Književne novine

NE SAMO ESTETIKA

Nastavak sa 1 strane

lovitom i dovoljnom samoj sebi, pa prema tome «estetska „vrednost pretstavlja imtegralnu vrednost umetničkog dela. Kao što naučnik stvara naučnu istinu, „recimo u oblasti „psihologije, umetnik stvara umetničku istinu na osnovu psihologije, gđe ona više nije naučna činjenica već preoblikovana stvarnost koja često znatno otstupa od fakata postoječih u životu. Naveđene kategorije se, isto tako. mogu posmatrati i: dva aspekta: mogu se analizirati kao estetske kategorije, tj. kao sociologija transponovana u jednu potpuno novu, kvalitetno različitu materiju književnost u kojoj ona gubi mnoge svoje odlike kao nauka, kao objektivna činjenica, i dobija nove organski povezane sa estetikom, a mogu se analizirati kao naučne kategorije, tj. faktička sociologija

kao takva. Prirodno je da na čitaočev utisak o jednom delu đejčisto stvuju ne samo estetske

vrednosti, već i one druge, filozofske, sociološke, etičke, pogotovo kađa umetničko delo obrađuje problematiku iz oblasti ovih disćiplina. No, to dejstvo na percipiranje književnog dela ustvari ne utiče na promenu njegovih objektivno postojećih specijalno estetskih vrednosti. One ostaju kakve u suštini jesu, dok čitalac svoje zaključke o tematici dela „često pripisuje u qreh estetici. To je razlog zbog čega je potrebno izdvojiti specifično literarne (tj. Čisto estetske) vrednosti jednog romana od ostalih kvaliteta njegovih. Estetiku je mogućno smatrati i samo kao elemenat u složenom umetničkom tkivu književnog dela. Jer, pored estetske vrednosti koju sačinjavaju literarno transponovani filozofski, sociološki, psihološki, etički elementi, ono poseduje i svoje posebne filozofske, sociološke, psihološke, etičke vrednosti merene normativima samih tih disciplina. Mogućno je u opštu umetničku vrednost književnog dela “brojati i ove elemente u koje spađa i ideoı logija. Pa i u tom pogledu njihovo je značenje malo. Da u umetnosti iđeologija ne igra presudnu ulogu dokaz je i to što postoje izvesne umetničke grane u kojima ona ne egzistira, što znači da im nije ni potrebna. Jedna slika može da ima puno umetničko delovanje jedino preko svojih estetičkih vređnosti koje u iđeološkom poqledu ne znače ništa. U muzici je isto tako. Za njeno umetničko ovaploćenje dovoljan je zvuk, „njegov doživljeni Kvalitet, odnos zvukova. Ostaje kao jedino 'Mitno unutarnje -· i spoljašnje dejstvo muzike ti snaga sa kojom nas emotivno ili misaono pokreće.

Prirodno je đa se principi slikarstva i muzike ne mogu mehanički preneti na ostale umetnosti koje se po svojoj strukturi bitno razlikuju. Slikarstvo je u stanju

da se izrazi samo preko vizuelnih,

a muzika samo preko zvučnih vred nosti pri čemu siže i iđeja he igraju bitnu ulogu, dok se književnost izražava preko jezika što znači suštinsku razliku. Jezik je u stanju da izrazi iđeju, filozofiju, moral, tenđenciju, te se zato ti elementi ne mogu jednostavno odbaciti kada se razmatra umetnička vrednost jednog literarnog đela. Oni imaju pošebno dejstvo na čitaoca, daju delu određeni smisao. Zato kritičar mora obratiti pažnju i na te elemente. Pitanje je samo đa li na estetsku vređnost dela utiče jeđino to sa koliko je umetničke snage iđeologija transponovana u delo,ili i to đa li se iđeologija smatra pozitivnom ili negativnom u sociološkom smislu. Mogu li iđejne, društvene, moralne vrednosti dela da pođighu njegove estetske Kvalitete? Kađa bi to bio slučaj, onđa bi estetske vrednosti đela jednog Dostojevskog bile umanjene zbog njihovih „idejnih slabosti“, a dela ne-

6

f kog sociologa ili filozofa dobila bi na estetskoj vrednosti iako, u su-

štini, ne pretstavljaju umetnička ·

ostvarenja.

