Književne novine

O

UNOS TT RANE

'Spis

Ni sam ne znam tačno, zašto poslednjiih dana toliko razmišljam o govprH. Naslućujem da sam se golovo nagonski dotakao materije iz koje izrastaju francuski roman i franuska drama: a to je formirana društvenost. .

Rešio sam da * posetim Koktoa, člana Francuske akademije i velikog

sveštenika reči, fomme i odnosa me-.

du ljudima..

I nisam pogrešio. Gospođa Marija Rolan (žena Romena Rolana) me je zamolila da ponesem Koktou neke spise, koje je trebalo da pročita uoči sednice društva »Prijatelji Romena Rolana«.

Krenuo sam.

Marija je telefonirala Koktou da dolazi kurir.

Primio me je u svom stanu u Pa-

le Rojahu. U njegovoj sobi za prmanje su se slike Pikasa, Marije Lorensan, Valentine Igo i predmeti fantastičnih lepota budili u mlado zimsko jubro. Ušavši m sobu, počeo je da govori i kao da se pokrenuo veličanstveni automat za „prosipanje dijamantno lepih reći. Bilo bi kraj je besmisleno da sam pokušayao ai uhvatim na hartiji ono što je on govorio, Jer nemoguće je ponoviti to brizganje slika, paradoksa i misli koji sn leteli iz njegovih usta. Sada znam da onda nije postojala nikakva veza između mene i njegovog blještavog monologa. tom trenutku Kokto je bio kao slavuj, koji se wjuhm na svojoj grani probudi — i zapeva. Slavuj ujutro peva, a mi se

[1

umivamo, peremo zube, i (ako smo

dovoljno hrabri) radimo gimnastiku.

Pevanje je slavujeva toaleta. Govor |

je Koktoova higijena. : A ipak je iz vodoskoka koji je navirao iz njegovih ustiju palo na mene nekoliko srebrnih kapi koje se nisu odmah osušile. Qdlazeći polgravao sam se 5 njima, a sada dol zapisujem podatke o tom nesvakidašnjem susretu, znam, da su se te kapi pretvorile u bisere. Sačuvaću ih, a pomoću njih pretvorim siromastvo svog života u bogatstvo. | Kokto je govorio da ga smatraju slavnim pesnikom, ali da ga niko ne razume, Misle da je vrhunac pariske frivolnosti i lepršavosti, ali u-

stvari čitav je njegov život sazdan .

od niza neobičnih napora. u ije prodavac cveća. ON oni Hoi, to cveće kupuju, pomirišu ga, stavljaju u vazne ili se njime _ukrašavaju, ,a nikad i ne pomisle šta je propatip onaj koji je to cveće stvorio. Obradivao je i dubrio zemlju, brinuo sc o mladicama, i podešayap njegov rast. I najzad, kad je u znoju svoga lica odgajio cvet, otkinuo ga je pre nego Što se pretvorio U plod. : ljubavi prema ljudima. lspričao mi je primer: O režira neki film zatvori se u sludio, : ndi i spava. I postepeno oko njega svi počinju da žive manastirskim životom: niko ne misli ni o Pe Or: gom, sem o filmu. Njegovi najbliži saradnici nazivaju ga profesorom nergije... ı| , ' Druga misao o koju sam se oberučke prihvatio bio Je veliki slavospev koji-je Kokto zapevao zanat stvu. Po njegovom pesništvo shvatiti onako kako su ga, shvatili ljudi antike: kap spreinost u poslu. A ta se spreinost sliče fa" vijanjem umnih energija: sve lreba naučiti. A pesnik i čovek koga. učenje ne zamara. Maucıice da slika, da vaja, da režira filmove, da piše pesme i romane. A pesnička energija pokreće delo njegovih ruku. DĐesniŠtvp je zanat. Nisp u pravu oni *P" ji misle da je poezija deo meltafizičke industrije | zemlju lepotom. Ne znam da li se ijedan Francuz s većim pravom o Žana Kola, može nazvati Žžiteljem Pariza. aj neverovatni spisatelj koji ume sve —.oa on je pesnik, slikar, „graver, gluniac, on sastavlja balele, piše drame i komedije, i režira filmove klasičnog kvaliteta, · nalik je akrobati } umeinosti. Njegovu sam ličnost uvek zamišljao kao nekakav veličanstveni cirkus u kome je sve moguće. SA cirknsu — toga nikad nismo dovoljno svesni — SVe Vi od opasnosli. Gledajući cirkuske umetnike, zastaje nam dah, slušajući cirkuske klovna: ·ve, teku nam suze, dok se čudimo

