Književne novine

Pezorište

ljemokpatizovana Talija

timu viziju i individualnu kreaciju, barem do te mjere, da se ne može govoriti o zatoru auboriteta kao tasvog. Ali, bez obzira na stepen demokratizacije kazališta specihHčnost same suštinske jezgre kazališta, koja stoljećima odoleva svim presijama i de presijama, nameće potrebu, da i naj veći autoritet ne izgubi dodir s podlogom na kojoj stoji. Za pjesnika se obično kaže da boravi na oblacima, ni na mebu ni na zemlji, ali ka br neško owu, meta[oru primijenio na kazališnog umjetnika, posligao bi tek to, da umjesto umjetnika alirmira jedmu frazu, koja ga —' makar i vrlo slikovito — negira. Kazališni umježnik obavezno mora imati realni odnos prema slyamom poretku oko sebe, mora Čvrsto stajati na -— , Pdaskama koje znače Živoi, ukoliko ne želi izgubili ne šamo svoj stalus vivendi, nego i tudu vjeru w smisao njegove scenske vdljelatnosti. .

Ma koliko bila istinita konskatacija, «la se većinom glasova mišta značajno ne može ni dokazati ni postići kad je u pitanju umjeinost, feško Je U naše vrijeme zamisliti ozbiljnog kazališnog wmjetnika, | koji o tom kvamžitativnom faktoru m kazalistu i izvan. njega. ne bi vodio računa, kao o preduvjetu za egzistemciju pa i. za kvalitetu svakog teatra, Kod bermetičke poezije nc možemo možda uvijek razumjeti poeziju, ali lake mnro« žemo zamisliti, sla ona bude privremeno hermetička, no u kazalištu, sdje še Jedna predstava sprema pedesetak dana s namjerom i željom da se izvodi i dulje od loga lkwbatorskog vremenskog razekoblja, upravo je mnemoguće zamislili da je glumci i sedatelj rade protiv svog dubljeg uwvjetenja, a da uz io wu gledalištu nema

a ?

O

a. a i at ap at at ka i lay."

Đ. TLEBOVIE A. OBRENOVIĆ ·

Nebeski odred

(sBiblioteka, Sterijinog pozorjae Novi Sad, 1958) ·

Bao prva knjiga Biblioteke Sterijinog pozorixa objavljena je drama Lebovića i Obrenovića Mebeski odred, nmagra–đena ma II jugoslovenskim pbozorišnim igrama (Sterijino pozorje) 1557 godine, Već tom nagradom dato je ovom delu vasluženo priznamje, 4 brojni napisi Moji su se pojavili w pozorišnim hronikama listova i čaSopisa ukazali su na scenske kvalitete dela dvojice autora. Ali tek sad, kad se ova, drama pojavljuje u Knjiži, oslobođena, čari igre koju je imala, na Sceni, mogu se bolje sagledati njeni ne samo scenski mego i književni kvaliteti,

Drugi svetski vaf, sa svim strahotama koje je izazvao, poslužio je mnogim autorima, kao tema za, jeđan Specifičan dramski vid — dramt «&avesti. Takva, je i ova drama, Oslo-. bođena spektakularne dinamike i ograničena u prvom ređu nia zbivanja m samim ljudima, m tek onđa na odnose među njima, ona nosi u Sebi mnoge osobine savremene psihološke drame. ostajući đosledno privržena temi — tragičnoji igri savesti

sedmorice logoraša prinuđenib da ubilaju, da bi na Mraju sami bili ubijeni.

Sedmorica ljudi različitog nacionalnog i socilalnog porekla ndređeni su za »Himmelkommando« Nebeski odred, čija je dužnost uhijlanje ostalih logoraša n krematorijumn. Njihova suđbina, ie bila umapređ odredena; posle tri meseca biće i sami ubijeni da bi wstupili mesto drugi-

publike, odnosno da publika zbog ne-Q ma, Oni koji su suviše zmali nism kih volšebnih razloga ipak dolazi, ali smeli da prežive, ı u tim otsudnim

da od svega ne slivaća ništa, pa ni to, zašlo se zapravo nalazi amo, gdje se ne smalazi., Zato je demokratizacija kao vMalni proces u razvitku kazališne umjetnosti njezin davnašnji potencijalni imgredijemt, ~ koji je w loku vremena na različne načine i (do različite efikasnosti dolazio do izražaja, da bi tek na kraju potpuno prevlas yo.

