Književne novine

ıaıllijč—ic,.čıieirrr a:Jsoszm)ćizioyo žaazJj jjjppqjj~ličmmmjjjliiiji=cijJjjjqux ie.dc Hor S ir ONO UA WRPAAAAV A A ___OAA

O ME E IC GOD pra A

|

· zali da ako se uopšte

ESEJUISTIKA OSA NNV EN

ASKEZAI UMETNIČKO DELO

Teško je u askezi trajati. Zakopati sebe, pokopati svaku nadu da će nam ljudi pružiti nadu, izlomiti sve prilaze sebi da bi se trajalo u nepromenljivom osluškivanju opasnosti i u jzbegavanju bolova, ili u posmatranju sveta kao bića van nas, nije tako lako kako to može izgledati lenim ili umrkvljenim stoicima. Jer, mrzovoljno ćutati i trajati u svojoj mrzovolji, na primer, tragično je i mi ne moramo da se setimo mračajskog prote Kočićevog da bismo imneli ovo zapažanje. Još je tmumije i teže ćutati zaliveni nemoći da se reči prebace đrugima a misao da se probije kroz samoću koja se navaljuje kao prokletstvo na misao i na reč, Ova nemoć potiče iz neke osnove, iz suštine koju mi ne možemo prekinuti glasom: ona mrzi reči kao smislove i iskustva, sporazumevanje i revolt, ili kao svedoke zanosa, i bolova; ona, ih ne [podnosi već zato što je sama potekla kao odbrana od svakog takvog pokreta. To je nemoć namerno. stvorena, da bi negovanjem ćutanja i neuznemirenosti postala nekakva indiviđualna moć, moždđa moć u savlađivanju · emocija, u Ppreziranju dijaloga, reči, ostvarenja. Teško je čoveku namerniku, borcu i stvaraocu da traje u Ovakvoj askezi makar on bio prisiljen da tako živi i vegetira.

Umrtvljenje sebe i ostvarenje te bezželjnosti i blažemstva, nije nikada bio put čoveku ili piscu stvaraocu. Između želje da se jzbesnu životne manifestacije, prekomemaosti, rizici, pustolovine i želje da se o njima govori, da se preuzmu kao duhovna potreba za traganjem o smislu, o vrednostima i lepotama sveta, postoje velike distancije. Već sama ta želja za nečim „nagoni nas ma izvesne napore kojima ni ta ko indđiferentan cilj kao što je bezželjnost, ne može oduzeti potpuno njenu eneTgiju, nezasitnost ili strasnost, Lukrecije je to veoma dobro osetio. Zalagao se za

BEBpikurovu mudrost, ataraksiju,.

usamljenost i za odricanje stra ha, a sam, kao 'pesnik, i to ne samo u svome proemiju, bio je uznemiren svetom, svetom u selini i onim u Rimu, bio je mudar ali ne i bezlično oprezan, bio je veliki borac protiv laži i sujeverja. A možda niko drugi nego baš veliki asketi srednjeg veka, veliki kao pisci, pokazali su toliku želju za bezželjnošću da je upravo ta želja postala ideal, postala svojevrsna, strast, da joj mi i danas možemo naći svaki drugi smisao samo ne onaj koji je pisac hteo. Ovi pisci asketi pokazali su nam da je nemoguce odreći se želje i da se samo 5& njom može u svetu umetnosti izvojevati pravo reči, duha. 5 druge strane, izgledalo je da su oni, kao i kasniji asketi, pokanastoji steći »mali stupanj delotvornosti, mora pridoći ona askeza, ono nagonsko potiskivanje i istovremeno sublimacıja... o kojoj piše jedan savremeni filozof antropolog.

Nesumnjivo je da izvesno pOotiskivanje strasti i želja, koje ometaju pisca da ispuni zadatak, da ostvari talenat i da se afirmiše u društvu, da je Ono izvanredno potrebno i da, se ono podrazumeva. U tome pogledu svi .veliki istraživači i umetnici bili su asketi, bar u trenucima stvaranja. „Njihovo neobaziranje na galamu oko sebe, na nepotrebne i uzaludne žudnje, na dreku njhovih suseda, protivnika i kočopernih glupaka postalo je poslovično. 'Njihova, koncentracija na svoj rađ može i često uspešno eliminiše sve nopotrebne, naročito nagonske ko risnosti njegove ličnosti da je to za divno čuđenje, koje mi krunišemo anegdotama o asketskom, boemskom ili ludačkom ponašanju ovih umetnika. Međutim, ovaj asketizam, po našem mišljenju, necphodno se oseća kod svih velikih umetnika i stvaralaca. Njegova je funkcija da omogući ne samo koncentraciju uma nego i koncentraciju osećanja, htenja i želja, u stvari njihovo izdvajanje i sublimisanje u svet Umetnosti. Ali, sve više, mi se sudaramo sa nekim pojavama asketizma koje unekoliko ukazuju na OVO vreme. To nije više oikianjanje i potiskivanje želja nego očiš-

