Književne novine

Godina XII, nova serija, br. I5I BEOGRAD, |I: AVGUST

ODGOVORNOST SVIH ZA SVE

· Pavle STEFANOVIĆ :

sete. Borbom s prirodom, bezobzirnom lakomošću, posmatrački neutralnom radoznalošću, sapatnjom, odgovornošću?

'Slobođa izbora u tome, naravno, nije neograničena, generacije i generacije dolaze na svet u Dunoj uslovljenosti faktorima civilizacije (načinom proizvodnje i oblicima superstrukture te civilizacije) koja ih je donela na svet, a podela rađa — mnogovekovna istorijska nužnost civilizacije iz čijeg babilonskog tornja i same ove reči izleču, kao brođolomničke rakete, u prazna nebesa — odredila je skoro nepremostive granice sudbinama članova pojedinih društvenih slojeva, nacija pa

Dr Bratko KREF

RABI TAGORE

· Prava, istinska večnost bila bi šsamo ona koja nema ni početka ni svršetka, pa se već i samo zato — pre svakog zalaženja u apstraktne pojmove ontologije trajanje sveta, ili bolje, egzistencija bića u njenom odnosu prema životu ili živoj materiji, ne može smatrati nečim večitim. Preobrašaj. materije iz „mrtve“ u „živu“ i obmuti tok ovog procesa mi, razume se, jedino hipotetički pomajemo, mo pošto kakav-takav pojam o vremenu, o trajanju nečeg (ili ničeg) u vremenu, stičemo kao živa bića. dakle kao ma= terija u jednom sasvim kratkotraj nom svom viđu i obliku, naš pojam večnosti, ukoliko ga vezuiemo za

indijskog pozorišta, naročito simboliku izraza. Pri tom se ne insistira samo na dramsko-literar= nom stilu, već i na pozorišnoj izražajnostfi. \

Zbog simibolike su neka Tagorina dramska dela za nas teže razumljiva, jer u vreme ekspresionizma i danas, kada živimo ponovo u doba velikog uspona apstraktne umetnosti, ništa nas ne sprečava da shvatimo i neka njegSova teže razumljiva dramska dela, Njegov dramski opus je dosta veliki i raznovrstan, iako je poznat van Indije samo u manjem izboru. Doskora se ništa nije znalo o tome da je Tagore bio i režiser i glumac, čega se

Indđijsko-bengalski pisac Rabindranat Tagore (1861—1941), čiju stogodišnjicu Indija „proslavlja cele ove godine, nije samo jedan od najznačajnijih dramatičara, već i obnovitelj velikih tradicija starog klasičnog indijskog pozorišta i u isto vreme reformator savremenog. Tradicija indijskog kao i starog kineskog pozorišta doseže daleko u stari vek. Za razliku od kineskog, indijsko pozorište, kao i njegova drama, više je lirsko. Više je usmereno lirskim medđitacijama i osećanjima dok.je klasično kinesko pozorište izrazilo usmereno dramatičnosti. Isto tako je i staro indijsko Dozorište sintetično, jer zahvata u

bilo koju ideju o egzistenciji i životu, postaje nepotpun, jednostran. Tako je bar od Ajnštnjnove teorije promenljivosti i relativnosti prostora i vremena na ovamo, jako, naravno, za sve što postoji pre i posle života, dakle nezavisno ođ životne epizode (ili „aevanture“) postojanja materije u prostoru i vremenu, možemo zamisliti da postoji bez prestanica, to jest da nikađa neće prestati da postoji, dok nam je, skoro. neTmoguče zamisliti da postoji bez početka, to jest da je postalo a da se to nikada, ni u kojoj, pa ni u najudđaljenijoj prošlosti nije dogodilo, desilo, odigralo.

U odnosu prema bilo čijoj subjektivnoj egzistenciji — može to reći svak1 rođeni i ljudskom sve= šću snabđeveni pojedinac — jedna apstraktna ali teško zamisliva (skoro nezamisliva) apsolutna voč nost vascelog sveta, sveukupne materije, nečeg, pa i ničeg. toliko je tim nečijim ličnim pukim rođenjem narušena, toliko poremećena, đa je to upravo smešno s obzirom na ništavnost. antineop=hodnost i beznačainu kratkotrajnost fe lične, poieđinačne, ljudske egzistencije. Jer, činjenica je da je sa mojim ništavnim, svakako nepotrebnim i zacelo nebitnim (po svet nebitnim) dolaskom na svet apsolutna večnost nekako

