Književne novine
Godina XI; Nova serija, br.
126
NEPOJMLJIVO TKIVO PJESME
Suvremena poezija vrlo česio se-krsti imenima: nerazumljiva, teška, neshvatljiva, intelektualistička, zamršena. I tko bi sve znao Što ne upotrijebimo u analizama, pjesme. Sve što moramo i možemo reći u svojim interpretacijama zavisi od našeg odnosa prema. slici, zvuku, riječima i idejama. Teškoća poezije može proizići iz nesporazuma.
"A nesporazum iz apatičnosti i
odbojnosti. No ako postoji u kritičara želja da predoči sebi i
· drugima, smisao pjesme, ako se
on neprestano nalazi na, tragovima, poetskog i ako njegova interpretacija ne može završiti bez analize i raščlanjivanja, onda očekujemo rezultate, takvog ispitivanja koji će nam približiti i svakog: časa sve više približavati poeziju. Dogodđi se da ispitivačka radoznalost Kritičara može narušiti spontanost u uživanju pjesme, a katkad se građevina koju zovemo pjesmama može pretvoriti u besmisleni pepeo, u male ostatke neke struk-
'ture koju smo za čitaoce potpu-
"no srušili.
T Dodiri kritičara sa poozijom tako su opasni i tako noeizvjesni i neshvatljivi kao što
· može i pjesma biti neshvatljiva
i teška. Ima u tome nečeg bustolovnog i ako čitalac poslije
· kritičareve rekonstrukcije uspi'je da spontano doživi pjesmu
u
ipotpomognut kKritičarevim ispi tivačkim YTezultatma), onda ćemo takvog kritičara smatrati Stvaraocem. Mogućnost dobre i Wrave imaginativne rekonstrukcijc pjesme predstavlja veliki uspjeh i što se tiče autentičnosti piesme i Što se tiče zadovoljenja čitaoca. Tunkcija Kritičke interpretacije. neke pjesme jest interpretaciji i imaginativnoi rekonstrukciji kao i u sudu
· koji ona daje o dotičnoj pjesmi. 'Ako Kritika uspije
spojiti ove eiementie, onda ne možemo Dposumnjati u nadahnuti čin Kritičkog posla. Međutim i u najbolju interpretaciju makar se radiIo o izvanredno stvaralačkoj ličnosti Kritičara, običan čitalac može posumnjati pitajući se neprestano.: koliko ta interprelacija mene zadovoljava u odnosu na moje doživljavanje pjesme? Da li mi ta interpretacija daje autentičnu sliku svijeta dolične pjesme? A šta je s interpretacijama deset drugih KritičaTa... Eto, radi se vrlo često, kada so bavimo suvremenom poezijom,.o teškoj i nerazumljivoj poeziji i o teškim i nerazjašnjenim pitanjima oko nje. Najrađe bih izostavio ove termine, Jer govoriti o pjesmi i usputno upotrebljavati termine: zamršeno; teško, nerazumljivo, . konfuzno znači narušiti njen sklad i njen smisao... Zašto je neka pjesma nerazumljiva? Nabrojio bih tisuću razloga i ni jedan me mne bi zadovoljio. Jednom je kriv pjesnik, jednonmu pbređrasudđa čitaoca, jednom odbojnost, nepribremljenost i indisponiranost publike, a naj češće je teškoća vzrokovana time što je pjesnik izostavio nešto što je čitalac navikao da naazi u pjesmi. U nama ŽIVE slike, pojmovi, navike na određenim mjestima. Oni se tu talože godinama i ako sada netko izvana pokuša da poremeti taj naš unutarnji »sklad«, mi se bic nimo i podvrgavamo Sa kritici zbog toga što on narušava nase konvencije. Jer čitalac koji se izgrađivao na klasičnoj poeziji na svaki znak ima određenu asocijaciju i ako se sada On nađe pred jednom pjesmom koja 12 temelja, mijenja poređak stvar,
„umnu:tarnje pomicanie
asocijacije i navike, ta pjesma
će biti za njega nerazumljiva, al. ne toliko da je om ne bi. mogao shvatiti dugotrajnim čitanjem. Moderna pjesma je nekonvencionalna i pustolovna: »ona, VOdi u nepoznato, da bi se našlo novo. I svaki pjesnik (ubrajam tu i one koji ne postižu veće rezultate, ali zahvaljujući općoj poetskoj pismenosti koja je sve veća, znadu napisati pjesmu) da, bi u moru pjesnika koji su savladali tehniku „pisanja zaista stvorio i neko djelo od trajne vrijednosti, mora reispitujući svoju spontanost naći ključ svoje unutrašniosti.
