Književne novine

EDUARD VALENTA

Pođi za

zelenim svetlom (»Zora«, Zagreb, 1960.)

Do pojave romana »Pođi za zelenim svijetjom« (1956) „čehoslovački pisac Eduard Valenta je od čitalačke publike i književne Kritike bio ocenjen kao pisac ne ođviše velikih kreativnih moći. Nć možemo ovđe đa dajemo neke đefinitivnije zaključke i ocene, zato što nepoznavanje rani jih đela Eđuardđa Valente onemogućava svako poređenje. Ali je sigurno đa ako roman »Pođi za zelenim svetlom« može bar đelimično đa re» prezentnje savremenu čehoslovačku prozu — đa on to čini zaista 5a, pumim uspehom i nesumnjivom wmetničkom sugestivnošću,

valenta u svome romanu me pribegava linearnoj i uprošćenoj dđeSkripciji zbivanja i ljuđi u vremenu. Omuesto toga om kroz niz asocijacija, wnutrašnjih monologa glavne ličnosti, sagleđavanja životnih problema iz više aspekata, sugestivnim refleksijama i jednim „đuboko emotivnimL odnosom prema onome što bi mogli mazvati „egzistencijalnom „suštinom materije o kojoj govori — ostvaruje široku panoramt poluživota u okupivranoj Čehoslovačkoj, „fašnije, u onome đelu ovog našeg svefa Koji Su nemački okupatori nazvali češkomoravskim Protektoratom, TI u toi vrajsta Mirokoj dđubinski analiziranoj panorami — srećemo one koji sa bolom i pomosom, ljuđskom hrabrošće ?ž prkosom reaguju na prisustvo oku» patora m zemlji, srećemo sitne šićar> ažije 1 prevarante, izđajnike i de» muncijante, pođiace i heroje, okrutme i plemenite ličnosti, jeđnom reči, čitav niz osoba Kkoje mw WValemfinom romanu osećamo nekako čađemo sraslima za čitavu atmosferu zbivanja gorkog Zivota kojii nam Valenta približava. Posebno je interesantna ličnost profesora Šimona koga je Walenta obradio jednim minucioznim pripoveđačkim „postupkom. Mspeo prevođ ostvarila Zora Simic.

B. P. <

Međunarodni poli-

tički leksikon

(»NIP«, Zagreb, 1960.)

. Pojava »Međunarodnog polidčkog leksikoha« dvostruko je značajnm prvi put u mašoi zemlji obiavljuje se ovakvo izdanje 1 izlazi pređ našu čitatačku publiku upravo u trenutku kađa je brojnost pojmova iz međunarodne politike i privređe ustvari uslovljena sve većom složenošću niza odnosa u svetu, Najzađ,,nc možemo preći preko činjenice đa »glavminu sadržaja leksikona. sačinjava alktuelna međunarodna politička problematika, te je zbog toga i razumljivo, da. je najviše pojmova wu leksikonu ušlo s pođručja odnosa između đržava«. (Pređgovor). Izlišno je, zato, isticati đa je objaviljivaniem ovog dela popunjen jeđan veliki nedostatak u našoj bibliografiji sastavljenoj od dela sa pođručja međunarodnib političkih ođdmosa i međunarodne privrede. U stvari, kađa se izdavač odlučio na objavljivanje jeđnog međunarodnog političkog leksikona, priručnika za kojim se u našoj javnosti itekako intenzivno osećala potreba — postojalo je mišljenje da se može pristupiti i provođenju jednog uspelog stranog izdanja. No kako su dela ove vrste u svetu manje-više prilagođena određenim potrebama pragmatističkih i u mnogome isključivošću „mađahnuftih „interpretacija, koje su, jasno, „rezultat blokovskc podvojenosti savremenog sveta — to je Iđeja o prevođenju jednog priručnika sa stranog jezika morala biti naptištena, Osim toga, potrebno je da se istakne đa bi priručnik koji bi obuhvatio problematiku samo međunarodne politike i privređe bio necdovoljan. Naš izđavač, međutim, želeo je, 1 uspeo, đa ohjavi priručnik koji će obuhvafiti i pojmove iz diplomatske istorije, ckonomske geografi}je, međunarođnog rađničkog poKkreta, međunarodnog prava, svetskog tržišta, političke istorije, jednom reči priručnik onib pojmova koji bi pomogao da se uspešno prati prohlematia savremenog društvenog i političkog rayvoja u svetu i svih onih krefanja u volitici, pravu i privredi kojia imaiu svoje dublje i primetnije reperkusiie na gotovo BVe posebnosti đannšnieg đruštvenog Života. S obzirom ma takvu situaciju — prirodno ie da rednktori nisu mogli da izostave ili samo da ovlaš đotaknu poimove koji su nastali kao rezultat sve intemzivniieg procesa međunaYodnog povezivania. procesa »koji je U naše vreme obuhvatio sve države Sveta, i velike ı male, a uz Dolitiku t privrednu vahvnfio nanku i tehniku. Kniževnost i umletnost i sve ogiale liuđske i društvene djelatnosti ...# (Iz nredmavorah

