Književne novine

a

r

~

Ti

Nastavak sa 3. strane

povijeci dodaje i nešto od spon:

tanog psihoanalitičkog rafinma-

na. Neđo Parežanin uprošćenoš-

ću postupka uspijeva da doditne iamne naslage čovjekove · prasvijesti. B. Stijačić odlikuje

· Smisao za fino jzrezbaren eta

S. Klarić njeguje bockavu humoresku, pa je upravo šteta što u tom žanru nisu predstavljeni i V. Dijak, R. Papić i 5. Bulajić, daroviti protagonisti ma u savremenoj proznoj litoraluri Bosne. V. Dijaka odlikuje poetični „imypresion am, XK. Pabića osjećanje patrijahalnosti još žilavo prisutno u nekim seoskim krajevima, Bosne, dok Z. "'Copčić i S. Mićanović emotivno · boje svoje motive i djeluju up-

ravo tom živom fiksacijom nebpo-

sredne stvarnosti. S. Pandžo Ostaje, u granicama nepretencioznog saopštavanja životnih dešavanja, dok H. Tahmiščić unosi svojom noveletom „sadržin3ki novinu (njegov postupak ice na istoi realističkoj platformi). D. Bušić, afirmišući svoj jedar izTaz, pripoviietkom „kojom je ovdje predstavljen djeluje ipak zakašnjelo nakon Andrića i njegovih epigoma. Starija generacija n& čelu sa H. Humom, M. Mankovićem, H. Dizđarom i ostali ma, ostajući uglavnom na istim pozicijama šsvjeđoka i slikara jedme obremenjene stvarnosti, sa otvorenim čulom za, socijalne imvektive, s mnogo lirskog u Bnimosferama, potvrđuje i ovom prilikom kvalitet svoga, prisustva, u jednom bivšem vremenu i poslojanost na pozicijama staTih tokova, literature. Regionalistički realizam, sitnorealistička ut.rmjemost., zamandaljenost u svijetu sitmih strasti i nevažnih čimjenica, nemoć da se objasne dublji razlozi liudskog u vVremenu i promjenjenim okolnostima — to je ono što staru školu ove proze čini danas zaista mnemogućom i neodrživom pred zahtievimn savremene literature. To staro je tek na okrajcima i blićacima prisutno na stranicama ovog zbomika, i baš zbog toga njegova pojava znači nešto suštipsko novo za matičnu brozu. No treba, takođe. istine rađi, kaznati i to da raspon tos novopa ioš uvijek nije neopraničen, i da se on počesto miieša sa odlomcima i kriškama života, sa svjedočenjima o stvarnosti i niego- vim „meminovnim „problemima. Ali i to slikanje životnih neDposrednosti nosi u dubinamsn, često nesvjesne ritmove 'i bpujsacije bržeg i naprednijeg odmicanja od prošlosti i prošloga, vidike novih sagznania i humane vertikale lišene tradicionalnog sentimenta, te tako i ono saučestvuje u stvaranju promjenjene prakse i movih običajinmosti koje se Sporo ukorijenjuju. Svi su znaci da je prelom i raskid već u punom pamahu i da na marpinama ove Pamorame treba odlučno pozdraviti i podstreknuti taj napor 1 tu težniu za osavremenjivaniem i isključenjem bos. hercepovačke literature iz same sebe i svoje namišlieme, hiperbolisane bostojbenosti. U đuhu koncepcije, Panorama izlazi pred čitaoca kao jubilarno izdanje biblioteke »Danasa Udruženja književnika Bosne i Hercegovine, i u tom smislu treba i posmatrati njen značaj i njen napor da samo tim dijelom bude predstavnik savremene bosanskohercegovačke proze izvam koje stoji još samo nekoliko mlađih autora: S. Fetahagić, M. Ružić, B. Drašković. A. Vuletić, BB. Šubić itd. Da je Panorama mogla da uključi i poneka od ovih imena, vrlo je vjerovatno da, bi to novo u nastojanjima ovdašnjih proznih stvaralaca bilo još evidentnije. |

Sastavyljač Panorame. pomati pjesnik Mak Dizdđar, obavio je svoj dio posla vješto i 'kvalifikovano. Izvjesni mneđostaći 1\l predstavljanju bojedinih autora stvar su ukusa i teško je u tom pogledu bilo i izbjeći sve O guće kolizije i nepodudarnosti. No ono što ovđe treba posebno i medvosmisleno istaći jeste Sstudijski, esejski napisan Ypredgovor iz pera sastavljača koji jć široko i dokumentovano ?asnovhoO i razvio sliku stanja DbOSBNskohercegovačke pripovjetke od wmjenmih početaka do damas. M.