KNJIZEVNE NOVINE

Kažu da

a 0) Oj

tamo jede, piše.

mišljenju treba

oja uzalud napaja .

cirkuskim ukrotiteljima, | čudimo se ljudskoj upomosti. I ponovo sam Žana Koktoa zamišljao kao festival veštačke vaire. Slava božjih zvezda nestaje u senci čovekovih, one se poigravaju, crvene od stida, ili se naduju pa pozelene i poplave, ali poskakuju kao misli u glavi naučnika. fe kada se ugase — noć je još tamnija nego ranije, a ugarci leže neznano gde, Jer iz sebe su izbacili bljesak: tužni su, da, veoma tužni. Onako kao što su tužni cirkusani posle obavljenog posla „pred gladnim očima gledalaca. Onako kao što je tužan Žam Kokto.

Kad sam svojim pariskim prijateljima kazivao svoje mišljenje o tom neobičnom čoveku, govorili su mi da sam nepravičan. Govorili su da je njegov životni put zaista put leptira koji zastane na svakom lepom cvetu i upije u sebe njegov med. A taj leptir i deli. Sve .što je do sada napisao, lepo je iznad proseka. Njegove pesme ubrajaju se meču najlepše pesme XXL veka, njegovi romani meču klasične romane, njegove drame pripadaju najboljim avangardnim de lima između dva rata. Njegovi filmovi su doživeli svetsku slavu, a njegove slike takmiče se s prefinjenom lepotom Matisa. Kokto pesedmje sve talente koji postoje pod kapom nebeskom, a svi oni su blještavi. Jednom je rekao: »Svaki čovek je kao noć (ili je bar skriya u sebi). Umetnikov zadatak je da čovekovu noč preobrazi u dan«. Žan Kokto je glasnik francuskih poruka jasnoće. Andre Moroa koji mu je kumovao prilikom njegovog izbora za člana Francuske akademije, rekao je u svečanom govoru: »Izabralh smo vas u prvom redu zato, što volimo vaš talent. Ža većinu ljudi stil je nešto zapleteno čime objašnjavaju obične stvari. AA za \as Je stil nešto obično čime objašnjavate zapletene stvari... 'Tragika strasti u ljusci jednostavnog

Sva ta imena mogla bi ponovo

I vaskrsnu u svetlosti.

Inače sve bi stalo u dva slova

Meni od zvuka tih malo osta

U tom dodiru svet se razlaže

Početi članak o samoći Kao što p Prkoseći poznom oktobru.

I niko ne treba da sagne glavu

Vid je ionako nesiguran

I nikad se nć mogu nazreti predeli

U kojima cvetala bi naša srž.

Jednostavno bo je

"Tako je prospta uliga | lelo

Pod oknima što diše, Niko da sagne

Još bi se mogla ljubiti pod živim lišćem U dahu što smiraj oprezan nudi. Kako su čudesne sve te osame Dostojne opoja što nas napušta.

TAMO, GDE U VATRI

Tamo gde u vatri lišće umire To ponavlja se nečije geslo Kako će ljubav nečija stati I život opet počeli krugom.

Tamo gde u vakbri dah prolazi Snaga je pustih u daljini

Možda će neko i lik da pozna

Tih senki kad su nespokojne.

Tamo gde u vatri cvet nestaje

„Tu, mladost ruže ne zapamti O večnost, vrata što nas guše

Sutona mnogih to sM tvari

TRENUTAK PUTOVANJA

Ali ienutaka | Malo ima za praštanje, još manje za dvojstvo. Stablo, ono me je polonji put dodirnulo

Niz kišom luđen dan. "Tako je. nemoguće Zaboraviti svoju krv kao iščezli svod

O wraća se ona H svom lutanja I neprestano o nećem bliskom kopmi.

Ali raspon do smrti, do dvojstva I uzaludnih ljubavi, to Je naša Mala putanja od lista ka listu.

