Književne novine

SRI Odita

Vlatko

+ + ,

PAVLETIĆ

—===

Da bi istakli svoju povez:

· s hrvatskim interesima i tkadi: ' cijom, pozivali su se neki od Mlađih na Ilirski pokret, citi. rajući stihove kajkavskog bjesnika Josipa Kundeka,:

Ar se zdižu mladi, posluju

do ; inarljivo, ter podžižu v stareh Kaj bio vgaslivo.

Ipak, većina je u tom trenut· ku tražila spas i uzore vani, u KRvropi. Zaokret prema Mvromi ubrzali su i neki događaji u | zemlji, među njima prije svega · prkosno spaljivanje madžarske sastave prigodom kraljeva bo. ravka u Zagrebu 1895. Iste je godine otvorena nova 8zgrada Hrvatskog narodnog kazališta, u čijem su repertoaru dobila svoje mjesto i djela suvremenih evTopskih kmjiževnosti, gostovali su istaknuti strani glumci, preveđena. je »Pilozofija umjetnostić H. Tainea, Antun Radić ic objavio opširan prikaz dostignuća i tendencije ruske Književnosti (od 1890—1895), a javljali su se već i prvi literarni disakordi 'u rađovima mladih pisaca (»ispovijestć M. Dežmana-Ivanova i dr.). Sve je to bez sumnje otvaralo nove vidike u ustajaloj provincijskoj kulturnoj atmosfe· Ti,rWa, plamen izgorjele madžarske zastave rasplamsavso se dalje u srcima sve većeg broja pojedinaca, odlučnih u borbi za političku i kulturnu slobodu svoga narođa. Vlasti su zbog političke demonstracije kaznile zatvorom od 2 do 6 mjeseci peđesetak studenata: pjesnik Vladimir Vidrić bio je prvi na listi optuženih, dok je Stjepan Radić dobio najveću kaznu. Osim sudski kažnjenih bili su sa, sveučili·šta odstranjeni i svi ostali, koji st se s njima soliđarizirali, bako da je znatan „broj hrvatski studenata, budućih istaknutilı predstavnika javnog života, Ssi· Jom prilika morao nastaviti riudije u inozemstvu; neki su otišli u Prag, a ostali ponajviše u Beč. Nastavljajući i u novoj sredini borbu započetu u domovini, ovi mlađi intelektualci formirali su svoje boglede slobodno od neposrednog pritiska ne"prijatelja i pod višesložnim utjecajima, na koje su naišli u iuđini. 7 ; U Pragu je u to vrijeme bio vriosktivan i utjecajan Tomaš G. Masarik, paje posve prirod-: no,“da su praški studenti (Stiepan Radić i dr.) poprimili * noge njegove misli o potrebi realističkog prilaženja nacionalnim i političkim problemima, O nužnosti da se otkrije istina i dwo' kuče zakonitosti razvitka u stvar nosti i praksi. U Beču, naprotiv, razvio je vrlo plodnu djelatnost Hermann Bahr, pa su pĐonešio pod njegovim utjecajem, a djoJomično i zbog vlastitih pretežno literarnih predđispozicija, tamošnji naši studenti (DežmanIvanov i dr.) pokazivali više interesn za Čisto književne probleme, više sklonosti prema :acalističkim sastojcima modernih ideja; za simbolizam, dekadenciju, artizam i Sl. Premda je karakteristično, da su se _Draški đaci kasnije više posvetili politici i pogitivističkom radu, do su bečki đaci vodili riječ u knji ževnoj orijentaciji našega života,

u budućnosti, njihovo je “'D1O- :

vanjie bilo zajedničko i usklađeno u samome početku, barem Utoliko, što su međusobno ”"urađivali u časopisima i uza “Ve razlike slagali se u zahtjevu za slobodom i širim evropskim vidicima. . ·

U Pragu je početkom 1897. DOkrenuita »Hrvatska misao«, Časo pis »ma kniiževnost, politiku i pitania sociialna«, i U sklađu 8 općom orijentacijom interesa