Analizirajući formu i sadržaj u hjihovoj uzajamnoj vezi, estetika ih posmatra sa svog vlastitog stanovišta, odbacujući ona druga koja se nalaze izvan njenih domena. Forma se može ocenjivati jeđino estetskim merilima, „dok sadržaj, pored estetske vrednosti, može da 'ma i druge odlike, to naročito va-

Ži za književnost, jer je u muzici,

kao što smo istakli, sadržaj nemoguće odeliti od forme pošto su identični.

Umetnost ne odražava život, već ga transponujie u novu viziju koja postoji za se»e i ima svoje vlastite zakone. Zato je besmisleno zahtevati ođ umetnosti da buđe jedino kritika života, pošto umetnost pretstavlja samu esenciju života pretočenu u poseban svet izgrađen stvaralačkom imaginacijom. Umetnik ne mora da izražava nezađovoljstvo prema konkretnim društvenim okolnostima; on kroz sebe izražava, (tj. preobličava) život kakav on u svojoj biti jeste; ako izrazi snažno iu suštinu, ako je izrazi na est-*ski način, onđa sve ono što se javi kao stav, odnos prema životu jeđino je funkcija, posleđica pravog umetničkog doživljaja i «stvaranja. Idejni odnos pisca prema stvarnosti ima značaj za istoričara, sociologa, ali ne i za romanopisca ili pesnika.

Dijalektička i marksistička ocena umetničkog dela podrazumeva i njegovu društveno-filozofsku analizu od koje bitno zavisi celokupan sud o delu. Određena aktuelna iđeologija može da usvoji takvo gledište na umetnost, kao što jedno društvo može i ima pravo da zabrani popularižaciju „jednog dela sa njemu neprijateljskom tendencijom i ideologijom, ukoliko smatra da će negativno uticati na čitaoce. Samo, sve su to problemi trenutnog društveno - političkog značaja koji se ne mogu poistovetiti sa estetikom. Estetika ostaje ono što ustvari „jeste, estetska vrednost jednog dela ostaje onakva kakva po sebi egzistira, sve ostalo su estetici pridodati elementi, o kojima treba vođiti računa iz drugih razloga, ali ih ne treba mešati sa estetikom. Jeđino je tako mogućno objektivno i tačno oceniti složenu vređnost jednog umetničkog proizvođa, staviti ga na pravo mesto koje ono zaslužuje i s, tačke gledišta estetike i s tačke gledišta društva i društvene eVOlucije. Moramo priznati da pitanje odđnosa između estetike i iđeologije pretstavlja glavnu okosnicu u našoj savremenoj umetnosti. „Pogrešan stav prema tom ptoblemu doveo je đo toga da kritičari zahtevaju ođ pisaca da kroz svoja dela izražavaju ođređene iđeje, moral, filozofiju. Shvativši đa to, ipak, pret stavlja sputavanje slobođe umetničkog stvaranja, neki od njih su pronašli naizgled srećnu formulu: umetničko đelo ne mora đa izražava i slika samo pozitivne karakte= re i ideje, samo progresivna društvena ! filozofska stremljenja, već može i treba da prikaže život u njegovoj sveopštosti i celovitosti, Ustvari, tvrdnja da je u umetnosti mogućno i potrebno odraziti totalitet života krije u sebi strah da se istini pogleda u oči, Postoji ne-

