Književne novine

Godina XII, nova serija, br.

Preda mnom je drugi odlomak ratnog dnevnika poginulog skojevca Selimira Jovanovića Seleta (Borba, 27. maj 1961). Lik. borca omladinca je u njemu ljudski i revolucionarni. Srce čezne za porodicom, brine zloslutno i tuguje, a duh je prekalien za samopregor, žrtvu i veruje u pobedu revolucije. Snaga vere u njemu je jednostavna, pouzdana, stameno, nepokolebljivo umirujuća. Revolucija wu njoj nije neki mit nego deo života. Nasušna, neophodna. Takav lik je i one poezije koja je bosvećena revolucionamoj borbi pre i u vreme rata, bez obzira na njenu muanifestacionu retoriku i njene estradne demonstracije. Živa, elementarma spona po stoji između nje i revolucionarne omlađine u srcu i duhu.

Zbog toga vidim otuđenje od nie u pojedinim priređbama nioj posvećenim, onima u kojima dominiraju lamentacije, zapevke i jadikovke, onima koji od nje stvaraju rel:vijeme. Čjni mi se da, bi svaki onaj koji komponuie takvu priredbu i umetnik koji učestvuje u njoj, trebalo da pročita ovakav ispovedni ratni đnevnik, da bi uvideo da je DOezija pisana u tim burnim vremenima, živela u omladini, da i one njeme reči O veri u snagu i pobeđu revolucije nisu wa ıVarnama, već na zemlji, u

krvi onih koji daju živote za.

je sve, a čini mi se da pojedine priredbe baš tu tragediju koja nosi u sebi vrele emocije ljudske, stavljaju na konture.

Poezija koja je bila nadahnuta, spontano jedmosfavno ljudska, patriotska i revolucionar”nn, stokratno je odjeknula u sTcima ovakvih omladinaca kao što je Selimir, kod kojega jo Partija iskovala etiku borbe i duh vere u pobedu revolucije. Omladinac toga kova doživljava velike potrese, roditelji su mu taoci, čuje da su oni zbog njega i streljani, no njegov duh se ne' ruši ni u ovakvim tragičnim katarzama. A ta poozija, pisana u doživljaju revolucije daje snagu vere u više ideale, u viši smisao borbe koji oslobađa čoveka. Tumačiti tu poeziju, u drugom viđu nego što ona jeste, tumačiti je otkimutu od duha boraca i borbe, sklanjati taj duh u semke tragedije, čini mi se da znači lišavati je onoga što je njen suštinski poetski smisao. Čitam Selimirov dnevnik, i | iskrsavaju mi u sećanju posled-

nji časovi jednog mlađeg od nje- · srednjo- :

sa, omlađinca, dečaka, sredi školca, koji je nestajao iz ŽiVOta kraj mene u logoru na Ba-

sasvim prirodno i želeli da sam-

nju. Tragedija je tu, Život se” daje u prvom poletu, no ona ni-—

I46

njici. Još nije ušao u pravi život, ali kakva čvrstina, morala, kakvo srčano držanje. Zna da će za koji čas biti streljan, i svi mi to znamo kraj njega, a do kraja živi snaga duha borbe u njemu, drži.ga da ne pobusti strahu i žaljenju života. Samo su mu oči grozničave i želja je u njima da taj čin smrti ne tra-

je. A kada je odlazio u srart,

pozdravio se s nama odvažno muški. Sve je to bilo ljudski, duboko iz potresa života, tamno i svetlo u isti mah, tamno jer gine jedam nejaki mladi Žživot na oči naše, svetao jer duh revolucije, moćan u biću i jednog takvog nejakog dečaka, DObeđuje smrt. Kada bi umetnička interpretacija dala i tu tragediju, i tu pobedu, zar bi prestals da bude umetnost ako bi ono svetlo koje ostavlja za sobom, odlazak tog dečka u smrt, iznela, u njegovoj magiji nad čovekom, u- takvim. trenutcima u kojima on i nejak bije veliku i odlučujuću bitku za spas ljudskoga! Imao sam prilike đa vođim duge razgovore sa onim mladićima koji su zbog uđesa dopadali zatvora 1 logora, uhvaćeni u ilegalnim akcijama, ili zarobljeni u partizanskim borbama, da razgovaram o literaturi, a o tome.su

} i Ma

BEOGRAD, 2. JUN 196i.

