Književne novine

IZLOZBE SE II ZATVA

Kao što istorija lepih veština beleži, umetnička dela se često nađu okružena iščekivanjem ko je je čas u znaku optimistićkog prognoziranja čas u znaku skepse,; ali nezavisno od svega što se naokolo dešava, dela se vađaju i ostaju u svom vreme nu i sredini · kojoj pripadaju kao jedina, najpozvanija i Dpotpuno dovoljna dokumentacija umetničkih zbivanja. Povremenc, u neobijašnjivim irenucima Xoin cidencije različitih | umetničkih delatnosti, kad se iznenadno uoči zajednička karakterističnosi načela ili naklonošt prema udređenom umetničkom idealu iog doba, uspostavlja se nepogrešiva distanca prema vladajućoi, kli mi ukusa i duha i ona zagonet na koprena nedoumice se iz” gubi kao da nikad nije ni postojala. Teško je i nezahvalno zbog to ga da se svom vremenu pogleda netremice u oči i bar samo iednom rečenicom ukaže koji će ideal ili koja ideja biti v-đix lja u stvaralaštvu a da se pri tom očuva verođostojnosti svetost dobronamernosti. Taj posao zato ne mogu olakšati ni zahtevi ni humanistički imperativi, jer su podređeni svome vremenu.

Ali kao da sve te oficijelne za hteve, individualne želje i ebidemične pojave u kojima se iscrpljuje takozvana „savremenost“, ta prolazna krhka iluzija, najčešće pravdana Icosmopoliti? mom a osporavana nedostnatkom nasleđa i argumentima tra dicije, nešto vuče ubrzano u pro laznost. Otporima koji se rađa ju u jezgru događaja, često se u ftim trenucima · ne priznaje udeo u stvaranju zajedničke no ve istorije umetnosti ali su sva= kako obe strane u istom položaju pred sudbinom, pred činie nicom da se istorija umetnosti sama formira po svom nahode nju. Tim putem se po ko ?na koji put otkriva da su idejnost ili likovno filozofski stavovi u načelu teško podredljivi bilo kakvoj oficijelnoj, imperativnož dobronamernosti. Davnašnji je put umefnosti tokom cele istorije bio sam izazov i bekstvo, to:je bio uvek stvaralački revolt na Tirenutne novosti i ŠtO je noippeljivost bila veća, Tre• zultati su bili plodonosniji.. Pre judiciranje | „umelničkog ideala bi se, možda, moglo pravdati fenomenologijom umetnikovih ili društvenih želja u kom siu čaju bi duh trebalo da se uzdigne nad okolnostima i sredstvima izražavanja, ali i tađa u zavisnosti od već sag)wdanih smernica, verovanja ili liiCi0= nosti, što u umetnosti svakako ne bi bilo ništa novo. Ta slclo nost vladajuće klime duba da ospori suproine tendencije u stvaralaštvu, pojavljivala se u poriodima u kojima su nemoć i dekadencija imaginacije bili pračeni naglašenom potreborn za jspravnim, ulvrđenim metilima, garancijama, za čije priž navanje je problematika tal zvanog „velikog sveta“ bila više merodavna nego ona SODp-

stvena, izvorna i autentična. Usvajanje takvih merila daje prednost eksperimentisanju #zapostavljajući doživljaj koji Je kontinuiran, a koji nastaje ra- đanjem ı formiranjem ličnosti, koji je srastao u celini i uslovljen postojanjem sopstvene eBzistencije duha i emocija. Međutim, ni taj veliki svet, na koji bi se možda trebalo povremeno osvinuti, ne traži potvrdu svoje zablude već budno prati svaku umetničku izvornost kako pre ko meridijana i uporednika lako i kroz geološke naslage kamenom urezanih simbola, i SWD jim radoznalim okom katkada se ljubomorno nasmeši... nekoj staroj prizrenskoj školi srpskog slikarstva, to jest, nasleđu i jednoj tradiciji i rado bi zamemio za njih po neko izderaino ruho tašističkog fraka.

