Pismo« Mile Angelovskog. Poezijom je zastupljen i veliki irancčuski pesnih Arftir Rembo, pesmama u prozi, u prevodu B. MĐuzela, Od proze, izdvaja se lirska pripovetka MBlagoja Ivanova »Pogled kroz prozor u noće. U rubrici Svedočanstva Mihailo Apostolski piše o prolećnoj ofanzivi 1044 gođine u Makedoniji (od 25 aprila de % juna).

Rade VOJVODIĆ

„Savremeni“ satiričari

— MENAWO SAVREMENIM SATIRIČARA? DAJ DOMANOVIĆA!

Poltron kao društveno biće

Ako je medostatak mašte u uzajamnoj vezi sa nedostatkom hrabrosti, odnosno ako su siromašni muaštom lišeni mogućnosti da svesno i odgovomo pristupe jednom činu koji pre svega pretpostavlja odricanje, a hrabrost je samo ono što se čini pod punim osvetljenjem svesti, onda „poltronu pre svega nedostaje imaginacija. Il to je njegovo osnovno obeležje ne samo đanas, nego od pamtiveka, jer je om nastao onoga dana kada je dvonožac urlik zamenio govorom, i kađa je među prvom skupinom ljudi bilo onih koji nisu mogli da zamisle đa postoji išta drugo osim onoga što vide. Naravno, sa razvitkom civilizacije poltron je sticao mova svojstva, postajao prefinjeniji i perfidniji, ali je do današnj dana „zadržao svoju OaBOVRAJEN glavnu oznaku: nemoć da se uživi u ma šta drugo osim u ono Što jeste. Jer, da bi to mogao on bi morao i da se nečega odrekne, a m za to nema snage, i zbog toga brižljivo čuva prnje svog prešnjavog

KNJEŽEMV-NE NOVINE

sna, i kloni se svega što može da mu taj san poremeti. S

. Poltron ne može da zamisli d ima ljudi koji su drukčiji od njega, i koji mogu da se do kraja, celim bićem, podaju jedmoj iđeji i jednoj strasti, i da u tome nađu smisao svog opstanka. A poltron nema strasti, jer opet me ' može da pretpostavi da postoji išta Što je vrednije od njega samog, išta što je trajnije od mjegove kože, i on živi samo sa jedmijm nagonom: da sačuva tu svoju kožu po svaku eenu, pa ma koliko morao da se ponižava, makar postao obična buba.

Pa ipak, da li je pohtron u suštini i praktičan?

Ne dovoljno, mađa to na „prvi pogled izgleda čudno, Ne dovoljno, ako se praktičnost ne svede ma omaj najlakši i najbrži uspeh, nego ako se tom pojmu đa i jedno šive značemje, odnosno ako se praktičnost ne posmatra kao porok, nego

ako se ona prihvati kao odlika, do izyesme mere neophodno potrebna

da bi se očuvala doslednost, Naravno, „praktičnost, koja je pre

svega sračunata na karijerizam, sasvim skladno pristaje uz lik poltrona, jer ne iziskuje prisustvo mašte. Prema tome, poltron je praktičan samo onda kad to zahtevaju njegovi lični interesi, jer on ne može da se založi za bilo šta Što mu ne može doneti koristi, i što

.

janti, onu koja je u našem rečniku dobila ime ulizica, jer se Čini da je poltron sa tom oznakom kod nas najmnogobrojniji, što znači da je postojalo objektivno najviše uslova da takav i postane. Pre svega on najčešće prebiva u našim, kancelarijama i ustanovama, oshonjem laktovima o pisaći sto, zatim u svetu koji se naziva umetničkim i koji to jeste, među in-, telektuajcima koji to zaista.jesu i

SKICE ZA PORTRETE SAVREMENIKA (I)

ne može postati njegova svojina bilo u kom vidu.