Bina je nerijetko bivala iribina u borbi za slobodu i demokraciju, što nišu mogli zanijekati mi skeplični protoci sumraka teatra u novom društvu, ali znajući «la revolucija ponekad bila svoje roditelje i da jede vlastiu djecu, oni su tvrdoglavo bvrdili, da će i demokracija — :zatrti teatar,

e A ea a, aa ala a ai, ai 9 ly ia iy, ala

momentima um svakoga od njih čini poslednji, sizifovski mapor da nađe izlas iz praktično berzizlazne situacije. Na tom momentu zasnovana je plemenitost ovih likova, toliko bođložnih liuđskim slabostima, )ljuđi Moli u drugim prilikama ne bi imali ti sebi ničeg berojskog, Poljak, Francuz, Srbin, Grk. Jevrejin, časovničar, vajar, krimimalac — svi su oni sjedinmjeni sudbinom i teškom dilemom (đa li ubijati druge da bi svoj živof produžili za đevedeset dana?) zajeđpo guraju svoj sizifovski teret me bi H pronašli poslednju šansu za spas,

Zaplet ove drame -građen Je na međusobnim sukobima među logoraši-

Čimjemice se; međutim, ne poruda«" Mia uzaludnim Wishog topš jJog: višć

raju sa iakvim zlogukim gpredvidanjima, 'jer kazališna umjetnost u nov)m

uvjetima poprima drukčiji, ali nimalo

manje značajan smisao, ı jer demo_ kracija modi{icirajući donešle strukturu teatra — ni U kom slučaju ne negira ieatarsku strukturu kao po-

sebni vid wmjetnosti. Daipače, mosli 6

bismo reći, da upravo u demokraciji prvi put potpuno i sigurno kazalisni umjetnici dobijaju istaknuto mJestO,

što je napose vidljivo ako njihovu po- 0

pularnost i materijalni položaj uspo-

redimo sa situacijom nekih drugih

tragičnim. Osećajući fežinu problema Moji je ležao pređ njima meki su pokleknuli. MKapo ove grupe, jedini »negativni« lik među logorašima, iskupliuje se altentafom ma ober> Ššturmbanfirera i tom prilikom gine. Ostali, kolebajući se loš spremaju se da dostojno dočekaju smrt. Klasični motiv horbe čoveka sa sudbinom mobličen je n ovoj drami utoliko monolitnije što je održano

jedinstvo mesta, efekat MWoji je, na-

ročito pri scenskom izvođenju, Dpo-

, mjetnika čija istovremena djelatnost 0 <«bno funkcionalan. Baš fa stravična

nije tako javna i tako nepošrednoe usmjerena ma dzazivanjs kolektivnog doživljaja i uzbuđenja.

. Demokratizacija kazališta je samo kao krajnji rezultat — novovjeka po java, pa i u tom je slučaju bolje gororihi o njezinoi suvremenoj specilić-

nosti nego o tobože isključivoj Veza s M Ma a a aa e a e e e e

nosli za moderni duh.