I da li su ta šarolika sezohska bijenala toliko verodostoina da bi se, zbog njih dali olako izmeniti i polisnuti specifičan mentalitet, karakieristično podneblje, nasleđe ornamenata i Osećanje za materiju, ljubav za životom i „zemaljskim hrana=ma“, optimizam i slovenska mocionalnost.. i sve ono ši? jie duboko ukorenjeno (ne naziva šjaći samo folklorno) utoliko pre, što smo decenijama već Ssvedoci evidenine „dugotrajne žhsićenosti baš tog velikog sveta sa mnogim estetičkim uniforraa ma i oksperimentima duha,

NMapomenimo takođe da ovaj vek civilizacije i velike tehničke su prematije nađ ostalim stolećima ioš ne odstupa od tradicionalne opreznosti i kritičnosti kad treba dati definitivan sud o nekom „credo“ ili o tradiciji bilo koje geografske strane, o čemu svedoče mnogobrojni trezori ı muzeji koji gordo 'Ikazuju na njihovo postojanje. Izgleda da se u ovom stoleću samo umetnost i kultura, dakle đuh i tradicija, ne mogu prisvajati licem cama i da izvoma _ umetnička ideja nema dvojno državljan– stvo, već da pripada tlu sa koga je ponikla, sa svim svojim specifičnim fermentacijama koju vuku korene iz određenog pod neblja i istorije.

U našem burnom i neobično

živom likovnom. životu postojW,

pored značajnih rezultata i

ke profesionalne deformaci)

koje bi se analitički mogle povremeno osvetliti, jer OVO podneblje i ova istorija se ne mo gu zanemariti kađa je u pilanju tle naše svakodnevno i zajedničko koje nedvosmisleno ide ka integralnom socijalizmu i koje je pronašlo načine da upravlja svojim materijalnim. umetničkim i moralnim dobyima, upisujući na stranicama svoje povesti sopstvene rezulJts fe kao dragocena svedočanstva. To je svakako razlog Zbog ko-

ga se i naidobronamernije isključivosti moraju ublažiti u umetnosti.

U svetlosti ovih činjenica TE ključivo podvlačenje apstralkvci-

je kao trenutno ili za duže vr? me najadekvatnije forme iZraj

žavanja (što je poslednjih godina postalo orijentacija za likov ni kriterijum) ne može biti dovoljno opravdano i ubedljivo, pogotovo Što ni rezervisani pri godni članci ni umerene kritičarske favorizacije ne obraza žu suštinu pitanja zašto bi apstrakcija bila idejna specifičnost naše likovne misli, kao što še ni jednim osvrtom ne ukazuŽe na zasićenost prema apstrakciji u svetskim „razmerama. Kao što se mnedovoljno osvetliava karakter eksperimentisanja Koji je često zaodenut jezikom prividne apstrakcije, gotovo je nemoguće pronaći komentare Koji bi akhlamiranje apstrakcije iretirali kao neprostudiyano i neopravdano skretanje naklonosti, kako kroz istorijski razvoj jugoslovenske likovne ideje tako i u skladu sa našim mentalžetom, koji je specifičan van svake sumnje. « )

Nije li suviše smelo ako se samom ~/„materijalu i njegovim hemijskim reakcijama pripisuje neki estetski ili filozofski sMisao a varljivoj likovnoj alhemiji priznaju, u razmerama nacionalne legitimnosti, kvaliteti tradicionalne, „nasledne ili n3apredne misli, pri čemu se ekspe rimenti sa materijalima i mikroskopske asocijacije koje i” njih proizilaze često identifikuju sa mikrokozmom sa SVil

implikacijama koje odatle proizilaze. Opravdane su zato nostalgične reminiscencije za stvar nom, konkretnom, figuralnom i figurativnom slikarskom ·prošlošću koja je bila izvorna, i koja je bez zazora bila nadahnuta

~ blagovremeno poslužimo

životom. svoga plavetnila i zele=nila od Tartalje, „Generalića i Šumanovićevih pejsaža do dramatike Lubardinog kyrša.