ASNO ANGAŽOVAWNW.

nom izmenjaju misli i utiske. Revolucionama literatura bila je tada deo njihovog ličnog života, i kod omladinaca intelektualaca i kod omlađinaca radnika. Oni su je voleli kao izražavanje lepote najuzvišenijeg čina u ŽivOtu i borbi. Ono što je bilo poetsko u tom činu suočavali su sa poezijom. Voleli su u njoj bunu na nasilja, revolt na .niskosti ljudske, njenu etiku i njenu idejnu snagu, a to je u tom trenutku kađa su se našli oči u oči sa najopakijim opasnostima bio i jedini smisao njihovog života. Lik slobodnog čoveka, iskrenog, odđvažnog, požrtvovanog, duševnog tražili su u njoj. I vrelu ljubav prema zemlji i njenoj slobodi.

Otkriti ono što je pravo ljudsko i pravo poetsko u toj boeziji stvar je umetnika, koji joj daju interpretaciju. Postoji gslumačka i recitatorska „Ypatetika koja ne mora da bude indentična, sa batosom ove YDoezije. I tu leži više puta i raskorak. Naravno đa i u samoj toj poeziji postoje i slabosti, i nemoći, no »zazvuče u njoj s vremena na vreme, od pisca do pisca i tonovi vrelo proživljenog, kađa to što je vrelo proživljeno, i u idejnom pogledu rečitije progovori nego i deklaracija. Za mene i

jeste prava patriotska i revolu-.

AA) _

/ SLAVOLJUB BOGOJEVIĆ: DIJAGNOZA.

FSO IRI OKC UP iy Pi: (rLpiT ta VIYEHSURK

A

cionarna poezija ona lı kojoj se spontano uskladi ljubav prema zemlji i njenoj slobodi, sa dubokim doživljajem njenog Žživotnog puta, i njenih tragedija, i njenih borbi, poraza, i njenih pobeda. Patriotska poezija, ona tematski određena i obeležena, uslovljena je istorijskim putem živoOta jednog naroda. Kod nas je u procesu Žžilave borbe naših naroda za oslobođenje prirodno nalazila mesta i menjala izraz u samom razvitku procesa te borbe i u kvalitetnim skokovima, same literature, naravno Dprodorima, pojeđinih pesnika, zavisno od njihovog talenta i snage njihove mašte i duha. Šširi smisao dobila je u razbuktavanju revolucije u danima kada se spojila borba za nacionalno oslobođenje sa borbom za oslobođenje čČoveka. Tada, se proširio i njen humanistički smisao. Saosećanje sa borbom drugih naroda za slobodu i nezavisnost, kao španskog narođa na primer. Taj smisao se još više širi u našem vremenu kađa smo sveđoci dramatičnih ustanaka, onih naroda, koji su živeli u kolonijalnom ropstvu, Potresla nas je smrt ustanika Lumumbe, ogorčila hajka na čove-

Naštavak na 5.

strani SpA o dyyrey 7

KR

Paor

Cena 30 din:

| Zoran GLUŠČEVIĆ

|NEKA

Rodoljubiva lirika ima Kod nas tradiciju Kao retKo Koji pesničKi rod. Ta tradicija wod nas je stopljena sa pojmom same literature, od njenog „postana,

od prve belešKe koju je usamlje ~

ni anonimni črnortizac u mutnim' vremenima turske najezde zapi sao na listovima manastirsme Rnjige, Žaleći svoj otačastveni rod i patnje Koje mu predstoje, pa sve do poslednih posleratnih modđernističnih varijacija na temu rodoljublja. Kod nas je rodoljublje ao poetsxa inspiracija već odavmo postalo i stvar duga ne samo prema #\trađiciji rodoljubive lirike nego i prema literarnom poslu uopšte tagxo da smo, isuviše uljuljkivani talasima rodoliubive poetske tematike skloni da zanemarimo činjenicu da se ona već decenija nalazi u latentnoi grizi.