· Dizdar je vrlo Rkomcimo ispi#80. krivulju njenog rasta, sve mijene | brocese s kojimm „e ona prošla do svog današhjez znamenja i sve njene ključne, diJematične probleme, posebno se zadržavši na markantnim prota« gonistima i zasluženini noOsiOoci-

ma njene veličine.. Pa, imko bi se možda tu i tamo u inače b?i* ljanino napisanom M. · Dizdarevom eseju i mogle naći neke šifnije zamjerke, kao i neslaganja, s nekim ocjenama, ipak, svodeći ovaj prikaz mišlju da je Ova Tanorama, ovakva kakva jeste,

vjeran odraz stanja i zbivanja

u zavičajnoj literaturi (bprozi), ješ jednom treba M. Dizdaru odati priznanje za TJegOovo usta laštvo i truda koji nije štedio.

Risto TRIFROVIĆ

4; ay

humoriz-

I'POZORIŠEE

TRADICIONALNO I MODERNO

Dve premijere u Savremenom pozorištu

LOV NA GAVRANOVE, Ako Trancuskog vodviljskog pisca XIX stoloća Ežena NLabiša tretiramo kao direktnog naslednika Bkribove i Sarduove dramaturgije, lakše ćemo otkriti izvesne iuštinske podudarnosti između Sitribovog pozorišta i prikazanog Labiševog, vodvilja i bolje razumeti duh i suštinu ovog Labiševog: komada: uočićemo, izmedu ostalog, da Labiš takođe obrađuje jednu aktuelnu društvenu temu -—— vodvilj u stvari predstavlja duhovitu scensku varijaciju poznate Lafontenove basne o gavianu i lisici, i na farsičan mačim slika uspom nekog besisrupuloznog malograđamina, ·Đri čemu jedan stereotipan socijalan milje obrazuje pozadinu zbivanja; s druge strane, analiza, Skribovog i Labiševog dramaturškog postupka pokazuje nam da, je u njihovim Komadima, kao što je tačno primetio A. Dima, vrlo često daleko važniji jedan precimo formulisan mehanički plan, koji omogućava efikasnu eksploataciju određene komične situacije, i pomaže da se izvuku različiti scenski efekti iz predmeta koji.se pojavljuju na Dpozornici (karakteri: pri tom nisu ocrtani sa naročitom dubinom i obično su svedeni na neku vrstu komičnih marioneta ).

Primećujemo, mecutim, i dve

značajne razlike. Labišev vodvilj, na primer, nije u onoj meri »dobro skrojen komađ«, u kojoj je to skoro svako BSkribovo delo (ekspozicija Lova na gavranove je preterano razvučena, rasplet, veštački ubrzan, a komadu neđostaje i čvrsta centralna intriga). Našu pažnju daleko više privlači

jedna druga razlika: u Lovu na

gavranove Labiš smišljeno magoveštava — istoričari drame.to su odavno s čuđenjem konstatovali — i jedan ozbiliniji smisao u farsičnim kalamburima, koji prividno zuaokupljuiju svu nnjegovu pažnju, i neprestano nastoji da zbivanja u društvu sagleđa, iz satiričnog ugla,

Rediteli Soja Jovanović stvorila. je zanimljivu predstavu, i VcCšto rukovala teatralizovanim dcekorom, koji su obrazovali nekoliko realnih predmeta i pokretnih slikarskih platana, (scenogra– fija Mjiomira Denića), i jedmim glumačkim bostupkom, koji se neprekidno kolebao između realističkih nagoveštaja i komičnih gegova. Pomoću takvog postupka, reditelj je obojio zbivanje humorom (vedrom komikom koliko i nekom suštinskom ironijom), plastično uobličavao DOetičnu almosferu na pozornici i formirao zabavan scenski spektakl, koji je na izvestan način ipak bio jnspirisan realnošću.