' praškopa kruga, u niemu ”Tovlađavaiu teme · društveno-nolitičke. U Beču je pak pokrenuta (a u Zagrebu štampana) Iladosta, u kojoj su nalazili *taknuto mjesto bretežno literarni prilozi i članci o problemima Umietnosti. u kojima je bilo više 'eklektičkih odjeka eVvrop5 ih modđernističkih, pravaca, D3 čak i dekadence, bez obzira na DTOklamiranu težniu glavnih suradnika, da knijževno iznesu istinu O hrvatskim prilikama i ljudi ma. zalažući se, dakle, za Tealizam. e

Kao i svi ostali časopisi Mladih a doba Hrvatske Moderne. i sbomenuta su dva bila *ratkog vijeka, U 1898. »Hrvatska miSsaoa više me izlazi nego mjesto nie —'»Novo Doba«, a zavim '»Glasa (18990) i »Narodna milsaow (1898), Nakon »Mlađosti, koin ie također brzo _ukrnula, kniževnost i umjetnost ie bila . obila*o pastumliemm u ovim čaSonisima: yTTvepnatski salonć broia w 1898.) i »Život« (1900), u kome su, između ostalih, Objavlieni i antologiski „radovi V.

Wids<tA e e RA

.KNJIZEVNKE NOVA

Vojnovića, M. Begović

Đalskoga, A. G. Matoše i de Najmlađi, koji su u to vrijeme još sjedjeli u srednjoškolskim. klu; ama, pokretali su - manje značajne ili pak posve efemerne listove: »Zajednica«, »Osvita »Nada« i »Nova Nada« (od 1895 do 1899), »Svjetiowć i »Novo Svjetlo« (1899—1901), »Nova zvijezda« (1901) i »Mlada Hrvakska (1902). Godine 1909 došlo je do izvjesne koncentracije snaga oko »Hrvatske misli«, ali i to je bilo kratkog vijeka. Hrvatska Moderna kao pokret sve se više

osipala i razvodnjavala, a na Dpo- ·

prištu su ostali najuporniji : jedinci, koji su kasnije. pa abe. vinama Mođerne stvarali vrijedna djela objavljujući ih pretežno u »Savremeniku«. · :

. Časopisi su, kao Što proizlazi iz svega, u to:vrijeme teško izlazili na kraj s oskudnim financijskim sredstvima, koja nisu mogli sami namaknuti zbog malih naklada: Pribrojimo li tome i različne druge poteškoće, "ao posredne ili neposredne Dprogone od strane vlasti, brzopletost i nesložnost pojedinih pbokretača i dr., lako je shvatiti otkud toliko imena među časopisima, koji nisu uvijek bili međusobno

tako oprečni, niti izrazito razli-.

čiti. Jedan od glavnih uzroka efemernosti časopisa bez sumnje je nedostatak jačih , kreativnih ličnosti: mnogi bi.se upočetku javili s nekoliko radova, a zatim ubrzo ušutjeli, ili bi se pak brebacili na neko drugo polje djelatnosti, dok je većina i ~ eđu onim mnajupornijim literatima. imala više ambicija i dobrih namjera, nepo talenta.

M ~Ar

Prije no što izvučemo., zaključak o pravom smislu i značenju Hrvatske Moderne, najbolje ćemo postupiti ako „razmotrimo pojedine tendencije i postavke izbačene na naše obale zahvaljujući ovoj struji, što je potekla iz dva velika i mnogo malih izvora,. donoseći svojim · tokom. svježinu i kretanje u žabokreči-

eb ItENES.

VILKI KOLINS

' - #9 e:

· Žuti dijamant

(»Nolit«, Beograd, 1960)

Skoro čitavo stoleće odvaja mas od pojave OoVOE avanturističkozm romana. 3

Ta napomena mameće se u ulozi tumača današnjem čitaocu, koji je

pomalo ođviknut ođ ovakve literature. Mađa nosi isuviše jasan pečat

vremena u Kojem je nastao, Žuti đijamant« sadrži mnoge odlike svog šanra, Što nagoveštava neke njegove umetničke vrednosti.