U dodiru sa modernom bjemom naše konvencionalne slike, metafore i navike traze izvjesno stvaraju nesklad i potpomažu živosti duha i imaginacije. ·Onaj tko se naučio, da neprestano čita Prcradovića ili Dučića ili Pandurovića ili Cesarića, ne može se Dpomiriti s tim novim „načinoni shvatanja i doživljavanja, ljepote i stalno će jadikovati da, ništa ne razumije, đda mu je sve mutno, nemuzikalno i bez rime. Jedan je čitalac jednom rekao da svaka bjesma koja se ne može naučiti napamet, da je bez vrijednosti! I zar da se čudimo što taj čitalac tvrdi da je suvre rizena, poezija teška, konfuzn&, nerazumljiva. Najteže pitanje je kako dobru modemu pjesmu približiti takvom “čitaocu. Bilo bi djetinjasto misliti -da ćemo
mu suvremenu poeziju najlak-
'nepatvornosti. Ali, ne!
še približiti interpretacijama. Či talac ima puno bravo da sumnja u svaku pa i najkreativniiu interpretaciju pjesme, kao što i interpretator iz dodira 5 osijt ljivim tkivom poezije može da u stotinu načina promaši i da nam nametne sasvim nešto drugo nego Što ustvari pjesma karuje. I nije ni čudo što se čuju pitanja (a koja, je postavljao i takav jedan stvaralac kao T. 5. Eliot) koja nas katkad i zabrinjavaju, ali ne toliko da bismo morali odustati od čitanja, moderne poezije.
A tko zna koja je interpretacija ispravna? Hoće li biti dovoljno opisati u svojem kKritičkom prikazu pjesme ono što je pjesnik htio reći, a što smo mi minucioznim analizama etO UOčili i to svoje iskustvo i »otkrićew prenosimo na čitaoca? 1I dn li će poslije naše interpretacije moći čitalac uopće da spontano doživi pjesmu; ili· da se izrazimo konvencionalno: da uživa u njoj?
Sve su to pitanja .koja ulaze u sferu nepojmljivog tkiva piesme i što ih više naglašavamo, Štc više operiramo 5. njima i čim više okružujemo jednu picemu takvim pitanjima, to će nje na draž gubiti na izvornosti i Ja hnisam protiv kritika, protiv inter protacije, protiv analize; meni se čini da moramo i kritici i pjesmi ostaviti punu slobodu da djeluju na naš intelekt i naša osjećanja i ako je potrebno iz mijeniti poredak stvari u nama, kako bismo ljepotu jedne +pjesme primili na što direktniji na čin. A sav trud uložen u to bit, će tada isplaćen i poezija će biti nedjeljivi dio nas. Zato ne Odustajmo već pokušajmo!
