Književne novine

Nastavak sa 3, strane

vršnost piščevih opservacija nije

dozvolila da jedna dobra ideja ·

čini, sa retkom Bibaridivbaau i bude oblepljena mesom života:

snagom, Desnica je ocrtao lik smušenog obeshrabrenog profesora za koga diskusija predstavlja jedinstvenu i suštastvenu akciju: njegova egzistencija iscrpljuje se u suptilnim analizama, tananom uočavanju minimalnih distinkci-

ja, u posmatranju' života sa iz-'

vesnog odsfojanja, pri čemu je aktivno delanje ograničeno tek na poneki gest uzdržavanja. U ovim „osobinama „prepoznajemo 'bez teškoće konstitucionalne psihičke slabosti intelektualaca, koje definitivno određuju njihov odnos prema istoriji i svakoj ljudskoj zajednici.

Ostaje nam đa razmotrimo četiri preostala komada.

Pre nekoliko godina zapažena je relativno darovita avangardistička drama mlađog zagrebačkog pisca Ivice Ivanca „Zašto plačeš, tata?“, koja se, uprkos ozbiljnim nedostacima, odlikovala mekom neobičnom „difuznom poetičnošću. Sada je štampana Ivančeva drama „Osmjeh za umoyžne jahače“, kojoj se ne mogu uputiti slični komplimenti. U „Osmjehu za umorne jahače“ Ivanac slobodno varira mekoliko motiva klasične legende o Don Žuanu i stvara dva nepovezana dramska ftoka: Drvi, koji nam priča o poslednjoj Don Žuanovoj 'avanturi, i drugi, u kome nas Ostale ličnosti zasipaju · svojim beskrainim lamenfacijama. Gofovo je nemoguće ohtkriti dublji smisao ove drame: ona prven=stveno deluje kao pretenciozan koktel banalnih sentencija, crnog humora, kvazi-poetskih mefafora i nerazumljivih simbola: međutim, u jednom trenutku smo skloni da majvažniji značaj pridamo autorovim parodđičnim inTfTencijama, ali nas usred tih razmišljanja iznenađuje mistična Don Žuamova smrt. U svakom slučaju, „Osmjeh za umorne jahače“ ne možemo uvzrstati u dobre drame.

Potom se susrećemo sa dve beznačaine komeđije: „Hotelom ' za luđake“ Fadila Hadžića i komadom Pera Budaka „Tišinal Snimamo!“. Više pažnje zašslužuje Hadžičevo delo. Hadžić je smestio radnju svoje komedije u meki izolovan planinski hotel i izveo pred nas šarenu galeriju Tfipova, čiji odmor ugrožava nepo= kolebljivo, misteriozno ćutanje jednog gosta. U stvari, ovo ćutanje, koje uznemirava Totelske goste, samo je odbrana jedmog

umornog malog čoveka i auto rov vešt šlagvort samom sebi

jedan satiričan pledoaje protiv sumnje, koja često truje odnose u ljudskom društvu. Hadžićeva ideja deluje zanimljivije i VvVerodostojnije dok prepričavamo Sa držaj komedije, nego dok čitamo ili gledamo njegov komad. Po-

Dragoslav GRBIĆ

DEOBA SVETA

ne prizipaju posustale majke da pre plača poležu po pesku

VARLJIVO PROLEĆE

razmerama evropske”

kad je bilo neophodno zamisliti istinite karaktere, uverljive situacije i logičan Yasplet, autor je stvorio papirnate ličnosti, preuveličane situacije i pribegao ve” štačkom ishodu.

„Još manje je značajna Buđakova komedija „Tišina! Snimamo!“, u kojoj je opisan komičan susret stanovnika nekog zaostalog planinskog sela sa mođernom te-

hničkom -civilizacijom, oličenom ”

u jednoj filmskoj ekipi. Budak je, dakle, slepo poštovao komičnu konvenciju ma kojoj počivaju mnoge naše trađicionalističke komedije, u želji đa što lakše stvori bezbroj smešnih kalambura i plasira niz grubih đosetki.

Zbirka se završava „tragikomičnom scenskom famtazijom“ Duška Roksandića „Eho—60“, u stvari jednim „konvencionalnim pozorišnim komadom, koji tek 5 vremena na vreme ima neko groteskno obeležje. Roksanđić nas odvodi u raketnu bazu jedne velike sile, u kojoj nekoliko liudi doživljava duboke duševne Krize u predvečerje nuklearnog rata. Roksandić se služi nekom vrštom filmske dramaturgije i neprestano smenjuje dramske segmente, u kojima se ovlaš otkrivaju predistorije i sadašnje 0O> kolnosti mnogobrojnih „junaka drame; ali kako ova dramska faktura ne ide na ruku produbljivanju nagoveštenih tema, Dostepeno preovlađuje utisak da su različiti detalji veštački odabrani da bi na pravolinijski način ilustrovali jednu žpublicističku tezu.