Rutinerski građena fabula obuhva-.

ćena je skladnom kompozicijom, ko" ja ističe izvanrednu logičnost Kroz svih pet stotina strana. Nešto usporen ritam prve trećine knjige nađoknađuje je živim i bogatim slikanjem likova i događaja.

Niz Mkarakterističnih detalja u vidu specifičnih obeležja ličnosti, Obo-

_ jen je iskričavim humorom, To či-

taoca više vezuje za knjigu nego Kolinsovo često insistiranje na prisnom kontaktu putem direktnog obraćanja. publici. |

Možda je najveća vrednost OVE knjige u posmatranju istih zbivanja od strane više osoba. Đođuše, svako poglavlje ima svog interpretatora, ali, đešava se da izvesni momenti Dbuđu pod više reflektora.

u toj rašomonsikcoj svetlosti konture đogađaja i ličnosti prerastaju u zaokrugljene pretstave punih đimenzija. j

Ggđegđe ima i uzdržane ironije prožete gorčinom prema onđašnjem engleskom ' građanskom moralu, punom pređrasuđa i puritanizma.

Centralnu radnju čini niz· peripetija vezanih za čuđesno veliki i lep

a skoro sve ostalo spoje-

dragulj, jakim

no je s njom. funiccionalno,

nitima.

Glavna radnja, međutim, iđe pa" ralel)no 58 centralnom, a često 56 poklapa i prepliće s njom. Svaka

seve DWBBa ana == –—-

Veka 0

z+ppay Na fUMRJR: 2 al

AZAS

'mistifikacija, Tatalizain i egzotičnost nike u senzacionalističkim listovima:

736 ntyire Mriminalne i suđske Tro- samih.. | Yo

BODO

nu, kakva bijaše Hrvatska pot- lima, utječao na formiranje i pikraj XIX. stoljeća, sanje pojedinih njezinih predVeć smo utvrdili, da su glavni stavnika. i akteri Moderne bili mladi ljudi, - | među njima i srednjoškolci, što * | se očitovalo u pomanjkanju čvr- U mnogoglasju Mladih isticali stih koncepcija, u neodređenosti su se, kao što se vidi, ponajviše ideja, heterogenosti vlastitih zahtjevi za slobodom, koju su mišljenja. U svemu tome bilo. tretirali u čitavom njenom rasije pozitivno upravo tipično mla- ponu, između svijesnog pogdčidenačko nezadovoljstvo sa sta- njavanja· programu borbe i potrim i. okamenjenim dogmat- pune anarhije. U vezi s tim, meskim, što je dovelo do jednoduš đu Mladima su našle odjeka } nog zahtjeva za širim pogledi- parole »umjetnost radi umjetma, većim razumijevanjem i slo nosti«, i egzaltacija 5 bolešću i bodnijim izražavanjem. 3 slabošću, ali čak i pojedinci, isNasuprot diletantizmu 1 OpOr- prva impresionirani neobičnim tunizmu većine starijih, Mlađi riječima ili idejama, povlačili su su postavljali zahtjev za radikal, se kasnije na razumnije pozicinijim potezima i naglašavanjem je, poput Dežmana-Ivanova na artističke strane umjetničkog. primjer, koji je počeo manifestvaranja. Tako se u toku ovih stom o »mladim starcima«, da godina. izoštrio kKriticizam pre- bi kasnije prihvatio realnije poma prethodnoj hrvatskoj litera- glede o potrebi snage, istine i turi, što je dovelo do procvata realizma, Iz iste težnje za OSlOkritike, koja i stilom i izrazom bođenjem od okova dogmi i pre uopće izbija u prvi plan naših drasuda projzašla je i promjena književnih vrednota. odnosa prema erotici i ljubavi Iživljen u obliku kritićke pro- u poeziji (Begović, Vidrić, Doze, radikalizam i kriticizam Mla- mjanić), te golom ljudskom tidih nije više s dovoljno snage jelu u likovnoj umjetnosti. mogao doći do izraza u beletri-” U jednom dijelu literarne prostici, što je uzrokovalo izrazitu dukcije Mođerne vidljiv je smipremoć lirike nad prozom. Čak sao za analizu duševnih stanja, iu prozi se sve češće javljaju što je bez sumnje bio jeđan od kratke crtice i simbolistički lir- razloga, ' da su Mladi prigrlili i ski zapisi, dok narativna razve- osobito cijenili novele Janka Ledena proza mora, čekati, da iz skovara. Ipak, različito od n» van svih teoretskih polemika i kih evropskih „muodernističkih izvan zagrebačkih prilika sazori pravaca, Hrvatska Moderna %jedan nesvakidašnji talent u ~ je bila cinična ni kad je bila sobi Dinka Šimunovića, pa da najradđikalnija, nego — naprotiv se koncepcije Mlađih o mođer- — lirski sentimentalna i nostalnom: realizmu naknadno ostva- gičnam, Što je svakako wridonijere. Slično je i s beletristikom lo tome, da Đalski i Vojnović i kritikom A, G. Matoša; on je budu popularniji od Kranjčeviu vrijeme Modeme bio izvan ća. Jedan od mladih, koji je U-

