Književne novine

PESMA

jednostavna i bolna

(Dobriša Cesarić: „Izabrane pjesme“, Matica hrvatska, Zagreb, 1960.)

DOBRIŠA CBSARIĆ

Još 1931. gođine kađa se pojavila prva knjiga Cesarićevih pesama „Lirika”, njegova poezija imala je jasne i pune karakteristike: njena jednostavnost nosila je u sebi ceo jedan svet čo vekovih doživljaja u rasponu od njegove unutrašnjosti, srca i du še, do života drugih, ispunjenog patnjama, „uzaludnošću batrganja i postojanja, krcatog problemima vremena i bolom koji retko prelazi u krik, u gromoglasan vrisak, u pobunu. ı od tada njegova pesma, polako se širi svojim spoznajama sveta kao kolobari posle bačenog kamenčića na mirnu površinu mora. Upravo na more i liči ova poezija, na onu njegovu tišinu koja u svojim dubinama krije buru, oluju, neizvesnost, očaj, bol, patnju, ali i radost, dečačdu nestašnu razdraganost ŽivVOtom, njegovim prolećima i jesenima, rastancima i susretima, da bi opet na kraju bila spoznaja prolaznog i večnog. Zbog svega toga je njegova pesma uvek primana bez rezervi, bez pomisli na pesnikovu patetičnost i nameštenost, jer neposrednost Cešarićeva izraza, sugestivnog i bogatog sadržajima, uvek lirskog i toplog, deluje izuzetno životno i nenametljivo, rastvara srca, preliva se i stapa u nova koritasrca, u kojima teče istom snagom, nailazi na iste doživljaje, a intezitet uvora jednak je intezitetu izvora.

Cesarić je pesnik tihih tuga zaljubljenika, njihovih osvetljenih putova i zamagljenih svitanja, pesnik polomljenih ljudskih života zbog odbačenih snova mladosti, pesnik samoće koja ubija, pesnik odbačenih i prevarenih, prezrenih. „Ali, mada S tom i takvom tematikom, njegove pesme nisu prožete ni obojene pesimizmom, beznađem i nesmislom života, pesimizam im je stran, pa one najčešće deluju kao uteha, kao potvrda da su patnje i bol prisutni u svaa&om čoveku, njegov su deo, nerazdvojni i neminovni. Živeti — za Cesarića znači patiti, snositi sve nedaće žvljenja, koje u neizmer posti doživljaja otupljuju i blede pred obasjanim trenucima razdraganog srca, pred lepotom koja nije trajna, ali koja ostavlja svoj trag, deo sebe zapretan u čoveku da tinja, da podražava i čeka svoj povratak, svoje ponovno svitanje. Doduše, toga svitanja i rađanja nema, ono ne dolazi i ono nikako i nikada ne može doći; Cesarić je uočio tu osnovnu varwu Života i bitisanja i njome protkao, diskretno, tiho, nenametljivo, sve svoje sti hove: jer uzleti mladosti su visoki i što je uzlet viši, pad je teži, ubitačniji; zbog toga su možda njegove pesme, gotovo svaki njegov stih jedna rana što peče. Ali u kazivanju svega toga, svih tih bolova i saznanja, svih uzleta i padova, svih OtVOrenih krvarećih rana, Cesarić nije podlegao plaču što zove u

pomoć, što traži: "pasenje. Govoreći sebe ı o sebi, njegova jednostavna i bolna pesma je

pesma svih koji žive, koji pate, vole i teže tome da budu voljeni, da imaju smisao ı da budu smisao nečijeg života, svih koj se raduju svim svetlostima, toplotama nežnostima življenja.

'Dobriša Cesarić nije pesni koji stvara pod neposrednim Uutiskom (udarcem) doživljenog bola, onim trenutačnim, u većini slučajeva kratkotrajnim ı prolaz nim. Vanjsko ruho njegove pesme je smirenost u kojoj se krije pretrpljeni bol no takav ·je ostavio svoje tragove, koji uvek postoji ı koji se svagda nosi. Od primljenog bola, prvog susreta