Tragajući za čistom umetničkom, sadržinom, a priželjkuiući da joj sintaksa buđe u skladu sa postojećom u svetu, možda se neprimetno izopačava naše shvatanje o izvornosii zbog fre nutine oduševljenosti za apstrak= ciju. Zato bi bilo poželjno da se teren likovnog interesovania proširi i na iskliučivosti suorot nog tipa u kojima otpori prema metafizici sadrže možda isto tako sve ljubavi prema životnoj i konjretnoj senpzaciji relativne stvarnosti koja nas okružava, a koja nije nikad bila, niti je

mogla biti dovedena u pitanje,

zbog svoje neiscrpne sadržajnosti i koja je ostala večiti izvovt i impuls bilo koje metamorfoze duha ili umetničkog izraza. Najzad, ako već prihvatamo Žar apstraktne misli i njegovu katkad plodotvornu isključivost, utoliko je neophodnije da se merilom ravnoteže i priznamo pravo na egzistenciju suprotnim umetničkim tendencijama koje bi ublažile opasnu jednostranost. 'Ugledajući „se povremeno na „veliki svet“ i u tom smislu (ako je to zaista potrebno) po željno je razumno podržati sva ku izrazitu individdalncst · pod uslovom da je autentična, mož= da čak i po cenu nekog formal

.nog anahronizma segonzakovož

tipa a stalno osluškujući pri tom rezonancu svog sveta bremenitog i još uvek neiskazan)og.

Milo DIMITRIJEVIĆ

VLADIMIR VELIČKOVIĆ: STRAŠILO

HAJ EVROPSKI PISCI

i Rizorđimento

—tema nedavnog kongresa Evropske zajednice pisaca u Torinu

Bila je sretna zamisao uprave Zajednice evropskih pisaca (COMBS) da u Torinu, centralnom gradu proslave stogodišnji ce talijanskog ujedinjenja od 10. do 12.'jula priredi cvogodišnji kongres svojih članova iy O” kupi ih oko teme koja ima i uži, talijanski, i Širi, evropski značaj. Nije suvišno podsjetiti đa je upravo talijanski Tisorsimiento bio' jedan od onih Oosiobodilačkih pokreta koji su Dprivukli pažnju i suradnju pisaca, intelektualaca, političara i običnih pripadnika drugih naroda. Tema sastanka „Do;jrinos evrop skih pisaca falijanskom Risorgi mentu“ bila je veoma podesna da pokaže kako su pokreti koji su se sredinom prošlog stoljeća razvijali na susjednom apeninskom poluotoku predstavljali zapravo više nego ' političko konstituiranje talijanske nacije: oni su značili „definitivno kidanje reakcionarnih lisičina kojima su evropške narode okovali ieudalni političari Svete Alijanse. Upravo na talijanskom · terena rušila se svjetovna vlast glav“ nog uporišta evropske reakcije, papinskog Rima, pa su ti pokreti, „nužno, imali i evropsko značenje. Što su“ naši narođi, prije svega Hrvati i Slovenci, koji su stenjali vod austrijskim jarmom, došli. pod udar agresiv nog nacionalizma i probuđencS iredentizma, to ni po čem ne umanjuje značaj TRisorgimenta i za nas, naprotiv, nameće nam obavezu da te odnose prikasaXemo realno, objektivno, lučeći oštro ono što je bilo napredno od onog što je bilo reakcionarno Više puta čula su se na kongre su, i s punim pravom, imena velikog borca za slobodu, Giuseppea Mazzinija, i velikog 1Z7vršioca historijske pravde, Giuseppea Garibaldija. I dobro je da se Taj sastanak odvijao Uupravo pod dojmom pouke tih dvojice značajnih Talijana. Kongresu nije mogao prisu3tvovati teško bolesni predsjednik" Vajednićež Giovanni | B3i>tista Angioletti, pa su sjednice vodila dva potpredsjednika, fran cuski akademik Andrć Chamson 'i ukrajinski akademik Mikola Bažan. Pročitani su veforati i intervencije u diskusiji.

