Književne novine

__traži da se potvrdi Kroz ono Šio

0

[| ,

Zbog toga što ni jedna gBeneracija ne.želi, ili jednostavno ne može da živi od prošlosti, što

samo može ili vcruje da može, i događa se da se mnogo šta zaboravlja, da ono što se zbilo tek pre nekoliko „godina /zgleda drukčije nego što je bilo. Sigur-. no je da i danas ima ljudi koji ne mogu da poveruju da je poslednji rat bio baš onanzav KaKav je bio; oni zbog toga nisu Krivi, ako se uopšte i može HBovoriti o Krivici. A da na taj rat treba ljude s vremena na vreme podsećati, to je van svake sumnje, ako ni zbog čega drugoga ono Zbog toga da bi mmogi bili pripremljeni da nastajanje jednog novog rata, još strašnijeB, onemoguće ili bolje reći da ga spreče. Uostalom, to podsećanje na rat miie potrebno samo zato da bi se istakla moralna postoja nost bilo jednog naroda bilo pojedinaca, mego i zato da bi se pogKazalo wakvim se sve deformacijama izlaže čovek u ratu, Kolika ie odgovornost sVaROB čo veka u onim godinama koje se nazivaju ratnim, i što je isto toliko važno, ili čaK i wažnije, kako nastaju i KaKo se OzZzakOnjuju masovni zločini, Kako se istrebljuju čitavi narođi pa i deca, iako se kada se žaže ta reč — narod i ne pomišlja da su i deca u pitanju. A za sVvc to, na mesreću i na sramotu čovea, ovaj nedavni rat pruža dovolino dokaza.

Iz tog aspekta treba posmatrati i suđenje Adolfu Ajhmanu, taj u istoriji jedinstveni sudski proces, suđenje ubici Koji je po broju zločina i načinu na moji su ti zločini izvršeni najveći u vremenu obuhvaćčenom istorijom.

Da je Ajhmanu suđeno onda gađa i ostalim ratnim zločincima, da jelposle Nitnberga obešen zajedno sa onim Koji su se trudili da dogažu da nisu razumeli optužnicu,on bi bio samo jedan od zločinaca Koga bi mnogi, izuzev 0 nih koji nose logorski žig na ru ci, pomešali s neim drugim zločincem. Ogolnost da je tek ovih dana izveden pred sud, dakK le posle toliko godina skrivanja i sigurno straha da nč bude otgRriven i uhvačem, pomaže nam da ponovo sagledamo sve patnje Rroz koje je čovek morao da prođe da bi ipak na raju bio ubijen, ili ugušen u gasnoj KO” mori. Jer, tih šest milona ubiienih, dakle toligo ljudi koliko je dovoljno da sačinjavaju jednu državi, državu sa svim njenim „ustanovama, fabrikama i šnolama, pre nego što su bili Uubijeni bili su podvrgnuti takvim mugama da su morali da izgube mnogo šta što im ie Kao ljudima bilo svojstvemo. Bito .m je uskraćeno čak i to ·.da umru Kao ljudi. Bili :su mučeni sistematski i pedantno, jezivo pedantno,

bili su toliko iznureni glađu i mnogo čim drugim, da su smrt. morali da prime ao Wwraj svih

tih muka. Bili su dovedeni dotle đa su morali jedan drugog da grizu i da razdiru noktima, ne zato što nisu bili dovoljno ljudi, nego zato što je godinama u nji ma uništavano ono što je ljudsko. I Kroz sve to treba videti monstruoznost zločina Adolfa Ajhmana. Pa ako se ovaj Dproces održava danas, Kada jedna generacija već odraslih ljudi o ratu zna samo na osnovu ohoga što je o ratu napisano, on će ih nadajmo se podsetiti ne na broj ubijenih, nego na sve one goji su pre nego što su dovedeni do gasnih komora bili još uvek živi, ali samo toliko da su mogli da budu spaljeni. Taj proces će ih primorati. da saznaju nešto više o onima Koji su, pre nego što su bili ubijeni bili raščovečeni, ne zato što nisu umeli da odbrane čovečnost, nego zato što to nisu mogli, što to živ čČoVEK nije mogao.