što drugo što može da navede na takav zaključak. To je fantastično dejstvo pojedinačnog detalja u umetničkom đelu, đetalja koji šsvojom unutarnjom snagom toliko obuhvati čitaoce da on ima utisak kako je pojeđinačno dopšte, kako je đetalj celina. Štaviše u umetnosti netipično može. d3 poprimi đejstvo tipičnog i da se kao takvo nametne čitaocu. To je opsenarska moć umetnosti koja đeluje bez obzira na stvarno stanje činjenica u životu i istoriji, moć

koja građi svoju vlastitu istinu i logiku koja deluje upravo zbog toga što je umetnički mogućna. Budući mogućna dna je i uverljiva bez obzira što se u konkretnom trenutku u određenim okolnostima nije dogodila ili se drukčije zbila. Umetnost je iznad toga pa je zato i večna. Ako je verna sebi, ako je estetski integralna, umetnost je istovremeno i večna, opštečovečanska. Ostali njeni atributi vezani za mesto i vreme (koji moraju, u nekom vidu, da postoje u svakom „vrednom „umetničkom delu), ne utiču na njegovu estetsku vrednost, niti na njegovo Uumetničko značenje i trajanje... Otuda poznati paradoks, da čitajući dva pisca sa različitim shvatanjima i sociološko-iđejnim tumačenjima istog predmeta ili događaja, potpuno verujemo i jednom i drugom — đok ih čitamo — jer su u-– metnici, a posle utvrđimo da ni jedan nije verno prikazao istoriska fakta, da je izneo samo jeđan detalj, često i netipičan, iz celokupnog složenog životnog zbivanja (totaliteta). Fažula i tematika su samo .sređdstva đa se kroz njih izrazi unutarnje misaono-emotivno tkivo đela, đa se razotkriju karakteri; zbog toga su tematika i fabula sporedni, mogu biti uslovni, stilizovani, izmišljeni, nestvami i neađekvatni činjenicama iz stvarnosti, suprotni životnim ili istoriskim okolnostima. Umetnička suština dela je najbitnija, a nju podrazumeva estetika,

Ako jedna ideologija priznaje umetnost kao određenu manifestaciju u duhovnom životu čovekovom i ako realistički i objektivno gleđa na život bez želja da se obmanjuje, onda mora imati snage da je primi onakvu Kakva ona uistinu jeste, da je primi u svim njenim vidovima, a nikako samo polovično, u lažnom obliku. Jer, vreme će uvek pomerene stvari „vratiti na njihovo pravo mesto, pa će tako i u umetnosti potvrditi „samo ono što pretstavlja vrednost po njenim vlastitim merilima, a nikako po nekim drugim koja su nasilno i veštački unesena u umetnost iz drugih oblasti ljudskog materijalnog i duhovnog života. Zar se upravo mi, u našem savremenom draštvu, ne nalazimo u položaju đa svesno tako postupimo? Zar mi ne težimo da realistički i smelo gledamo na sve pojave u prirodi, društvu, filozofiji pa i umetnosti, nastojeći da ih shvatimo onakvima kakve jesu pi da se onda prema njima kritički ili afirmativno odredimo.: AKO đakle shvatimo i priznamo da čisto estetska vrednost jednog umetničkog dela ne zavisi od njegovog ideološkog pravca, utoliko lakše i bolje možemo da odredimo njegovu estetsku vređnost i njegovu društvenu funkciju.

Vladimir PETRIČ

PREVEDENI ESEJ ~

Valter . BENJAMIN

Valter Benjamin se smalra, sa Đerđom Lukačem i Ernestom Blohom, jednim od značajnih savremenih filozofa-marksista. Rođen je u Berlinu kao sin antikvara; objavljuje svoje prve eseje već pre rata 1914. Prevodi Bodlera. Kao književni kritičar »Frankfurter cajtunga« postaje komunist, rediguje članak o Getew u Sovjetskoj enciklopediji. Docnije, u Nemačkoj objavljuje različite eseje i jednu knjigu refleksija.