Referat potpredsjednika Cham sona izazvao je diskusiju jer le govornik, po mišljenju neih učesnika, u svoje izlaganje uložio pretežno galsku * duhovitost i menadmašnu #konferansijersku vještinu. Sasvim je drugačiji bio referat sovjetskog predstav nika Bažana, u kojemu je bYečtezala erudicija i dokumenliramost, ali me na štetu ljuds!:e topline, koja je punim glasom progovorila u interveneiji Omanopisca Konstantina Paustov skog: on je govorio S visinc

jednog bogatog ljudskog i umje iničkog iskustva i la kraju jstupa pozvao prisulne Ca Ooda)u, počast HErnestu Hemingwnyu. Zapaženi su još bili istupi Svi carca Zieglera, Grka Novasa i posebno poznatog polj kog Dripovjedača Jaroslawa Iwaszkie= wWicza. i

Našem delegatu bilo je' veći ranije dodeljeno da intervenira u diskusija pa je on to učinio već prvog dana. Učešće našeg «ele gata, dr Ive Frangeša, prisutni su zapazili a naročito je povoli, no ocijenila čtampa: dok su drugi predavači, ipak, govorili više-manje o tome šta je Risorgimento značio za kulturu i.pn-, litiku njihovih zemalja, naš e delegat vratio diskusiju na polaz nu temu i govorio o relativ-! no skromnom ali ipak značaj“ nom doprinosu naših ljudi idcjama talijanskog Risorgimenta. No i bez obzira na tu neujednačenost u shvaćanju teme, re“ ferati i diskuje pokazali su da je Risorgimento odista takav pokret kojim Zajednica evrop” skih pisaca svakako treba da se bavi.

Za vrijeme kongresa učesnžei su imali prilike da pcsjete Ju“ bilarnu izložbu Torino 1961, iz“ među ostalog i da vide neobično ukusno i funkcionalno ure» đen jugoslovenski paviljon), da prisustvuju projekciji Circarame, da obiđu giganitska Fjiatova postrojenja i da upoznaju ua menitosti Torina. Po završetku Kongresa održan je sastanak uže '#uprave Comesa u poznna= tom alpskom lječilištu „Saint Vincent. Na tom je prisutvovao jugoslovenski pred stavnik u upravi, književnik Tanasije Mladenović. „Sastanak uprave pohovo je pretresao rad Zajednice i sa zzadovoljstvora utvrdio da se Comes već dosad afirmirao kao neobično snažina demokratska organizacija evrop skih pisaca. Njegova smišljena i sve obimnija izdavačka'djdi&t most, njegove kulturne 'manifes,

žavanje evropskih pisaca putem izmjene ljetovanja itd. sve 10 pokazuje da rad Comesa znači dobitak za evropsku kulturu. Na Whraju sastanka uprave direkcija akcionarskog društva Saint Vincent objavila je da predan) upravi Comesa godišnje Yet milijuna lira za Evropsku nagradu Saint Vincent, nagradu koja će se dijeliti za Mnjiževna ostvarenja, bez obzira bilo to za poeziju, prozu. dramu ili e sej. Nagrada će se lijeliti svake godine, a u obzir će 5e uzi” mati djela objavliena na svjetskim jezicima. O modalitetima nagrade uprava Comesa obavijestit će naknadno čitavo članstvo. Nagrada se dijeli već iduće godino. IL...

sastanku .

