Književne novine

Godina XI. Nova serija, br.

130

POVRATAK TITA.

BEOGRAD, 21 OKTOBAR 1960

w

Cena 30 din

PDV BDO MI AKOCE.BE MRESHC ANA KROON.BEI6đ5E; E SAJMA NJEGA U BROGKRRAMDU

I VEROVANJE U ŽIVOT GOVOMBM KNNMNIGA

ratka, pred činjenicom tog pov:

rakka i pred istinitošću njegove

reči, — samo novinska i samo : spoljnopolitičko-komentatorska i informativna izveštavanja zaista +

ne mogu, ili mogu samo delimič-

no, da savremenom čoveku ukau na tako duboko ljudsku i sa»

držajnu stranu humanizma i verovanja u Život,

kove misli.

Ne, zaista, ovđe i sađa, samo neuspešan pokušaj ostala

bi svaka ambicija da se Obu-

hvate svi humanistički aspekti nedavne Titove akcije pred najvećim međunarodnim političkim forumom kome je najbitniji i najpreči zadatak ne samo očuvanje mira u svetu već i jedno maksimalno moguće eliminisanje svih onih elemenata koji mir u svetu čine pred licem današnjeg čoveka samo jednim provizorijem, samo jednim intermezzom između jednog rani-

jeg. masovnog uništavanja i Ono- ı ga, koje kao još mnogo pogub- i:

nije tek može da usledi,

U današnjem našem svetu čija |

teška neuroza odjekuje rastrza:

ljaju kako pred svakim pojedim'

cem, tako i pređ majvećim ljud-

skim grupama, u današnjem n |

šem svetu na granicama najvećih

uspeha, ljudskog uma neuplaše- | nog i neiznenađenog svojim mo- · gućnostima i njegovih po dru-;

štvo i po život pretećih moći, u

atmosferi savremenog sveta už kojoj je SVE ZA ČOVEKA lice Ž jednog ne manje vidnog naličja

— SVE PROTIV ČOVEKA, u ovoj prenapregnutoj orkestra: ciji savremenih ljudskih nemira gotovo da je nemoguće, uvok u svakom trenutku, naći ons naj više spasonosna rešenja i poslu šati najviše istinite imperative razuma, i dobre volje, te impera: tive koji, kao čista razum: nost, . emocije. Tegobno je doći na staze mudrosti i zainteresovanosti najaktuelnijim pitanjima savesti pred vremenom. I tegobno . je uhvatiti sebe u pustom samozaboravu „nezainteresovanosti, u samozaboravu našem Što nam pretnje poklanja, pretnje „koje se ukazuju kao eventualne i kao buduće reperkusije stvarne neangažovanosti naših. savesti. To samozaboravno osvajanje prividnog mira, tO deklarativno i u suštini, konformističko/ i plitko i svake ljudske širine lišeno mirotvoračko retorstvo koje ostaje, tako često i tako tragično u domenu insinuac1Ja, laži i pretnji silom, političkim i ekonomskim vritiskom, zaista osta je van svakog viđa, dramatične i angažovane ljudske bitke za mir i slobođu. T u Svom tom spletu izukrštanih i protivrečnih interesa, savremenog sveta Titova, reč, reč i misao kao objektivizacija stvarnih potreba Života danas, na ovogodišnjem ZBseđanju „Generalne skupštine Ujeđinjenih nacija, — ukazala se kao izraz razumnosti i 1juđskosti koje se ničim ne može poreći, najmanje fiktivnim pravom jačega i veoma providnim pragmatizmom igre tzv. velikih Sila. J Sama okolnost da reč Titova jeste nesumnjivi izraz ne PO jednog isključivo političkog Sta novišta, već izraz 1 jedne više ljudske moralnosti, — dokazuje da je ta reč izgovorena ulOie najkonkretnije savremene apo ? gije slobode i savremene ac nističke civilizacije, i OnOP Pa tora objektivne svesti i IOT a koji je u svim svojim vidovi neraslučiv od individualne lju ske svesti i savesti, postao” kao što je Tito, svojevremeno, rekdo — moralni faktor koji je »GObio danas već karakter univel-