ENJIŽEVNE NOVINE

Slavko LEOVAC

ćenje ođ njih. To je negacija. želja ne sa drugim idealnijim željama, nego potpuna negacija. Neki pisci se tako, na primer, više ni sa čim ne poistovećuju, ništa ne žele, ništa ne afirmišu, nego pružaju materiji da siobodno izražava sebe, a oni da slobodno nju posmatraju. Samo to je na prvi pogled tako. U stvari, oni iz detalja u detalj upornim ponavljanjem »logike . iracionalnog«, „nemogućih mogućnosti, poshižu jednu siobodu, ali to je oslobođenje od određenih želja, ambicija i htenja u ovom svetu. Setimo se Beketa i mi ćemo se morati da Ssložimo sa onim, shvatanjem da on »njikada ništa ne tvrdi«, ili da se kod njega, »pojmovi uzajamno zamenjuju i ne zna se ko se kime koristi« ili sa onim slikovitim izrazima Morisa Nadoa, naročito sa »plimom oblika bez prestanka u pokretu... Ali, da li je moguće, ako Beketovi ljudi nešto žele a, ne znaju šta i ne mogu znati šta je to što žele, da i sam Beket, kao pisac, posredno kazuje da mi ne možemo znati šta želimo i da je u tome naš apsurd?

Mislimo da su se Beket i njegovi sledbenici zato sudarili sa velikim „problemom apsolutne askeze, odricanja koje je 8pSOlutno za literaturu, Jer, ne zavaravajmo se i ne mislimo kako je njihov nihilizam najbolji put da se metafizika ukloni i da se njim nasluti, ako već ne može da otkrije, novo biće, nove egzistencije. To su samo naše predpostavke. U umetnosti

ništa ne može egzistirati, iako”

ga mi možemo izraziti „nečim što je opet samo po sebi puno i vezano za, biće, A upravo Beketovi sledbenici hoće da dopru do ne-bića, do ništavila, dO Onog što su stari zvali me einai, Oni bi mogli da se teše, kao neki noviji filosofi, da, je ono što oni nazivaju bitak to liko neodređeno i nejasno da, je ništa, da, prema tome, oni teže da dopru do bitka a ne do bića. Ali, ako se već bitak ne može izraziti, niti definisati, onda čemu oni sa svojim „delima, čemu njihovi izrazi, njihova, raspuštena čula, njihova osećanja i opservacije koje se valjaju uzaludno po svetu njihovih Kknjiga? Drugim rečima, ovi pisci SU

videli samo ono što je u naj- .·

otvorenijem „nagonskom vidu bilo u stvari zatvoreno ćutla– njem, „mirom i lumrtvljenošću svakog života kao razvoja i kretaja, pa je upravo to osećanje stvari dđavalo njihovim delima pečat nihilističkih odricanja. Sa takvim osećanjima oni nisu bili negatori, nego učesnici u svetu nesvesnog, užasnog u životinjskom trajanju, zato što je užas asociran u časovinta, kada su pisci podlegali tom vekovnom nagonu. Mi se slažemo s jednim komentatorom Beketo vog »Moloa« koji kaže da »Molosa, u istinu ne bi priznao ništa jer ne bi napisao ništa. A to što je njegov autor pisao, to je zaista zato što je hteo da »lHteratura nagriza Život ili svet, svođeći na ništa, (ali to ništa je užas) ove pokušaje u kojima mi hrabro idemo od jednog do drugog rezultata, od jednog do drugog uspeha«, Mi bismo mogli sada da kažemo da je i u tome divota, ili da ostanemo, pri našoj osnovnoj misli, da u tOme asketskom odnosu žDisca, prema životu i rezultatima ima meke hrabrosti koja sebe samo čto ne dovede do toga da dolinitivno zaćuti, sebe negira i tako ostvari ne-biće.

Niko bolje nije osetio od njih samjh svu „gsuvišnost i lažnost, ovakvog namemog svođenja na

nešto što se približava ničemu, .