Axo nas, prema: tome, pomenu ta tradicija obavezuje, ona istovremeno i stešnjava, „pogotovu danas Rađa ne može da odgovori savremenim potrebama. Da Kriza, međutim, nije počela danas ili juče, nego još ramije, pokazuje i najsumarnija šetnja Kroz negdđašnju mašu rodoijubivu lirigu zagljučno sa Milanom Rapićem. Zapravo riza poima patriotizma i batriotsge lirike za'Đahnruula je i ene njegove stiho~-

» u Wojima pesni, disgretno i sa maskom otmene mistificirajuće ćudljivosti na licu, propušta da definiše svoi patriotski ideal procedivši wroz zube da će svoj život žrtvovati za otadžbinu „znajući šta“ daje i „Zašto" ga daje.

Akordi latentne wrize počinju u patriotskoi poeziji još ranije i pored toga što su se u njoj dugo zadržali i dugo odzvaniali patetični zvuci verbalističre rodoljubive emfaze, Ovđe ne mislim na otvoreno suprotstavljanje i sugob sa realizmom ili prvim oblicima modemizma, nego na tihu disKretmu negaciju koja započinje još u doba romantizma i Koja pogKazuje da starovremski, tip rodoljublja i rodoljubive liri Re nije „stoprocentni proizvod tog našeg waRVog takVog roman tizma, već jedna građamsga apli gRacija tom pravcu. „Patriotizam Kao građansKa ideologija, bez obzira što ie izagvan macionalnim građansgKim' žarom i težnjom za oslobođenjem, morao je nemi novno da se formira u Uslovima građansgo-čaršijse sKučenosti i jednostranih mwlasnih i političkih interesa, što je patriotskom žaru otpočetKka Malo lažan tom i prizvuk. Zapravo mit o Kosovu i zavetnoi srpskoi ulozi na BalKamu srozali su patriosKu lirigu do verbalnog praznoslovlja prvenstveno zato što se buđenje

PIRODOLJUBA LIRIKA DI SAD

KOSTA ANGELI RADOVANI: KUPAČICA

nacionalnog zanosa vremenski poklopilo sa sve jačim i bržim socijalim ·„raslojavanjem, te je opšti patrioski zamoes postao VeštačKa i prazna formula za tobožnje jedinsivo nacije, čija je Rlasno-socijalna homogenost već potpumo izgubila realan · „osnov. Na tako isgonstruisanom patriotsKom osnovu stvoremi nacionalni mit i epos još od početka nagrizla je nerešiva unutarnja antinomija, „protivurečmosti iz“ među uskog kKlasnog interesa i masovne „angažovanosti nacije. Na tom mitu o tobožnjem jedin stvu nacije decenijama je stvara na naša nacionalna svest ali njime ie imala da se inspiriše i rodoljubiva liriga, Razumivo je onda što se ona ubrzo našla pred. alternativom: ili da usvajajući programsku laž građansKog patriotizma podeli njegovu sudbinu, tj. sroza se u bombastigu i praznoslovlje, ili da ga negira-

)ući potraži izlaz „na drugoj strani. Pojava genijalne ·gogoljevsReć

humoreske „Sve će io narod pozlatiti“ označava literami ttaj Nastavak na 7. strami

Bala hova, zanemarujući interpunkciju i upotrebu

OŠTRICA UT

Nedavno je uzviknuo jedan mladi Disac, vrlo odlučno, samozadovoljno: »Neću da čitam Džojsa, jer

trenutak se učinilo da nije potreban nikakav

odgovor. Čak i mlađom piscu je dozvoljeno da ima svoj stav i opredjeljenje, pa da ga pothranjuje i njeguje već kako hoće i kako mu je moguće. Ali neodoljivo se nametnula misao koliko je problem uticaja i danas veoma živ i bolan, mada nešto pozadinski pomaknut, jer

je veoma dugo bio osvijetljen bljeskom govora”

i ogovaranja, ali još uvijek neosporno prisutan

i treperav. jJdk Konvencionalno naviknuti da sve dijelimo

na dobro i zlo, prihvatili smo i podjelu na do-

bre i loše uticaje. Imali smo dovoljno vremena. da se bacimo drvijem i kamenjem na loš, ne-