Objašnlavajući korenove i suštinu 'snačenja pojedinih skraćenica (FAO, GATT, MATO, SEATO, NEP, BEV,

KNJIŽEVNE NOVINE

itd. „.., dajući preglednu fabelm pojmova u Inđeksu i mogućnosti đa se čitalac lako orljentiše u pronalaženju onog pojma za koji je zainteresovan, koristeći se mnogim leksiKkografskim izvorima i podacima i pored toga upućujući nas, na Krajtu dela, na onu izvornw literaturu ko» jom su se Koristili i dajući samo najnužnije i majbltnije statističke i Ttabelarne podaike + rektori, Ing. Marijan Hubeny, Dr. Branko Kojić i Dr. Bogdan MKMrizman + pr i su nam delo koje se upravo u ovom trenutku sve složenijib zbivanja u svetu ukazuje kao neophođno za svakog onog našeg čitaoca, koji želi da profesionalno ili amaterski, ali sva» kako sa jedđnim dubijim interesovanjem, prati dinamična zbivanja sa» vremenog sveta, punu složenost niza protivrečnih i zakonitih pojava Moje Su rezujtat jednog opštijeg društveno-političkog procesa i lIjuđskih te» šnji savremenog čovečanstva. B..B,

i

SRETEN ASANOVIĆ

Ne gledaj u sunee

(»Obod«, "Titograd, 1960.)

Heterogena, i po motivima, i po zanatskom postupku, i po kvalitetu, ova zbirka novela predstavlja autora kao čoveka ođ pera, koji poseđuje interesovanje za život | sposobnost da izrazi svoja zapažanja, koji pokusava da svoja iskustva proveri i, eventualno, potvrđi „na Sto većem broju vrednosti i pojava. „Njegove novele obuhvataju građu počev od realnosti u svakodnevnom smislu reči, od fizičke gladi i žeđi, fizičkog bola i kafanskog dima, do iracionalnih osećanja ji određenja čoveka. Manje ili više uspešno u njima se materijalni i nematerijalni „sastojc) njegovi objeđinjuju i mesftimično se približavaju pravim wumetmičkim o stvarenjima. .