KNJIŽEVNE NOVINE

sa njim, do ispovedanja toga bola — nalazi se nezametljiva staja koja vodi smirivanju, pomirenju, tišini; ona rastrganost i nemir, uzvitlani haos pesnikove duše, na tom putu ne mogu Se videti, ali ih se oseća, naslućuje. Tim nekazivanjem do kraja svoga „poetskog sveta i svojih ljudskih doživljaja Cesarić je u svojoj poeziji razbio „jedostranost, dao joj je . kompleksnije sadržine, misaono i emocionalno životnije. Nema kod njega nemi lih obračunavanja sa životom, nema mržnje ni pakosti, nema bega od života i ljudi u samoći, nema neverovanja, crnina, sumornih misli. U tihim i jednostavnim stihovima Dobriše Cesarića, koji „sadrže tragičnost življenja i „bezdanu tugu”, život se podnosi i živi, otima i daje, a u svemu tome saqrite su radošti, nedoživljene sreće i nedo vršena smrt. · Tode ČOLAK

Dragan KOLUNDŽIJA

Ja mam da ću umreti Umire i galeb na moru

I da će me za pedeset

Za stopedeset godina

Grliti dva kamena u dubini

Jedan đavo i malo smeha

Onih koji me nisu voleli.

Znam da onda, neću biti

Svedok da je mala crna Kiša Ranila jedno bledo veče u selu

Ni da je cvetao beli bagrem

U kosi velikih mladića.

Ali zbog toga ne jadikuje

Proletnja rana trešnja u meni

I ne mislim da zaustavljam

Brod koji mi kroz leđa plovi. Prijatelji, vi koji poznajete moje suze I čije su ruke moji čuvari

Jeste li znali đa mi grlo plače

Kad noćni vetrovi krovove miluju Veliki i iskreni kraljevi sunca?

O kako izgledam, kaže mi trava Kad kroz snove konje provodim

Za mnom potoci mladi pucaju

I vatre se lepe na grlo i nos.

Ja znam da ću umreti

Sa vatrom na svome licu.

O prokleta da si noći mog rođenja! Prijatelji, vi koji poznajete moj bol

I moje noći pretvarate u vosak

šta mate o gromovima

U mome srcu. Patnik

Ja ne smem zaustaviti

Velikog crnog nebeskog hata

Koji mi u rebra galopira.

'wbite me, prijatelji moga plača Mirta će u svojoj noći propevati I vi ćete postati wveliki.

Krik

Panorama lirskog anahronizma

(„Panorama bosansko-hercegovačke poezije“, izbor, predgovor i komentari R. Trifkovića, Sarajevo, 1961.)

S najboljom voljom i najlepšim namerama, pristupio je Risto Trifković radu na ovoj »Panorami savremene bosansko-hercegovačke poezijea. Uložio je u nju — primećuje se — dosta napora, marljivosti, požrtvovanja; nastojao je da bude nepristrasan prema imenima, prema

pesnicama, i objektivan prema njihovim tekstovima,; vodio je računa o duhu (književnog) vremena, o njegovim menama, o književnini pre-

živelostima, o potrebi umetničke, poetske promene i obnove, i o promenama i izvesnoj obnovi, napretku savremene bosansko-hercegovačke poezije. Brinuo je i trudio se da registruje sve to. Pa ipak, i pored dobre volje i nesebičnih pobuda, mnogo štošta u njegovoj »Panorami« je u punom neskladu i raskoraku s onim što bi trebalo da pruži jedna panorama poezije ili, prosto, jedan zbornik, jedna zbirka stihova. ;

. 'U napomenama na kraju knjige Risto Trifković kaže da bosansko-hercegovačka literatura — zbog svojih nepodesnih konstelacija« (?) — »kao po pravilu biva na jedan način zaobilažena i zaobiđena prilikom sastavljanja sličnih eđicija u drugim republikama«s, i om tu verovatno ima pravo. I da bi se sada »na jedan načina ta, po Trifkoviću, nepravđa ispravila, Udruženje književnika Bosne i Hercegovine odlučilo je da u okviru svoje biblioteke »Danas« objavi kao vanredno izdanje ovu »Panoramuc« u kojoj se nalazi četrnaest pesnika sa ukupno osamdeset pesama, u jubilarnoj godini Narodne revolucije (1941 — 1961.). Ali nervozno, brzopleto ispravljanje jedne nepravde stvorilo je odjednom nekoliko novih nepravdi i zabluda,