BRANKO MILJU

IKAROV PAD

No Soja Jovanović je. pri tom propustila da se posluži jednim znatno bržim tempom tyazvijanja događaja, koji bi bolje opravdao upotrebljeni metod glume i Obezbedio akciji potrebnu zgusnutost. Izvrsno je glumio Miodrag Petrović-Čkalja: ovoga puta, on je uspeo da svoj toliko zlOupotrebljavani kontakf., sa publikom i već maniriranu glumačku tehniki srećno uklopi u dObro prostudiran i stilizovan lik malograđanina Krikvija, i da Đomoću logičnog smenjivanja dve-tri reljefne maske dočara, nekoliko OSnovnih junakovih raspoloženja,

NEVIĐENA PREDSTAVA. Čudnovate i neobične transf{oYmacije doživljava jedan oblik umetinosti kad bude otrgnut iz svoje prirodne sredine: dok u Engleskoj ili Americi pozorišne revije imaju izrazito tradicionmalno obeležje i predstavljaju jedan od klasičnih viđova površne zabave, u našim uslovima, one stiču i neko eksperimentalno značenje, jer nam pomažu da se oslobodimo oveštalih komediografskih šablona, kojima obično pribegavamo kad želimo da razgalimo prosečnog pozorišnog gledaoca.

Neviđena predstava Vase Papoovića ima sve karakteristike jedne tipične bPozori-

(Z STARIH DANA

BŽEN LABIŠ

šne revije: komad je melanž skečeva, pesama,. baleta, i igara, koji su povezani u celinu jednom savremenom temom, i uz to obrazuju lak zanimljiv spektakl; prema nepisanim zakonima koji važe za ovu vrstu umetnosti, Neviđena predstava je i neka vrsta saliričnog komentara jednog trenutka naše svakidašnjice, komentara koji ismeva savremene vidove karijerizma i primitivnosti. Tako smo na samom početku dobili jednu relativno uspelu domaću reviju, što je od neprocenjive važnosti prilikom stvaranja svakog novog žanra.

Ostaje nam da ukažemo i na neke nedostatke ove domaće Tevije: u Neviđenoj predstavi kreću se, na primer, mnoge klišetirane ličnosti, koje su nam dobro poznate iz mnogobrojnih neuspelih zabavnih programa, i revija je često zasićena površnom duhovitošću, Ima, međutim, jeđan daleko bikniji neđostatak, koji ćemo otkriti kad uočimo da Oovakva vrsta scenske umetnosti može biti efikasna i neophodna jedino ako je do srži aktuelna, i sva prožeta našom savremenošću. To nam pomaže da u Neviđenoj predstavi identifikujemo dva, heterogena dramska, Lkiva: originalnu, mađa „nedovoljno razvijenu fabulu, u kojoj se rellektuju neke naše savremene situacije |} naravi, i revijsko-zabavni deo, koji je u potpunosti uvezen sa strane.

Ređitelj Predrag Dinulović obradio je sa ukusom i merom ono nokoliko oskudnih glumačkih partija koje postoje u ovoj reviji, dok je znatno komplikovaniji (i važniji) deo posla obavila koreograf Danica Živanović, pod čijim vođistvom je igrački amnsambl Savremenog pozorišta Ostvario nekoliko uspelih igračkih tačaka.

U centru zbivanja ove.neobične predstave nalazila se komična figura jednog Upravnika doma

|W kulture u interpretaciji Miodra-

ga Petrovića-Čkalje; treba istaći i Ljubišu Bačića, koji je odlično pevao i u isto vreme ispoljio izrazit smisao za komično parodiranje. Vladimir STAMENKOVIĆ

IF

zavara Irena aawr

A

| _IN MEMORIAM,

DUŠAN NIKOLAJEVIĆ

.. r—mz—c

Sin BSvetomira Nikolajevića, dr. žavnika i pisca »Listića iz Knjižey. nosti«, Dušan Nikolajević TOđen je u Beogradu 22. decembra 1885 go. dine. Po završenoj maturi stuđirao je filozofiju ı književnost na unjver, zitetima u Beogradu, Minhenu i Lajpcigu. Književnošću i novinar. stvom počeo se baviti još početkom ovoga veka, sarađujući po brojnim listovima i časopisima, Stampao je veliki broj članaka iz oblasli litera. ture i filozofije, Bio Je predsednik Novinarskog udruženja, predseđnik Udruženja jugoslovenskih „dramskih pisaca i član Udruženja Književnika Srbije. Umro je u Beograđu 18. mar. ta 1961. godine.