Novela »Daleko, odmah iza brda« pokazuje da Kolotečine savremene li» Terature autoru misu «neđostupne, Ako nisam pogrešno shvatio, en je uspešno ostvario potrebu di iskaže značaj »beznačajnim stvari« čije se prisustvo nc primećuje, celishodnim postupkom njihovog ođstranjivanja, iz čovvkova poseđa. U jeđnoj atmosferi bez pokreta, bez teže i inercije, bez rose i glasa, potreba, težnja ostaje nezađovoljena, ostaje potencijalnma mogućnost. Tragikum je dostigoaut iime što je mogućnost za udo voljenje fatamorganskog HRkaraktera. Novela »U6pavani konjanik« potvrđuje da on i klasičnim sredstvima, u ovom slučaju deskripcijom realnih zbivanja, može sugerirati njihov dubinski značaj, Ali njegov interes i njegovi izražajni Kkvaliteti, njegovo umetničko deto, samozadovoljno ili umorno. često nc zaseče duboko u životnu građu i ona, opakva kakva je, biva samo pretočena u ređove. Tako, pre» cizno ocrtani đetalji, majstorski slikani pejzaži, situacije, ljudski odmosi ili poetski uzleti i jezička rutima, ostaju samo vređnosti po sebi, nepođređene celini, neopravđane, Jišene bilo kakve svrsishodnosti. Rezultat je u takvim slučajevima, naravno, rasplinutost izlaganja, ponavljanje motiva, mođernistička afektacija ili, u najboljem slučaju, Kritički opis izvesnih megativnosti. „Ima se utisak đa Asanović „nc iskorišćava potpuno svoje stvaralačke mogućnosti. f

Stanojlo Bogdanović

RIBEIRO KOUTO

· Zločin studenta Batiste

(»Enanje«, Zagreb, 1960.)

Pripovetke MHibeira Mouta na, prvi pogleđ dđeluju fragmentarno i neđorečeno; oseća se da su samo isečak, samo deo celine. Tek integralng pol smatrane one pružaju više. Tađa po” staje wviđijiv njihov svet, „wjihova specifična aroma, i temperatura, i pri tome ni činjenica da potiču iz šireg vremenskog razmaka nec razbija njihovu jedinstvenost,

Kouto je pre svega pisac »malihs tema i svakiđašnjih zbivanja, slikar života običnih, hezimenih ljuđi, koji nikad ne dospevaju u središte događaja, na bučnu, osvetljenu pozornicu, Život ovih ljuđi protiče u svaRkodnevnom posiu, njihov svet je periferija, njihovi stanovi jeftini pan-

DIBIFE: TELO DAME

sioni i najamne Mućerine. Svejedno što je sav taj svet pod užarenim nebom Brazila — Koutove pripovet. ke nism obojeni reklamno-turistički spehtakli, u njima mema eggrotike koju smo, možđa, očekivali. U centru zbivanja je čovek, čije postupke i wnutrašpji život pisac posmatra nezavisno od „nacionalno-geografske uslovljenosti, težeći da ga Što bolje osvetii u psihološkom i socijalnom smislu.

Nemoć ovih ljuđi da prevaziđu monotone okvire svoje svakodnevice daje većini priča tragičan prizvuk, koji, s obzirom na karakterističan »neorealistički« milje, ostajo negđe na granici melođrame i tragikomedije. Tako stuđent Batista, ostavši bez sredstava za čivot i primoran da prođa svoju biblioteku, ubija u memiljivoj antikvarnici starog Knjižara koji mu nuđi suviše nisku cc” nu; gospođice Lala i Kotinja iđu 8 »Dpružinom veselih leptira« na karmneval i opljene varljivim karneyvalskim snom gube 5e, nestaju, prouz» rokovavši ftragediju u svojoj porodici; »osvajača Barboza prati kroz grad đevojku za koju kasnije saznaje da je luđa... ı tako dalje, Ovakvi primeri nisu usamljeni. Gotovo sve pri„

povetke u ovoj zbirci završavaju so sličnom poeniom, Sto je svakako odraz piščevog pesimizmnz, njegove katkad prenaglašene ljubavi za jubake svojih priča i nemoći da razbije njihov začarani krug. Zato »nedovrBenost« ovih priča ima | šire simboličko značenje i doprinosi tempu pričanja, pretvarajući se u konteksiuzn u uspeo kompozicioni efekat, Bez takvog naglog završetka neke pripovetke postale bi sitnorealistička {aktografija 4 sentimentalna felitonistika, Zahvaljujući „svim tim osobinama, a majviše nenaglašenom humanizmu koji u njima . ostaje primaran, pripovetke Mibeira Kouta, kao čitavo delo ovog pisca, pređstavIjaju glas koji ne ostaje bez ođjcka. u novijoj brazilskoj književnosti,

Ivan Šop

~

DERE, BRANKO WADICA

• •. Diokleeijan (Split, 1960.)