'Pomislav SABLJAK
·beđnici
MILJENKO STANČIĆ: OBITELJ ČUVARA PRUGE
AVGUST 1960
(Sa dubrovačke izložbe »Djela i kretanja«)
(OLIMPISKRI VEROVI
Nenadmašni skulptor artičkog, sveta bio 'je oklevetan: · Jedva da je prošao koji mesec od dana kad je na atinskom Akropolju
završio svoje remek delo ~ DO-.
ginju Atinu, a: Grčkom se raširila laž. Grčka je već bila spremna da veruje da je »radđeći statuu Atine PFidija pokrao zlato i slonovaču, stvorivši pri tom delo male umetničke vrednosti«. Jedino je Olimpija: smogla snage i uverenja da stane na put klevetama, koje su bile utoliko žešće što je Pidija bio i Periklov prijatelj. Zamolili su ga da dođe u Olimpiju i da izradi statuu boga Zevsa. | Fidđija je došao u Olimpiju i za četiri godine stvorio takvo delo koje je i danas' pojam najuzvišenijeg izraza grčke umetnosti. Ono odavno više ne postoji, ali se sačuvalo u predđanju. Do DOčetka sledeće olimpijade dovršena je statua Zevsa, sva od zlata i slonovače — visoka dvanaest,
metara. Otađa su olimpiski poklečali pred Fidijinim
OBRAD:
delom primajući masšlinove vence: : Olimpija je bila biser antičkog sveta. Malo selo na Poeloponezžu bilo je poprište takvih priredaba kakve to doba nije poznavalo. Grci su DO Olimpiskim erama računali svoju istoriju i polako, iz godine u SOdinu, dizali kult olimpijada VeOma visoko. Za njihove početke vezali su svoje ·'divne legende. Osnivačima su smatrali vrhovnog boga Zvesa, i najvećeg junaka Herkula. Neke legende, verovatno istinite, traže početak prvih olimpijađa, gotovo pre irideset vekova. No, prema. službenim pođacima one su osnovane 16. godine pre naše ere. Grci su olimpijadama darovali svu svoju misao i ljubav, a od njih dobijali snagu i duh mirenja i saradnje. Šta se to zapravo događalo na obalama Alfeja? U podnožju brda Mroniona bio je DOdisnut „gimnazijum i izgrađena pista zajedno s-borilištem, dok
Nastavak na 2 strani
Cena 30 din
A. G. MATOŠ
za pisaćim stolom
Iz čitave dosadašnje literature o A. G. Maktošu, koja se svodi, još uvijek — nažalost —- na nepregledno more kojekakvih članaka, i člančića, prigodnih predavanja, poetskih zanosa, prikaza, bilježaka, i iskonstruisanih aneg dota, uz tek poneku seriozniju raspravu, ali još uvijek bez mo-; nografije; iz čitave te mahom prigodničarske i novinarske rabote, slika koja je stvorena o tom čovjeku jeste da je on bio neka sangvinična i neprinmcipijeina individua, veoma neugodan u ličnom kontaktu, »pumparoš para«, ili Što bismo mi danas rekli »žicaroš«, a iznad svega neradnik, koji je po čitave DOZOvetne dane sjeđio u kavani i ćekao da netko naiđe, da mu plati špricer ili večeru.
Dok se za vrijeme njegova života o njemu pisalo da je »lakrdijašd, „»ekscentrićan i cinik«, »čovjek bez građanske čšastic, »typus deliquetis«, »megaloman«, »plagijator«, »najelementarniji alkoholičar«, »egzemplar najnižeg kvaliteta«, »genijalna izmuzivalačka natura«, sa »vratom za giljotinu«, da je produkt »šestomjesečnog: abortusa« i »bolesni ženski uterus« trideset i sedam godina iza njegove smrti (1951) doživjesmo čak i to, da je neki njegov stari »prijatelj«, u »Književnim novinama, ustvrdio, da je A. G. Matoš bio »čovjke meposredan, neodmjeren i
neobuzdan, bez moralnih princi-·
pa i pristojnosti, koji se zamjerao prvenstveno ' ljudima, Koji su ga pomogil«; da je bio čovjek, koji je /»)živio od muzike i piskaranja bo dnevnim listovima«. Ni četiri decenija, iza tra-
gične Matoševe smrti, mržnja njegovih „»prijateljac nije se slegla.