· domovine i prema svemu se 9d- brzo napustio književnost i po-

nosio vrlo Kritički, a ipak, nje- svetio se naučnom radu — P. S. gov je opus možda najpotpuni- Mikov (pravim imenom Metar ja, realizacija mnogih težnji sa- Skok) — u svom kritičkom odožanih parcijalno u manifesti- svrtu na svoje kolege i sumišljema i programima „zastupnika nike napisao je doslovno: »A i Modeme; prije svega njihov cijeli pokret nije nego liričko rapoklič za evropeizacijom, artiz spoloženje, — prama nmutrinji Omom i slobodom izraza. Pritom Kkrenuta idilika starih«, što je

valja istaći, da se Matoš nije bez sumnje točno barem utoliformirao pod utjecajem Hrvat- ko, što nalazi pravi izvor svim ske Moderne, nego je svojim die nemirima i previranjima u mo-

u“ ovom romanu samo su maska i Cesmenova upornost da dokaže svoKEJ e pa SU a ava Ju nevinost i nepravednost osuđe, ko najviše” zboZ - S š- BBedtiyaičnh? patetičnbat 'emuoclo- „M8 BR, dei ha raju, ipak IHHim Života, nalnih izliva, postala je izraz borbe dvaju principa, inđiviđualmog humanog stava JcPrvobitno, roman je izlazio u na- ·đinke koja se bori za svoje pravo stavcima u,engleskim i američkim l- na zivot, i kolektivnog morala burstovima, što ipak ne mmači da POt" oaskog društva, rešenog đa svojim puno pripada, onoj vrsti, punoj ak- wtvrđenim juriđičkim instrumentima ciome- dinamike, koja se Vrlo lakO po svaku cenu odbrani svoj autoritet + neđužno čita 1 zaboravlja, i svoje pravo vrhovne arbitraže. SluMnjigu je prevela Olga 'rimotije- čai Kerila „Česmena, nekađašnjeg vIĆ:; gangstera, koji se dvanaest godina 1z hodnika, smrti natčovečanski borio za svoju ljuđskost, doživljavajući u toj borbi nesumnjivu intelektualnu i moralnu metftamorfozu, postao je za mnoge simbol opšteljudđske borbe sa normama i kanonima Koji svojom konačnošću prete đa se okrenu pro(NIP, Zagreb, 1960) tiv onih u čije ime se primenjuju. dedna relativno obimna knjiga no- Međavna egzekucija Česmena u Bavinskih članaka, reportaža i inter- snoj komori Kaliforniskog zatvora vjua, koji su valjđa prema materija sen-Kventin, za krivice koje nisu dolima uzetim iz svetske štampe Dri Wazane, bila je pobeđa Golijata nađ premili anonimni (?!) zagrebački (?) pDavidom, jedan paradoks koji nije novinari, pretstavlja našem čitaocU mogao da buđe ni shvaćen ni opravgotovo celokupan slučaj Kerila Če- đan sa stanovišt& Onih koji u Česmesmena, koji je tokom poslednje de- nu nisu videli samo đelikventa već | cenije uzbuđivao svetsku javnoštf- čoveka čija je borba za goli život Knjiga