Pod demokratskim ieatrom, nc podtazumijeva sc teatar koji ima svoJU vjemmu publiku, jer je takvu publiku

-z sumnje imao i svaki ekskluzivni dvorski teatar, nego ona scenskoumjetnička trupa, ili ustanova, ili organizacija, koja postoji radi zadovoljenja određene duhovne potrebe svih slojeva društya, a me samo zbog inte tesa jedne kaste ili klase, Prema tome:u kapitalizmu — uz ekskluzivni

buržeaski — mogao je jati, pa je uistinu i djelovao Habođer demokratki teatar, dok je zbog istih raloga i u društveno naprednijim Bre dipama leatar upadao mw. krizu, čim bi izgubio svoje suštinske demokrat"ke oznake, tj. ukoliko mu je uski iMeres birokracije Wspio ,nametnti ŠYeju samovolju i iscrpsti ih nasilno Patrt sve mjegove unutrašnje stvara" ačke izyore, Ž , U nedemokratskoj konstelaciji demokratski, u demokratskoj — hnedemokratski teatar, bo su dvije moguć“ nosti provjerene u praksi i dovoljno M\jerljive cja obeshrabre svakog sim» plifikatera, koji bi društvene zakone mehanički | aplicirao na umjetničku nadgradnju. A. da mutacione varijatije budu još složenije, pobrimmli su še — vjerojatno logički i zakoniti shičajeyi, kada nedemokratski teatri mrivlače svojim banalnim sadržajem i m brojnu publiku, protiv čijih su vitalnih interesa «e facto msmjereni, drugi, istinski progresivni teatri moraju privrememo zjapiti praznt,' M koliko odmah ne nađu prikladnu formu da živo vežu za sebe interes Y\i*eslajne široke publike, radi čijih inferesa stvarne djeluju. Brecht je došadam često mpravo onima, na iju SYijest apelira kao borac za njihove | smo u njihovim sadržane vlastite)

KNJIŽEVNE NOVINE

a Eta: između svetla i tame, u odaji srejanoj plamenom. Kkrematorijuma,

na mestu na kome ni ptice ne ostaju, jer ih rastera dim, zahtevala je maksimum „napnora da bi dosledno pre-

intereše, pa će sloga mnogi njegovi komadi u toku vremena izgubiti mnogo od svoje nehadašnje, odnosio sadašmje sugestivnosti. »Prosjačka operać ma talijanskoj ili američkoj ı na našoj sceni na pr. — to su dva +o8vye različita doživljaja, barem u svemu što čini antieksploatatorski usmjerenu potku ovoga djela i njegova utjecaja na gledaoce, Zabavljajući nas, Brecht nas poučava, ali ako mi njegove prilično pojednostavljene lekcije znamo već napamet, pitanje je hoće li nas zabaviti i sje kojeg će nas intenziteta uopće uzbuditi. |

Kazalištu me daje demokratski karakter određen krug pisaca i djela što ih ima na svome repertoaru, Već jasmo proklamirana i u praksi alirmirana tendencija djelovanja, koja u tom slučaju onda diktira i po sebni način postojanja, kao i naročitu fizionomiju.

Do nesporazuma svemu tome do-

lazi wglavnmom zbog toga, što kod nas još wwijek mmogi ne razlikuju demokra-

u dovoljnoj mjeri suštinsku ralizaciju kazališta, do „koje Gl i u kapitalističkim zemljama, od e štvenog upravljanja kazalištima. Do je demokratizacija nužnost U razvilku kazališta (immeću ostaloga, i ea njegove ovisnosti o širokoj neekskluzivnoj publici u svijetu uopće), društvemo Wwpravljanje teatrom u skladu štvenog razvitka. Zato i dolazi do je s općim intemcijama nažega druparadoksalnih pojava. da neki poje dinci u svijebhu utemeljuju istinski demokratski teatar, dok kod nas neka kazališta — ustanove troše subvenciit

za subvenciyom i biraju redovito ot”

mela poruku auftorš, me prebvorbeši .5e pritom u đans makabr, kome je efekat uzaludnosti i hezizlaznosti, a time i gorki cinizam svojstvem fakvim situacijama, jedđini cilj. Lebovič i Obrenović su uspeli da ispune ovaj „Zahtev, davdosledno sprovedu svoju zamisao i da ostvare đelo prožeto neobičnim humanizmom, dramu čiji umetnički domet prevazilazi wobičajeni prosek maše savremene dramske književnosti, n čijim je okvirima, ova. drama značajno ostvarenje kako mw scenskom tako i književnom pogleđm,

Ivan ŠOP

* * *

DESANKA MAKSIMOVIĆ

Zarobljenik snova (»Narođna Kknjina«, Cetinje, 1960)

Ova. zbirka, naše poznate pesnikinje sadrži četiri nova ciklusa MWesama: »Pročitano sa slikovnice n đetinjStvyu«, »Mesečina, uspomera+, »Prirođa. je đavala znake da će se pesnik Yođiti« i »Zarobljenik snova m Zemnič„hoj Železari« — ili je zajednič" imeniteli lirika misli.