Posle Hitlerovog dolaska na vlast, emigrirf u Pariz, i tu nastavlja da piše. Kad su Nemci zauzeli Francusku, on upravo završava veliku studiju »DPariz, prestonica XX veka«. Pokušava da se prebaci u Španiju, odakle ima nameru da pređe u SAD. Ali na granici biva otkriven, i kad su ga Frankovi funkcioneri hteli predati Nemcima, on izvršava samoubistvo tro„vanjem. Opšte je mišljenje da između sudbine i karaktera postoji uzročna veza: zalo se karakter definiše kao uzrok sudbine. Tako se došlo do toga da se sa jedmim jedinim uslovom poznavanja karaktera nekog čoveka sa svim njegovim osobinama, podrazumevajući tu i način njegovog reagovanja, kao i poznavanja svi događaja sveta koji imaju kontakta sa tim karakterom, moglo tačno predvideti šta će mu se dogoditi i kako će se ponašati; drugim rečima, moći će sec predvideti njegova sudbina. Ali način kako se danas shvata sudbina ne dozvoljava da se ona podrazumeva u samome svom značenju, na direlitan način; isto tako izvesne osobe još i danas su naklonjene da čitaju karakter nekog čoveka u nekom znaku njegovog tela, jer nalaze u tom znaku, na ovaj ili onaj način, izvesme činjenice koje se odnose na karakter uopšte; a ipak odbijaju da prime. činjenicu da bi se mogla analognim načinom čitati sudbina čoveka, naprimcr. iz dlana njegove ruke; hitomantija im se ipak čini varljivom, kao i »proricanie budućnosti«; pa ne mi" sleći više, oni stavljaju u istu kategoriju sve što bi bilo predviđanje budućnosti, dok im karakter ipak izgleda jedna stvarnosi, današnja ili prošla, pa prema tome i moguća da se sazna. Uhtvari, one činjenice koje, polazeći od koga bilo znaka, obećavaju ljudima da će moći da predvide sudbinu, govoriće uvek da, za onog koji zna da razlikuje (i koji, prema tome, otkriva u njima samima saznanje koje se odnosi na sudbinu uopšte), ta sudbina je već, na ovaj ili onaj mačin, jedna prisulma stvarmost ili, da se obazrivije izrazimo, zamenik te prisulne stvarnosti, Čak se i pojam sudbine ne proiivi ni majmanje onome Što je stvarno jedan takav »zamenik«, i misao koja je predvidljiva nije inkopatibilna — to bi se moglo i do“ kazati — sa saznajnim sposobnostima čoveka. Odnosno, ne više nego karakter, sudbina se ne može dozmati neposredno, već samo preko znakova, jer ako se i dogodi da se ta i ta osobina karaktera, taj i laj tragični sticaj otktiva neposredno ljudskom oku — skup odnosa koji obuhvata ova dva pojma pojavljuje se samo kroz predznake, jer prelazi plan neposredne vidljivosti, Ako se hoće apstraktnost onoga šio mogu značiti, za upoznavanje karaktera, znaci za koje se imteresuju sačinitelji horoskopa, najčešće se ma telu ograničavaju karakterni znaci; pa i tradicija priznaje da telesni znaci mogu biti značajni za poznavanje sudbine, Ali, u oba slučaja, pod'različitim oblicima, odnos između zmakova i naznačenja postavlja jedan problem podjednako taman i težak; ako se čovek ne zadovoljava, zaista, jednim površnim pogledom ma stvari, i ako se izbegava imenovanje bez razloga samih znakova, ni u jednom od oba sistema znaci neće obuhvatati, pod oblicima kauzalnih

PRIDRUŽITI SE...