Bibliografija: Bogđan Popović, stu.

dija. Beograd 1907, str. 38. — dy, Jovan Skerlić i Đogdđam „Popović, Beograd 1907, str. 16. — Živojin Pe. rić kao filozof pravnik. Beograd

1910, str. 930. — Ljubomir Nedđić, stu.

dija. Beograd 1912, str. 48. — «ČžHroz život i knjige, kolo prvo. Beograd 1921, str. 160. — Utisci i beleške. Beograd 19203, str. 72. — Njegovšev Gor. ski vijenac. Beograd 1023, str. 2. Pristrasna istorija. Povodom Politič. ke istorije u drugoj polovini devet-. maestog veka od Živama Živanovića,

Beograđ 1523, str. 15. — Dya eseja (Apostol Pavle i krza hrišćanstva, Mikelanđelo i Makijaveli). Beograd,

1924, str. 30, — Mroz život i knjige, drugo kolo. Beograd 1924, str. 144, Šta je Hamlet? Beograd 1025, str, 15,

_

M.

— Tri Nenađovića. Istorijsko Književ. .

ni esej. Beograđ 1925, str. 40. — Jan. ko M. Veselinović, pesnik scla. Književna stuđija. Beograd 19%, str, M, — Mnogaja ljeta, drama iz beogradskog života, u tri čina i jednc promena. Beograd 1925, str, 78. — Demon u teoriji države. Dante i Makijaveli, Pokušaj Tilosofiske istorije. Beograd 1926, str. 934. — Parola, drama iz beogradskog „života. Četiri čina, promena i epilog. Beograd 1926, str. 8, Volga, Volga!... Drama iz izbegličkog ruskog života. Šest promena, Beograd 1927, str, 80. — Mralj Milan i "Timočka buna. Beograd 1927, Str, 131, -—— Antifaus. Beograd 1928, str, 55 Na Vidovdan, Beograd 1939, str. 86, — Dve drame. (Vječna koprenma, Preko mrtvih). Beograd 1940, str. 190.)%

(Ž. Pu)

a,

GRAFIČKI RADNICI — NAŠI SARADNICI

Nastavak sa 1. strane

nom ga do određene mere uobličava i telesno i duševno ga razvija, i izvitoperava.

Današnja grafička struka, služba, osoblje, sve je to industrijalizovano, 8ve je to u punom smislu industrijski radnik, razume se, ne nasledan kao, reoimo u 88ru ili Mančestru, već do juče pastir pa primitivniji ratar. Dol pre šezdeset i pedeset godina, kraj sve već tada fabričke, UZbudljive (bar za nas pisce i novinare zanosno uzbudljive) huke i buke mamutitskih rotacionih strojeva, svi štamparski radnici, sobinama, zanatlijskim no fabričitd., više su ličili, po svom držanju, ljudskim i društvenim Osobinama, zanatliskim no fabričkim radnicima, čak i njihovi sindikati još su vukli ka nekoj vIsti esnafske orbanizanjje. Iako 8U baš oni bili, takoreći, prethodni nosioci napredne socijalističke misli. nas.

No, mi smo se primili da DTičamo o nekadašnj našim draB+ gim drugovima prijateljima gra{ičarima, pa odložimo žasada svako rezonovanje o raznnožavanju pismenih sastava, -— danas i govornih a sutra još i neizgovorenih zamisli i maštanija. Pređimo na doživljene likove grafičkih poslenika, kod nas od pre pola veka, s kojima smo mi, tadašnji srpski novinari i knji ževnici, imali sreću đa radimo.

OR

U mebošredan dodir s naših grafičkim radnicima. stigao sam tek s jeseni 1906. godine kad sam ušao za saradnika, (švi Smo mi bili saradnići a urednik samo Jjedan) i ređakciju „zagrebačkog »Srbobranak, On se Šštampao 11 srpskopj Narodnoj štampariji d. d. (Dioničarsko društvo), čije akcije se nisu kotirale na berzi maktetijalnih vredmosti, ali na moralhoj, nacionalnoj da, kab i svi naši tadašnji narodni, stranački ili vanstranački »organi« 1 »glasila« narhiji. Do tih akcija mogao je doći samo provereni nacionalni ćovek, a ni u kom slučaju kakav renegat, bečki, peštanski ili rihnski agent. Razume se, bilo je i

u austrougarskoj muo-.