o Česmenu, za razliku od nje mogla đa imponuje. govih vlastitih đela, naročito već po- Ceo mzamršeni kompleks odnosa ! mnate »Celije smrti 2455«, objektivni- okolnosti uticao je na ishod, ČesmeJe informiše čitaoca, pružajući mW bnove sudbine i, velikim delom, OVa sređen autentičan materijal koji O knjiga nagoveštava odgonetku i sklwvetljava sve etape ove velike aferč aa mračna vela sa mnogih tajni kou savremenom američkom PpravosU- jima je Česmep bio okružen. Knjiga đu. Knjiga prati Česmena od đetinj- o Česmenu pretstavlja zato izvanrestva do smrti, osvetljava mnoge 1! dno zanimljivo štivo, koje čitalac ne različite faktore Koji su mticali ma ispušta iz ruku do poslednje stranlIshod Česmenove suđbine i na fenO- ce; ona je dramatična poput kaltvog men njegove ipak neuspešne bOoTDČ dobrog Kriminalnog romana, čija je iz pretsoblja smrti za rehabilitaciju stravičnost utoliko veća što se čii pravo na život. Niz dokumenata, tava drama njenog glavnog junaka izjava i sveđočenja, od kojih su naj- odvijala ! završila pređ našim očima; dramatičnije dati trenuci pred. Če- ne w izmišljenom životu literature, smenovo smaknuće i njegova posled- već na živom telu jednog čoveka. nja pisma, osvetljavaju BOtOVO ceČO Možđa zbog toga, posle čitanja te kompleks. ovog tragičnog i bizarmoR knjige, u ustima ostaje ukus nečega moralno-pravnog fenomena naših gorkog; bez obzira na sve subjektivdana, i me averzjie ili simpatije prema ČePrerastajući nu potresnu i BOotovo smenu, čitalac ipak ostaje potresen «imboličnu dramu aočajničkog' poku- ljudskom trageđijom tog čoveka koji šaja jednog čoveka đa se ođupre se bezuspešno borio protiv svoje neneumoljivoj sili okamenjenih zakon- pravedne osuđe, svestan stravičnosti skih normi, sudbina Kerila Česmena i đefinitivnosti smrti, koja ga je na stajala je, poslednjih godina, U cen- NWraju savlađala. Kriv ili ne, đanas tru interesovanja velikog broja ljudi nepovratno pretvoren u Depeo, Čew svih krajeva sveta, ljuđi najrazli smem je očigledno svojom borbom čitijih ubeđenja i moralnih shvata- uspeo da probuđi savest u mnogim nja. Na određen način i u određenoj „Svojim savremenicima i đa ih opomeri, ti ljudi su od Česmenovoš 5lU- mene na obaveze koje Imaju prema čaja stvorili čitav jedan aWtuelni 54- čoveku, jer je njegova eventualna

Ivan Gođevac

> O a LEČOĆ Sluča; Gesmen

vremeni mit, koji je znatno prevazi- | krivle3, dobrim đelom, i krivica njih

LJ .

re ei

Muva pala. NO UP NO MOT ON VOR

HRVATSKA MODERNA (II) dernom kultu individualnost.