Međutim, prva iri ciklusa su naglašenije obojena emocionalnom Ssinmtaksom, ličnim infonacijama i izijskim željama za restitutio im intez“rum mladosti, o kojoi u njenom se» ćanju prebivaju jasike i jagorčevine, žđralovi i grlice, verige i sinđiri, povesma i kuđelja — neizbrisive mspomene ranog dehlinjstva, provedenog u Štedrom ambijenfiu Bramkho= vine., Pokatkad iz obnaženih korena, samotne nostalgije pesnikinje mawre suza za biiskim, za bratom bačenim sa onc strane zida večnosti (»Susret u snu«) ili se mašta wraća nm ono doba uzrasta kađa daža toguje i Mrtm

tražeći ebi msHEmo biče (SR nm prozoru). _ U vez s poslednjim ciklusom ix, ove mbirke, »Zarobijenikom snova u Zeničkoj železari« na Desanku Maksimović se mogu sx puno opravdanja 1 celishodnosti primeniti Paskalove reči: »L'bomme depasse infiniment. Phomme« — čovek beskonačno prevazilazi čoveka..., ali i umetnik prevazilazi umetnika rastući i sam šebe prerastajući. Ti posleđnji stihovi mapisani mw doba muwuogostranogp sštvaralačkog yYascveia ove pesnikinje karakterišu se meoblčno „poletnim ritmom čija se suština, međutim, ne 5vodi pa slikovito podudaranje nmopšlavajućepg završetka, već na lakonizam izraza i gradđdaciju Teči po zvučnosti, ođnosmo na svojeobraznu muziku, Pejzaž moćnog industriskog kombimata, velelepna snaga oživelog gvožđa, sumpora i Ššalitre, rađaju pesnikinji jesenjinskm fugu ~Z Za lastavieama, i jagorčevinama, mizda.vim pauwicama i zamišljenim omorika» mea, ma maljem i čekićem brankovin= 'SRkog kovača što je jednom rukom podinzan Volas, .

Mađ poetsko delo nije jasno samo po sebi, već mora da buđe objašnjeno spolja, ono je onda lišeno poetskog doha i vegeftira, samo dotle dok ga komentari potpuno me iscrpe i ne rauzmu mjegovo mesto. »Zarobljenikn snovac nisu potrebni kritičari kao spona izmeđn pesnika i čitaoca, jer sami stihovi sadrže u sebi mostove i mostiće do ljudskog SsrcA, i uma, Pa zato, poznata deviza poezije Desamke Maksimović: mauči se da misliš sreem i mamči še đa osecĆaš rarumom, poprima osobitu alktnueMmost m mjenoj poslednjoj, izvrsnodi wbirci pesama.

Branko KITANOVIĆ

MARMNIJAN MATKOVIĆ

Vašar snova

(»Biblioteka Sterijinmog pbozorjaz, Novi Sad, 1960)