Nastavak sa 1 strane umetničkih kritičara, iako bi možda mogao biti zahvaćen tragičnom faustovskom krizom samoispitivanja i sumnje jedino u smisao SvOjih sopstvenih napora, uz puni rizik da ta tragična lična situacija drugima može izgledati komičnom. Ali i onđa, o postojanju jednog upadljivo primetnog raskoraka između „stava stručne “umetničke kritike u ovoj ili onoj grani umet nosti i stava „širokih potrošačkih masa“ prema proizvodima iz oblasti te umetnosti — moglo bi se govoriti kao o realnom fenomenu. Svakako, tu se mora raditi o različitosti ukusa, o nejednakosti stupnja razvića smisla za umetnost, sa nesumnjivim prednostima na strani kritičara i .neosporivim. neđostacima „na šitrani

'konsumenata umetničikih tvorevi~

na, ali ta različitost zapravo i nije tema ovog ogleda, koji bi da se zadrži samo na različitosti između savremene umetnosti koja odjekuje u osećanjima i mislima čita-

'laca, gleđalaca i slušalaca (pošto

mislimo i na literaturu, i na likovne umetnosti, i na muziku) i one savremene „umetnosti, koja, makar kompoziciono – tehnički i visoko kvalitativna, sve do stupnja majstorstva u njenim Specifično jezičkim osobenostima, „ne nalazi odjeka u duševnim „bpotrebama ljudi koji se ni jednom wumetnošću ne bave profesionalno, ili iz nekih naročitih ambicija, ii po crti neke fiksne ideje.

Na putu razvića umetnosti zacelo mora nastupati, s vremena na vreme, otskok ka novim izražajnim formulama, ka novom načinu iskazivanja, no da bi spasonosno otkriće novih jezičkih formula, no ve tehnike kombinovanja izražajnih sređstava, novog stila i uopšte novog načina uobličavanja umetničke materije odgovaralo Pprilivu novih iđejnih i emocionalnih sadržaja (iskustava, doživljaja) u

rovodi izvesno vreme u Moskvi, gde.

SUDBINA | KARAKTER

odnosa, ni karaktey ni sudbinu. Nije nemoguće da, u tome osobenom slučaju, postojanje tih znakova bude izazvano sudbinom i karakterom, koji bi dejstvovali pod imenom uzroka; ali ne može se nikad osnivati na odnosu uzroka i posledica veza koja spaja onog koji nešto znači i onog Šta znači, Ne tražeći ovde kako se izvestan sistem zuakova pretstavlja s obzirom na sudbinu i karakter, mi ćemo ograničiti naše ispitivanje na same stvarne činjenice.

Jasno je,da pojam koji se stvorio do sada iz njene osnovne prirode i njemih međusobnih odnosa ostaje, ne samo problematičan, u meri u kojoj ne dozvoljava nikako da se dokaže razuman način proricanja sudbine, već čak i da je pogrešan, jer on nameće odvajanje koje je, samim principom, neostvarljivo. Ako se prima da se karakter nalazi u samom srcu čoveka koji je u toku delamja, ne može se shvatiti, bez protivurečnosti, jedan spoljni svet tome čoveku i da će on biti iznad njegovog obuhvatanja. Između individue koja dela i spoljnjeg sveta jedini vidljivi odnos svodi se na skup recipročnih radnji koje se vrše jedna na drugu, njihov domen akcije smanjuje se, ma kako različite bile slike koje mi sebi zamišljamo o lome, i njihova osnovna značenja ostaju nerazdvojna. I ne samo što ni a kom slučaju mi ne možemo reći šta je na kraju, u jednom ljudskom životu, funkcija karaktera i funkcija sudbine (što bi bilo već nenioguće ako bi prelaz jednog na drugi bio čisto empiričan), ali spoljni znaci o koje se sudara čovek, čim se polrene, može uvek iz samog principa | ukoliko to hoće da se vrati u svoju unutarnjosi, isto kao što može uvek, u suprotnom smislu, svesii unutarnjost na spoljašnost, drugim rečima, potvrditi od samog OD da nema ništa drugo do samo ta spoljašnost,

takvoj perspektivi, daleko da su teoriski odeliti, karakter i sudbima sjedinjuju se. To kaže i formula Ničea: »Ako neko ima izvestan karakter, on ima i preživljeno iskustvo, koje se uvek vraća na svoj po» četak.e Drugim rečima: ako. ima izvestan karakter, on je podređen njemu, izvesnoj sudbini koja uglavnom, ostaje stalna, Ali može se obrnuti posledica i zaključiti, zajedno sa stoicima, da nema sudbine,