Pisać ovog istorijskog spektakla đobro poznaje rimsku istoriju, lično” sti 1 suđbinew cara MDloklecijana, 23tmosferu toga doba i prilike D*kle> cijanovog vremena. Ali, u isti mah dr Branko Radica ne poseduje u đovwolinoj meri scensko iskustvo i nje» govo osećanie scene nije mnmaročito razvijeno. Zbog toga »Dioklecijan« predstavlja prce literarno nego scensko delo i ide u ređ onih drama

koje su pre tekstovi za čitanje nego pozorišni komađi &oza prikazivanje. |

Citko i pismeno napisan ovaj tekst privlači pažnju, čita se sa, interešo~

vanjem i, dosta lako, bez naročitog ~—

naprezanja, Ali treba odmah reči da ne treba ove vrline preceniti. Ono Što u ovoj drami može da se dopadne i Što privlači našu pažnju nisu prevashođdno literarni Mvaliteti. Zadđovoljstyo koje imamo čitajući meke delove ove drame slično je onom, o kome govori Venturi, poređeći ga sa \ađovoljstvom koje imamo kada srećemo gmzačajne ličnosti na ulici.

Ako bismo želeli đa đamo ocemu ovog đela, bili bismo nmajpravičniji ako kažemo da je ovaj „istorijski Spektakl napisao jeđam vrlo Kult» ram, inteligentam i obrazovan, dili ipak i samo, nevešt pisac. Ako hoćemo đa, buđemo bpravični do kraja neophodno je dđođati đa »Dioklecijan« predstavlja onaj vid liteyarmog diletantizam o kome mije mogućno govoriti bez imvesnih simpatija,

P. Đe.

JURIJ BREŽAN

Krista (»sMlađostu, Zagreb, 1960.)

Posle vrlo duge pauze, najzad smo dobili i jedno delo lLužičkih Srba, mali savremeni dečji roman. Ta ret„ ka pojava nužno nameće određene asocijacije. Ona dolazi kao dragi zov iz daljine od narođa o kome slabo šta doznajemo. Odmah se prišećamo njegove fragedđije koja je traJala stolećima, Žato nas. Ona posebno privlači, Ali naša svestrana rado= znalost nije njome zadovoljena, Uzalud ćemo u toj maloj knjizi tražiti sliku Života ILuužičkih Srba. Daleko smo od pomisli da tražimo neki etnogra?ski roman, ali je, ipak, i toj Strani mogla bdti posvećena veća pažnja, er

Ovako, dobili smo jeđan savremem roman, koji po svoj tematici nije tipičan samo za Lužičke Srbe. Sve to što se tamo dešavalo moglo je da se događa bilo gde. To je priča o devojčici, čija je majka Jevrejka, koja tokom rata i posle rata prolazi kroz razne peripetije da bi, najzađ, našla svoj mir, Iz tih pričanja nazire Gde i vreme i oseća se, iako ne tako naglašeno (što je zaista vrlo čudno) nacizam, koji nije poštedeo ni Lužicu. Tragedija ']} e ove devojke u toliko veća Što se ona bori između ljubavi prema ocu, bivšem nacisti, i ljubavi prema istini. I ako je to moguće i ako je sve to normalno, pisac je Jako neuverljiv, kod odmotavanja tog zamršenog Kklupka.

Piščeva mastojanja išla su i u dru> gom pravcu. On je hteo da prikaže devojčiće 1 đečake u prelaznom pe„ riodu. I pored iskrenog mastojamja, napor mu je bio gotovo uzaludan. Sva su ta psihološka stanja slabo motivisana. Sve to i jeste i nije baš tako. Mi osećamo da je ovde reč o živim ljuđima, ali oni u knjizi misu uvek fakvi, prirodni. „Najbolji lik mu je starog lugara, Kristinog DO> očima On Je potpuno dorađen i do minira gotovo celom knjigom, mno> go više od glavne junakinje.