” Jedna od prvih — i najtežih — jeste u tome što je »Panorama« sastavljena »u duhu sasvim praktičnih i nepretenciomih zamisli...« Kojeg li paradoksa! Skromnost i nepretencioznost su

nesumnjivo značajne vrline. Ali, može li se sa

praktičnih, praktičarskih, takozvanih nepretencioznih pozicija, sa kojih se pošlo u stvaranju ove »Panorame«, zahtevati da poezije u njoj bude uvažavana, cenjena, kad ju je već sam njen sastavljčč, de gra đdđiruao, svodeći je na ilustraciju nekakvih ili nečijih zamisli, ove »Panorame«, zahtevati da poezija u njoj dosledno kreaciju, dakle umetnost. Kad je u pitanju poezija, praktične uslovnosti i nepretencioznost — tojest nagoveštaji polovičnih vrednosti — ne znače ništa. Poezija je, pored ostalog, i vrsta plemenitog luksuza, i stoga 'onaj ko je stvara, ko se njome bavi, mora nastojati da bude savršena. Nije li savršena neće moći da deluje, đa (u svojim granicama) bude efikasna, da preobražava i usavršava druge Da bi se, zatim, po svaku cenu potvrdio fenomen bosansko-hercegovačke poezije u »Panorami«ć se time i nehotično prenebregavao okvir jugoslovenske poezije, savremene jugoslovenske literature, u kojoj ona, srazmerno svome doprinosu, svome kvalitetu, ima i imaće uvek svoje ravnopravno mesto.

Druga tendencija Trifkovićevog izolacionizma pokazala se u odnosu prema mlađoj Dpesničkoj generaciji. Niegov kriterijum u odabiranju pesnika njje bio njihov umetnički lik i kvalitet nego pripadnost književnom udruženju! U »Panoramuc su, piše Trifković, ušli,

»samo oni pjesnici koji su djelovali i koji dje-

luju svojim pjesničkim prisustvom, a članovi su Udruženja književnika Bosne i Hercegovine (s konačnim datumom: 31. avgusta 1960. go-

dine)«. Doista apsurdno! Na stranu nemoguće

ispletena formulacija: »koji su djelovali i koji djeluju svojim pjesničkim prisustvoma (važno je, dakle, da čovek deluje, pa čak i da je delovao, svojim pesničkim prisustvom, koje može biti kakvo-takvo i nikakvo, a nije toliko važno kak v u piše poeziju; i šta uopšte znači: delovati prisustvom?!); — jer još je teže taz mrsivati to »shvatanjec po kome je muerilo vrednosti pesnika i poezije formalan, maltene birokratski podatak da je meko član ili nije

staleškog književnog udruženja. Ono što bi

»Panoramu savremene bosansko-hercegovačke poezije« činilo zaista savremenom i ona pesnička imena koja »s konačnim datumom: 31. avgusta 1960. pgođinea nisu imala

tu čast ili tu sreću da budu na spisku Udruženja književnika; imena koja nisu nepoznata

jesu”

ni R. Trifkoviću ni širem krugu čitalaca Anđelko Vuletić, Duško Trifunović, Ljubomir Ovijetić, Simha Kabiljo, Slavo Šantić i možđa još neka — čija poezija po vrednosti znatno nadmašuje onu kojoj je Risto Trifković, iako svestan njenih veoma oskudnih ili čak sasvim, odsutnih kvaliteta, često davao širokogrudo i demokratski mesto u »Panorami«, i to samo zato što su njeni autori bili, »*PK konačnim datumom: 31. avgusta 1960. godine«, članovi legalnog književnog esnafa.

Razume se da s takvim stavovima i shvatanjima nije bilo mogućno načiniti dobar pesnički zbornik, panoramu bosansko-hercegovačke poezije u njenom »presjeku i prosjeku«, kako to kaže Risto Trifković, olako se pređajući igri reči. Jer on je u »Panorami». dao. uglav-

nom »prosjek«, lirsku prosečnost. U uvodnom

napisu »Putevi i tokovi bosansko-hercegovačke poezije i u beleškama o pojedinim pesnicima Trifković je, pored nekih tačnih zapažanja, napisao desetine proiszvoljnih, konvencionalnih, blagougodnih, miropomazanih, stilski nezgrapnih rečenica, u kojima se, sa mnogo strpljenja i malo uspeha, trudio da pomiri vatru i vođu, poeziju i nepoeziju, poetsku istinu i banalnu pseudolirsku frazu. Odbijajući pred jednim vratima, u predgovoru »Putevi i tokovi...q, zastarelu, sitmosubjektivističku, romantičarsku sladunjavu, tradđicionalističku liriku derta i sev-

daha, koja je nekad davala obeležje bosansko- ·

hercegovačkoj poeziji, Trifković ju je ipak, pod raznim izgovorima, na, druga vrata uvodio u »Panoramu«. Primera ima koliko hoćete:

»Danas je oblačan dan

zato su misli otišle na pašu

otišle u hladovinu«.