Što se tiče samih tih i pezbrojnih drugih sličnih uvreda, one su za nas, danas, interesantne prije svega kao dokumenti SVOS vremena i dezolatnih prilika u kojima je morao da djeluje naš književnik još pred pedesetak godina. Ali, te prilike su svakako za prosuđivanje njegovog rada veoma značajne. Malf.oš je mogao rezonirati, kao recimo Van Gosh u jednom pismu svom prijatelju Rappardu: »Tako sam navikao da primam uvrede, da me Done zaista više ne diraju. Buđući da sam na njih neosjetljiv kao drvo, ja ih ne pamtim. Ali sam dosta oštrouman i bistar, da ma njih odgovaram«.
Ali ostavimo na stranu sve Ostale uvrede i zadržimo se malo
samo na tvrdnjama o Mafošu kao neradniku i pijanici. Izdvojimo samo uvrede te vrste i u» mimo na moment samo ma moment — da je to sve skupgs zaista bilo tako, pa se zapitajmo, što će ostati od te slike, ako u važimo slijeđeće neosporne či njenice: Matoš je umro relativnd veoma mlad — u četrđeset i pr voj godini života — a kroz dva desetak godđina rada bibliogra Tija njegovih radova pri povjedaka, eseja, raznih ćlanaja, putopisa, drama, prikaza itd... itd. — dosegnula je veoma, impozantnu cifru, koja se kreće neg. dje oko — hiljade.
Pored toga što je sarađivao u pedesetak raznih listova, Matoš je za života štampao i sedam knjiga (Iverje, 1899; Novo iverje, 1900; Ogledi, 1905; Viđici i pu tovi, 1907; Umorne priče, 1909; Naši ljudi i krajevi, 1910 — i Pe čalbe, 1913.). Poslije njegovi smrti, između dva rata, izišlo ji sedamnaest, od osamnaest. pliani. ranih knjiga njegovih »Djela« (u redakciji Ante Barca, ive Her gešića i Julija Benešića, a uvi jek uz pomoć Matoševog: brata Milana) i pet knjiga izvan te se rije. Od oslobođenja, god. 1941 do danas, izišlo je daljnih Ma.· toševih seđam knjiga, među ııiji ma i dvije knjige u Kritičnom izdanju »Sabranih djela A. G. Matoša«.
To izdanje, koje izdđaje »JU goslavenska akademija«, u re dakciji Dragutina Tadijanovića obuhvatit, će trinaset monumen: talnih knjiga ođ po 400 do 50% strana velikog oktava (18 x 324 cm), što znači da će čitavo td izdanje iznijeti oko 5.500 do 6.000 stranica. '
A to su još, u mnogočemu, | najvrijednije stranice, koje su napisane u našoj „Književnosti toga doba; klasika, koja je ve samo produhovljena, nego i n topljena autorovom krvlju, kaqg slabo koje druge stranice u na šoj literaturi. Još i više: to Su stranice, koje isto tako odaju I| upravo iznenađujuću širinu au ftorovog „obrazovanja, njegovu ogromnu načitanost, njegovo po znavanje književnosti i umjetno' sti, kao i mnogih drugih kultur nih područja; poznavanje S kojim bi se jedva moglo uspoređi: vati znanje nekog: drugog njego vog savremenika.
To su, dakle, sve skupa, činje» nice, fakta koja se ne mogu po
Nastavak na 6 strani
. razloga, peti...