A šta je smisao i suština danaŠnjeg poltrona? i

Sve ovo uz stalmo osećanje nesigurnosti. Bliže karakteristike:

Poltron-ništarija, kukavica, strašljivac, ulizica, Jaskavac,

Prihvatimo jednu od: ovih vari-

onima koji su to samo zvanjem. Među radnicima ga nema, ili je veoma ređak, jer tamo u proizvodnji, u fabrici i rudniku gde se vrednost jedne ličnosti određuje vrednošću onoga što ta ličnost uradi, i gde je najlakše meriti ono što jedna ličnost stvori, njegov opstanak je onemogućen. A to znači da ova vrsta poltrona, odnosno

Bogdan ČIPLIĆ,

Sveča

u čarape nabijaju. A danas razdrešili sve svoje što su od čukundede Rača Cunkalov na

i ljubi se sa šnjima. Rača se karucama u cr na četiri vranca, bez logova.

teget čoja, paorskoga kroja,

ne prilazi

ko bagrem velika,

TEGET COJA PAORSKOGA KROJA

ri su na Petrovdani veliki Cunkalovi. i | Otrovi na krajcaru, crkavice stežu,

i pamtiveka. i kapidžiku sirotinji .petake deli

i poč u ruku raznežen prima. Raja Cunkalov u podrumu p

palicom uzmahuju Cunkalovi,

) | kese )

rosjake rumenikom poji

kvu vozi sa Rajomi

Dali se Cwunkalovi veliki u teget čoju,

Na sicu karuca između dva CunkaTla svečarska sveća ko noga debela, :

i jedva će ie dva tutora u čirak podići

_ i zapaliti golemu.

Ćira i Milica, voskari i Tecideri, | tri su je noći na kolu v skarskom izlivali

na stenisku od svilene žice ma sveći najlepše Sšarc

trostruke,

i digdi digdi poneki anđo mali s krilima

na svečarskoj sveć

i — samo glava krecava i ručice rumeme ·

od anđela, blistave sličice sa bečkerečkog vašara. I plamen kad je pred bogom užego voštanicu

gospod je odma poslao svetomc

Petru i, Pavlu,

pozno je svečarsku sveću Cunkalovu, poznaje je on već sto i trideset godina, otkad su Cunkalovi u Bečej naselili plac,

žutu i mirišljavu voštanicb Sinvwo ikonostas od svečarske — bože me prosti, ko da se

kao med.

sveće Cunkalove samo stnce glavom

spustilo u laćlu hrama da ogreje,

A sveci syečari samo trepću i pokazuju očima jedan dru

zadovoljno na ikenostasu

gom velike Cunkalove,

i opet će oni moliti boga za njihov spas i duže njine,

Cuwnkalove, . za grehe svih predaka i

Cunkalovih,

svih dedova, i sinova, i umuka

Braća Cunkalovi veliki, po redu

otslojali su službu božju, zašto je služba,

stojali su kraj stolova i krstili se' preko pasa, svecc su svoje obsluživali sve s noge na nogu

svetoga Pelra i Pavla.

Posle službe između Cunkala popa sedi na kartuee, a uča i crkvenjak na malom sicu.

Jezde konji besni nose kući slavu i čest.

U kući ispod ikome astal na pokoj

i sto i sedam stolica za zvanice —

tolko je Cunkala nekada bilo u kući ovoj

kad su dedovi stekli zaimali.

Papa sveti, uča poji,

Lala živa, crkvenjak, ni zinuti — da ne pokvari.

Glasom četvrtim gospodin uča s popom se nadmeći ponajslađim glasom u Karlovačkom pravoslavlju., Cunkali samo s noge na nogu i u zemlju glede,

a tvrde sare od čizama škripe.

Pa — supa kokošija sa sitnim rezancima,

kuvana kokoška, oh, ob, debela,

rim{]ajš sa paradajs-sosom,

reslovan krompir i tincovana Sšargartcpa, čurići i prasići 8Ve u čoporima pečeni, salate, salate. kolači, kolači,..

krofne, štanglice, mužkacone, i paorske i gospocke torte!