takvih Žžurnala i listića, »bačavriqa, koje su finansirali austırougarski đispozicioni fondovi, ali te je naš svet mao, kao što je i njegove saradnike izbegavao. A među njima, je bilo, nažalost, i veoma pismenih, spremnih, bivših, nacionalnih boraca, Obezvoljenih, uvređenih, osiromašehin, demoralisanih „miletićevaca, A bilo je i čestitih. konzervativaca, koji su se sa zebnjom opominjali slovenskoga Davida zbog njegovog zaslepljenog, jistovrememog nasrtanja i na dvoglavog Golijata i na još držećeg, od svih Velikih Sila poduhvaćenog, bolesnika na, Bosforu. Ali Srbi nisu, kad se zahukću u jednom Ybpravcu, sposobni da prave razlike, Za njih su izdajnici, ba, ako baš nlsu to a ono su Mađaroni, mebkiši, ustarabari, almažani, ćesayski, ministarski, županski, patrijaršiski, ližisahani itd., čak i vanredni Srb — „Milutin, i veliki pravnik dr Đ, Stojaković, pravni istoričar dr A. Btojačković, & shivač Matice srpske dr HadžićSvetić, književno najobrazovanijži čovek svog vremena, Đ, PobovićDaničar, Jaša Ignjatović itd. itd.

Upyravitelj te naše štamparije u Zagrebu bio je Milan (?%) Kostić ujedno i »metere Srbobranov. I on je bio rođom iz Brbije kno i drugi mnogi grafičari DO prekošavskim i prekodrimskim srpskim štambarskim zavodima. Zagrebačka Srpska štamparija bila je dobro opremljena, njen slog je bio čist, razgovetam, a raspolagala je i svečamijim slovima kao što svedoče njena 1#danja: Zmajovini »Đulići i đulići uveociqa 1, za, ono vreme vrlo raskošni, »Znamenifti Brbi XIX •vekada. Kostić je bio omalenm, rano gojazam, iako napao i nambrasit, u suštini, brgžo i lako pomiljiv, duševah čovek, Koliko buta ja sam dolazio u uredmištvo DO ba stavke rukopisa »šlajfni«ć, jer su imali učemika, hromož dečaka iz Banije, ba, da »dete nogu.hne Utrudi suviše. Ređovno i pažljivo čitoo je naše spise još dok su »vrelidć; no za vreme rada retko bi stavljao primedbe; tek svake večeri kod kuće, na hladno. ponovo bi pratio red po red, i sutrađan ređe bohvalio nešto a

često kudio i žmirkajući potsmevao se logičkim i stilističkim Omaškama. Pošto 'je bio vatren SYbijanski socijalist, Ma»kovićevac, stalno nam je prebacivao da ne razumemo srpsku politiku. „Po njemu »srpska politika« vodila se i mogla da se vodi samo u Srbiji. A sve ovo što se rađi po tim drugim krajevima on je navlačio na šŠumadiske prilike i odnose i na, »teraziski kantar«, i pomalo se ljutio kad mu se igra & analogijama i pandanima, nekako ne slaže. (Nikako mu nije išlo u glavu da je nama pod ćesarovinom svaka srpska, vlada srpska vlada. Pašić je za njega bio »fuzić«ć i svršeno. Zbog nekadašnje fuzije 5 naprednjacima, oktroisane posle ivandanskog atentata od Aleksandra Obrenovića). Inače, i on se radovao svakom i najskromnijem uspehu naših ljudi u »neoslobođenim Krajevima«, svakoj novoosnovanoj zemljoradničkoj zadruzi, čitaocnici, Đ8 1 pevačkom društvu i srpskom SOkolu. Mada se rugao malograđanima koji prihvataju »pemskuqa

lozinku: »sitni narodmi rad!« Re-.

dovno je citirao, kao ukorenjeni nntimilitarist, „Adama Bogosav: ljevića i Ranka Tajsića: da Slromašnom težaku ni posle POobednog rata na ~zavetnmu Nnfiisao »njiva neće biti veća«, — | — da nema prave slobode bez krvavih gaća. — Svaku štamparsku grČŠku Pi odbolovao. Jer, iako su saradnici naizmenće, Svi Tedom. obavljali i korekture i revizije 1 prelamanje, — on je gledao da bo svaku cenu i sam proveri vlaŽne revizijske sfrane. A što se tiče teških rukopisa — tu je bio uzor pravog majstora. Jer pravi majstor uvek sam bira teže puteve, teža rešenja, — Cim stigne nečitak rukopis tražio ga je sebi, jer je šefujući i slagao kadgod je stigao, valjđa, primera radi, ili jednostavno, jer mu je ta VĆština bila u krvi. Časopisi Su primali prvobitne rukopise sa svim autorovim brisanjima, iš*

ravkama, umecima, dodacima a amo ]i žumali; a već u horekturama, da, se štedljivo menja 1 dodaje nalagala, je samo obave-