·'presečena na dvoje: na svoje po-

stojanje bez mene, sve dok ja nisam nastao, i na svoje mostoianje sa mnom, isprva, nekoliko. decenija živim i zatim večito mrfvim, ali, đozvolićete, sa mnom, čim sam ja nastao. Ja lično, načelno govoreći, ovakvo rezonova-– nie rađo ustupam ne samo svima infuzoriiam no i Oparinovim Roloiđnim MKaplicama, koacervatima, jer ie niihovo pravo na taivo rasnđivanie zaista ravno mo jem i svačijem, no kako su ovi pbrapočetni oblici živih bića — ka zaću: moji i vaši preci — veoma pPprimitivni, zaDravo primani. i zato nesposobni za razmišlianie, dajem sebi slobođu da ih zastupam, na jednom višem nivou. A u to ime sa sigurnošću mogu fvrditi da sve Što postoi mora sP Đreobražavati. jnko niie sirurno da mora vrestati da ostoji: što

Se Dak tiče prvog, inauguralnom

kraja „večitosti“, on mi se čimi ioš ipzvesnjimm. pošfo je sve Šfo Postoji moralo jednom , postati. pa će tako. na kraiu kraieva, lcdino prostor i vreme. janunieni nečim ili neispunieni ničim, žzadržnfi atribut večitosti.,

U toj i takvoi ograničenosti sveta — od Dpostoianja „čiste“ ma-– feriie kao fraiania. „po sebi“ „do postojania ·bića kao egristenciic. opet „po sebi“ — svi nojieđinačni i konkretni obiekti živog sveta nalaze se u više-manie „kratlkoi poseti“, a za naš liudski život ova filozofski melanholično intonirana verbalna fieura iz poznate Ajnštainove autobiografiie svodi se praktično na pitanie prvorazrednog društveno-moralnog Zna-

čaja, na pitanie: kako i čime se ar rrSpNNE IN a O IT aaa a n Ty iu nai 277 i zaposliti (ako hoćete, i zabaviti) MAYA | e za vreme trajanja te kratke po- _ Tu aeaeaa aa taa. O ea ~ . : f A....MMAN... iv. ; | Ca 7 |

i samih rasa; no i onda, posred takvih okova uslovljenosti, čoveku-pojeđincu je dostupna jedna prilično široka lična duhovna orijentacija, i niko nikome ne može uskratiti ni oduzeti pravo na misaonu eksploataciju, na idejnu i ideološku preradu, na filozofsko sređivanje i raspoređivanje podataka kojima bogato i prebogato iskustvo svakidašnjice svakog treznog, budnog, normalnog i umno zdravog pojedinca snabdeva, napaja i zasipa. dnevnih novinskih i radiofonskih vesti pa preko filmskih i televizijskih dnevnika („žurnala“) sve do visoke mudrošću zasićene savremene umetničke literature bezmalo svakom živom današnjem zrelom (pu noletnom i dubokom senilnošću još nezahvaćenom) pojedincu pristiže iz časa u čas ogromna dokumenftacija o svih stvari u svetu, i ako onda, u toj i takvoj situaciji komunikacionih usluga savremene tehnike opštoj obaveštenosti ljudi o svemu i svačemu, mnogo koji pojedinac lako postaje infantilnom žrtvom haotične šarolikosti bezbrojnih informacija, ođ najbeznačajnijih do najznačajnijih, — mo~

Počev od svako-

popularno-naučne i

aktuelnom stanju

Nastavak na 6. strani

svojoj umetnosti

pantomime, recitacije i govora,

O KRITIĆARSKOJ ISKLJUCIVOSTI

U mnogim razgovorima. kojš se oko Kkritike + protip kritike vode ponavlja se zahteo da Kknjižeoni i umetnički kritičar kao jedino merilo vredmosti mora da uzima samo estetičke kvalitete dela. Ne ula= zeći u to Šta su estetički kvaliteti dela i ostavljajući taj pojam, meođređenim, i me= dejinisanim, oni koji govore o kritici zahtevaju od onoga koji piše o umetničkim delima da me bude isključio. Kritičar, po fakvom receptu, mora da poseduje izuzet= mu širinu, razumevanje za sve stilove i škole, afinitete prema svim estetičkim i Jilozofskim, doktrinama, sposobnost da oseti pravi umetnički doživljaj ma u kome se vidu javljao i u ma kakvo ruho bio odeven. Idealan, kritičar imao bi da govori sa podđjedmnakim, Yazumevamjem, o Kenow i Jevtušenku, da u istoj meni shvata Šolohova i Pasternaka, da prihvata i Penžea i Framsoaz Sagam, Joneska i Brehta, ne praveći pri tom kompromise ni sa širokom, publikom mi sa knjižeonim grupama i ko-

· terijama. Kritičayska isključivost bila, bi

osobina sitnih duhova, moralno sumnjiva i daleko od toga da bude vrlina.