Marijan Matković je, nesumnjivo, jedam od najboljih + najzanimljivi+ jih naših savremenih dramskih Dpisaca. Tako njegova dcama »Vašar smova« nema ni one vređnost mi onaj značaj koji ima, recimo, «flerahlow, ona pokazuje pisc%x Koji ume da tOči izvesna raspoloženja i stanja duha. dosta prisuina w Živošm i viđno otsutna iz mnašc savremene literatnre. »Vašar snovac je priča eo promašenim ljuđskim životima, o ljudima koje je život prvo okuražio a zatim pobeđio i koji pobeđeni i pometeni traže prividni smisao života Koši bi morao i imao dam zameni omaj pravi i nepovratno izgubljeni, Himere i samoobmane toliko drage čovekovoj psihologiji, verovanja uv deđam đam za koji se izvesno zna đa neće mihada doći, igra snova kojnm zamenjaje život siv i bez perspektive, bila, bi wopštena slika, sveta o kome Mat= ković govori, Ti snovi mogli bi đa izgleđaju pomalo konvencionalni jer se oni svođe na meka opšta mesta o mezađovolinim ljudima (snovi e automobilu, put ww inostranmstve, filmu i romanu koji mikađa meće biti napisan) ali omi sm n prihčmoj meri karakteristični za svet e kome Matković govori. A fai svet, tu sredinn koja zaista nije više nm stanju da bilo m šta verule sWem u svoje snove daje Matković ponekađ izvan= ređno sugestivno,

»Vačar smova« je. akho tako može da se kaže, više drama atmosfeve nego drama akcije, To je, svakako, ako Se iz pozorišnog aspekta posmat-

ALBER, MARKN: PARISKA NOC

gane društvenog upravljanja, a nikako da pronađu pogodnu formu i fizi onomiju, ' program i strukturu, kakvu bismo očekivali od demokratskog tipa teatra. Usprkos inicijativi pojedinih društvenih organa još Wuvijek smo svjedoci vrludanja i kompromisa, koji su očigledno a soprotnosti s deraolkratizacijom ikazališta, korisni jedino (i privremeno!) pojedincima u njihovoj borbi za wlastitu a{imnaciju. Budući da mnoge ličnosti, što ih je naše novo kazalište naslijedilo u velikom broju (nepromijenjene}) staroga, ne mozgu učiniti odlučni napor da izađu iz svojih dugogodišnjih subjektivnih preokwpacija, koje su danas i objektivno prediasude, organi društvenog upravljanja preuzimaju na sebe sve odgovornije i čak stvaralačke zadatke, kakvi su nekada bili isključivo u nadležnosti tzv. autlorilativnjh ličnosti,

Organi društvenog upravljanja moraju prije svega brinuti o unutrašnjim organizacionim preduvjetima prosperieta njihove ustanove, ali u isto vrijeme Voditi računa također o volji i interesu zajednice, koja dh postavlja, i subvencionira, No, osim ovih, dviju normalnih funkcija imaneninih organima društvenog upravljanja Yeć prema njihovoj pravnoj definiciji, oni su wbavezni pred javnošću i pre poviješću, da, budu inicijator vrlo složenog procesa demokratizacije, Za koji je lakše eduševiti jednog čovjeka nego nekoliko grupa ljudi medusobno povezanih hijerarhijom podijeljenih kompetencija. Zato se i događa, da se mnogo govori o demo“ kratskom featmi, 4 da se ipak u isto vrijeme vodi takva repertoama i kad-

rovska politika, koja. s procesom demokratizacije nema nikakove veze, nego mu štoviše direktmo protivuriječi. Samo letimičan pogled ma reperboare, uvjerljivo će nam otkriti neodređenost i zapletenost konkrekne silu acije, u kojoj neki teatri traže velike dotacije od društva, a da najveći dio toga društva, lj. široku publiku ignoriraju za volju egzibicije nekolicinc svojih članova, Mogu oni biti istinski umjetnici, mogu imažhi ne znam kako ispravan estetski kriterij, mogna čak u svojim eksperimentima obkrivati noye mogućnosti izraza, ali ako svoju djclamnost ne žele uskladiti s korektlivnom Željom kolektiva, a niti uzeli u obzir kritiku najšire pwblike, onda oni predstavljaju kočnicu u razvyitku konkremoga ieatra prema demokratskom obliku.