Wu Kknjizi se pominje samo jodno lužičko mesto. Spominje se naročito Drezđen, staroslovensko naselje, a ne i Budđišin, mekadašnje njihovo Kulturmo-prosvetno i političko središte.

Toliko smo .saznali iz ove Knjige. Manje, znatno manje nego što smo očekivali, Sa svim slabostima jednog mladog pisca. knjiga nam je, ipak, dobrodošla, Kako-tako mi smo poneŠto saznali Što nas interesuje i Vverujemo đa to neće biti i poslednja prevedena lužičkosrpska knjiga.

Kao post-skriptum. Zašto nisu Označeni prevođilac, i jezik s kojeg je delo prevedeno: lužičkosrpski ili, možda, nemački?

Sima Cucić ,

ANTONIJE MARINKOVIĆ

Krizalida (»Bagdala«, Kruševac, 1960.)

»On je neverovatno Sputan i samom sebi težaka, WNerado upotrebljavamo ovaj atribut kojim „jc autor okarakterisao jeđnog od svojih junaka; ali Op nam 86 sam od sebe nameće pri jednoj opštijoj oceni pisca: Antonija Marinkovića i njegovog đela; zbirke pripoveđaka pod gzajedničkinm mnaslovom »Krizaliđa«.

U Zelji da opravđamo ovakvu Kkon-

"Trenutak

Na vom belom. kolemu moj živok

Kao voda uz razbijeno kopno

Savijen u trenutak ni istina ni laž

Tek iverka vremena bačena u večeri

U kojoj mi govoriš neke nesanice neke Cvetove nerazumne mom slepilu do sumca neke Vrtove zaboravljene u maglama neke

Ptice Što ostaviše za sobom zapaljeni trag neke | Puteve pune mog neđohođa

_ Koje sakupljam u kostumicu i gubljenja

i _ Dok ležiš sva od varke i meko gledaš”

Kako umirem svoj trenutak

Moj život na tvom belom kolenu

Bez snage da padvisim taj beli saborav

Reku pod sobom Dimitrije NIROLAJKVIG

ODLA4ZA4K

senke jablanova, skrivene u nedrima, prozora

nikoga nema, noć na kolima crine

(tuga pređvečerja ; venčava se sa mojom. pesmom)

otišao sam '

svatovi polomljeni sa čašama brdo: žuti leptir

ni u krpama, uspomene me nema,

noć na kolima crnine obilazi svet

KEMIJ4 DUH4

„.I nikada lopoči u primorje osojni, i nikada njihov jesenji . ton što poput mutne boli musavo niz lišće obara svoj lajavi

“ : dan, Bto populi vođonika, ili snjetij, ili nekog odbjeglog vonja, što hodajući ro 10 Bista, biinjgv Be rac

aju. T 8, av, Što poput nekog brusa u buđanju ispri murtele, Sa to izostajanje straha, taj orni njuh iza naših leđa, što djeca svoju stoljetnu uzaludmost.,

Bora HORVAT

„.I nikad lopoči u primorje osojni, i nikada aj vijavi 1u3, ta rastuća tuga u zraku, to puteno zlo što hara

vasionom i cijelim dahom ove vasione, pomalo biserno crna, pomalo u krpama, sva,

tek Jomljiva i prazna, riječ bez sjene i svitanja, u ovom

.–

...1 nikada lopoč] u primorje osojni, i nikađa njihov sutonsli mir, što poput kiše gasi svoj umorni krijes, i svoj sat sinji, stariji od porijekla ila, taj besciljni val

što hara vasionom i cijelim dahom ove vasione, biserno crn, pomalo slovo bez nade

u traganju niz nebo moje momačke veče?i...

