Književne novine

Godina XII, nova serija, br. 137

BEOGRAD, 27. JANUAR |I96I:

POEZIJA I REVOLUCIJA

Pesnik' isbisuje sebe, proverava san, isbreda revoluciju

U nekim frenucima, posebno vezanim za ono što se događa, emotivnim, poezija u potpunosti prisustvuje jednom novom stanju duha, preobraženog, racional no neopredeljenog, poistovećena sa revolucijom gde se u početku čini da je sve novo, izvorno, tek rođeno, tek upoznato. Ako se revolucija izjednačuje sm istorijom nastavljajući je — i prekijdajući neminovne monotonije, osipanja i dekadenoije — i poezija se izjednačuje sa Yevolucijom, utoliko što se uzajamno sadrže, prožimaju, oplemenjuju, menjaju. Isto tako, mogu i da protivreče jedna drugoj da bi se još više potvrdile kao neminovnosti u životu, da bi još više izrazile svoje puteve i pravce, svoja, skretanja, svoje već određene ciljeve.

Danas, kada, je prošlo više godina ođ trenutaka kada je počinjala i počela naša revolucija, poezija je imala vremena da je ima, u sebi kao takozvanu unutrašnju stvarnost, da je — Dpoistovećujući se sa njom -— OSlobodi balasta realističke deskripcije ili koje bilo i kakve bilo lirske zvučne koketnosti. Učestvu jući u tom pretapanju, muetamorfozirajući svoje idjene T9reoWupacije, naš današnji pesnik, intelektualac pre svega, (a oni koji nisu to sve više su pozeri, ili kozeri, a, sve manje pesnici), u mogućnosti je dam revoluciju, doživljavajući je potpuno sa svim njenim počecima i nijansama u rađanju, oživotvori i prevede, ukomponuje, u ritmove koji su isto što i kretanje, sam život, iznenađenja sa obaveznim emotivnim nesporazumima, nastajanjima i preporodima,

. Opasno je biti pred revolucijom zasenjen, a još opasnije zbunjen ili sačuđen. Gledati je široko otvorenim očima, primati je svim čulima, ali biti svestan, biti sposoban da se ta evolucionost poveže sa tokovima, sa dijalektikom, sa onim što jo nužDO U razvoju, sa onim što sjgurno dolazi. Posnici su DOpgrešno revoluciju izdvajali (stavljajući je iznad stvarnosti), kao da ona nije samo jedna više slojevita, tako bogata, tako rezuđena, obavezna „komponenta života, materije, kretanja. Iznimnosti u njoj ne znače da je i ona iznimna. Ono što neku revoluciju. čini

svojevrsnom to su, pored ostalog, i određeni stupnjevi društvenog razvitka jednog naroda, nacionala obeležja i kultura, pripadnost svetu i civilizaciji. Revoluciji se može pripadati botBuno i silovito, ali se ona mora prihvatati oprezno, provereno. Ono što je stihija u njoj može biti iskreno, ali osećanja, tu nisu sasvim čista. Nije potrebno da se pesnik previše zanosi već da peva visokim. glasom i da Dproverava san | stvarnost, ideale i iluzije, da se uzbuđuje ali ne muti, da biva uzvišen ali trezven. Ono što nastaje u već proglašenom nađahnuću skoro uvek Je ı sumnjivo, jer je tu iracionalno U sigurnoj prevlasti. Preporod počinje u pesniku kada se revolucija prihvati kao neminovna realnost, kao goli život, suTov i nežan, loman, sa pticama u grlu i bodljama pod kožom, kao život neizbežan, totalan, pun obilja i nepoznatog, pun dđragosti i bolova, pun neke tuge i radosti, pun inzenađenja koja su i sadašnjost i prošlost. Sa iznenađenjima počinju doživljaji, Poczija O revoluciji mora biti, zato, bogata ritmovima, široka, glasna, zahuktala i opet svesna, kao i sama revolucija, kao vek njen, un tragike i lepote. Tako Dpoezija pronalazi revoluciju, nalazi sebe, postaje umetifnost, »kad svest postane stvarna moć, FOspodarenje duha«. Jer, po Blanšou na primer, »delo je duh, i duh je ı delu prelaz vrhovne neodređeosti ka Rrajnjoj određenosta«&. Ako poezija preobražava, revoluciju sigurno je đa i revolucija preobražava poeziju. „Stihovi, kao iskustvo, ispovedaju i DTipadnost, jedan poseban ugao sagledanja. Tek u revoluciji veliki pesnik može da se oduševi i kontroliše, da, još više bude svoj; tu -- pde može da vlada baš zato što sebe gubi, što može da se izgubi potpuno pređajući se sav i revoluciji i poeziji, odnosno duhu koji stvaralačka akcija

ne može da upropasti. Kad pes- ,

nik nedostaje samom sebi, zmači da ga je pesma ođuzela. Moć — to je sadđ pesma, dok je pesnik ogoljen i pust, bez nekog svog u sebi. Kad se pesma objavi, sve manje pripada pesniku. Tad je njegova ličnost pred cColim svetom. Sam protiv svih.