Nedostatkom epskog „elementa objašnjavamo' i pomanjkanje ro

. mana, drama, uopće većih lite-

rarnih formi u doba Hrvatske Moderne, · jer kad su se takvi veći radovi ipak pojavili, autori im nisu bili predstavnici Mladih (s izuzetkom M. Cihlara — Nehajeva), nego Vojnović, Dinko Šimunović i dr. i

Jedna od protivrječnosti, koje su bitno utjecale na sadržaje

· pojc Tinih programa i manifesta,

svakako je bila u vezi sa specifično našim problemom: dok se u Evropi mođerni pravci javljaju kao reakcija na naturalizam i pozitivizam „u vezi s naglim razvitkom nauke i paraleino s usponom socijalističkih snaga, kod nas se ni realizam nije bio potpuno afirmirao, niti smo bili zasićeni pozitivističkim djelatncstima, niti smo mogli osjećati tjeskobu pred, egzaktnim SsDpoz najama i konjunkturom tehnike, a niti su ideje socijalizma imale plodno tlo u društvu bez brojnijeg proletarijata. Zbog svega toga su mnoge iđeje bile samo nabačene, neracionalno preuzete i preuzetno istaknute u programima, koji se, međutim, nikađa nisu mogli realizirati, pa čak mi održati dulje od jedne literarne sezone ili prvog broja časopisa. Otuda i đojam izvjesne jaloOvoOsti, koji je vjerojatno i naveo A. G. Matoša, da onako Strogo, prestrogo sudi: »Hrvatski modernizam svršio je , literarnom koterijom, jer nemaše snage stvoriti — jake, izrazite pojedince, jer je pored oskudice zajedničke doktrine i određene kritike patio i s oskudice pravih, jakih izrazitih „talenata... Naši modđernisti bijahu nažalost fek dobronamjerni polutalenti, a zato i nalazimo pravi modernizam u starijoj generaciji — Dproti kojoj su oni tobože ustali —: u Kovačića, Kraničevića, Leskovara i Vojnovića«.

Čak i u pogledu ocjene literarnog značenja pojedinaca Matoš

\ ARTUR ŠNICLER:

Povratak Kazanove

(»Svjetlost«, Sarajevo, 1960)

I sama reč povratak ima neobičnu privlačnost za pisce; „dosad su se, na razne nmačine i ma raznim

jezicima, vraćali bogovi i ratnici, kraljevi i pustolovi, moreplovci i ljubavnici. II legenđarni Mazanova

pošao je njihovim putem, đa bi, baš kao i svi ostali povratnici, saznao da povratka nema, da se proteklo ne može ponoviti, ni izgubljeno vratiti. To setno saznanje, sa problemima koje obuhvata (starost, približavanje smrti, tuga za mladošću, osećanje promašenosti) tema je ove knjige, pisane pomalo starinski, ali đuhovito i zanimljivo. Artur nicler (1862—1931) ne prelazi granice svoje epohe i ostaje đuboko povezan sa neshvatanjima austriske klase iz koje je potekao. On nije avangarđista i ovo njegovo dđe-

lo može današnjem čitaocu izgledati I kao kič, neka vrsta bečke operetkarakteristične Povratak

ske Jlimunađe, za piščevo vreme i klasu. Kazanove se, zaista, na mnogim mestima približava lakom zabavnom žanru, prozi bez umetničkih Kvaliteta, čiji je nenadmašeni majstor nekađ bio Dima-otac. Ali ipak granica, koja deli pravu književnost ođ kiča, nigde nije prekoračena: ni fabula ni opisi u Šniclerovom delu nisu efekti sračunati da zagoličaju pažnju čitalaca; naprotiv, pisca isključivo interesuje problem povratka i promene, promenljivog šlne promenljivog. A na tom. polju on je fini psiholog, umetnik sposoban đa o tim večitim temama kaže nešto originalno i interesantno. Opisujući Kazanovov povratak u Veneciju i, nešto pre toga, njegovu „poslednju "avanturu, on setnim, prigušenim tonovima slika pejzaž jeđne ljuđske jeseni.