tih ' bitnih i stalnih imbplikacija 'i-

jesu i ostaju odbrana

PRETSEDNIK. TITO

palnosti, karakter čovječanske

savjesti«. u . L Nisu ostali neprimetni refleksi

njegove reči na dan mnjegOVOE povratka, turobnog, kišnog 12 oktobra 1960 godine, tog popodneva koje je sivo i vlažno zračilo jednim nepatvorenim optimizmom Titovog, Što znači našeg

ajličnijeZ, verovanja u

život. U život i u smisao efikasne i konkretne akcije mira.

: A ta akcija nije za nas ostala : Šuplja retorska fraza ni paravan : kolonijalnih aspiracija, ni nedo: stojanstvena i gotovo sablasna

igra doskočicama i uvredama, koje su tako stvarno, ali ne i nepopravljivo, degrađirale ovu na]jautoritativniju tribinu koja je, možda kao nikada pre tosgm, u času kada je sa nje govorio Tito, bila izraz srca i uma, vere i nađe u perspektivu naše civilizacije. Možda, je bilo potrebno sa nekog obližnjeg uzvišenja, makar za, trenutak, zagledati se, i DOFEledom, i celim bićem svojim pbonirati u onu gustu ljudsku masu, homogenu u rađosti, homogenu i u ponosu i identifikovanu u svojim najđubljim intencijama sa Titom, kažem, možda je bilo potrebno te srede, 12 oktobra 1960 godine, osetiti bilo zemlje i bilo Beograda pa shvatiti direktnost tog izjednačavanja Titove reči sa govorom narođa koji svojom savešću pamti užase prošlosti i koji svojom savešću poriče uslove užasa bu-

liko verovanje životu, | napor koji je uložio u tumačenja,

najviših i egzistencijalnih po'fte-

ba ne samo nas, Jugoslovena, već i svih onih koji osećaju besmisao i tragiku Alžira danas, Onih koji do same svoje krvi i kosti bivaju proždirani nemanima savremene nesigurnosti, to

ludijem neke nove i potpune nemušte i totalne patnje, kao preludijum u definitivnu negaciju naše civilizacije — Sve to ostaje znamen ponosa koji ovaj povratak u nama budi. To je Dponos koji se ne zaboravlja, jer je dostojanstvena i pamteća moralnost Titove reči. Zato što dostojanstvenost te reči u najvišem moralnom značenju reDprezentuje dostojanstvenost ljudške akcije koja na mnogim stranama ovog našeg sveta biva tako mnogo glumljena, ali nikada autentična — kao Titova.

Jer ova dostojanstvenost i moralnost Tita iđentična je dostojanstvenosti i moralnosti onih koji poznaju smrt * tamu da bi se za život, i svetlost bez rezerve

žrtvovali. Branko PEIĆ

Još jednom se kraj mutnih jesenjih savskih obala pod kupbolama, Sajmišta zašarenila Dprivlačna revija zanimljivih grafičkih postignuća koja nam obilato nuđe izdavači pristigli, u punom smislu te reči, sa svih strana Sveta. Neosporno je da izložbe knjiga imaju, kada se znalački, sa merom i ukusom ukomDponuju, jednu specifičnu draž kakvu, recimo, ne poseđuju smotre drugih predmeta namenjenih potrebama čovekovim. Ta njihova Osobina najvećim delom proističe iz toga što nisu samo puko sredstvo koje će služiti kao parče neophodnog i ukrasnog: nameštaja ill kao oruđe spremno da Olakša poslovanje i da Koristi u prebivanju; njihove rečenice su, ustvari, saopštenje jednog života drugim disanjima, bezglasni dijalog koji se uporno vodi u časovima, jutara i sutona.