Evo, revolucija je postala Uunutrašnja, pesnikova stvarnost, pozicija, realističan san. I Desnik spoznaje činjenicu o moći duha: da raj nije samo ono što je izgubljeno već i ono što je dobijeno, iako se to kasnije shva ta, kad i dobijeno počinje da

biva izgubljeno. Jedino poezija to dobijeno može da ne izgubi. To je prednost, pesnika. Tako se može dovesti u sumnju moderna zapadna krilatica koja interpretira prošlost nastavljajući je na budućnost: »Kno da. je lepota prestajala, tamo gde je duh počinjao« (po Kamiju). Pesnik 1spisuje sebe, proverava san, išpoveda, revoluciju, Poezija bDOstaje revolucija koja potvrđije

sadašnjost. Rade VOTVODIĆ

Pavle STEFANOVIĆ

Cena 30 din:

;

STVARNOST

u umetničkom delu

Kako Ji se sve ne možemo razna velike događaje svetske istiO~

vrstavati ma tipove, grupe, vrste — mi ljudi! Gledani, bolje reče no, stavljeni pod lupu introspek cije ili drugog kojeg metodološkog postupka pri proučavanju, klasificiramo se i reklasificiramo, u sumanutom kadrilu naših sud binsxih uslovnosti, na jake i sla be, u četiri klasična pbretinca Dps! hologije u klasne slojeve, uovak vece i onakve, prema reagovanju

DIBIFE: STARAC SA PLAŽE

rije ili na gslupe sitnice svakidašnjice -— Već prema naučno po stavljenom problemu o svojstvima, po kojima nas valja klasirati, ili prema slučajno iskrsl}om bitanju, koga privlače mršave a izoga gojaznije žeme, ko pretpostavlja noćnu futbalsku utakmicu premijeri domaćeg filma a ko je obrnutog ukusa i afiniteta,

Za umetnika — pisca, slikara, vajara, kompozitora ili glumca još i pre svakog serioznijeg,. naučnometodološkog grupisanj& i pregrupisavanja, jedno na izgled bezazleno pitanje (koje vas neće otprve uveriti da duboko gazi, da grede ka suštini ličnost:, da hvata orene bitmog u čČoveku) može se postaviti iz pozicije, koja traži * htela bi da pogodi individualna i tipska svoj stva čoveka prema snazi dejstva iznenadno iskrslih spoljašnih do gađaja na njegovu postojantn radinost, na duboko usečenu braz du ličnih preokupacija, zadublje nosti u svoj stalni, trajni, redov hi, tako reći životni posag.

Bilo je i ima umetnika koji, ošinuti munjom zlog udesa, pogođeni porodičnom nesrećom, nb očecxivano presretnuti životnom dramom, ispuštaju iz — zapra=> vo, iz glave — ruku, hartiju, kičicu, dleto, notni sistem, tekst uloge. Obamrlost, kionuće, teška depresija, tasuta volja za rad, izgubljena perspektiva smisla, ce lishodnosti, bazalne moralne pod loge sopstvenih ideala, pečene stručnosti, profesionalnog: ponosa \%i dostojanstva! Da. bi se povra=> tili svom voljenom poslu, potreb no im je veliko, veliko, razvučeno, ozdravljujuće dejstvo vremena. Taj rok psihičke resonvalescencije kod nekih je, ne izvestan broj meseci, već godina. Kod nekih, kod onih suprot nog konstitucijelnog tipa, baš jedan veliki životni šok, jedan slom, jedan jovovski kriz, jedan prinudni prevrat ideala, uverenja, zaštitnih kategorija dugo zi danih i budno branjenih ličnih po Bleda na svet —- u stanju je da razbudi rezerevne „potencijalne svesti, da potpomogne razm.canju dotadašnjih granica moći, da stimulira stvaralačke intenzitete.

Jedni su napisali svoja najznai nija, životna «dela posle pretrpljene lične tragedije, pod mučiteljskim dejstvom , lične nesreće, cinično bi bilo reći: zahvaljujući nenaklonjenim mitskim Parkama. Drugi, isprva blistavi, puni raskošnih obećanja, posle

O G L.E:D.. O:..F-lL:LIMLU

Nije li u filmu osnovna stvar simboličko prikazivanje, poentiranje suštine, isticanje onog što je bitno? Nije li priroda filma platonska?