(Hamid Dizdar) »Sada jezdi dragoj pod pendžere«.

(Mak Dizdar) »Ja nisam dobar

jer mi je dobrota prelomila lepotu onog što oni koji nemaju karakter

nazivaju dušome«. (Miodrag Žalica)

Ovo su samo detalji iz pesama onih pesnika koji mogu da napišu i poneki dobar stih, pa i pesmu; ali ima i takvih primera, takvih »pesamac koje ne treba ni navoditi, ni pomi-

njati. I dok se tako staromodno još kaska.

dragoj pod pendžere i dok iz mekog, bolećivog pesničkog srca teče krv, neki liričari, mlađi, uspeli su da prevaziđu to neupotrebljivo nasleđe, otišavši odmah potom u drugu krajnost: u verbalizam, u gustiše jalove pseudomodernosti koja je takođe već postala jedna vrsta starmalnog stihotvoračkog „opsenarstva, ana hronizma. Polarizovana, razapeta tako između dveju podjednako neautentičnih isključivosti, siva, konvemcionalna, plačljiva, nedorečena i nemušta, poezija u Trifkovićevoj »Panorami« gotovo beznadno vapije za svojom izneverenom suštinom. \

Jer poezija mora nešto da kazuje, đa sugeriše, mora da se zagleda u lica i naličja života i da bar pokuša da rasvetli neke bitne trenutke ljudske egzistencije i situacije savremenog Sveta, a ne da bude samo pasivni Dosmatrač i slučajni komentator uzgrednih, drugostepenih životnih pojava ili kolekcija ličnih i privatnih, dakle suvišnih crno-belih osećajnosti. Dva pesnika u ovoj »Panorami«, Izet Sarajlić i Vuk Krnjević, izdvajaju se tom tendencijom, oni donose izvesne poruke, mada svaki sa svojim karakterističnim balastom: Sarajlić, sav zagronut od prekomeme tugaljive nežnosti i sentimentalizma, Krnjević, neprevreo u svojoj snažnoj elementarnosti i katkad sirov u izrazu. Ali poetska šansa Sarajlićeva i Krnjevićeva (d možda ne samo njihov&) nije istovremeno šansa antipoetskog i nekritičnog panoramstva Riste Trifkovića. Savremena bosansko-hercegovačka poezija ne mora da bude — i nije —

u celini loša, ali u ovoj »Panorami savremene .

bosansko-hercegovačke poezijeć ne može biti

lošija nego što jeste. Miloš I. BANDIĆC

UZ DESETU KNJIGU

„Hrvalske kniiževne kritike“ (Matica hrvatska, Zagreb, 1960.)

· Čitaoci obično očekuju od zritike da za neku knjigu decidirano kaže; dobra je ili nije dobra. Oni često neće da shvate, da ima knjiga koje su i dobre — i nisu dobre. Kako da ih čovjek uvjeri u to? Ako je riječ o. antologiji, ao primjerice sađa, rekao bih odlučno samo to: da nema takve koja je za svakoga jednako dobra i za svkoga jednako Joša. U načelu, dobra je. svaka antologija koja je ostvarena dosljedno osnovnoj komcepciji, „osnovnom principu — bez obzira na to, da li je taj princip pojedincima prihvatljiv potpuno, malo ili nimalo. Takva antologija ima pravo na opstanak kao konačni izraz određenog kritčog shvatanja, ma nifestacija Kritičkog: stava i Uvjerenja, a i krajnji rezultat kritičkih napora sastavljača, da svoje poglede izraai tuđim tekstovima. A

Ne znam da li. je pjesnik Šime Vučetić u ulozi antologičara Ssuvremene hrvatske književne kri tike dobro uočio kad je, biraju'Ćći sastavke za X svezak „Hrvatske književne kritizke” (gdje se obrađuje suvremeno razdoblje) davao toliku važnost i toliki pro stor tekstovima koji raspravljaju načelna pitanja, što ih 'je ·Vrijeme već odavno riješilo, te knji ževno · povijesnim'· i teorijskim studjjama — tako da onih desetas kritika pojedinih djela i pisaca nekako same od sebe blijede i gube se u drugom. planu.

