Književne novine

CA

Godina XI. Nova serija, br. 114 |

Živan MILISAVAC

__ –_— –_>m=-_—

||

Kukamo da biografija i. monogra{ija o našim piscima nemamo mnogo. I to je istina. A. i kada se koja pojavi, onda se o njoj govori kao o »naučnoj«, »romansiranoj«, »stručnoj« i sl. Čini mi se da u tim podelama ima nešto malo zabme.

Biografije se pišu o ljudima koji su imali složen život, fizički ili psihički, život koji je značio i znači nešto za čovečanstvo. Jedan deo biografije je već napisan, u delu ličnosti koju smo uzeli da portretišemo. 'Treba samo umeti znati čitati. Kod mnogih pisaca — kad je reč o njima autobiografski momenti su razbacani na sve strane, ponekad iskidani i izmrvljeni da ih je teško skupiti u jedmu celinu, ponekad vešto zamaskirani tobožnjim objektivističkim posmairanjem života i zbivanja u njemu. A ipak svaki red i svaka reč svedoči ponešto o svome tvorcu. Treba samo umeti objasniti tu reč i vezali je za njen prvobitni izvor. Treba naći korene rečenih reči. A tu i jeste teškoća. Kako utvrditi ono što ličnost o kojoj pišemo nije rekla o sebi, što se zbilo i zbivalo iza onog svima pristupačnog i poznatog kroz publikovano književno delo? Tu nastaje mučan istraživački rad po arhivama i retkim .i zaturenim listovima. Rad zanimljiv, ali pipav i danguban. Nažalost, kod nas još nije izvršena podela poslova u toj oblasti. Neko treba da,kopa po rudnicima, da čisti rudu od suvišnih nanosa, da, dakle, sifovimu, arhivsku građu sređuje i objavljuje. Kada bi toga bilo, mi bismo sigurno bili mnogo bogatiji biografijama i monografijama no što jesmo. Ali, avaj, kod nas se često to

još i ne uviđa, pa mmogi smatraju ·

da je ozbiljan rad i napor učinjen upravo kad jedan čovek “bavi ceo kompleks poslova, od počelnih, istraživačkih, do završnih, stvaralačkih,

VINJETE U OVOM BROJU IZRADIO MARTIN TREBOTIČ

“dini, na sporednom koloseku. lika ~

' Pre nekog vremena ja sam dao jedan portret Sterije. AA svestan sam toga,

TERARNN BI

samo fizički nego i psihički život našeg velikos komediografa, da je to Sterija onakav, kakvog sam video u tome trenutku, a ne neki jedini i večno isti njegov lik. Tako je wvek i u svim

Biografija ima različitih, pa su im dali i različita imena: naučne, stručne, popularne, romansirane...

Nisam siguran da imena uvek odra-. žavaju suštinu.

To što se često naziva »naučnom« biografijom za mene je pomalo zastareli oblik portretisanja jedne ličnosti. Nije velika umetnost naređati sve hronološke podatke od dalekih predaka (ukoliko se o njima šta zna) do pogreba. i uz svaku činjenicu navesti izvor odakle je uzeta. Za takve radove se, i danas, dobijaju doktorati, a meni se čini da u takvim biografijama nema ništa do kostura koji je »fusnotama« vezan da se ne sruši i ne raspadne. Biografija je umetničko delo, ako je to, kao što je i likovni portret umetničko delo, ako je to. Biografija je kmjiževni portret, i ona ne može i ne sme ostati samo na kosturu, skeletu, jer u tome slučaju ne pretstavlja ni naučnu ni umetničku istina, ma koliko bila ispodbačana tzv. »naučnom aparaturom«.

Biografija se mora temeljiti na naučnom izučavanju fakata i čimjenica koji su uslovili i ličnost koja se portretira i njegovo delo. Ali je mnogo važnije dati stvarnu i istinitu atmosferu vremena i psihološki vernu sliku portretisane ličnosti. u svome vremenu. Bez poznavanja fakata i činjenica iz života takva slika se ne može . ni zamisliti. Ali oni — ti podaci i te činjenice — moraju ostati u poza-

slučajevima.

treba da je čista i da se na njoj ne vidi prethodna skica kojom smo se poslužili prilikom rada. Dobar literarni :portret' je dat onda, ako. se čita kao i svako drugo literarno delo, »kao roman«, kako se to obično kaže.