Svaki pokret i svaka reč imaju svoju povest i kulminaciju. Nije svaka izgOvOrena Teć ekspresivna, ni svaki pokret, ni svaka povesti, nisu sve etape u jednom razvoju podjednako značajne. Zastupajući određene psihološke i socijalne realnosti filmska reč i filmska, fizionomija su simboli. »Seče sea sve ono što nema snagu simbola. Priča mora biti uopštena i zgusnuta do simbola, lik izveđen iz svoje sinpgularnosti i postavljen kao tip, reč karakteristična za lik i situaciju, situacija tipična za, priču, priča simbolična za određenu sudbinu. Svaki doo priče i svaka scena „odnose se na najizražajniji moment, na vrhunac delimičnog razvoja. Ukoliko je zenitnije prikazano stanje duha. ukoliko naglašenija osnovna crta prikazanog lica, utoliko je čistiji filmski izraz. U filmu nema potpuno kontinuiranog, prirodno celovitog i psihološki-kauzalno povezanog razvoja u estetskom prividnom događanju, kao u pozorišnoj igri. Suština filma je u aspektivnosti prikazivanja koje se postiže naglašavanjem Kkarakterističnih crta, momenata ili delova stvari i događaja. »Filmsko oko« zapaža najizrazitije momente razvoja, »sagledava suštinu stvari«.

U istom času kada je film, zahvaljujući tehnici »sečenja«, pokazao svoju umectničku bit, slikarstvo je bilo rasterećenmo realističkih veza: fotografija i dokumentarni film preuzeli su funkcije vernog prikazivanja. Aspektivnost stvari u opažajnom saznavanje postala je ne samo specifični problem filmskog umetničkog načina izražavanja, određen tehničkim mogućnostima nove umetnosti, već i savremene psihologije, kubističkog slikarstva i fenomenološke filozofije. Početak ovog veka bio je trenutak rađanja nove umetnosti, ali i pojave Sezanovih i Pikasoovih radova i Huserlovih »Logičkih istraživanjaa. TRelativiranje i razlaganje stvari na aspekte. ali i njihovo povezivanje, integriranje i sagledavanje njihove suštine nalazilo se tako u osnovi nove umetnosti. Činjenica da je film odgovarao modernoj sehzibilnosti i intelektualnosti istakla je film kao umetnost, dok su samo od sporednog značaja bile mogućnosti filma da zadovolji potrebe prosečnog ukusa i konformističke Svesti za »vernim odražavanjem«a. I film Je potvrdio da se smisao realizma u umctnosti ne sastoji u tramslatornom Drenošenju nekih gotovih i sakrosanktnih činjenica na filmsku traku, već upravo u ukidanju i poricanju takvih »činjenica« da bi se od njih stvorile nove: realizam se ne sastoji u podražavanju bilo kog ni.

voa stvarmosti, već u otkrivanju njenih novih izgleda.

Savremenost filmskog izraza i filma kao umetnosti ne broističe, dakle, samo iz nove tehnike, već i iz niza dubokih saglasnosti koje film ima s modđemim svetom misli i osećanja. Snagu prave ıumetnosti film je, međutim, razvio u obilju stvaralačkih postupaka čiji je diapazon nelscrpan kao i u drugim umetnostima. U filmu, svakako, kao i u drugim umoetnostima, ima različitih pravaca, metoda, rodova. Beznačajne su podele koje zadovoljavaju samo priktičnu potrebu dam se učini preglednim neko obilje srođnih predmeta. Invencije, stvaralačka rešenja, intuicije mogu se klasifikovati. Hhspresionize na primer, ne predstavlia neki poseban pravac i metodu, već samo filmsko“ stvaranje u jednoj svojoj bitmoj mogućnosti.

Elspresionizam se naizgled razvio š iscrpeo u prvoj četvrtini našeg veka. Kamera je tada bila potpuno subjektivirana, apsolutizovalo se lično umuetnikovo #viđenje sveta, njegov ugao gledanja. Zaboravljala se, ignorisala i prezirala objektivna i data realnost, ona »normalna«. Ovaj pravac se po Uticu zasnivao na nepoznavanju realne stvarnosti i na isključivanju logosa (»Savlađivanje eksprosionizmaa 1927). Tako ie ekspresioniznm sa

valjanim razlozima bio savlađan. —- Javio se nedavno opet (sa »Devojkom MHRož» marić) i pokazao da, je tu u pitanju jedna stalna mogućnost, filmskog izraza.