Od mladih dana, od prvih pognanstava sa štampanim ređovima nosi se negde u skrovitostima nutrine strasno htenje đa se pažljivo čitajući u osamljenoj intimnosti odaja premoste teškoće i vekovi, da, se plovi sa oblacima, da se razume i onaj nestali i onaj buđući govor, da se neumorno korača, po ispitanim i neispitanim oblastima različitih naučnih disciplina, da se prošire granice saznanja, I dok, poređani po policama. i rasejani po štan dovima, prodorno defiluju mnogobrojni naslovi pred radđozna li močima, nanovo se razbuktava čar čitanja, koja se gaji prilično strpljivo i koja traži istrajnost navike i dobru dozu naklonosti, a predstavlja, jednom stečena, dragu i ne baš neznatnu vređnost našeg trajanja.

Stojeći tako u svome veoma govorljivom muku i prikivajući poglede, i kada nisu suviše uDOTni „nizovi knjiga rasprostiru po ogromnosti hale jednu istovremeno čudnu i prijatno uzbudljivu atmosferu bprisnosti, izazivajući utisak kao da su među Zidove ove prostorije pristigla iz neznanih pravaca različita bića sa svojim drukčijim običajima i svakodnevnim navikama. i kao da se na relativno ograničenom terenu ostvaruje kutak ne samo trpeljivog koegzistiranja nego i neke prećutne saradnje koja na svoj način doprinosi razumevanju i boljim odnosima među ljudima. 'xUvek je neposrednost, druženja s knjigama izražavala. u svome opsegu, neophodno, stalno Đrisutnu osobinu čovekovog duha da osvetli nejasno i da uđe u skriveno. Za pothranjivanje tog opštenja s pisanim slovom POgO-

PRAVOPIS

Uskoro će se navršiti osam vekova otkako su vešte ruke starih pisara islikale i ispisale Mirosla7ljevo jevanđelje, _najstariju nBSU knjigu koja se sačuvala do danas. Tada su se javila prva pravila aa šega pravopisa kojima pi wd dvojili iz opšte slovenske njižavnosti pisane ćicilcom i glagolj SETAOG zakonu, koji 5u otkrili o: raklit i Hegel, otada su e Pise smenost i „slovesnost razviljalli u postepenom, ali stalnom SVE nju. Menjao se čak i PEOVOT S, g 1 goljice, a: u ćirilici osem raške Ni bosanske pisarske škole nastao „je „resavski način“ pisama. Kad su primorski gradovi primli i slovenske naseljenike, pored ćirilice i glagoljice dobili smo i treće pismo latinicu, sa svojim zakonima i pravilima pisanja iz italijanskoga ı }a-

i oga jezika. | OgammioohH vek osobito je animljiv zbog svoje razuđenosti «o,ja

je najzad izazvala čežnju za jedinstvom. Srbi su napustili svoj stari» „srbuljski“ jezik i pravopis, verujući da je pravi slovenski onaj kojim su pisali tađa u Rusiji. U Slavoniji su se Štampale knjige ikavski pod uticajem mađarskog pravopisa, a na hrvatsko-kajkavskom području javili su se- bored mađarskog i nemački uticaji, pa je tako u latinici bilo nekolko varijanata, ne računajući one SpOorednije, jer je svaki pisac imao svoj, način „pravopisanja“. Naročito su bosanski franjevci bili u tom indiviđualisti jer su se, napuštajući ćirilicu, zlopatili sa latinicom koja tada još nije bila adaDtirana na naš jezik.

Da bi čorba bila gušća umešalj

su se i Slovenci sa svojom reior- .

mom koja je imala odjeka i u srpskohrvatskom svetu, pa su 5e DOjavile abecede „bohorčica“ i „metelčica“, i pesnik Ivan Vesel-Ko-

seski sa Svojim slovenačkim nesmama štampanim ćirilicom, ! iuDnik Matija Majar sa svojim opstim „jugoslovenskim jezikom“, a sve je to izazivalo i nove pravopisne o bičaje. Makedonski pokušaj da svoj jezik beleže grčkim slovima zaustavio se na nekoliko štampanih knjiga i rukopisa, ali vređi da buđe pomenut kao jedan eloment opšteg jugoslovenskog pravopisnoga jezičkoga haosa koji je vlađao pre Vuka.