Da bi došli ipak, prema tome, do jedne stvarne definicije sudbine, treba da se njen pojam, koji formulišemo, razlikuje potpuno od pojma koji se ima o karakteru; i onda bi bilo bolje da se prvo precizira Ovaj poslednji. Odmah će se videti da se ova dva pojma divergiraju potpuno među sobom; tamo gde se nalazi karakter, čovek je siguram da nikad neće susresti sudbinu, a skup uzajamnih odnosa koji ka-, rakterišu sudbinu ne daju nikad mesta karakteru. Ali to nije sve: treba dobro paziti da se ti pojmovi postavljaju ma plan ma kome ne bi rizikovali kao što se događa u svakodnevnoj upotrebi — da se zloupotrebi jedno dostojanstvo predodređeno za područja i misli jednog višeg reda. Obično se vezuje, zaista, karakter sa zbirom etičkih odnosa, sudbina sa zbirom religioznih odnosa. Jednom odbacivši ovu za» bludu, treba isključiti ta dva pojma iz područja koja nisu njihova. Ali što se tiče sudbine, zabluda je došla zato što je bila dovedena wu vezu sa idejom pogreške. Kao najtipičniji primer navodimo slučaj kad je u sudbinskoj nesreći viđen odgovor Boga ili bogova za greh religioznog reda. Ali, mogla bi se, međutim, staviti primedba da pojam sudbine, nema veze sa onim što moral preistavlja kao suprotnost pogrešci: mevinosti, U) klasičnoj epohi, Grci wnisu nikad videli u sreći w kojoj može neki čovek da uživa vasluženu nagradu za jedan nevini život, već pre iskušenje koje vodi ka najozbiljnijim pogreškama, ka meumerenosti. Nevinost nema nikakve veze sa sudbinom. Ali treba se ipak pitati — i pilanje je od

čekuR a . ay abe a

tehnike,

svest mnogih ljudi pa i u svest umetnika, upravo ta unutarnja vezaizmeđu specifično tehničkih i jezičkih zakonitosti umetnikove materije i njegove ljadske ako hočete neumetničke (preumetničke, vanumetničke) autentičnosti, ne sme biti prekinuta. Naime, ona može i sme biti subjektivno prekinuta, umetnik ima puno pravo da se sav zađubi, đa sav ponikne, da duboko utone u zanatska3 pitanja svoje sasvim tako kao da su ona, ti njegova pitanja, sve i sva na ovom svetu; čak je i dobro da umetnik tako i postupa, da se tako vlađa, da je tako i toliko preokupiran svojim poslom i zađatkom, da uzme sav rizik na sebg, da nikom ništa ne podešava; ali baš onđa ona veza sa njegovim autentičnim ljudskim bićem posto ji objektivno, u samoj ljudskoj konstituciji njegova bića, u r:jegovom nevinom zanemarivanju SsVveta stvarnosti svuđa okolo njega, u njegovoj snazi prevazilaženja svoga ličnog u sopstvenom životu, od zubobolje do smrtnog slučaja u porođici, od ekonomske neobezbeđenosti do neverstva voljene žene (ili voljenog: muškarca, ako su u pitanju životni udesi žene-umetnika). Ne pađa mi ni na pamet da dajem bilokojim umetnicima bilokoje savete po pitanjima njihovog postupanja sa izabranom materijom ovih zasada svega žhnekolikih postojećih i davno fiksiranih “-