Radi ilustracije dobro će'poslužiti jedan slučaj, karakterističan koliko i istinit. Rukovodilac jednog teaba u gradu, koji nikako nije provincija, ali nije ni kulturni centar, bio je radostan Što. je uspio pridobiti dva islak« muta umjeMnika i povjeriti im rukovodstvo umjetničkih poslova. No, ubrzo je bio prisiljen da zažali zbog

'svoga »brijumfa«, Jer umjesto da mir-

no naslavi ispravnim „putem osvajanje nove publike, morao je taktizirati između potreba sredine i imperativnih Želja dvojice istaknutih umjetnika, koji se nisu htjeli odreći svojih amDicija, da na toj sceni rcaliziraju no vitete evropskih pozornica, pa i. da eksperimentiraju 8 antiteatrom. Medutim, smetnuli su s uma, da slikar ili pisac nisu vezani. za mjeslo

svoga rada toliko, da we bi bili re-

lativno s i u stvaranju, (je

kazališni umjeMmik nužmo ograničen mjestom na kome djeluje, jer dok bi na nekoj avangardnoj maloj sceni u metropoli mogao: ekspcrimeniirati s »antiteatrom«, na jedinoj scemi manjega grada mora poštovati potrebe sredine i publike, koja ne može imati razumijevanja za »anliteatar« već i zbog toga, što još ni ieatar nije Upoznala i zavoljela kako treba, U takvom slučaju ptema tome nema drugog izlaza, nego da se autoritet pojedinih ličnosti podredj autoritativnosti organa društvenog upravljanja, uz pretpostavku, da sm u spomenutim organima istinski zastwpnici interesa zajednice i kolektiva,

Za utjecanje na bitne odluke o dje lovanju i strukiuri teatra opgani društvenog upravljanja kod nas imaju dovoljno mogućnosti, ukoliko ih sve znadu iskoristiti u pravo vrijeme | na najbolji način.

Društvo u šjrem smislu ima svoje predstavnike u kazališnim savjetima, koji se imemuju na dvije godine s kompetencijom da po vlastitom nahodenju ospore kompetenciju čak i upravi kazališta, ako njezin rad i program ne odgovaraju interesima zajednice. Kazališni savjet, dakle, odlučuje o ključnim pitanjima, prepuštajući detalje organizacione umjetničke prirode upravnom •odboru, odnosno umjetničkom savjeto, za koji se biraju članovi iz samoga kolektiva sa zadatkom, da neposredno utječu na poslove uprave.

Savjetodavnošt ovog umjeiničkog organa def{imiran je statutom, mo njegova- prava elikasnost ovisi o ljudima i o wazvijemosti prakse društvenog upravljanja wu svakom Rkacalštu

luju

~, pos: madregpiyfheir ego romsku NOVO Wrthei, Mao veavna, alttosfere, Mevpš, Brisme dožlvijavamsn, i Moji mas vemd Mbreimja, brisiljava, mas da se premsw mjoj ođieđujemo i da, o mjoj vrazmiisi Mijamo, »Vaar snova: je svakako wapelo đelo,

Poruka ove drame mnmesumnjivo ja bumamistička. Život bez ilwzija i sz moobmana i ne samo bez ilwzik

_ mego profiva njih vredi svakako viš&

ed igre snova. Jer igra snova je, ipak, w krajnjoj limiji ne samo im", snovima mego i igra životom kod se uvek završava pobedom “Života 8 jave nad željama i snom. Mađa čovek postane svestan mekih istina, om. izgubi dosta od svog blaženog spekojstva, ali i dosta od svojih zabluđa. A w oslobađanju ođ zablnda, leži jedos. od najvećih vređuaosti života i življenja. U toj poruci leži sav MatkovićeY humanizam i taj hm= reznizam ima moeshmmjivwo, visok etički smisao. š .

| Predrag PROTIĆ * bb

MARRŠAL MONTGOMERI

. Memoari (ONIP«, Zagreb, 19%)