VV

U život koji se svakodnevno živi, ponekad i zato da bi se preživeo dan, nedelia, mesec i godina, da bi se nekako preživeo ovaj vek, usađduju se neka i shvatanja i navike koje postaju onaj nezamenljivi deo života, da se često pitamo kako smo mogli živeti bez nečega, na šta danas ne obraćamo pažnju i čije postojanje gotovo |, ne primećujemo. 1], kako se vremenom menja vrednosti onoga što posedujemo i na šta smo navikli, kako ponekad i u nekim situanijama ono što nam izgleda, mereno novcem, beznnčajno, tako ono. drugo što je skupo plaćeno, kad se život izokrene na bilo koju stranu, lc samo što dobija nižu vrednost nego postaje i suvišno. Da bi sve drugo, do čega lako dolazimo, najednom, posta}o dragoceno i usmerilo sve naše napore da đo toga dođemo, pa nas pri tome ča\c oslobađalo i nekih moralnih cbaveza kojih se pridržavamo, i prosuđujući o svemu iz druge perspektive, mislimo da ih'se nikada ne bi odrekli. I samo onda kad nas život, i ono što on sobom donosi, stavi na probu mi smo u stanju da sagledamo kako je ono što je neophodno i nnivrednije i nezamenljivo, a kako ono Što obogaćuje naš Život i maštu ostavljamo po strani, prilagođavajući se uvek novim uslovima života.

Kad su pre izvesnog vremena jednog petogodišnjeg dečaka zabitali prijatelji njegovih roditelja, valida zato da bi se zabnvljali ili prekra1ili vreme, šta bi poneo kad bi pošao na mesoc, pod uslovonmi da može poneti samo dve stvari, pisu ni pomišljali da će saznati ono što su čuli. Jer, dečak im je odgovorio da bi poneo rešo i kesicu veštačke 8Upe. I na ponovljeno pitanje. uz obaveštonje zašto baš to, kazao im je da

CERA NA

veličine, nosi uvek na ona kratkotrajna

tamo na mesecu, kad se smyrkne treba voečerali, a zna se šta se večera: ta supa koja se kupuje u radnjama. Jer, pojam večere za njega je rešo i ta kesica, za. njega privlačno obojena koju i druga deca u ulici ne zovu nikako drukčije nego supa od poilića, pa se, kad je kupuju, tim rečima i obraćaju prodavcu u trgovini. | naravno, pošto je tog irenutka njegovim roditeljima i njihovim prijateljima bio zanimljiviji njegov odgovor od njega samo8, okrenuli su mu Jeda, prcćutno ga upućujući u ugao u kome su stajale njegove igračke, poredane po jednom kartionu koji je on prema pottebj i prema poslovima koji se obavljaju, različiti u drugo doba dana, prchbosio iz jednog kraja kuhinje u drugi. Razumljivo je što se taj dečak ni jednog irenutka nije zapitao da li na mesecu ima ocelek-

'{rične struje da bi se mogao uključiti taj sVo-

moćni rešo, ako ne simbol našeg vremena onda svakako simbol svakodnevnog, nemoe?ljivog i ne> zamenljivog života, kome na kraju ovaj vek tako mnogo duguje i koga bi trebalo ovekovečiti 5spomenikom. To se po njegovom mišljenju, samo po sebi podrazumeva, jer on u toku SVOB života još nije zakoračio u tamu koja nije osvetljena električnim svetlom, jer se rešo, svejedno koje puto-

vanja koja će om pamtiti kao uzbudljiva iako

to nisu bila. Osobeno je u ovom slučaju to šio

on, shvatajući taj put na mesec sasvim mogućim, jer se o tome u kući govorilo, ako ne baš kao o mogućnosti onda kao bliskoj budućnosti, nije mislio da treba poneti bilo šta, drugo, Niti mu je palo na pamet da zaželi da ponese neku svoju igračku. Otuda što on i u tim godinama

o > ı: —o———–:I––––DIZTIDZZ ROK Cm

ESECU

život shvata suviše ozbiljno, što zna kako se živi,i od čega se živi, i njegova mašta, baš zbog određenog načina života i onog što se pod životom podrazumeva u svakodnevnom razgovolu, ma koliko bila bogatija od nekadašnjih njegovih vršnjaka, ipak je, reklo bi se, usmerena u jednom pravcu i omćedena zahtevima realnog života. Lz