Pristigle su na irapezu i holbe 5 sve crvenika šiljerova sa vencem oke grliča! »Blagoslovi, bože, jastije i pitije 5ije,..

lepa ruka svjaščenička Nebeski miris tamnjana

sa mirisom irtice rumeno ispećeme.

Izmaglica od tamnjana, izmirne i vina.

Dok odjedared javi se neki glas sa cdma stola

glas jareći koji ječa vrečeći odran,

valida ko jarcw bradu čupa, šta je to —-

to Lala Živa prvi podlego silama,

zaboravio da je to irapeza Cunkalova,

da je to svečarsivo i da popa iu sedi, i gospodin,

a okolo kita gostiju bečejski,

knezovi paorski —

zaboravio Lala Živa crkvenjak, da je on samo služabnik hrama pravoslavnog,

crkvenjak, bože me prosti,

pa da odoli navali koja je u srce jurnula —

radosno peva svoju omiljenu jedinu svetovnu pesmu

pesmu,

koju zna:

»Bojana se posekla, krv crvena potekla, došo doktor da e leči, a Bojana dreči...e

Udario uća božanskim glasom — dok Lalu Živu »Apostoli pervoprestoljnici i vseljenija učiteljije,.,«

ne izvedu —

AM se i Laia Živa ne da, hoće da nadoknadi što De toliko vremena morao zube da stiska: A Bojana se posekla... Bojana se posekla...«

e

blizica, nastaje onde gde je veoma teško ispitati kolike su čije mogućnosti, koliko je ko sposoban, odnosno gde se sposobnost i prava vrednost ličnosti može zamenjivati bilo čim drugim: prepotentnošću i lažnim prijateljstvom, bezobzirnoŠću i lažnim „patriotizmom, tamo gde je između ostalog potrebno i vreme i određenih uslova da bi se jedna ličnost mogla do kraja da afirmiše, da ispolji svoje kvalite~

te. U tim i takvim sredinama pol-

tron je uvek onaj ko je pripremljen i pribran da u datom trenutku iskoristi svačiji, ma i najmanji i prividni neuspeh da bi nadoknadio! ono što nema: obdarenost za jednu vrstu posla koja donosi i određen društveni položaj i ugled. On veoma dobro zna da negirati vrednost drugog znači isticati SVOJu vrednost, čak i onda kada se ona ne pominje, i on se pridržava tog pravila ne dozvoljavajući da propusti i jedan trenutak kada to može da učini, · a i". Pa ipak ono što stalno prati U jednog poltrona bo je osećanesigurnesti, strah od svega i od svakog, čak i od onoga 5d koga

misli da je jači ili bilo čime vrodniji. Najčešće, poltron izabere jed“ nu ličnost u svojoj okolini koja

mu se iz bilo kojih razloga čini.

najpogodnijom za ostvarenje 8VO” jih ciljeva, i sav se podredi toj ličnosti, stalno se postavlja” UŽ nju, i svoje mišljenje o bilo čemu, i Svoje, čak nerazuđene sklonosti, podešava mišljenju i sklonostima te ličnosti, Ali, on „pnikađ nije siguran koliko će. dugo ta ličnost biti na onom položaju na kome jeSte. Zato ie poltronstvo i u pomće“ nutom obliku bilo „najrasprostra“ njenije tamo gde se položaj u društvu nasleđivao, i zato je poltrom danas, kod nas, opsednut strahom da ličnost kojoj se podredio, može preuzeti neki drugi posao pre ne» go Što on, poltron, ostvari svoje ciljeve. I zato on. bilo da ide uli+ com ill sedi u kafani, što je oo” ma retko, nikada ne zna kome tre+ ma pokloniti koliko pažnje i koli» ko laskavih reči, i zato se stalna obazire oko sebe misleći da mu može promaći neko od koga će sutra zavisiti bilo na koji mačim A ustvari, on živi kao da je pod stalnom prismotrom svih ljudi ohbo sebe, kao da svi oni znaju njego“

ve namere. ] Dragosloj GRBIĆ

9 ;

SA alka ani