Ponekad se dešava da se pisac biografije sa ignorisanjem odnosi prema materijalnim činjenicama. Ža takvog biografa je mnogo važniji opšt) lični utisak nego stvarno stanje; mnogo mu je bitnije kako on lično oseća — »vidi« — ličnost koju portretira, nego kako ona uistinu izgleda. Takav stav, naročito ako je svesno takav. dovodi do opasnosti iskrivljavanja lika ličnosti koja je u pitanju. Pa čak i onda kad se svesrdno trudimo da što objektivnije damo lik određene ličnosti, niko nam ne može garantovati da smo u tome u pobpunosti i uspeli.

iako sam nastojao da sebi objasnim ne

čar duha.

Za mene, dakle, nema romansiranih bio-

Midhat Begić je odgonetnuo: stvaralac je krijmm-

Miroslav S. MAĐER

DUH PISANJA

»Bio sam riječ, koja se pokušala približiti brzini misli«. Anri Mišo

Dosegnuti horizonti zanjišu se samo u očima i U> minu kao plamičci, nejasno zamaknu svijetlom okrunjene vizije i sve opet potone u trbušastu svakidašnjicu, U podsvijesti se koprca riba vječnoga nemira i iz sna se cakle oči čežnje. Posao pretakanja u riječi i traženja izlaza duši, koja se nejasna sama sebi preobražava u kolutavo trajanje, pomaže usamljeniku da ostvari sebe sama i da se izgradi u umjelničku volju, koja je opet samo on. Sve ustvari prestaje time, duh je u zadovoljavanju, svijetlost je stvaralačkog u gladnom duhovnom plamenu i jedan intuitivni [enomen blista, ali okrenut od vanjskog svijeta unutarnjem žarištu. Bla 4635 |

'To je proces traženja djela, traženja otiska, traženja duhovne (obataonti Stvaralački medij umnožen duhom nevidljivih, nagonskih izvora, najdivnija je sreća onih, koji žive da ne bi trajali, samo trajali. Ima čarobne magije u stvaralačkom” procesu, ima pijanih zynosa i infanlilne igre, ima zavaravanja i svetih prokletstava. Stvaralaštvo je antinihilističko postojanje. Ja uživam u tom lažnom bogatstvu ljepote. Kažem lažnom, jer iu ima nečeg vanstvarnog, bunljivog, nar-

kotičnog i nemogućeg.

Trebalo bi obići nepoznate ljude, zaći u kraj gdje ·

se doživljava svijet literature, gdje se razmrsiva sjećanje na sebe. Oni, koji stvaraju pretvaraju se da su u životu, da žive. Oni su umorni od zadovoljstva što se umaraju. Plaču li kad dovrše djelo, ili se prepuštaju novom lutanju? A djelo je ono, kaže Gotovac, koje drži čovjeka, on s njim raste i pada, a svejedno što je djelo užasno. Da, u tome je stvar.. Svejedno što je užasno, ono nas ustoličava u stvari stvarnosti,

"ono nas dokazuje i duhovno izravnava sa sujetnim

<

smislom, oko kojeg kružimo, kao čarobnjaci spožnajnih obreda. Duh pisanja je u neponovljivim obredima, u misama duše, n sazivanju očajnih i kliktavih svjetova, od kojih gradimo djelo nas i stvari.