Nije taj dečak nikakav izuzetak niti je opterećen saznanjima koja ne bi trebalo da budu dostupna njegovim. godinama, on je samo u 5Vakodnevnom kontiaktu sa onim što se oko njega zbiva, on svakodnevno sluša kako se iaj život prepričava u nekoliko varijanti i kako u svakoj od njih reči: rešo i veštačka supa imaju svoje odteđeho značenje, i gleda kako sa tim rešoom počinje i završava 5e, ako ne svaki dan, ono većina dana u nedolji. Možda ne sasvim, ali on ipak poima da sve u životu ima svoju cenu i nazire cenu života, on zna kada se donosi novac u kuću i šta se s tim novcem donosi, i vidi da se najčešće donosi baš ta veštačka supa. Jer, ona je za njega i jedina supa, i ne pomišlja da neka druga postoji i da može postojati. I kako ono što se zbiva učestano, i O čemu se svakodnevno govori, zaokupljuje našu maštu, u ovom slučaju njegovu, on ne može da se oslobodi tioga šio čuje i šlo vidi, on to mora na neki način da iskaže. Pošto se to utkiva u njegov Život i postaje navika da bi na \raju preraslo u sinonim života, i u odnosu na sve Ono što on poseduje, što mu se pruža, dobilo izuzetnu, a u suštini pravu vrednost.

Čuće se već mnogo puta na ulici kako deca njegovog uzrasta ili samo nešto starija prepri-

čavaju ono što čuju u kući, ier ona u kući provode najveći deo vremena, kako ozbiljno govore o onome što se ima ili što se nema, o onome što će se nabaviti onda kad se buđe imalo, i ti njihovi Yazgovori nastali pod određenim okolnostima pod kojima se živi, čine ih starijim nego što jesu i' ozbiljnijih nego što bi možda trebalo da budu. Naravno, to nisu njihovi jedini razgovori, niti su ona prva koja takve razgovore vode, ali je izvesno da u tim i takvim njihovim razgovorima nema ničega naivnog, i da ona znaju zbog čega se nešto ima ili nema, kakvim se butem i načinom do nečega dolazi kad se dolazi. I što je najbitnije, taj život koji se živi, koji oni žive, svakako ne znajući još da se dan Koji · ie prošao više nikad neće živeti, nije za mjih iluzija jer oni već i u tim gođinama, makar i nevešto, umeju da razdvoje bitno od nebitnog, bajku od stvarnosti.

A. bajka i dalje ima svoje značenje u njiho-" vom životu i u kuhinji u kojoj provode dane, samo je la bajka sad drukčija i nikad onako potpuna kao što je nekada bila i nekada prepričavana. U ftoji bajci uvek ima nečega od tog oporog, neizmišljenog života u kome postoji redosled određenih vrednosti, uvek svrstanih na osnovu njihove neophodnosti. I ako je za njih ioš uvek bajka putovanje na mesec, onđa nije bajka io što na mesec, ako se pođe i kad se pođe, makar i u mašti, treba poneti ono što je neophodno a već se zna šta se pod fim podrasumeva. I kako onda može da pored rešoa na kome se sporema veštačka supa Za večeru. stoji nekakva Pepeljuga kad ijoj tu nije mesto, i kad se tačno zna koliko tanjira te supe može da se zgotovi iz jedne kesice koju oni kupuju u trgoviin znajući tačno i koliko za nju treba da plate Uostalom, ta devojčica nije nikad jela supu

w- spremljenu na rešou bez koga se, oni to znaju, me može u životu i koji se mora poneti i na mesec. Dragoslav GRBIĆ

_______________________ —_——

EKENJIŽBVNE NOVINE

·tacije, zatim ·inicijative za zbli- ,