Knjigu je preveo i pogovor napisao Zlatko Gorjan.

Ivan Šop

„zore PAIN |

a pogotovu nije pravedan u zane-

je tek djelomično u pravu,

marivanju pozitivne uloge Hrvatske Moderne u razvitku novi

je hrvatske Enjiževnosti. A kako su tek oštri i beskompro-

misni bili i morali biti oni stariji- pisci, međiokriteti, na koje je doista bila updđrena oštrica mladenačkog radikalizma ı koji su se panično osjetili ugroženi na svojim pozicijama! „Logično je, dakle, da pokret Mladih na prijelazu stoljeća nije mogao proći bez ogorčenog otpora jednog dijela starijih književnika, od renkcionarnog diletanta JO vana Hranilovića, do dogmažhičnog ali dobronamjenmog profesora Pranje Markovića, kao i reakcionarnih shvaćanja koja su došla do izražaja osobito na 1. katoličkom kongresu 1900. god. Prijelaz stoljeća bio je tako ., kod nas obilježen promjenama shvaćanja i borbom mišljenja, a ništa manje i radikalnom smjenom generacila. Postepeno su od Mladih OU padali suputnici i diletanti, kao što su i među starima mediokriteti i konzervativci bili prisiljeni na povlačenje u.konzervativne bedeme »Matice Hrvatskew * na stupce. klerikalne štampe“ Mlađi su s vremenom počeli određenije priznavati vrijednosti starijih, stariji su pomirljivo pri hvatili talentiranije mlađe, i tako je početkom XX ·R stoljeća, bio pripremljen teren ne samo

za nove poglede, nego i za GOvUu

generaciju, čiji su predstavnici sve aktivnije i utjecajnije Oreu-. zImali odgovorne dužnosti u javnom, kulturnom i političkom Žživotu naroda, uređujući autoritativno znalački časopise i novine (poput Branimira Viznera-liivadića i Dežmana-Ivanova), udara jući smjernice iđeološkim, kritič kim i naučnim stremljenjima (M. Marjanović, Milutin Cihlar-

Nehajev, Petar Skok) ili pak rukovodeći političkim životom (Stjepan Radić)

Hrvatska Moderna nije bila

dovoljno povezana s naprednim društvenim kretanjima u svijetu i kod nas, da bi kao pokret dobila fizionomiju i izvršila pre sudniji utjecaj na stvarnost i narodni život u cjelini, ali ie u posve umjetničkoj sferi priđonijela razbijanju kalupa, odbaojvanju predrasuda, utančavanju ukusa, uzdizanju kriterija i Obogaćivanju tematike i izraza

U atmosferi stvorenoj na prijelazu stoljeća bilo je lakše ocijeniti \Kranjčevića, Đalskoga, Leskovara i Kovačića na primjer, ali isto tako i zamisliti pojavu takvih snažnih ličnosti poput Matoša. A ne valja smetnuti s uma ni to, da je upravo Hrvatska Moderna dala našoj književnosti, specijalno poeziji, Milan& Begovića, Dragutina Domjanića, Vladimira Vidrića, . Vladimira Nazora i dr., koji su u narednim godinama XŽ. stoljeća (ali zahvaljujući . u mnogočem iskustvu i pogledima s prijelaza stolje ća!) svojim djelovanjem i djelima uzdigli našu literaturu na visok artistički nivo. U tome zaoštravanju književnog, estetskog kriterija, kao i u definitivnom obračunu s diletantizmom. ogleda se — najkonkretnije i najpopitivnije — smisao i značenje Hr vatske Moderne. Njezine pak li. terarne rezultate moramo tražiti i izvan njezinih granica, u dje-

lima već spomenutih A Ma. toša (kritike, novele, pjesme), Ive Vojnovića (proza, drama),

Dinka Šimunovića (novele), Srđana Tucića, Josipa ıxosora (dra me) i drugih. i

(1 ~