Od pojave prve Vukove knjige (Pjesnarica 1814) do njegove smrti

duje i sitna bibliografska informacija, a pogotovo koriste pregledavanja mnogih tabaka, pa ni ovi susreti, slični nekoj vrsti sklapanja slučajnog poznanstva, koji se, zvaničnim žargonom iskazano, omeđuju u godišnjim dolascima Jugoslovenskog sajma knjiga, nisu lišeni, s jedne strane, ni obećanja, ni obratno, želje da se preko novih pročitanih stranica i na osnovu svog malog iskustva razume i prihvati još jedan delić pronađenog zbivanja.

I ukoliko se same knjige izdašnije pređočavaju svojim najraznorodnijim sadržajima, to je veća žalost što su mogućnosti koje strogo propisuju lični budže-

UVEK JE NEPOSREDNOST DRUŽENJA S KNJIGAMA IZRAŽAVALA, U SVOME, OPSEGU, STALNO PRISUTNU OSOBINU COVEKOVOG DUHA DA OSVETLI NEJASNO IDA UĐE U SKRIVENO.

ti veoma nesrazmerne prema, štivu kojega ima u širokom izboru, razvrstanom i okrenutom prema svačijim privatnim sklonostima i profesionalnim „usmerenjima.

U tom spletu publikacija pravo je zadovoljstvo konstatovati da se i naše »izdateljstvo« uspešno utrkuje sa zemljama koje imaju veći i bogatiji staž u pogledu izdavačke delatnosti. Međutim, ne bi se mogla obići činjenica, bar po prikazu na ovome sajmu, da u inostranstvu posvećuju dosta pažnje „štampanju „takozvane stručne literature, te je sigurno đa će mnogi naši elektro-inženjeri, šumari, internisti, geolozi, astronomi i fizičari brižljivo prelistavati Kkataloge svoje struke, odmeravajući u mislima ponuđu odgovarajućih izđanja sa, svojim suviškom prihoda.

I u našem vremenu, čija razonoda daleko više pulsira u ritmu melođija sa gramofonskih ploča i čija je pažnja zaokupljena treperenjem slika na televizijskim ekranima, svedoci smo da Kknjiga, pored toga što se njena uloga informatora i učitelja prevashodno nameće, nije prestala da budđe ni verni pratilac u trenucima dokolice i maštarenja, Kkoja se katkad pokazuju kao Pplodonosna i za osmišljena mnaučnička istraživanja.

Man kako obrtali i nomerali gledišta na delofvomost šsticanja Đojmova pomoću pisane

(1864) i primanja njegove ćirilice za zvanično pismo u Srbiji (1869), dakle za vše od pedeset godina, taj haos je ključao po celom jugoslovenskom svetu, ali već u znaku sređivanja i stapanja. Vukove ideje i reforme nisu se samo ticale područja ćirilice nego i latinice pa što se događalo, pod njegovim uticajem na šumadijskoj i vojvođan skoj strani, zbivalo se, u jačoj ili slabijoj meri, i na drugim stranama, u Zagrebu, Ljubljani, Osjeku, Subotici...

„Bečki dogovor" godine 1850, na kome su se tađa najveći jugoslovenski pesnici i filozofi, . okupili oko Vuka, potvrđio je i proglasio ono što je Vuk već izazvao i učinio, a Gaj dovršio: za sve Južne Slovene srpskoga i hrvatskoga jezika jedan književni jezik, ma osnovama sređišnoga narodnoga govora, u ćirilici i latinici koje su po istim principima podešene za naš jezik. Kad je ova nezvanična Kkomisija sastavljena od prvih mutoriteta, objavila svoj dogovor, većina obrazovanih Srba i Hrvata već se u svom pisanju držala načela i pravila proglašenih ovim dogovorom» pa su· čak i Slovenci primili

reči, suštinski je shvatljivo da su njeni uticaji izukrštani i mnogostruki da stoga nije nikad dosta učinjeno truda da se knjizi privede što više zahvalnih čitalaca.