Takvoj koncepciji Vučetićevoj moglo bi se. ozbiljno prigovoriti, a svijestan sam da bi se baš ·tak va koncepcija mogla i s prilično uspjeha braniti — što međutim ne znači da je njegova komcepcija uistinu sasvim prihvatljiva, kao što ne znači ni to, da su svi prigovori protiv nje neumjesni, pa čak i prigovori svedeni na ono najobičnije pitanje:. „Kad je ušao Ovaj, zašto nije i Onaj?” Takvo pitanje zaista nije neumjesno, wao što misli Vučoetić u pogovoru ove Knjige, ono je tek ponešto simplificirani oblik druk čijih, principijenijih. prigovora: jer u književnoj kritici (kao u svima djelatnostima duha, uostalom) ljudi, pojedinci, znače zapravo sve: oni su ne samo. tu mači i predstavnici svojih misli i stavova, nego su izvor mislima i stavovima koje tumače i zastupaju. Zato ·je uz svaku ličnost.(ako je dotičnik uistinu izgrađema kritička ličnost .sa, svim odgovaraiućim svojstvima) pove zan često ne samo jedan problem te pitanjem „Zašto nije ušao A, kad je ušao B“ mislimo zapravo „zašto nisu istakmuta ova i ova pitanja sad su istaknuta ta i ta.

Svoj stav prema Vučetićevoj koncepciji ove knjige wukratko bih izrazio ovako; Književnost, u krajnjoj Ronzekvenci, sačinja vaju djela — a analogno tome 'i književnu kritiku sačinjavaju kritike književnih djela. „Ideje izvan djela, ideje koje se nisu ugradile u djela, koje nisu inicirale djela ili iz djela izrasle, jalove su i ne služe ničemu, Zato je u ovoj antologiji suvremene hrvatske snjiževne kritike, po mome mišljenju, trebalo dati pr venstvo najboljim . kritičkim. tek stovima o, najznačajnijim (našim 1 stranim) suvremenim Kmjiževnim djelima. U tom bi slučaju i svi važniji kritičari — čini mi se — bili predstavljeni radovima koji nisu ispod njihova prosjeka, a njihov bi se krug mogao ograničiti na kritičare afirmirane poslije rata; i Vučetić je osjetio da bi tada Mmjiga ·bila cjelovitija pa je taj princip dđeklarirao u pogovoru — ali ga, na žalost, u knjizi nije :dosljedno proveo. ;

· Sada napokom moram učiniti ono što sam' na kraju prethodnog odlomka pokušao izbeći: započeti kritiku baš takvim prigovorima koji Vučetiću . izgledaju neumjesni: imenima. .

Ali početi obrnuto: ne imenima umesenih %ritičara, kao što ste možda očekivali, nego imenima „književnika prikazanih i neprikazanih wunesenim ' kritikama. A i o tome kod sastavljanja ovakvih knjiga treba voditi računa, jer antologija „Književne kritike jednoga određenog naroda i određenog vremena — po mome mišljenju — treba Uupoznati čitaoca, barem približno, sa cjelokupnom kmjiževnošću toga naroda i toga vremena — dakle ne samo s najVažnijim kritičarima nego i s najvažnijim Dpjesnicima, pripovjedačima, dramatiča rima. (U ranijim svescima „Hrvatske književne kritike” to je djelomično postignuto.) Ova knji ga, međutim, u tom pogledu nije instruktivna. Ne uzimajući u obzir neke značajne suvremene hrvatske pjesnike iz starije generacije o kojima u poslijeratnom razdoblju nije ni napisano nešto kapitalno, pitam se, gdje je — uz esej o Pločarovim romanima — analiza djela Mirka Božića, ihi Vladana Desnice, ili