Sasvim je sigurno da Ajhman

. ne može biti kažnjen za sve što

ie učinio, pa ma kavu odluku sud doneo, i ma Kagva Kazna posle toga nad njim bila izvršena. Jer, postoje zločini, a Ajhmanov ie veči od svih takvih, goji se ne mogu platiti životom, glavom Kako smo to navikli da kažemo. Prema tome, čitav proces nesumnjivo nije organizovan za tođa bisenad jednim: čovekom izvršila odmazda za šest miliona ubijenih, već zato da bi se zadovoljila pravda, da bi se umirila savest čitavog čovečanstva. Uostalom, šta znači i šta predstavlia život Ajhmanov pa ı njegova eventualna smrt, u odnosu na sve once Koji su Ubijeni. I ne samo to. Da li bi, pod pretpostavkom da taj zločinac i bude osuđen na smrt, to bilo dovoljno da buđu zadovoljni oni goji su preživeli Aušvic ili neki drugi, logor. Oni Koji su

2;

"O:'K:O NAS

ostali u životu, ali Koji na ruci

nose utisnut broj, Koji su za ceo Život ostali ranjeni, koji sve to Što su doživeli i videli ne mogu da zaborave. Čije košmare u snunigo neće moći da shvati ı čije Ćutanje niko neće moći da odgonetne, čije razgovore sa samim sobom nigo meće moći da dočuje, i čiji strah od gladi, i -anas, mi oji nismo bili tamo gde su oni bili ne možemo da pojmimo.

Biće u svetu možda i dobrona mernih, mađa u njihovu dobru nameru treba sumnjati, koji ćc poušati da nekog „ubede u to da je Ajhman bio samo. jeđan od onih Koji su izvršavali naređenja kojia su se rađala u suludoj i sumanutoj glavi njegovos naredbodđavca. Da dokaže da je on zapravo bio samo jedan 1očak u mehanizmu moji je bio ta Ko napravljen da se naređenje s najvećom preciznošću premos!lo s jednog na drugog, služeći jed nom cilju, onom xoji je zamislio Hitlerv Pokušaj da se ma taj način odbrani „Ajhman, .li njegova wrivica umanji, potpuno je deplasiran i nadaimo se da će to biti samo pokušaj. Jer čovek, ako je čovek nije to samo zato da mehanički i bez pogovora, znači i ne razmišljajući, prima nečija naređemja, nego i 'zato da će pobuni, i u nekim. trenucima samo zapravo 'utoliKO čovek ukoliko sc sa nečim ne slaže i to svoje neslaganje ispoljava. Od svakog neko drugi! Ko ima više moći i više vlasti može svašta da zahteva i da a na mnogo šta navodi, ali je svačija čovečanska obaveza i dužnost da nešto sa čim se ne slaže i ne učini, pa ma KaRve posledice iz toga proizilazile i ma čemu sve bio izložen. AKo je od Ajhmana i neko zahtevao da Učini to što je trebalo još u početku da učini, mogao je, ako je hteo, da to ne prihvati pod uslovom da se to kosilo sa njegovim nazorima i shvatanjima. Morao je da to neslaganje na nei način iskaže. Onoga trenut a Kada se prihvatio da bude organizator i izvršilac masovnih zločina, on se sa tim zločinima saglašavao, on je smatrao date zločine treba vršiti, dakle on ih je izvršavao svesno, i otuda se njegovi postupci ne mogu ničim pravdati. A sva ta priča o točRu Koji se pokreće po zakonima transmisije. nema wu AjhmanQvom slučaju nigaKvog razloga da se pominje, Kao ni u jednom drugom slučaju, jer čovek ipaK nije došao na svet da bude toČag, nego i zato da se suprotistavlja nasilju. A, ako je. vec pristao da se ponaša Kao točak mora i da snosi sve posledice woje proizilaze iz toga što se kao točak okretao u pogrešnom smeru, mada ie tešKo poverova ti da neko ko jedan posao obav lja tako pedantno Kako je Aih= man obavljao istrebljenje i raseljavanje ne samo Jevreja nego, i drugih naroda, nije bio svestan toga šta čini.