Nije neskromno izraziti pouzdanije uverenje da se na našem tlu ocrtavaju vidljivi i uporniji napori, istina još neđovoljni prema stvarnim i neprekidno rastućim potrebama, da u svakoj kući i svakoj porodici bude prisutno što više ovih nemih sabesednika, koji umeju onima što su od malih nogu naučili da s njima raspravljaju pokazati raskošne pređele realnosti i fantastike. Na širokom planu propagande Knjige, u kojoj je i sam sajam značajan činilac, odvija se i već tradicionalna akcija „»Mesec dana knjigeq«. Verovatno je da bi se logički smisao plemenitog nastojanja na ovom području mogao adekvatnije da obeleži kadđa bi kao krajnji rezultat proizišla slika godine dana sa Kknjigom u ruci.

Ostavljajući sa prisenkom tuge zamamni spektakl izddvačkog obilja, koji se zadržava, u sećanju i po svojoj spolinoj bleštavosti, a daleko više pamti po unutarnjoj sadržajnosti, ne može se izbeći razmišljanjima o putovanju knjige kroz istorijske razdaljine, o njenoj ulozi u događajima i o sađašnjem mestu koje zauzima, u nasušnim skladđištima svega Onoga što se stiče pod pojmove istinske kulture i progresa,

Zaslepljenima od magnezijum skog sjaja filmskih kamera biće nam možda, ponešto neobično da utvrdimo, uprkos tome što na zemljinoj kugli ima naseobins. i krajeva gdđe za sada ni jedna jedina knjiga ne đolazi po jednom stanovniku, da svaka nepobitna vrednost, koja se obelođanjuje u određenim „tekstovima, postaje brzo svojina čovečanstva i time u značajnoj meri osigurava, SVOju sposobnost za opstanak. Vi zija toga velikog duhovnog transmisionog lanca koji spaja narode i ustostručava riznicu opšteg iskustva, živo se uobličava i ıı SVOme detalju prikazanom ma OVOgodđišnjem sajmu knjiga.

Agilna združenost raznih nacija na zajedničkom odgovornom. ı impresivnom poslu štampanja književnih i stručnih edicija pretvara se u svome savršenijem vidu u humanističku poruku o smi slu života u miru i stvaranju i postaje svojevrsna potpora neuništivog čovekovog: prava na SIO bodni razvitak u kome su svi dometi nauke, sve pesme svota, i sve boje epohe njegovi.

Slobođan GALOGAŽA

Gajevu latinicu udešenu za naše glasove na isti način kao i Vuxova ćirilica.

Otađa su se pravopsna pravila stpskoga i hrvatskoga jezika u ćirilici i latinici uglavnom kretala u pravcu dve težnje, fonetičke i etmološke a te težnje bile su rod jakim uticajem političkih strujanja među Srbima i Hrvatima. U ćirilici je jača bila težnja da se piše kao što se govori, u latinici je bilo tenđencije da u pisanju dođe do izraza koren reči, pa se događalo da se piše „srdce“, „otačb.na“, i tome slično.

Između 1918. i 1944. godine, oktroisani su u nekoliko mahova, za celu Jugoslaviju, a za vreme uvkupacije posebno za Hrvatsku, a posebno za Srbiju, zvanično pravopisni propisi, obavezni za sve ustanove i javne radnike. Propisi, pro glašeni u doba jugoslovenske kraljevine, trebalo je da izjednačć i učine jednoobraznim srpski ili hrvatski jezik na celoj teritoriji, ali su zbog prinudnog postupka izazivali otpor. lako su ih rađili najbolji stručnjaci i s najboljim namerama, rezultat je bio obratan, izazivao recidive, od kojih je naj-

Nastavak na 9 strani

Božidar ROVAČEVIĆ