Veselko KOROMAN

· U PODNOŽJU LETA

| Pustinja se penje Grad lupa gvožđem Gnoev građa, golih zidova, soli na suncu Reka nagovara kupače da se Uutope Krađu bakar Vazduh u nedđeljnom popodnevu gori od samoglasnika, Ba O Toti da LUD ne bustoši o telu leta u ptice u pepehi požaru pšenice U đavolima što dolaze po svoje I Rida :B Polako sunce pucketa i čelo razara Krv se titra tigror i noževima U tropskoj biljci stražar izmišljeno vreme čuva Na kraju leta, čisti golubovi na strele naleću Krila ginu U gradu uništavaju nedelju Pustinja se uvis penje Grad ljubi vrelu senku na nebu Na tlu leta mrtvi golubovi u cvetovima dogorevaju

Kradu bakar. S Milan ROMNENIĆ

BA O OJ O DO BA O AA AO i 60 stataciju prilazimo svetu Marinkovičevih osnovnih preokupacija» u čijem je sređištu čovek, kao izdvojena i najčešće za ostale ljuđe nezaintereSovana jedinka, „opterećena wekim izuzetnim, gotovo nezdravim senzibilikčetom. Interesovanje tih junaka najčešće kruži po nekom svetu f{ikcija, unutrašnjih, „mekađa iskrenih, ponekad samo pseudo-doživljavanja. Osvežavajuće đelnju njegova intinmna

pomalo

Vaniskustveni pesnikov svel

prijatelistva sa svetovima prostranstva, neba, zemlje, peska; topao je, skoro potresan njegov rašgovor sa psom, Ali čovek, Kao sterište tih, često zanimljivih zbivanja, ipak je neizrazit, bezličan, bez stvarnih ljudskih karakteristika. Zaokupljen oživljavanjem i izgrađivanjem apstrakcija, pisac je zanemario njihovo maierijalno izvorište.

Izlete svoje stvaralačke imaginacije, Marinković jc ostvario ili slikovitim preobražavanjem „irealnog u realno, što je, svakako, uspešufji put, ili uobičajenim · opisivaniem tokova čovekove misli, asocijacija, unutra šnjeg đoživljavanja i konkretnog delanja, kao funWicije nelonkretnih činilaca.

Kao što i autorova misao počesto meodgovormo i namerno luta tako i njegova rečenica, neraščišćena, preopterećena, vijuga malim ćorsokacima, koji guše tekst i odvlače našu pažnju. Vrlo često podredivši ostale činioce teksta nekom prijatnom ritmičkom talasanju, muziciranju radi muziciranja, pisac dozvoljava da ga reči poveđu i odđvuku; one se koketno obrćčm i ponavljaju, „stvarajući male uspuftne koviflace koji im oduzimaju onu uđarnu snagu i vrednost i samo su »posebni izraz fe sveopšte opterećenosti«. .

Judita ŠALGO

"Nastavak sa 4. strane

uspeh kada je u jednom jedinom stihu običnu reč „le sel” — „so” protumačio na tri načina: nebukvalno „oštroummost” i „duhovitost” i bukvalno „so”. Time je dokazao da je shvatio skrivene intencije stiha, a pritom ipak mi= je narušio sklad njegovih osobe» nih sazvučja. Pored ove kreativ= ne dosetljivosti, najvažnija osobi na prevodioca Nikole 'Trajkovića ipak ostaje smisao za odgoneta. nje aluzija u čemu mu pomaže privrženost delu koje prevodi, studjozna prilježnost, a, razume se i poznavanjc suptilnosti jezika originala.

Za žaljenje je što i pored ovih prevodiočevih vrlina, u prishom šusretu između njegovog ı Perso Vog pera, ritmička invencija i bo gala orkestracija „Anabase” i „Izgnanstva”, ipak nisu mogle da u punom sjaju dođu do izražaja, Činjenica je da ı najodgovorniji prevod poezije predstavlje pak samo stepenik na putu pribl.žavanja originalu. Ali lepota prevođenja upravo se i sastoji u to> me da ono uvek ostaje samo tračenje i da se rezultati tog traže nja nikad ne mogu da okamene u konačnost. =

V-3 Jugana STOJANOVIĆ 93

ki Žu