zdrav, porazan, poguban, malograđanski, čaršij-

Ski, čabokrečinski, neboderski, pomodarski, Te-

vijski uticaj, ali u trenutku kada smo iskreniji prema sebi nego obično, priznajemo da uticaj

nije ni dobar ni loš u bilo kakvom apsolutnom

VOA

ne Želim da utiče na mene. Za”

smislu, nego da se karakteniše u odnosu premaz predmetu i licu koje ga podnosi i koje mu se prepušta. A pošto smo više neiskreni prema, sebi i Češće zastrašeni misterijem. »lošeg uticaja«, skloni smo da se pomalo podsmješljivo naklonimo Geteovom odđuševljenju: »Iskusio sam smisao srodstva, sa svakim predmetom i bićem oko sebe, novu harmoniju između mene i prirode tako potpuno da svaka promjena mjesta, doba i vremena, svako novo poznanstvo i uticaj djeluje na mene duboko i prodorno.«q

U grčevitoj želji da se sačuvamo od lošeg uticaja, da sagradimo neprobojni štit, uvlačimo se u svoju vlastitu, jedino sigurnu ljušturu, zaboravljamo ipak da ne možemo umaći koplju

. uticaja, Ubodu njegovog vrška izložen je i onaj | najpovučeniji, najosamljeniji, najskriveniji i što je manje kopalja. koja ga pogađaju, to je efekat-

i jednog pogotka veći i odlučniji. Prihvatanje uticaja kao današnje hronične bolesti, kao nečeg nieminovno. kobnog. za. čovjeka, kao. vrat, podmuuklog prepada na pojedinca, !

GAJA

kao zločin uvrede ličnosti ostavlja još teži i nezdraviji otisak mego sam »loš uticaja. Mnogi je danas sklon da se prigrljuje uz svoju ličnost, uz svoj dragi i draguljni život, pa ako i opazimo da je ta ličnost bezoblična, teturava, i Dješčana, ona će još uvijek naći dovoljno hrabrosti da se bori i za svoj najmanji dio. . Postoje raznolike vrste straha — strah od starog, strah od novog, strah od niskog, strah od visokog, strah od crvenog, strah od crmog, Bali od svih takvih bojazni najsmešniji je strah od gubitka ličnosti. Ličnosti pisca tako osjetljiva, prefinjena, mekušna, prijanjajuća za sve

promjene i otiske, uplaši.se od svog nestanka, ne zbog svoje suštinske vrijednosti, nego što.

osjeća da je u stalnoj opasnosti da bude iz-

! gubljena zbog praznine i nevrijednosti ı kojoj ŽHVLI 0 O ;

Dogodi se da pisac izumije novi manir, vla-

stiti etil, »ličnost« u ornamentnom. ređanju. sti-

\

„Boy k

vezmika. Ali ako uistinu nema ničeg drugog osim gramatičkog i rečeničnog: Žongliranja, novonastala »ličnosta&a će se nepovratno is čim joj se desi da upotrijebi negdje zapetu i dvotačku. Strah da liči i podsjeća na nekog nagoni je da se muči i razapinje izmišljajući sebi nove i neobične crte i odlike. Strah da se ne bude orginalan i imdividualan spriječava prođiranje pod površinu, jer xličnoste traga samo za vanjskim tajnama forme, za onim artističkim »znabi kako«, ona kuša samo vrškom jezika. Na kreju· od te »ličnosti« dobijemo još samo slabog ekscentrika, književnog čudaka. , U - Andre Žid je jasno ocrtao lik tog smiješno · blašljivca: »Oni koji se boje i bježe od uticaja, Ookvoreno primaju T'jedu i siromaštvo svoga. duha. Ne postoji u njima ništa novo za otkrivanje sve dok odbijaju da' upotrijebe instrument koji će im to pomoći. A ako ne žele da” iragaju za svojim skrivenim vrelima, toje, mislim, zbog toga što su i sami posumnjali đa su. načinjeni od bezvrijedne gline.c aa Od bezvrijedne gline još samo blato ostaje.