Ivana Dončevića, ili Novaka Simiča, koji su kao romanopisci napisali zactjelo bolje stranice od „Raspuklina” i „Gluvih zVona”. Nema ni eseja o poeziji Jure' Kaštelana, a kaso bi onda bila poneka kritika o najboljim pripadnicima poslijeratne generacije (Mađer, Pavletić, Tomičić..J, koju u ovoj knjizi, pišući o drugima, predstavljaju kao kritičari Vlatko Pavletić, Đuro Šnajder, Ivan Slamnig ı Bruno Popović! Po čemu je potoniji bolji kritičar od Slobodana Novaka, Antuna Šoljana ili Miroslava Vaupotića — koji\nisu uneseni — nije jasno, a još je nejasnije, zašto je bilo važnije donijeti u ovoj knjizi esejoA.B. Šimiću o kojem je još prije rata, napisano mnogo i boljih eseja, nego prikaz jednog pjesnika koji se afirmirao upravo u razdoblju što ga ta knjiga obrađuje, od kritičara koji se Rao kritik također rodio u tom stom razdoblju: na primjer, esej o Juri Kaštelanu od Bože Milačića (iz knjige „Suze i zvijezde”)! Knjiga bi postala mnogo suvremenija, bliža razdoblju koje prikazuje, autentičnija slika svoga Vremena! Da je umjesto članka Vla dimira Popovića o Tinu unesen Pavletićev esej o ovome Dpjesniku („Kaos na pragu ıdealnoga”, jedan od najlucidnijih eseja O IPpinu i možda najbolji esej Pavletičev) — ne bi li bilo bolje 1 za Tina i za Pavletića, a i za vrijednost knjige u cjelini? I da je Šegedinu, umjesto pomalo već zaboravljenog govora iz 1949, unesen esej O „Kurlanima” MirRa Božića, ne bi li se time jače izrazila snažna kritička ličnost Petra Šegedina, i ne bi lb time ova knjiga postala vjernija Slika našeg književnog trenutka sadašnjosti? Izostavljanjem Franičevićeve književno-pov:jesne studije (o Hanibalu Luciću) to nije književna kritika! — ne samo da bi mmjiga postala cjelovitija, nego bi se dobilo ı prostora za unošenje jednoga eseja Stanislava Šimića, koje je unatoč svim prigovorima | mijestimičnim promašajima dao nesum njive vrijednosti u književno=kritičkoj prozi, ı naročito Gu-

stava Krkleca koji, ako nije prvenstveno kritik, ima svoje mjesto u &špovijest: brvatsae

književne kritike, budući da je (baveći se njome povremeno išao u red pisanra' od kojih Kkritika najmanje očekuje — a čest najviše dobiva. Nevjerovatno je, ali istinito, da sastavljač n,je unio ni jedno od njegovih duho vitih, kritičkih jezgrovitih lipnja kovsaih pisama! Time nije samo knjiz uskraćen prilog koji bi zacijelo stao među nmajbolje u njoj, nego je iznevjereno ono razdoblje kada je Krklec, pišući Lipnjakova Pisma ız provincije (svake subote u „Narodnom listu”) Tako su, eto, osnovne slabosti Vučetićeve u imenima, jer iz imena proizlazi «eve, Ne razlučujući književnu kritiku od književne povijesti i književne teorije, Vučetić je unio nekilko tek stova koji narušavaju anj.gu, opterećuju je.Zaboravljajuć: da netko: može biti izvrstan pisac i odličan s«njiževni teoretičar ili povjesničar, a da pritom ne bude književni Kkritik, Vučetić kao da je izgubio put u prašumi pa je bez sistema obarao, svako stablo o koje se ogrebao. Htio je možda ilustrirati raznovrsnost tema, širok krug interesa suvremenih kritičara i esejista, pa 'je mimoišae neka važna imena; namjeravao je donijeti od svh Rritičkih oblika ponešto — od malo dulje novinske · recenz:je, preko članka, eseja i studije do literarno historijske ili teorijske rasprave — pa je izostavio nekoJiko najbriljantnijih tekstova što su ih dali suvremeni hrvat ski kritičari,

Last but not least: ne znam, da li se Vučetić dogovarao sa sastavljačima koji priređuju hrvatsku književnu kritiku između dva rata i pojedinačne knji Be istaknutih kritičara toga raz doblja, ali mi se čini da te suradnje nije bilo, ili nije bilo dovoljno. S obzirom na nevje= rojatnu »ovezanost građe, možda bi bilo najsretnije da. je te knjige uredio jedan čovjek? Ne ki od kritičare između dva rata djeluju i danas, također ı znatan broj pisaca, od kojih su neki svoj domet postigli prije rata, neki poslije. Kada ıh prikazati, što od koga ı o kome donijeti? S obzirom na to kohe rentno djelovanje dvije, pa čak i tri generacije danas, ı zaplete nost problema koji iz toga proizlaze, jedan čovjek bi možda najbolje i najlakše našao u pra vi/čas pravu mjeru za svakoga. A ako svaki sastavljač bude radio samo „svoje“ razdoblje, bojim se da na kraju, kad sve Knjige izađu, netko ne prođe suviše dobro, a netko — suviše slabo... „Dubravko JELIČIĆ