Kada se tako rezonuje, ne razlikuju se dve stvari. Jedno je kritičarska isključivost, a drugo stramčarska metrpeljivost. Ako jedam Kknjižeomi Kritičar ima svoju koncepciju života i literature, „afinitet prema određenim, avamturama duha, ima svoja oduševljenja i strasti, svoja literavna verovanja, dakle, ako je doista kritiča”, onda om, me može a da me bude isključiv. Jer, valja priznati, teško je prihvatiti u isti mah i Gorkog i Beketa, izmiriti poklik „čovek, to zvuči gordo“ sa Beketovim

sumnjama tu worednost čoveka i smisao njegovog življenja. Ma koliko se dobro mislilo o toleyantnosti, ako kritičay vojuje za svoju istinu, u literaturi, ako poseđuje stav? iza koga stoji celom, svojom, ličnošću i spreman je da se za ispravnost svoga shvatanja bori, om me može da bude tolerantan prema shvatanjima koja se kose sa njegovim, ubeđenjima i prema literatuYi koja mne odgovara njegovim, koncepcijama. Ono što i oni koji o knjigama višu i oni' koji kritike čitaju moraju uvek da imaju ma umu to je da takva koncepcija literature mije jedino mogućna; ali ona je za kritičare jedimo mogućna. To ni u kom slučaju me isključuje mačelo literayne Koegzistencije i me obezvređuje poruku da treba da cvetaju svi Togućmi cvetovi. Samo treba stalno imati na umu da svi cvetovi mikada me cvetaju svima.

Ima jedma savremema memačka wYiča

u kojoj ljubav prestaje jer ljubavnik mije

u stanju da fotografiše voljenu, devojku. On snima nju a na filmu se ocrtava ili njegov lik ili praznina. To je. u izvesnom smislu sudbina svakog Kknjižeomog kKritičara. Za njega je govor o literaturi večno proveravanje ispravnosti njegovog životnog opredeljenja i stalmo ispitivanje sopstpemog osećanja i doživljaja sveta. A. B. Simić, čija je isključivost me samo veliki literarni mo i moralni kvalitet, podsetio je na jednu bananu istinu koju drugi, možda, nisu uočili. U knjigama ljudi me podvlače ono što je mudro ili glupo samo Do sebi, već ono sa čime se slažu ili što odbacuju. Kritičar majčešće mne govori o onome što u knjigama piše, već o tome što usvaja ili

ne prihvata. Često to odbacivam,je nije u isti mah i megacija estetičke vrednosti. Vidmarova „jeres o Dostojeoskom“, koja mam je prva pala ma um, može da posluži kao majbolji dokaz zq to.

Rada se kod nas poveđe več o širini, o sluhu koji ma širokoj skali oseća vazličite mečujne melodije, onda se wbek Mao primer navodi Isidora Sekulić. A tu se čini greška, jer se me vazlikuju erudicija i šŠimina. Niko od maših kritičara, sem, možda, KYleže, mije toliko isključio kao ona. U svim svojim, esejima i člancima ona je govorila samo o svome osećanju sveta, o svojim najimtimnijilm, preokupacijama i u literaturi i ostalim, umetnostima tražila samo potvrdu za svoje stavove. Pisac ili knjiga, problem ili članak bili su povod za subjektivne varijacije i za ispovedanje sopstvenog w>erenja. Istina je da je Isidora Sekulić za mnoge pisce imala sluha, ali je takođe izbesno da je kod mnogih, pisaca bronmalazžila isto i da su te mjihove

srodnosti me tako retko bile i sumnjive.

Ponekad, Isiđora Sekulić je onima o kojima je govorila pripisipala svoja shbatanja, strahovanja i verovanja.

Bacimo li letimičam, pogled, na istoriju literature videćemo da su svi veliki Mitičari bili u mamjoj ili u većoj meri isključivi, Istini za volju treba priznati da svi oni koji su isključivi misu u, isti mah i voliki. Ali, Tai smo govorili o kritičarima koji to doista jesu, a me o stramčarima koji manje ili više inteligentno o literaturi ili oko literature pišu i govore.