Možda ije i neko čuo glas u tom sulonu Video obličje i smisao kud traje

I trag se gubi u svom nastajanju. (

Zato dok ovako zurim u svoj. mozak Da li to pod rukom živo osećam tkivo

Na šum, na like i žalosnog, neprobuđenog stvora.

ZAGLEĐDAN U REKU TRAJANJA Potrebno bi bilo jednom u novinama

atan smrt počinje svoju

kap snaga zvezda što gore. Nešto hladno se uspinje i o smrti bruji

okto — taj neverovatni atelj...

izraza tajna je grčkog stila. A ha taj na je i vaša tajn : Ne plašite se Nj jarke svetlosti, ni stroge lačnosti, |

aa MIČki flop: MMmieić #8 8DJE E čenige da uklonite maličie. Mašg rečenice sM sve i mišičaye::.# /

A. kad predbacujem Kokton da se prihvata mnogih stvari odjednom, moji mc prijatelji saseku čuvenim citatom iz govora koji,mu je održa

lorga: »Jer posedujete najraznoyr” snije talente, desi vam se da skočite s jednih | i menjate ishnu. Ako flašu napupimo

elom. crvenom, zelenom ih crnom tečnošću, la tečnost neće izmeniti njen oblik«.

I još uvek prigovaram. Kokto je bez bola, bez ljudske težine, sav je lepršav i skakutav. Ako, naprimer, na jednu stanu vage stavimo Bernansona ili Moriaka, a na drugu Kolktpa, Kokte će poleteti u yazdnh i više se neće vralih. Koktopya bmet-

nost je wmehnost mehurova od sapnnice. Ali ne prihvataju moju misao:

»Kokto je prvenstveno dobar. Kokto je srećan. Kokto u svakom čovckn vidi samo lepotn, zato uglavnom i govori o lepotama. kada govori o užasima, govori o njima kao ı Rasin: isključivo rečima koje ni malo ne potsećajn na užas, ali nas za irenutak upoznaju s njim«. Kokto kaže: »Da mogu, osnovao bih institut za lepotn duše; time ne mislim da kažem da je moja duša lepa, ili da nameravam da stvaram čuda, ne, klijenata bih vodio računa samo o njihovoj wnutarnjoj liniji«. Nijedan od francuskih pisaca nije bio ni čovekomrzar ni zao. Dobrota je jedna od njihovih najvećih vrlina. A. dobrota nije besmislena stvar. Jedni gaje korenje za čovekovu hranu, drugi spravljaju lekove, treći praye mo: lihyenike. A Kokto stvara lepoti tamu čovekovog počinka.

| Jože JAVORŠEK

kola na druga, ali time ne |

ŠAGAL: NAD VITEBSKOM

OTR

Nastavak sa 1 strane

kav inkarnat, to meko staračko, malo podbulo, rumenilo, taj prećuklni apel ljudima od razuma | časti oko | sklopljenih usta, retko, čini mi se, ovako ·postignuto, nigde nećele naći. Pa »Mladi Kapelan« s plavom postavom i pojasem, s plavozelenim očima, — biće od MP. Metrovića uzveren od nečeg teškog i bolnog na što je natrapao već na početku života; a rađen potezima kao nekom sluinjom postimpresionistič i Na kraju autoportreti nića, koji je silom prestao slikati

Velimir LUKIĆ u

PET

CCC IA u CARU,

"Tamo gde

da se rode

ili reči...

A dovoljno je Ba da svet taj

\

u vatri ja prebivam Reč još samo da videh sličnu... I nikad krugu, sluhu, magli Mrivima nisu verovali. ·

SISTEM ZABORAVA

Mogla bi se ponovo napisati rapsodija GO malim restoranima, o pustim ulicama "Tamo gde se dve čaše, kao dva srca

Ispijaju i gde još sma oni ) ustaj

Sto ustaju

Kada se kao mesec raširi rika jelenja.

šamog dunuhi 3 rg. iščezne i da se pojavi

Opet, kad ga ne slukmo. O uspomeno.

"Tako se počinjalo u ljubavwi "Tako se dah prosuo poput duge I stvari dobile neobična imena Baš kao i more kojim kopnimo.

Ja sam nepojamno ostao kraj relikyija O žedan sam beskrajno tog mil Cvetovi iščezavaju, kao što se ljubav obnavlja... I žive neke seni u kmugu tako tihom i oblom

\risa

Da sve što biljki liči da zgasne mora.