Jedna stvar nema više različitih duša, ali jedna se ispoljava na više bitnih načina. U umetničkom filmskom stvaranju ima raznih bolaznih tačaka, različitih metoda koje zavise od tih polaznih tačaka i različitih rezultata koji zavise od primenjenih metoda. U određenom umetnič. kom postavljanju bDitanja, u polaznoj tački sadržani su, dakle, pravci traganja i metode rada, preformirana su fipičnsn rešenja. Antropološkim ispitivanjem polaznih tačaka, životnog stava autora, njegovih ličnih dispozicionalnih razlika bi!o bi mogućno utvrđiti izvesne invarijante, izvesne stalne pravce kretanja filmske umetničke fantazije, stalne izraze, kao Što su ekspresionizam, realizam, natnralizam, impresionizam u filmskom. oblikovanju. Svaki od ovih pravaca potvrđuje jednu suštinu filmskog stvaranja, nužnu aspektivnost, simboličnost i karakterističnost, izraza koji se postižu »sećanjema. Realistički postupak, na primer, pretpostavija momente koji će naglasiti »nenaglašeni« realni tok zbivanja i stoga predstavlja izraz jednog određenog temperamenta i određene umetničke vizije sveta. Personalni duboki izvor povezuje se s filmskim suštinskim postupkom u delu koje ne može biti samo delo pravca i metode.

Milan ĐAMNJANOVIĆ

'IIIIIIIIIIIIIIIIRIIIRIIIIIRIIIIIIIIRIIIIĆIIIIIIIIIIRIII II IHIIHRIIIJ IIIIJI IIIJRIIIIKI IJ III IRI III IIHITIIIIRIIIIIIIIRIRIRIIZI UHIIIIIRIIIRIIJIINJIJIIIJ

pretrpljenog udara, tomu u Enđi mionov san. Orfej je svojom svir kom umilostivio Kerbera, tronuo Perzefonu — posle MKuridikine samrti: Belerofona je obična osica zbacila sa Pegazovih leđa i učinila da slep i osaad«aćen luta Kilikijom. No i bez naročito krup nih potresa, izloženi sitnoj kišici svakcidašnjih briga, neki umetnici hrane svoje jezgro prkosa, bun ta, negodovanja; čeliče se i rastu Uu treniranju snošljivih ali permanentnih doza prometejske uinaćenosti, spretno i spasonosno organizuju unutarju izolaciju od najezde mueteoritskih rojeva zavisti, intriga, podmetanja i svakovrsnih vidova spoljašnih smet nji. Neki, opet, cvetaju, zahvaljujući (sada, bez cinizma) srećnoj zvezdi sudbine, koja ih izdašno podržava i nosi, uzdiže, no bez čije bi lutrijske blagonaklono sti posvoj prilici usahnuli, ustuk nuli, podlegli. Doba klasicizma je dalo svetu dva genijalna pisca, zaslugom ovakvog, stihijnog, sreć nog podudaranja i usklađenosti

. subjektivne prirode sa objektiv-

nim okolnostima: Šilera i Getea. No slučaj je mogao i zlosrećnQa podeliti karte. Pukovski lekar ne bi imao čime ložiti i raspaljivati svoju .gnjevnu, revolucionarni žicu — wu glatqoj klimi povoljno uravnoteženih Geteovih životnih prilika; vajmarski ministar bi, verovatno, poklecnuo u teskobnoj, niskoj mansarđi Šilerova sta na. ; No ovde bi se morao načiniti mali osvrt i na svu onu Ššaroliku masu po važnosti hejednakih đogađaja u čitavom. svetu ko ji iz dnevne štampe, iz nekoliko puta u danu radiofonski sa opštavanih vesli, zasipaju, prosvećuju Il zbunjuju čoveq«ovu nor malnu zainteresovanost za stanje na barometru lične, uže li šire, hajzad i same svečovečanske situacije. Mriterijuma je dovoljno i na pretek, svugde, za uspostavljanje koliko-toliko stalne rangliste tako učestano primanih saznanja — u to se ne može sumnjati — ali bi naše pitanje, samo u okviru ovog majušnog ogleda, htelo da se zadrži na malopro= centnoj grupi ljudi u svih naroda, na odbranjivosti i prijemćivosti umetnika prema najezdi informacija, koje su sudbonosme i ništavne, i koje su u vazdašnjem naponu borbe sa dezinformacijom, što e reći sa netačnim, pa i zlonamerno pogrešnim obaveštoenjima o značajnim 1 'bez-

Nastavak na 5. strani

VINJETE U OVOM BROJU . IZRADIO DIŠHO MARIĆ