Biće svakagKo i onih Koji pokušati· da razloge za sve to što je Ajhman učinio pronađu u detinjstvu, u onom šugobu Koji je imao sa ogolinom i Koji je

nastao onoga dana Kađa su nje-

e

.govi vršnjaci počeli da ga sVr-

stavaju među Jevreje. Tagvi će nastojati da dokažu da je Ajhmanova mržnja prema Jevrejima začeta u tim danima ! dovela do toga da on postane jeđam od najvećih zločinaca ne samo jed nog rata nego svih ratova u istoriji. Ni to, kao ni bilo što đru go, ne može da umanji njegovu odgovornost za sve zbog čega ga preživeli zajedno sa svim 0Oostalim ljudima optužuju u ime svih mrtvih. Pre svega zato što je on ada se prihvatio progona Jevreja i organizovanja Roncentracionih logora, bio odra-

stao čovep, dakle mogao da bude svestan svojih postupaka i da se odeli od onog maloletnika wxoga su drugovi napadali zbog njegove fizičke sličnosti i Jevrejima. Na kraju, xo sve u desukoba tinistvu nije imao sa

svojim vršnjacima i Ko kao de čak mije imao makar i meznatnih sadističih sklonosti. Pa šta bi se onda dogodilo sa ovim sve tom mada bi svako uvredu iz tog perioda života omienzirao zločinom. Otuda, ako je i tačno da su Ajhmanovi dečačKi sukobi bili takvog Karagtera KaKkVim se danas prikazuju, ili bar pokušavaju da prixažu, onj “Koji mu sude ne u ime ubijenih dJcvreja nego u ime svih progonjenih i ubijenih, razdvojiće te Kon flikte od postupka zrelog čoveKa onog Koji je svesno, znači i odgovorno činio zločine pa 'bpristao da bude i odgovoran zato što je svet zapamtio dimmjake Kroz koje je izlazio dim od sagorele ljudske kože i kostiju. SVE VINJETE Dragoslav GRBIC ,

ZO O O 7

· poezije

O GOVORU I GLASU SMRTI

Bio jednom jeđan govor koji nije rođen u dvorima grla nego se načinio od samog bola, od žive strave. Vjetar ga nosio, trulež ga dojila, vrijeme ga rasušeno lišćem obuklo i mak cvijećem, nakitio i naresio. On je bio bjelji od snijega, od krvi rumeniji, crnji od dugog umiranja, da se takav na svijetu rađao nije, niti će se rađati. On je svugdje i svagdje bio kao mora ali ga niko uhvatiti nije mogao jer stajaše sam u sebi, u nekakvu dvoru od stakla u koji se ni mrav nije mogao uvući, a kamoli mmija, a u njemu ga niko ni vidjeti nije mogao. Mnogi su mu htjeli doći glave, ali ne mogoše. Ali se njemu dosadi, te riješi da se rastvori i razda onome glasu koji ga preteče. Ovo se u malo dana razglasi po Svemu svijetu. te se glasova skupi na hiljade, sve onih što ga godinama žudijahu, a sve bolji od boljega. I sam glas smrti dođe ne mogavši srcu odoljeti. Onda govor stane na biljegu i svi glasovi narede se na konjima, a SOVOT među njima bez konja nego na svojim nogama, pa im nemuštijem . jezikom reče da je onamo ostavio svoje srce, srce ovoga svijeta a koji najprije do njega dođe i uzme ga da će biti njegov govor, a On gZOVOr OVOga SVijeta, i kaže im da ako on sam prvi svome

“srcu dođe i uzme ga prije njih da znaju da

će svi mrtvi na onome mjestu ostati.

Glasovi svi se pogleđaju i svaki se u sebe uzdaše da će zadobiti srce govora, ono što bijaše i srce svijeta svekolikoga. Te tako kad govor rukom o ruku pljasnu, svi potekoše u jedan mah. Kad je bilo na po buta, bogme se govor odvojio bijaše, jer pusti nekakva mala krila jspod pazuha. U to ukori jedan glas drugoga, te prionuše i obodoše konje, i pristigoše bose noge govora.

Kad to govor vidje, izvadi jednu dlaku 5 glave, te baci, i u oni isti čas uzraste strašna gora zvuka i zvučanja da ne znadoše glasovi gdje će i kuda će, no tamo-amo te opet za njim, a govor opet daleko se odvojio, a, oni obodi konje, i pristigoše i stigoše. A kad govor vidje zlu i goru pusti jednu suzu dok banuše sine rijeke mrtvoga ćutanja, te se zamalo svi ne potopiše, Za govorom Miko više ne pristajaše do samoga glasa smrti, te on plivaj na konju, te za njim, ali pošto vidje da mu je govor svijeta umakao zakle ga\ tri puta: da ide u mulhnu vodu, da ide u crnu vodu, da iđe u ustuk-vođu gdje vođenica ne melje, gdje pas ne laje, gdje je sve živo crklo, i govor prepadnuvši se da ga nikad niko čuti neće, stađe na onome mjestu na kome se nađe. Onda ga glas smrti uhvati, te za se na konja vrže i prepliva na suho, pa se liputi jednom. »bplaninom svome grlu odakle tecijaše, ali kađ dođe u najvisočiju planinu, obazre se, kadđ li mu njegovoga pravoga govora nema.