Đ

Đ kapnia sam, ja sam počinjao No tako su se skupile ove reči Možda predodređene za nešto veće

A skučene. kao

glavu!

Skladu oblaka,

Tako se začinjala ep

Rez reči kao Pibiaa lišća 8, |P RVO BF? 1 ; Odjednom: i pršljenovi počeše da misle.

No bojište 3

A ko bi u im šinskam (ispu

Kada prazn

Mogao nešto da kaže,

svemu Sto se

Tako je i ova

Gušena. Nad dalekim jezerom, dan se otvorio je da ustanu sneni ljubavnici hronike očiste j

LI]

DAN NAD DALEKIM JEZEROM

Iz mojih odgovora ni zrak dahnuo ne bi

Al sve to nestaje slično predelu koga

Nikada ne ugledasmo... Đo noći možda ' Usred nečijeg sna, usred daha

Kada bilo nečujno odbrojava dane umiruće Ko miris nenaslućen. O to i Beše li uopšte potrebno u celom

Putujem. Iz mene čudesno će otići neko Me što Ireptaje imao je biti

stvaralo se nešto na nebu I odisalo bilo svih nas, kao mesečar što ne budi s 'Fako je teško to izgovoriti Jer sećanja su značajne istorije Datumi naše krvi koje niko ne pamti.

vlati pred čamom vattfe.

jse bilo

dekora i glasa.

ope)a

bez slave i truba

iči pahyljica . a ispriča ne probudi.

pesma u senovitim bokorima

od srca,

:T U UM

ičke i ; OBJRIU

i počeo pisati, hteo pisati humoreske a ispali više sarkazmi, dok su mu autoportreti tamna melanholija, čudne japovesti velike pmetničke duše i skepsom otrovanog veštaka. NapoaletEH da pogledamo još i u »Magazadžiju« i u »Devojku u plavom« od Đ. Jakšića. Valjda nikad Đura nije birao studenije tonove i tyrdu Rlpatikp np kad je tog palanačkog Ižimriju prayio. Te sine, podoziye oči, beskrvni, skočanjepi sbragi, 5plidna, SSEEAM čoha, lanac oko vrata, i bleštavo bela košulja, odaju kratkorečiyog tiranina wu kući. Da li je

· Jakšić mislio na to da će tom belinom

inja, — takve beline pi u Krstića nema! — tim krajnje sitnim trudom oko šavova i nabora košulje (kao da je i če i šije i veze), sugerisati gledaocmu sitničarstvo svoga Irvdice?

obar portretist | kad ne misli na takve metode, postiže psihološke uspehe, samo strasnim podvlačenjem

bitnih, materijalnih podata Size vec >PDevojka m plavom«i U ono doba, naš uspeli nagoveštaj »Mod-

derne«. ma Vveze.s »pleperom#, BEEEEe | %; OON - al, Pak verovalno, ni čuo nije u Beču i u Mipbeny 50ih | 60 godine i me Edpa Manea, to je platno slikala ista slikarska inspiracija i srećan mo: ment, srećni zamasi slikarske ruke.

na je modema i po postavljepnju, Devojka Je zastala, svesna svoje pojave | utiska koji izaziva, ne zanoseči se, podozrivo i oštro reagira. Niko u to vreme nije tako video i pretstayio devojku. I zato je moderna, a ne samo zbog tog šlo se slikar nc zaustavlja na podrobnostima kao pri »

+

agazadžiji«, što naizgled skicu o-

seća kao završen rad, jer želi da hitra prolaznica ostavi samo celovit utisak, — kad će se bogatstvom njene mladosti ionako naslađivati ko zna ko i gde.

Čovečanstvo će, verovalno, i dalje prihvatiti visoki sud o toj slavnoj portretskoj umetnosti, čak će vero vatno, sticati dovoljno znanja, asocijacija, da i uživa u pomenulim remek-delima, — ali, pored sveg toga, portretisanje danas izlazi iz običaja, »izlazi iz modes. Čemu pripisivali taj slikarski bojkot i hoće li većito tako trajati? Neosporno je, da je to, donekle, u vezi s mažinskom induatri: jalizacijom, lo jest, da razvitak dagerotipije čini, do izvesne mere, izliŠnim prepmrodukovanje, slikarsko snjmanje ličnosti, portretisanje uglavnom iz probitačnih razloga, radi dokumentovanja, uspomena i radi izvesnag |pet i privanog kulta i ukrasa; Ali, pri tom, | MJRpRiKav slav _SE prema čovekovom liku izmenip, Ćoveku se kaže drug, prijateli, »kakva ponosna reč: čovek]!&, u društvu sg i bori za čoveka kap za njegovu centralnu ćeliju, ali, u savremenoj umetnosti, on je mahom tek letimičan povod, motiy, pega. a