Plašili su se ćutljivog kraja kao stabilizacije stanja „nesvesnog neotpora i agonjje koja se otresla svake misli i reči. Pokušali su da probiju to ćutanje, tu askezu, rugajući se svetu, njegovim tajnama i vrednostima; zatim celoj umetnosti i duhu koji se krije i u njoj i u njima kao piscima; najzad, uviđevši da se tim nije učinilo bogzna-– Šta, naročito ne u tom svetu nagonskih asocijacija i ludosti, oni su se bacili u svet karikirane metafore i alegorije izazivajući svaku misao i reč na DObunu. To je bio poslednji DpoWušaj da se razbije nemoć u sebi, neotpor u svemu svome, ćutanje koje se, kao i dosada,

uvuklo u reč, Tim pokušajem bolje nego ičim oni su pokazali đa im je stalo do bića, do neke punoće, makar ona bila simbol neke brutalnosti i ušasa. Njihovo pozivanje na otpore, na borbu protiv konformizma, samo je jedan od makova njihove lične krize koja će, valjda, u mnjihovim delima da rezultira i drugim otkrićima sem neke apDstraktne slobođne uobrazilje. Njihova uobrazilja mogla bi da iđe dalje od toga da ne Dpriznavajući stvarnmosk" pronalazi samo nestvarnmnost, ono Što se

najbržim načinom asocijacija 1 |

nagonom straha najpre pronađe i najbrže u njima, završi. Ova, fantazija isuviše računa sa brutalnošću da, bi karikaturom Doređenja i alegorija pronašla sve moguće nemogućnosti, gluposti i ludosti, i tako posrednim putem dovela do onog stava 8Sketizmma kome je sudbina definitivno ćutanje. Ali, već i Ovaj postupak negira njihov a5ketizam, negira ga u suštinskom smislu. Kao izraz om postoji, egzistira, bez obzira na sve Kkarikature i nemogućnosti, adali postoji samo onda kada dokazuje umetničko postojanje dđela kao stvamosti, dela kome pripada.

LIRIKA U PREVOD

e. - Bs albuma umetnika 'S

BRANKO ROVAČESEVIĆ: MEDITERANSKA KOMPOZICIJA.

GUNAR EKELEF

Kao 1 toliki drugi! znafiželjmi

1 osetljivi duhovi, 1 ovaj Šveđa= min je prošao pustolovihu dađaizma i nadrealizma, ali je ipak "bio isuviše ozbiljan 1 dubok stvaralac, a da ne bi znao naći svoj, širi i vredniji stav. »On, vizionar, nije se naprosto dao stegnuti mehaničkom „tehnikom dogmatičnog nadrealizma« (Reidar Ekner).

1! pokreta — nije smetalo da USvoji jednu slobodnu i antiakađemsku tradiciju, u kojoj mogu naporedo stajati Pjesma nad pjesmama i Fimneganovo magnovenje, a koju on sam definira ovako:

»Kad kažem trađicija ne misim na nešto što se može slijediti ođavdđe i ovdje, nego pod tim više podrazumijevam jedno

o bye

Uz to, Gunaru Ekelefu (rođ. 1907, mnegdašnjem stuđeniu ma Upsati i u MNLonđonu, damašnjem počasnom doktoru i člabu Akađemje, sve njegovo sticanje kultare —~ od Kklasike= helenistike,. aholastike i arapske mistike pa do. suvremenih Književnih škola

stanje, tipično za čovjeka umjetnika u „svim „vremenima. We vjerujem“ u utjecaje, nego u Identifikacije.«

Upravo fanatički precizan (za nesme pjeszsme je pravio i do stotinu Kkoncepata) on je za ovih tridesetak godina uspostavio u svojoj zemlji jedan lirski izraz koji je privukao čak i širi krug čitalaca. Tomu «je vjerovatno uzrok i u Kklasičnoj Čvrstoći i komunikativnosti njegovog stila, koji naravno ne posjeđuje doslovnu jasnoću, kakve — mnajzađ — u pravih pjesnika nije nikađ mi bilo.

Ma koliko bile različite poetske strukbure pojedinih mnjegovih zbirki (Kasno na zemiji 1932, Posveta 195344, Tuga i zviJezda 1936, Kupi pjesmu slijepca 1938, PFerjesong 1941, Non serviam 1950, Ujesen 1951. i Besmislice 195) Kroz sve se nužno provlači jedan „zajednički smisaomi fon: posebno sjedimjavanje velikih antinomija: besmisla" kao smisla, smrti kao Života i obratno.

U najboljim pjesmama on se približuje velikim „modđernistima Rembot, „Helđerimu ji „đOBliotu, a očito je da je ipak najčvršće uslđdren u egzistemcijalističke ugođaje, s onom izvorom Sskandinavskom notom.

APOTNKNOZA

đaj mi otrov da umrem ili snove da živim ; askeza će prestat ubrzo na mjesečevim dverima koje je sunce već blagoslovilo

i mada nevjenčani sa stvarnošću snovi mrtvaca će prestat da oplakuju svoj udes

oče tvojim nebesima, vraćam svoje oko kao plavu kaplju u more

crni svijet ne klanja so više palmsama i psalmama, nego tisućljetni vjetrovi češljaju raščupane kose drveća izvori gase žeđ nevidljivog putnika . četiri strane svijeta stoje prame oko odra i muslin anđeoski se pretvara

čarobnim udarcem

u ništa (19832)

BEUFORITA

Sjeđiš u vri: sam 8 bilježnicom, sendvičem,, džepnom flašom i lulom.