O GOVORU TI PRAVOJ RIJEČI

Bio jednom jeđan govor. Kadđ mu prispije. čas da sebi pronađe pravu riječ on krene po svijetu da je fraži, Pošto vidje da je nikako ne može naći, nakon tolikog silnog troškai poslovanja, naumi da sam sebe ubije, i misleći tako krene uz jedno brdo da se s njega baci strmoglav, da mu se ni strva ne bi znalo. Kad iziđe na brdo, popne se na jedan veliki stanac kamen i tek da se baci niza nj začuje jedam glas gdje govori. On se ustesne i ne viđeći nikoga upita: koji si ti Što sa mnom zboriš? đa, se vidimo, pa kad čuješ moje jade, nećeš mi smetati da sebe samodavim. Nato se nešto ukaže ni na nebu, ni na zemlji, i kaže mu: vidiš li ono simo mramorje povrh onoga brda? Na vrh onoga brda sjeđi vrijeme zlatnijeh kosa i u skutu drži jednu ticu. Ko je ovu ficu ·kadar dobaviti, ticu spavačicu, on će najsretniji čovjek ha ovome svijetu biti; nego, pazi dobro, ti treba za kose vrijeme da uhvatiš, prvo nego te vidi, a ako vrijeme prvo tebe vidi nego ti njega za kose uhvatiš, okamenićeš se na onome mjestu i u oni čas, kao što se dogodilo svakome od onih glasova što ih vidiš onamo dupke okamenjene, rekao bi da je mramorje. :

Čujući ove riječi govor reče u sebi: meni je svejedno, iđem onamo, pa ako mi se desi da vrijeme za kose uhvatim, dobro sam; ako li ne svakojako sam naumio životu svome kidisati. : ·

U OVOM BROJU IZRADIO AKADEMSKI SLIKAR RADOVAN D. KRAGULJ

Bajke o iskušenju

• usta nekakav vjetar plavetan i

. O GOVORU I PJESMI

.i vijeka,

Pogledajmo šta je avangarda učinila od pozorišnog komada: (1) drama u smisiu sugoba Više ne postoji; sile ı pogretu slispendovane su naponima; umesto . da se stropošta oluja, nad bDOozornicom Kao električni oblak vi si samo gola i smrtonosna nsizvesnost; (2) akteri drame, negxad likovi herojskih razmera, u aVan gardnom teatru jedva da imaju nešto više duše od navijene igračune; (3) udovima fabule, para. listički nerazvijenim, povereno je da ovaKo gKržljavi podupiru telo sasvim normalne, zdravc radnje, upravo centralnog i glav nog stuba svake pozorišne Zžgrade bez moga bi se ruševine nečujno slegilc u horiznotalu, a

Vuk KRNJEVIĆ

Te on onamo na Ono drugo brdo. Došavši već blizu, pođe vremenu s leći te šumke put njega, i njegovom srećom vrijeme se sa onom ticom igraše, i prema suncu biskaše, 8 on polako te ga za kose zlaćane. Vrisnu VIIjeme da se sve brdo od jakote poče drmati kao kad je najveći potres, ali govor drži i ne pušta. Onda mu vrijeme reče: šta hoćeš od mene, a on odgovori: da mi daš tu ticu sa skuta i da povrmeš sve ove glasove. Vrijeme na to pristane, da mu ticu i pusti iz zadunu ul onijeh okamenjenijeh glasova, te svi na jednak oživješe. Govor onaj, dohvativši se one tice, počne da je ljubi od miline, i ljubeći prometne mu se ona u pravu riječ, A ovo je bila prava riječ koju je vrijeme zamađijalo bilo i u ticu prometnulo, pa mamilo glasove njome. Kad govor sagleda riječ pravu, omilienu i kremu s njom svojoj kući, a na polasku ona mu đade jedan štap govoreći mu da što god se sada baš reče ovome štapu, ono se učini. Bogme govor najprije kucnu jim u jedan glas, a to se izruči iz niega hrpa zvukova Živijeh, pak se nagmu koliko mu je dosta za života. Onđa se obazre kad li mu njegove prave riječi nema.