ELE." Predrag: PROTIĆ

sve književne vrste — od stiha do proze, igre,

Pantomima ima i danas veliki značaj kao samostalna pozorišna vrsta koja ne poznaje jezičke granice i razlike što je u današnjoj Indiji (pravilnije rečeno u Indijskoj Uniji), u kojoj je ujedinjeno petnaest država, naročito važno, Osamaosfaljivanjem Indije pozorišni život i stvaralaštvo su izvanredno oživeli i proširili se i zahvataju staro klasično (sanskritsku dramu) i savremeno, u zapadnom smislu apstraktno, mo-= derno pozorište. U modernom pozorištu igra više ne zauzima ono mesto koje je imala u klasičnom, ali je još uvek važan sastavni deo pozorišne predstave, bar u prikazivanju starih drama. Indijska pozorišna igra ima svoj jezik, svoj govor koji indijski gledalac poznaje već iz tradicije. Njeni pokreti su simbolični, to su govor i pojmovi, a ne samo attizam, kako se to čini neindijskom gledaocu koji vidi jedino oblik i liniju gesta ili kretnje, a ne zna da je sve to „nemi“ plesni govor. lako je Tagore u mnogo čemu približio svoje drame obliku evropske drame i pozorišta, ipak je sačuvao nešto i iz klasičnog

nije odrekao ni u poznim godinama života; poslednji put se pojavio kao glumac 19856. godine (imao je tada već 75 godina) u svom komadu „Obožavanje igračice“. Za naše pojmove to je ne-

što neobično, pošto se, verovatno,

vidi u pozorištu i glumcima još uvek nešto „komedijaško“, dok je pozorište u indijskim narodima sačuvalo nešto od prastaro-svečanog i obrednog. Zato za Inđijee

nije bilo mišta neobično što je njihov najveći pesnik novijeg vremena, pisac, đramatičar, mu zičar, filozof i narodni prosvetitelj Rabindranat Tagore nastupao i kao glumac. Njegova glumačka obdarenost, kako nas izveštava noviji indijski dramatičar Balvant Gargi u svojoj knjizi o indijskom pozorištu, bila je iznad proseka, bar je kao tridesefogodđdišnjak s uspehom igrao visokog „duhovnika „mRadžupatija (Raghupati) u svojoj drami „Žrtvovanje“ koju je prikazao u rodnom mestu Kalkuti, a sa šezdeset godina igrao je Džai Singa, Radžupatijevog mladog učenika koga učitelj uspeva da ubedi da su žrtve potrebne. Ali kada vidi da njegov učenik umire na oltaru boginje rata Kali, zgrozi se, odriče se slepe pokornosti boginji i razbija njen kip.

| Po predanju, pravo klasično indijsko pozorište postalo je mnogo godina pre naše ere. O njegovim počecima priča legenda: Kada je svet prešao iz zlatnog doba u srebrno i kađa su ljudi uživali u raznim porocima (ljubomori, besu, lakomosti, požudi itd.) i zaba= vama, bog Indra reče Brami, tvorcu veselja: „Treba nam nešto što bi ljude odvratilo od greha i što bi ih zaposlilo. Nešto što bi istovremeno bilo i za uho i za oko. Pošto niže kaste ne razumeju četiri veđe, izmisli nešto novo što bi govorilo svim ljudima i što ' bi bilo svojina svih ljudi“.

Brama, tvorac veselja, znao je, zamislio i pronašao natjaveđu, svetu knjigu indijske dramaturSije. Iz svake svete knjige je nešto uzeo: iz.rigveđe govornu reč, 1Z samavede pesmu, iz jadšurveđe mimičku umetnost i iz alarva= vede osećanje. Brama reče Indri:' „Ovu knjigu dajmo onim "bogovima koji su spretni i učeni, koji nemaju treme i koji su spremni za naporan rad“,

Kad je Indra čuo te reči, sklopljenih ruku poklonio se pred Bramom i odgovorio da bogovi nisu sposobni da prihvate tu knjiBu i da je oživotvore, niti su sposobni da ma šta učine s dramom. Samo su mudraci koji znaju tajne veda i koji su u životu razmi~ i šljali i ispaštali vešti tome. Samo . bi oni mogli natjavedu da pre- d tvore u delo. \

I tada je Brama učio Bharnatu Muni, velikog mudraca, dram | turgiji, a or, je tome učio svoje — ;| Sinove, kojih je bilo stotinu. al je Bharata Muni, režiser bogova, doneo nebesku natjavedu sa neba na zemlju — čoveku kao nauku