Već je postale pravilo da državnici, vojskovođe, industriski liđeri, mag+ majki, glumci i glomice, ex-Kraljevi i Kraljice, avantaristi i oni koji sm We bilo kome svom pestupkm wrbođivalš Mi imtrigirali svoje vreme — pišu memoare kad »iziđu iz mođe i ka4 im jeđino preostanc da meMwom svojom Javmo izrečenom „serijem wspomen8, opaski, komentara i wmegacija, afirmisanja nekc svoje male ili welike mastramosti, opomennm svet ma svoje postojanje,

Priča nam em o svome metinistvir i svome dobrom tati, pastor, + str goji i odvažnoi mami i o tome kake je dobro igrae ragbi i MWriket i e“ svojim manjim i većim meprilikam# i kako je m vreme kađa je Engleska bila imperijalna elesiia složio w Inđiyi i Kimi i kako je gušio wstana irskih maclomaTista, kako je daleko vido mao sve do čega mora, dovesti nespremnost engleske vojske 194 i 141, kako je lomio oftpore ma pute“ vimz wspeha i slave engleskog orušja, kako je »čitao bukvicm« nemaš kim fTeIldmaršalima ali | svojim sa« vezmicima, francuskim |I belgiskim Btablijama, jednom reči naširoko ražlaže svoju strateško-taktičku inventiv nost kođ KI Alamejlna i wu Franmcuskoj, Italihi i Nemačkoj, kuđi i blačostjz i omda kađ odaje priznanje drogimz. ili sebi,

Oficir od pMMarijere, zaljubljen u vojskm, đobar đak svih »pravila igret vojnih koledža, a ta »pravila igre pomale lče na junkerske, pruske 1 burševske mazore o Životu, »selfmađemanz i veoma, pbobožam woinik, Montgomeri Tm sebi spaja za proseč“ nog Fngleza osobine pomalo naštra» nog džentimena i pravovernog ulužbe nika države Koji i ako misli zašte treba da se bori — ne želi da misli vam generalštabnih Kategorija mi» šlienmja, ako se tako može reći, Ne sigurno ic da Montgomerijevi »Memoari« ođličmo ukazuju mwm potevo neshvatljive propuste kako u savezničkim eperacijama, tako | m operacilama, Nemaca m Africi, kao i naka strateške sposobnosti čuvenog feldmaršala Romela.

'B.P.

posebmo, jer je ona u različitim teatrima različita. U svima je ista jexlino pojava, da pojedimcima više mija dovoljan njihov zgoljmi autoritet, pa ma kakav bio, ukoliko za svoje zamisli ae umiju zagrijati i ostale svradmike,

Za naš scenski Život i za što potpunmiju demokratizaciju kazališta presudno je upravo to, kako će se, i kojom brzinom, interesi pojedimaca wskladivati sa zahtjevima društva, i de koje će mjere samostalni kolektiv, uspjeti da nm olkviru pozitivmih imatrumenata društvenog upravljanja lični autoritet pojedinaca ne podrede or ganima upravljanja, nego da aj autorite} u spomemute organe wklaće i njihovom ga altoritativnošću i swe · stranim iskustvom biranih članova još više obogate, povećaju i učvrste.

Rađanjem novog amtoritativnog [aklora u kazališnom životu -- organa društvenog upravljanja — ne bi tre balo da se zatre autoritet ličnosti, jer je u oblasti stvaralaštva ličnost sime cua non. Međutim, promašeni su ta kođer pokušaji, dase odmah na po četku autoržialimesi savjetodavnih or» gana poništava autoritetom istaknutih pojedinaca. Jedina je mogućhost bpravo na, ircća, koja se zasad čini i najboljom: da svaki od spomemuta dva autoritativna faktora zadrži svoje osobite kompetencije i da zajedno dje dao najkompetemimiji | naiaultoritativniji faktor, u čije bi se poslove samo izuzeino, zbog jako važnih razloga. mogli miješati [aktoktumi, koji e kazalištu i problemima scenske umjetnosti ne znaju sve omo što je mužnoe potrebno, da bi o mjiima mogli odlučivati, :

Vlatko PAVLETIĆ #·

X