ı metničkih .posebnih jezika, ali ne

vidim po čemu to čovek ne bi smeo zaželeti da sebi samom pokuša objasniti (saopštavajući naknadno sopstvene fugitivne hipoteze i drugima), zašto se događa da jedno znatno ljterarno iskustvo buđe primenjeno u izrađi jedne mo derne poeme ili proze, i da ta primena buđe vešto sproveđena, a da tako nastali književni „opus ipak mimoiđe testetsko-literarni semzibilitet bezmalo svih ljudi, ili, zašto su

srećemo savremena likovna ostvarenja u kojima ne izostaje ni jedna zanatsko - tehnička „komponenta a iz kojih ipak struji jedan nemili hlad, koji ćemo ovde namerno nazvati trivijalnim i opako zloupotrebljavanim imenom „nedostatak ljudske duše“, ili, zašto dospevamo u situaciju đa smo saslušali odlično sročenu savremenu muzičku kompoziciju, a da bismo ipak pre pristali na nepotrebni cistoskopski pregled nego što bismo zaželeli da ikad u životu ponova čujemo to vešto konstruisano muzičko delo.

Estetika, sa celokupnom svojom specifičnom problematikom (i u permanentno „uzajamnom odnosu sa onim užim disciplinama psihologije i sociologije koje dodiruju pitanja društvene svesti o lepoti) nije, naravno, nuklearna fizika i u njoj nema pretvaranja materije tn dragu energiju, ali ako smo već kazali, da sva veština pa čak ni samo majstorstvo primene novih umetničkih obrazaca i formi u savremenim književnim, likovnim i tonskim umetničkim delima ne mo že ukloniti ni prikriti razliku između praznog tehnicističkog egzibicionizma „umetnika“ - karijeriste, konjunkturiste i snoba s jedne strane i umetničkoj ostvarenja sadržajnog, dubokog, iskusnog i iskrenog čoveka, umetnika u toj istoj tehnici, s druge strane, — onđa nužno dolazimo do zakljia čaka: 1) da se čitav inđividualitet čoveka – umetnika (makar i bez njegove volje i svesnosti o tom procesu) „preobražava u sadržajni kvalitet njegova đela i 2) da ni najsavremenija „tehnika umetničkog građenja, uveđenm inventivnošću stvaralaca velike intuicije, vizionarstvom ljudi ravnih dubokim misliocima, mudracima životnog iskustva, ne može garantovati za ljuđski kvalitet i dubinu unutarnjeg smisla jeđnog umetničkog dela, Ako je jedan Fokner duh

i um najvišeg ljudskog formata, ima dosta foknerovaca koji literarnim svetom seju plevu; ako je na platnima Marka Šagala „progovorila“ stravična fantastika ljudskog bola i saosećanja, ima dosta šagalovaca koji su se njegovim majstorstvom poslužili, ne bi li prikrili svoju snobovsku, ispraznu, karijerističku žudnju za lakim uspehom na već utvrđenom tuđem putu; ako je u partiturama Igora Stravinskog zaštektala i zaječala ledena kob mitoloških vizija kao simbola večmih zakonitosti sveta, ima dosta stravinskijevaca koji se majstorovim formulama vešto slu že za svoja „modernistička“ tonska ačenja i kreveljenja, iako nikada. nisu doživeli primarnu ljudsku podlogu ritmičko - melodijskih obrazaca velikog ruskog kompozitora. Posebno je pitanje, razumeo se, kako otkriti vešti falsifikat, kako razlikovati pravo ođ lažnog, duboko ljudsko ođ modno Uunosnog. No to je pitanje za one koji. čitaju, gledaju i slušaju | umetnička dela, a ja ću pokušati da na njega odgovorim naporom koji čoveka začas načini smešnim u očima biblijskih „književnika i fariseja“.

Nove izražajne formule savreme nih umetnosti prodrle su u VeOFbalne, likovne i tonske slike sa vizuelnim i auditivnim opažanjem izmenjenih predmeta i pojava U stvarnosti — u prirodi, u ljudskom društvu, u mišljenju, osećanju i stremljenju čovekovom — i u na~

·činu njegovog ispoljavanja te mo-

dificirane svoje psihe, Nova Oopažanja su se uopštavala u diskur-

KNJIŽEVNE NOVINE