Noć je no tako tiho da svjetiljka gori bez drhtaja,

baca odsjev preko stola od grubih dasaka

i obasjava flašu i čašu. i

Uzimaš gutljaj, zalogaj, puniš i pališ lulu. Pišeš red ili dva te ođmaraš se i promatraš

. trak večernje rumeni što klizi ka jutarmjoj rumeni,

more divljih krasuljica, pjenušavo žutilo u tmini ljetne noći, ne leptiricu oko svjetiljke nego horove mušica u hrastu,

a —__—-———__- | __--

lišće smiremo prema nebu... I topolu što šušti u tišini: sva priroda krepka od ljubavi i smrti okolo tebe.

Kao da je to posljednje veče pred jedno dugo, dugo

putovanje:

čovjek ima kartu u džepu i najzad spremljeno sve, I.može da sjedi i osjeća blizinu dalekih zemalja, i osjeća kako je sve u svemu, ujedno svoj kraj i svoj | početak, osjeća đa je ovdje i sada oboje čovjekov odlazak i dolazak,

osjeća kako su smrt i život jaki kao vino u njemu!

Da, biti jedno s moći, jedno sa mnome samim, sa plamenom

svjetiljke što mofri me u oko tiho, bezdđano i tiho,

jedno s topolom što treperi i šaputa,

jedno sa stadima cvjetova što strše iz tame i slušaju

nešto što mi je ma jeziku bilo ali nikad izrečenmo,

nešto što neću otkriti sve i kad bih mogao.

I da žubori u meni od najčistije sreće, ” I plamen se diže... To je kao da se vjetovi stisnuli . ; bliže,

bliže i bliže svjetiljka u svjetlucavim tačkama irisa.

Topola podrhtava i igra, večernja rumen promiče

i sve što je bilo neizrecivo i daleko je neizrecivo | - i blizo. (1941)

ODLOMAK IZ BALADE

Vidjeti i voljeti, ne takmuti i voljeti

ko) me je prisilio na to? Ne slabost

nego vlastita rascijepljenost. Ne neđostatak

dubokih ili toplih osjećanja, nego

suvišak do dna zamrznutog žara!

Mučen između samoća: one S mora

koja ·'je wnutarnja samoća, i one među ljudima,

koja je vanjska — rastrpnut između konja!

I odaberem li jednu mjesto druge

skrhaju me bespoštedno, strpaju

u treću samoću, koja je mpustinia

obamrlosti, puna toplih mirisa začina,

absinthioma i divljih magaraca što bježe

tako hitro da se poslije ne vjeruje

da bijahu išta više no privid i pustinjski Ppričini

Kakva mu korist odđ mojih Deset hiljađa?

Veliki kralj je daleko, zemlja beskrajna,

povlačenje bezgranično, neprijateli kojeg tražim

ja sam i niko drugi. Nikad neće

njegovi štitovi i koplja zablještati,

iz gustog oblaka praha. Nikad neću izgubiti

svoju desnu ruku, još manje tu glavu

5 najmanje. svoje srce. Zađobiti pobjede!

Može li neko pobijediti a da ne izgubi

bar od sebe sama? Moja krivnja je nekrivnja... (1951)

ELEGIJTJA

Sto život i trenutak dadoše

niko nam oduzeti ne može.

Tako su živjeli i mislili stari.

Istina. I niko nas od onog ne može osloboditi što život i trem mogli su nam dati.

Kao rasuti polu-dragulji

u naslagama, životnog raspoloženja, trenuci Ovi planinski blistavi

što život ih dade na odstojanju

i nikad ih ne dade, ovi Dpolu-trenuci: Prolazan susretbh

na uličnom uglu, u hodniku voza,

lice, bezvoljno izmijenjeni pogledi, zatim krajolik, lutanje, noć

koja nikad nije prošla ili

nije nikad ni dolazila, nešto puno obećanja ali vječito neispunjeno. Osjećaj

nečijeg prisustva u sobi: :

Obilje životnih mogućnosti

probuđenih iz prividne smrti sjećanja u Dprividni život sjećanja, bez posredstva mirisa, sličnog zvuka

"1 oni neiskorišćeni, , \

Od toga ne može ništa osloboditi.

Nezvani nastupaju oni, još goliji

u nestvamim tminama sobe —

I što su bili bez doma

u godini pogubne zloće:

Otuda ljubomora.

Otuđa čežnja za domom. (1951)

(Preveo sa švedskog Tomislav LADAN)

OMA! ee We“.

at ao. Pr anda __L kMa-A RINA

Eo aa ai

38ni [-

OI

va. a,

PR,