U istoriji, pije ovo pryi put da se Mmelnik ne zaustavlja na čoveku, na njegovu liku, Đok je u isto vreme, hiljadama godina, pažljiya i pasigne rano posmakrao i pratio ·usirojenje životiniskih prganizama, njihove naravi, reagovanja, odnose udova, tipične

· položaje i kretanja, i to ne samo kao

pokrošač srži i mesa, već, bar onaj od-

ređeni, uglavnom radi toga da zado-.

TNOSTI

volji potrebu svoje mašle i stvara lački nagon, to jest, da bi posle sve te dožiyljene prizore obnoyio i probrao u sećanju, pa po boj viziji, oživeo ih kao trajnu lepotu, na zidovima pećine, na nekoj ploči od ilovače i kamena, na ogloqdanoj cevanići. A čoveka Je pretstavljao kao nekakvu opštu i pod-

jednaku šablonu, najviše kao notu

skoka, zamaba ili ukočene pripreme i iščekivanja. Đa tako je do duboko u Srednji vek, kad, uz diyne monumentalne građevine i' izvanredne ukrasne, tekstilske, zlatarske i tb. d., proizvode, čovekova figura se tek izvlači iz grubog primitivizma.

Ali to i da shvatimo. Antički, grekoromanski svet simbolizovane Yracionalnosti, hedonizma i stoicizma, srušile su uporedo, hrišćanska i islamska. mistika. 'Međutim, odakle to danas? Zar nije ovo poliskivanje čovečjeg lika, neposredne liydske,..osećajno-eličke sadržajnosti iz lepih veŠpmm ao svodenje lepih yešima skoro isk jučivo, na proizvoljno, često · sasyim i podrugljiyo ćjdljjvo vapiFa nje i iznenađivanje dekorativnim dosetkama, uvođenje pikture na ateljersko, paletsko, četke | špatne, eksperimentisanje: da se aluzijama na bitne elemente kojih čovek' izračuje sebe i svoju okolinu, od kojih čovek stvara klimu i smjsao svojoj egzistenciji u prirodi i u društvu, da se, kažem, pukim nagoveštajima, mahom groteskno razdešenim, tih sudbonosnih podrobnosti, izazove efekt neočekivane šarolikosti, — •pzar nije to obrazložljiva posledica jednog procesa 1 vrenja, u društvu koje ioš nije stiglo da humanizuje pobedanosnu mašinu»

Zato i očekujemo od modernog sorijalisičkog društva, postavljenog na nauku i na čovekov rad, da će, stvarajući od metalnog, parnog, elekiričnog i atomskog ale-gospodara, od mašine, stvoriti podložnika, pomoć“ nika i prijatelja sebi, radniku, i u srecdlište umetničkog stvaranja postaviti čovečji stas i lik. Nama se čini da se u jedinki modernog društya, koje se, kao što je uvek bilo, u bol nim grčevima protivurečnih kolebanja rađa, mora javiti potreba i želja za umetnošću čija ·'je glavna tema osveštani, osvešćeni likovi savremenika, bilo istaknutih prvaka misli, volje i akcije, bilo omiljenih saradnika i udeonika wu zajedničkim doživljajima i podvizima, bilo jedno stavno, karakterističnih i tipičnih svedoka jedne vrste antropolfaune, jednog slanja stvari i jednog razdoblja. A sve to mimo redovnih potreba \za dokumentarnim [fotografijama i za službenim, »uredovnim«,. reprezentativnim kyadratima i bistama.

Tako bi naše društvo izvršilo, vazda neophodan. psihološki i moralan pritisak na duhove, pa da i moderna umelnost sutrašnjice osyoji, ili obnovi ili pronađe sebi' svoje gledište i tehniku, — radi sebi adekvatnog, portretskog krgatorstva. j

Veljko PETROVIO