. PRONAĆI TEMU I|

Ti bi trebao promaći temu. Onu, koja muči želju da se ostvari duh stvaralačkog uskrsnuća wu jakosti vlastitog »osjećajnog stava«. Hoćeš li pronađenom temom u procesu pisanja izreći ono što nesvjesno želiš, što je potsvjesno, i ako izrekneš, »misliš li da više ne će postojati« (Faulkner). Što se onda zapravo dobiva lim aktom pisanja, aktom rada na očitovanju unutar njosti. Ne vodi li to u laž, u obmanu, u sujetu, ili doslovno u jedan zanat, dakle u posao. Ali, jao, kakav je lo zanat? ((Žanat duha!) .

skazao bih trenutke vrzmanja misli i.irenutke uplašenih nada, istražio bih šikaru osjećanja, pretražio bih domovinu sna i uveo se u' misterij dubokilh pojava. Jednom bih sve to trebao napraviti važnim, najvažnijim, odvezat se od kolca ustajale grabe, razigrati sluh i razgarati duh. U'ime traženja Traženja. Prigovorit će mi nevidljive sile bića da razjarujem riječi, natjerat će me u sunce, a ono će me. ispržiti da vječno šutim, oslobođen stvaralačke snage. U šumu ću da slutim sunce bilja, trule kosti zvijeri * dyveća, u vinograd da mirišim vina i dase opet rul Primit će me prije objašnjenja, jer ću, potvrditi oduševljenja da se osudim na ribe teturanja, kad sve ne ispustim od pomanjkanja. uvjerenja: fd

Ne ću govoriti: Živ sam prije i poslije riječi, Što

je bilo prije njih, posve prije zidanja, koje smo ceste ispružili iz sanja? — uvijek su se odmotavala igranja. pravili oblaci, cvrkutali vjetrovi, gradili bajke gradovi, vukle breze i planinarile jeze, oduvijek s rukama i naukama. izgubim.

- „ako ·grudvu- zemlje odnese

BEOGRAD, 11 MART 1960

DRAFIJR

grafija. Ni popularnih, ni naučnih. Za. menc postoje samo biografije kao literarno, dakle umetničko delo; biografije koje moraju biti pouzdane kao doktorska disertacija, čitke kao zanimljiv roman i lepe kao lepa umetnička

slika,

00%

ALEKSANDAR JEREMIĆ-CIBE: OHRID

Treba strašno stvarati. Potrebna je snaga živih i jedrih so» kova, ne ovaj lažni literarni papir. Neophodna je iskrenost, prava

sablažnjavajuća iskrenost,

I pronaći temu. Ispuniti usne. Ako miris takne usne, ako

· zašumi miris, trava ako. naraste, bolje ako. se ponaša kao polje, PP voda će pobijediti, krv voda, vatra odplamenovati, zrak nadisati, oluje će zatrudnjeti, čovjek odkrvariti, igrat će se veliko

- lutanje.

Treba napisati kako mnarnisati i kako- disati temu!

Cena 30 din

Desimir BLAGOJEVIĆ

Ry AE KSS UDG

daje

Pojaviću se pred zoru,

i druga

~

il' sam ' na usta iSCUTIO.

bez srama za ispreturane snove i jasbuke; najpre t prozoru,

da vidim dan: jesu | mu bele ili crn ruke, il po dogovoru . spočetka šalje zvuke.

Da | me je od voska salila,

— ustaju iz mrtvih pčele zlatom oblivene, —= da I' će me izdati Dalila, i ili već zatvaraju sene

da spasu beskućnike,

da spasu i mene

Kamene reči, kamene,

ispaliću k'o plotune

na Sve potajnike,

šunjala i krike.

Ući ću u zoru bez pokrivača

i bez meke vune.

(Od svakog spavača

ponešto u snovima čili,

nešto trune.) .

Celu noć vuna poda mnom cvili,

i stoga žurim ja u svoje telo:

i biće zora drugi otkucaj sata,

žena što klečaše belo,

i jedna druga bela vrata,

i drugo voće koje je ulje raznelo.

Ući ću s rečima koje su nekom značile nešto; biće to posle bdenja,

i, po običaju, ono će vešto, ; k'o prava gozba duba koja nije lenja, plavom pisaljkom ispisati pod očima; ı biće to noć bez bure,

jedna međ tol'kim noćima,

i moram paziti da mi ne poture mesto zlatne srebrnu koju kuku,

jer samo zlatne celu noć žure

da me iz.snova izvuku.

I biće to noć što pucketa suvo,

s belim krilima od ruku

koje. sam ne znam zašto Čuv'o...