e . i ? y rr

Bio iednonh 'bremenit jedan govor, pa usni da svake nedjelje po jeđan dan ima ćutanjem da zre doklen rodi živu pjesmu, ako li to ne učini đa će se u njemu bpovrći pjesma u nešto drugo. On ovo posluša ali nehotice zaboravi jedan dan ćutati, nego nešto malo DTFOgovori, te kad dođe vrijeme od rođenja rodi struk bosioka lijep i preko mjere mirisan. Ovaj je govor gojio onaj stručak bosioka, i oglasi se za nj po cijelom svijetu, đok negdie u svijetu čuje to glas smrti pa dođe u kuću onoga govora. Kad glas smrti vidje onaj struk bosioka, omilje mu vrlo i zamoli onoga FEOvora da mu ga daruje, ali on nikako ne htjedne. Onda ga glas smrti, žuđeći ga jako, ukrade i vrati se s njim srefno svojoj kući.. Tu stalno život provođaše s njim zaboravivši sve drugo. Onđa mu se jedne mrtve noći bosiok pokaza kao pjesma koja sama sobom postojaše, a smrt koje svugdje ima ne bijaše u njoj. Tako se i uvjenčaše.

U toliko dođe nekakva potreba da glas smrti ide na vojsku, i ne mogoše mu se inako da ide. Na polasku pozove on svoju pjesmu, što mu sađa sudbina bijaše, pa joj reče: ja idem na vojsku, i tebe s velikom ranom na srcu ostavljam, nego ti se molim da se opet prometneš u struk bosioka dok se ja Vratim, i da se nikome ne pokažeš. On pođe, i tek što se s njom razvjenča prometnu se ona u bosiok. Dvije glasa smrti ljubaznice, videći da je glas smrti prestao k njima dolaziti, dosjete se jađu da ga što drugo omađijalo pa njih zaboravio, te se dogovore da navalice pođu u kuću gdje glas smrti leži. Obijajući kroz kuću tamo-amo, eđa se nije što gdje sakrilo, ugledaju onaj struk bosioka te ga jedna u ruke uzme jer divno mirisaše. Pjesma ona, mislivši da se ·glas smrti povratio, pusti glasa. Dvije one, dosjetivši se Šta je, spopadnu jadnicu i zakolju, pa je mrtvu u goru ponesu. Uveče sluga vjemi glasa smrti ne nađe onaj struk bosioka, nego DpDo kući strašnu krv; dosjeti se svome zlu i, bojeći se da ga smrti glas ne smakne, pobjegne iz kuće da dojavi gospodaru. Prolazeći onom gOrom vrijeme zlatokoso naiđe na pjesmu bez glave, a glava kod njega, pa mu se ražali videći onakvu jadnicu bez glave, te stane prati nekakovijeh trava, i oživi je. Kad ona sirota oživie i vidje da je u pustoj i gustoj šumi zagrli vrijeme i nikada se više, dok je svijeta od njega odvojiti ne mogaše.

Ne lezi vraže, sad će ti biti šta će biti. Sluga glasa smrti javi svome gospodaru Što mu je u kući bilo. Ovaj, od silne žalosti, odmah u zemlju propadne, te ga zemlia metne u zlatan sanduk, zalije ga zlatom žeženijem te od njega najljepšu ljepotu napravi koju svaki čovjek na kraju života ode te vidi. Tako bi i ona pjesma htjela nego joj ne da vrijeme, isto ono što nju bijaše iz same smrti povratilo. A njoj opet samo jedno tie jedno: da, vidi glas smrti. Tako to vazda iraje, može se i po noći vidjeti, Lijevo joj oko plače, hoće da glas smrti vidi, a desno titra u Vrijeme gledajući.

TRIBINA

JEDNA MOGUĆNOST TEATRA.

da ničija pažnja ne bude nikad ugrožena. Ovako, ZBrmuta oko svog Ričmenog stuba i sa disgret no pobodenom Vrteškom ideje vodilje na vrhu, ova gomila ruševina onog Što je neKkad · bio teatar, uzima na sebe slobodu da proglasi ove u brašnn smrv}je ne ostatke Za noVo dramsko zdanje. O

Najpre, Kao i Kad sc grad u,b navlja, ruševine sklone padu tre ba minirati: poravnajmo sa zemljom, dakle, i radnju, čiju je egzistenciju avangarda tako VeiigRodušno i tako mudro poštedela torpedovanja.