·šan roman. -
Stara je istina da su retko koji pesnici i pripovedač, o kojima se najviše piše, bili zadovoljni ocenama svojih kritičara. Ta istina redovno je, samo, bila pričana, pre-. pričavana, a retko kad i štampana, no u ovo naše vreme, nažalost, nezadovoljstva književnika svojim HRKritičarima dobila su i svoj publicitet. I to se urađi ovako: pojavila se knjiga, o njoj je napisano desetak-petnaest kritika i DGležaka, od kojih jedna do dve pozitivne; i sad, književuik je pozvan da kaže svoju reč, svoje mišljenje javno o-svakoj kritici ponaosob. On je, naravno, zadovoljan nnyićešće samo onima koje su povoljno ocenile njegovu knjigu, doji za ostale obično kaže: Imam utisak da me dotični kritičar nije razumeo, da drugi nije dobro i pažljivo pročitao, treći da ne zna čak ni o čemu Sam pisao a piše o mom delu, četvrti da je dao negativan sud iz subjektivnih ii ličnih itda., itd. Navode se razlozi za razlozim: protiv negativnih ocena, jer, bože moj, kako to da se moglo desiti da on, priznat i uvek dobar·pisac i pesnik, odjednom izneveri!? On piše uvek dobro, on ne može napisati lošu priču, slabu pesmu ili labilan, bezvezan i pov:r-
“Krivicu, dakle, snose kritičari: ona je u njihovoj ncsavesnosti površnosti, brzopletosti. Priznajmo, može zaista biti·i to-u pitanju. Ima nas. svakakvih: jedni pišu Kritikc na brzinu ne. dospevši delo ni dočitati a kamoli o njemu malo više razmišljati; drugi zbog novaca, jer od toga žive, zarada se negde mora naći, a nije ređak slučaj da je neki književnik napadnut, negativno ocenjen iz subjektivnih
' poriva i računa — no u tim momentima više ·je reč o
piščevoj ličnosti nego o njegovu delu koje bi trebaio da buđe predmet, objavljene kritike. Ali, zato, s druge strane,
ima i poštenih kritičara koji i o zbirkama pesama, pripo-
veđaka ili o romahiu pišu, za svoje mogućnosti, objektivno,
____ _ ___--—-_-— C-_— —— ——C= _—_—_--—--——-_———-— ——————_–——–--— — II a ——-—
KNJIŽEVNICI PROTIV KRITIKE ·
ocenjujući samo delo, nevezani ni za kakve književne grupacije ili koterije.
Mišljenja o jednoj knjizi mogu biti različita. Dozvolimo da kritike o jednom istom deju mogu biti i negativne i pozitivne, a može u jednoj kritici biti i jednog i drugog, — i takva kritika, ako je do suštine delo shvatila i prokomientarisala, vodi, čini se, pravilnom zaključku, koji može biti ovakav ili onakav. Međutim, ni najnegativnija critika ne znači poraz za pisea! Naprotiv, ona mu je, ako ima povcrenja u nju, jedna vrsta putokaza za dalji rad, upozoıonja da se ne ponovi, da ne eksperimentiše, da ne uništi svoja nova ostvarenja do kraja. S te strane promafrat, zadatak Kritičara je plemenit i odgovoran. On ne sme biti krut i bez širine shvatanja životno-umetničkih problema: on mora težiti ka što celovitijem sagledavanju jednoga književnog dela... Ali, književnici, recimo: dobar deo njih, moraju. priznati da su često površni, stalno u nekoj“-> žurbi, a nije redak slučaj da ponekad mnogo i ne razmišljaju o onome o čemu pišu. Otuda i efemernost njihovih književnih proizvođa: a tako bismo rado dočekali delo trajnije vrednosti! Takva, trajna, dela treba stvarati.
Između književnika i kritičara očito postoji neki nesporazum. Možda se on može okarakterisati nepoverenjem, zavišću i zlobom!? Treba, međutim, znati da mi i danas 'imamo i dobrih književnika i savesnih književnih ktitičara. JI jedni i drugi, naročito ovi.drugi, nisu sagledani! Njihovo ih vreme, kako to uvek biva, neće, izgleda, ni sagledati, što u ovom momentu nije najbitnije i najvažnije. Bitno je da se uklone nesporazumi, da se dođe đo međusobnog poveronja. Verujmo iskrenoj kritici, njen zađatak. je, plemenit: ona' ne želi da uništava i potcenjuje, već obrnuto — da uzdigne. I oha, bi želela, da peva a ne da jadikuje.
Tode ČOLAK