Pojaviću se pred zoru ne znajuć da ]' sam · M ponor · štitio ruku ili bedro, •

k'o balsam

A kad to uđoh u noć vedro,

kad sam žmurio, i

— idi mi, dođi mi, — ne znadoh reći...

I oprostiće mi zora ispreturane jastuke i snove, i bela krila, san prezav, san pseći, i i izmišljene zrakoplove.

Pojaviću se prez zoru k'o ostali,

običan spavač u sve gajde,

ako ne ove zore, a ono druge, kad navali: »Požuri! Hajde, hajde!l«

Ući ću u telo,

— idi mi, dođi mi, — pregažen, mali; ali ću ući u belo

kao potajnik što ne svede vedđe,

al' stigne i u grad,

razmakne stare mećde

i ko zna uče u noć k'o pređe. · Pojaviću se pred zoru

kad

kad se i dete smeđe

(1956.)

probudi i u dvoru

ne Žene.

Sva bića ti si spalila, — pa zar će i mene

da izda Dalila?

OHR a ara gigP GG, Gpa i u UA ia mia irea

Slobodan DŽUNIĆ

\

NIJEDAN ČOVEK

Pričao mi je jedan moj prijatelj pre neki dan:

»Tu skoro gledao sam film »Za kim zvono zvoni«, U svoje vreme, čitao sam Hemingvejev roman. Gledajući film, dubokoj sam doživljavao Spaniju građanskog rata, Pilar i ' Pabla, i onu uzbudljivu, kratkotrajnu i romantičnu ljubav između Marije i Roberta. Pritom, kao nekakva čudesna · eksplozija naročito su u meni odjeknule Džon Donove reči unesene kao

'mioto, i, čini mi se, kao srž i duša

same knjige. »Nijedan čovek nije O'strvo,' sam 'po ·sebi celina; svaki je čovek deo Kontinenta, deo Zemlje; More, vrope je manje, kao da je odnelo neki Rt; smrt ma kog čoveka smanjuje mene, jer ja sam obuhvaćen Covečanstvom. ] stoga nikad ne pitaj za kim zvono zvoni...«

U tome času mora da je postojalo u meni i nešto sasvim lično, nešto sasvim moje, što me je učinilo spremnim da te reći i suštinu knjige prihvatim kao neku eksploziju duha koja ruši egdizam proširuje, čoveka i svet, koja na svoj način određuje egoizam dajuči mu smisao koji on inače nema. Šta je to bilo, ja ne znam —o možda Je to bilo i zbog

toga što je tih dana počeo da rašte.

dan, i što je od toga dana u svetu svakoga dana za poneki minut bilo više svetlosti, više dana, manje mra'ka. Ali, to nije važno, i to nije bilo 'sVe; u meni su se javile i mnoge Spanije, velike i male, Španije države i zajednice ljudi, neki događaji u kojima sw se ljudi, daleki ili bliski prostorom jedni drugima, svejedno, aktivno svrstavali we kolonu onih za koje čovek, ma ko on bio, nije bio

laČ' Go s. ay VAC a;

nije »ostrvo, sam po sebi celina«, nego.

nerazdvojivi, krvni Jeo njih samih. tebe, mene, njega. I osetio sam se, zbog postojanja te činjenice, zbog vere m tu činjenicu, bogatiji za jednu česticu ljudskosti više, kako sam za trenutak, za Više trenutaka. za čitav jedan dan, postao bolji, čovečniji, trajniji,

u takvom raspoloženju, sa takvim. priznanjem nc sasvim kontrolisanim mislima, pošao sam ulicom, i, idući ulicom, sreo jednog svog druga, i, Srevši ga, razumljivo, počeo da mu priznajem nc sasvim | kontrolisanim le moje priče, on se ironično nasmejao, i kao od šale počeo da sipa pra VU otrovnu kišu primera sasvim suprotnih mojim, primera koji kao “a su imali za jedinu svrhu da obezvrede moje kazivanje, i da utuku svake »naivnost«, svaki »iluzionizam« - koji,

Nastavak na'4 strani x