Naravno drama bez radnje ne može postojati Kao ni opipljivo živo biće bez svog bezazlenog me tabolizma; pred sobom bismo imali teg košmarski san i tlapnju, Ali ona može biti napravljena od druge supstance Kao i hipotetična stvorenja sa dcugih svetova čiji hoemizam razmene Uspešno orkestrira materiju i bez obave ze da pritiskuje na dugmad ugljenikovog atoma: radnju Koncjpiranu od vajkađa u literarnom smislu, to jest radnju Koja Dr'ča o temi (ili sebi samoj) i Koja smisao razlaže u misli, zamenimo radnjom milzičKi shavćenom, to iest radnjom Koja umesto da priča budi o sebi snažne slut-· nje i Koja ne razlaže smisao ne go ga, naprotiv, mislima koje su precizno razložene, nenamet= ljivo ali sugestivno osmišljava, Scene u ovakvoj radnji smenji vale bi se po tempima Kao stHvovi u partituri i ona o svome jedinstvu ne bi polagala računa nigakvoj logici i nikagvom drugom auzalitetu osim onog Koji naš sluh i naše biće primaju aKsiomatično i neposredno dat.

Dosledno, 'ličnosti u ovakvoj drami čine logičKi tandem sa instrumentima u orKestru. Ivah ili Marija ne predstavljaju rcal nog čoveRa ili ženu Kao Što ni pevač nije i nikad ne može biti pesma woju.peva. Upravo ovde i .počiva razlika Roja nas odvaja od Brehta. U njegovom teatru „otuđivanje“ se sprovodi u sm;slu upozorenja da sc organski i pamfletski deo dramc uUuzajamno izuzimaju: juna nije iden=

tičan poruci koju prenosl. Koliko je ova pogodba puna ali | jedino ispravna) gwonvencija O {i

wazuje ona, zabluda u kojoj se.) s vremena na vreme DODnEKO DTQ. vincijsko pozorište obre tuma- | čeći Brehta metodom prežiVlja= vanja. Međutim, u teatru o KO” me je reč zabune nema, jer slu mac ne trasponuje misao nego zvuk: prva može biti: i dobro izgovorena pa opet da zazvuči ao parola, ali dobro otpevana pesma uvek je istinita. „Otuđenje“ ovde nije napor Koji nter pretacija ima da podnese.na, »VO jim leđima, već je okolnost DI rodno srasla s teKtom.

Prema tome, posao rediteija, što se suštine, a ne tehnike t\iče, identičan, ie divigentovom.

Ao su junaci ZVUKOVI, onda je dojam da nas Ivan i Marija.

podsećaju na čoveKa ženu sumo jedan proizvoljan, antroDo- | centrični snimag uzet :z bozb“o

ja mogućnih što ih naša uobra= zilja realizuje zgrušavajući, Kao mraz paru u snežne Kristale, ne oblično u oblik: time što u duetu klavira i violine Dprepoznajemo ćaskanje čoveka i žene, Vta” ćamo dug našoi omlitavcloi Kon centraciji čiji nas je pad tempe rature izglobio iz trenutka.

Iz ovoga pred sobom nemamo više realne individue nego Dr, slicu, pramen, onai mlaz Kont|nuiteta wojim strujimo KTrOZ svo iu vrstu. Posledica ic da su prostor i vreme iedinstveni U antičgoj, ležerno raštrKganı u TO” mantičarsxoj i obezprostorov!ć menjeni u savremenoi avangardi, ali i u prvom i u drugom | U trećem slučaju statični i neobra njivi kao mamen. poprimaju a” da druga i šasvim nova SVO! stva: wugobljena sa trajanjem hove neprobojne _ neprekidnosti se raščiniava u šupljikavu rešet wu diskontinuiteta, a Kroz OVO" o otvorene rupe na prirodnim zakonima oslobođeni junaci KO" municiraju lakoćom misli.

Šta nam obećava ovakav te” lar? „10908, Njegova ambicija trebalo b' da bude da vitaminizira one SUVE grane woje je avangarda spali?

povrati robu njegov predašnii izgled. Jer vizija dramce to . vizija- granatog drveta. TRazliKa od klasičnog počivala bi u StrUK turi: ovakvo drvo umesto ugljen) nikom ishranjivalo bi se na j se izvesnost wataklizme nadv A 3 mer uranom, jer prilike na pla neti evoluirale su. U vteme poneko drvo prolista mota } nad civilizacijom prirodno ia

lišćem. Melvi ALB AHARI

ENJIŽEVNE NOVINHE