zna brzina: broj mora na vreme,

da, se pojavi. Nije se jednom. po-

nosio? — ja sam u Beogradu slagao Dragičine »jeroglife« (Dragog Jankovića, solidnog prevod!ioca, boznatog upravnika Narodnog Dozorišta', Skerlin, Grolov rukopis za »Dnevni liste i za »Glasnik«, meni su donosili čak i M. P-a, izvinite, šakopis, čak su mi i apotekari slali koji put doktorske recepte da im DprosTičem te lafinske Ššatrovačke Yebuse. U sarajevskoj Srpskoj narodnoj štampariji, iu uredništvu »Srpske riječić radili smo u Užičaninomi M. Popovićem. I on je ovamo iz Beograda prešao. To jo bio, donekle, kontrast našem Kostiću: visok, uspravan, naočii, Čovek, po starinskom bih rekao, muž; prirodno đostojanstven, 58 Sudermanovom, dole sečenom, negovanom, Rkestenjastom bra dom. 8 njegovim gospodstvenim držanjem moBao bi se meriti u ono vreme, moždđa, jedino Đorđe Simić, poslanik Brbije na carTskim dvorovima, i inače multimilionar široke ruke i prodrte kose. Kađ bi se Pobović nasmešio, a to bi bilo vrlo retko, ili kad bi klimnuo samo glavom u znhk odobravanja, sinula, bi Čitava redakcija. Jer taj grafički radnik nije raspolagao samo spolipšnošću izužetne muške, oblagorođene, lepote (a ne samo ove naše poznate, dinarske, sokolske, boljereći kobačke), već to je bio urođeno odmeren, lepo vaspit9nm, svestrano načitam Čovek, gotov intelektualac dobre klase. Zato smo ne samo podnosili već i rado prihvatali njegove brimedbe, još u toku grozničavog novinaTskog rađa kad nam ona nezasitna neman od štamparske aparature Žders rukopise i isečke. i nikad Wraja. On je znao i telefonom da skreće pažnju na me„ku našu, u trku Pobačenu, rečenicu, na neku bezveznost, Čak i na neku neproverenu Činjemic1l, Jer i Pobović, kao i svi bolji graTički radnici, govorio je o radnoj zajednici grafičara i autora, naročito novinara, i ekipa po časopbisima i ostalim periodikama, kao i o »nama«, kao »Mi«4.

šta više, simpatični naš Užičanin — za. njega nije pasovao nadimak »Era« — odvajao je i u

tome ođ naših saradnika, đrugova i prijatelja; iz Državne, iz Davidovića, Afrikančeve pa čak i iz mnogih tadašnjih uredništava; on je imao tanana osećanja za važnost pojeđinih priloga po javnost, za odmeravanje te važnosti, posvećenim prostorom, brojem redđova, u listu: izvinite, čini mi se to saopštenje ili taj »doličnić ne zaslužuje ni desel ređi. — Oprostite, zar ne bi bolje bilo ismejati a ne izgrditi? — Kad bi mene pitali, ja ne bih odgovarao onom bečkom »šSmoka-u (novinarčić, fićfirić).

. Uopšte, kad se sad osvrnemo, javljaju nam se mnogovrsni li kovi ranijeg srpskog društva, kao paradđoksalne, i jednostavne i sležene, danas već neshvatljive a malgamisane naravi, No ko živo domami pred svoje oči i poimanje najtipičnijeg našeg čoveka u heroizovanom obliku i razmeru, Kraljevića Marka, „najslavnijeg borca, za Krst časni i slobodu zlatnu a u isti čas i za cara Čestitoga u Stambolu, mora razuy meti i one naše graničare RO u smrti skaču kad pozove svetli car, a u isti čas gotovi su da ginu i za amanet kosovskih ju naka, pa tako, u mnogo skučenijem. razmeru od prekojuče, i ti naši nekadašnji grafičari, prosve ćeni, za Svoje dane savremeni, · socijalisti — već.i po &avesnoj radljivosti,, po težnji za Usavi šavanjem „napredni trudbenici, nisu se ustezali da se prisno 50” liđarišu s borcima, za nacionalne i demokratske slobode, protiv i nasilnog i rafinovanog odnaro đivanja. Oni su se borili pre SVE · ga za Socijalnu pravdu i TAG“ ničku slobođu, za povoljniju i8rifu, za kraće radno vreme, i im je Još uvek preostajalo i sna“ ge, razuma i sYca da razumeju prihvate i borbu za naciom slobode i narodno ujedinjenje kao neizbežnu prethodnjiću privrednoj i društvenoj revolu i preobražaju u granicama 50P sivene narodne države.

Veljko PETROVIĆ

KNJIZEVNE NOVINE

i