Da zaključim. „Posmatrane u celini, ove drame otkrivaju nekoliko trenutno najvažnijih sklonosti naših savremenih dramatičara: pre svega, naši dramski

' pisci su, kao što sam već nagla-

sio, nedvosmisleno okrenuti sa-

vremenim temama i problemima

naše cjvilizacije; potrebno je, fakođe, naglasiti đa je pritom akcent odlučno stavljen na universalne feme, što se mora Dpozdraviti od sveg srca; s druge strane, „savremenosti tema prjidružuje se i jedan moderan dramaturški postupak, u kome su konvencije tradicionalnog scenskog realizma odlučno narušene

pomoću ironije, alegorijskih ele-

menata ili metoda moderne psiho~

„loške amalize; najzad, pisci dra-

ma sakupljenih u ovoj knjizi Ozbiljno su zaokupljeni istorijom. što predstavlja pozitivnu reakciju ne samo u okvirima maše dramske Književnosti, · već i u literature. Ali sa ovim zaključkom već uveliko napuštamo oblast konkretne analize sedam savremenih jugoslovenskih drama, koja je bila neposredan cilj i predmet OVOS članka,

Vladimir. STAMENKOVIĆ

RADIO TI 109 LEVIZIJA

NEUSPEH NA POČETKU SE7OME

(„Džungla“, TV drama Miroslava Savićevića, RT — Beograd )

Jeđan lingvista koji se „upustio u avanturu da menja svet“, jedan poručnik iz dobre kuče u kome se odigrava, valjda već u antičkim vremenima konvencionalan, sukob dužnosti i savesti, a koji je pokašto i međijum za hamletovsku neodlučnost, jedan major hoji pokušava simbolički da uzvikne „Zalutali ste u džunglu, mlađiću“, jedna mlada i šar manina crna prođavačica cveća, a u stvari pripadnik pokreta u konspiraciji, i niz ličnosti upoznatih na stranicama raznih (i kriminalnih) „romana i viđenih. na ekranima raznih dimenzija, pokušali su na početku nove se zone, u otkupljenoj (kojeg li apsurda!) jednočinki Miroslava Sa vićevića, „Džungla“, da nas ubede da, istina, ima potvrđa apsurd nosti življenja, „da čovečanstvo još nije doraslo do zvezda“, ali da je priključivanje porobljenima u borbi za slobođu na svaki način jeđan vređan modus vivendi. Postoje indikacije da je pisac pokušao svom fekstu da dš opšti ji smisao. Budimo, dovoljno dobronamerni i poverujmo da nije reč samo o događaju izdvojenom iz konteksta oslobođilačke borbe crnačkih naroda ispod jar ma Kkolonijalista i, recimo, umetnički ftransponovanom (tkema za koju smo, svakako, sentimentalno vezani, ali tema koja ne obez beđuje delu literaynu vrednost), već da je ambijenat samo fikciia u kojoj glavnu ulogu igra čovek koji ne može da se uklopi u savremenu Kkonstelaciju. Ali i tad, šta ostaje? Kako da pređemo pre ko teksta opterećenog i obogaljenog pseuđosimboličkim i kvazi-poetskim mudrolijama? Kako đa prečujemo patetličnu izjavu lingviste Fnrika „Potpuno sam sam“ i odgovor njegove sabesednice „S vama je slobođa“, ili pitanje pomalo histerične bogate devojke čiji je zaručnik stradao

u pohodu na domorodce, „Zar za

Crnce nije bolje da ostanu stubovi?“, ili nedvosmislenu konsta taciju jednog od dvojice, budu-

ćeg streljanog, ili njegovog prija

telja, poručnika Silvija koji je prisiljen đa ga strelja, „Zid se za vršava, nema se više kud“, ili, ko načno, izjavu zahvalnosti i Driznanja mlađe Rkonspirantkinje „Spasili ste slobodu!“ izrečenu po vručniku WSilviju pošto je odao plan napada na ustanike. Ako je

|

Prevareno cveće obmamulo laste e prezvu. dno halapijivog mora,

s pesmom, koja damju menja mesto

i padnu, kyaj šuma okoštanjemih, pre nego što će ih meki potomoei promuklim, glasom, natpevati.

Prevareni put kojim, su promakli

poslednji ratom, glasno pobeđeni

osuđeni da moktima zadebljalim, pokopaju mrtve kojima su slični

i čađave cigle prenose za kuće

4. koje neće biti pozivam.

Prevareni sjajem, isušenog meba,

wu kom za zvezde me mastaje mrak posustaće ko svi ramo propevali

i vratiće se u zadimujeme sobe

do priželjikv,ju meko drugo sunce i nevinim, smišljaju poraze.

OSTACI PROŠLIH SVETOVA'

Svi mepokorni podlo ubijeni zbog mevešto iskazane summje šuplji, očima gledaju u Svot prevazidđem, veštinom, mučehjua, i madom, poznatog porekla.

Ko da prikupi požutele kosti uvek u lišnom, mraku pokopame nedužnih koje su pYi svesti ubijak, ma zločin, brimovoami

i zvali nedoučemo slobodu.

GLAD NA PESKU

Milioni još uvek, gladuju. Vetar veje megde iszvam, sveta olinjao i prašnjavih laktova od pustinje bo kojoj se vuku ljudi malik prastanome svetu izmnlom, me dočekavši jutyo da se sveti za otetu VeTu.

Za temenima im, zaostaju deca da mutava i providnih veba?”a .

iz kog davno sasušemo zlato neće mikom, grejati vilice.

Sunce ih zavarava da istraju i ostavljaju poplavele zube za sve koji tuda budu TYošli da njima ukrase ogorele Yuke i izmole mestalna božamsiva da im, žito iz kostiju mikme.

DEOBA SVETA

“Ako svako laže svoje snove đa bi ispred života žaspao smryačenog od, kyvi magorele ugušićemo se pod, iyobiljem dok mije svima podeljemo.

Ako svako skriva, svoju Yoeč

za glad tek u suzi viđenu

ubećamu, strahom, od. sramote mastaće ha, zemlji onaj (dam, kad, se smrt me može izbeći.

Gde da se upute izišli iz sveta lepšeg od, onog Yukama stvorenor sveta u kom su izlišne mepravde učinjene davno YTadi pravedmosti od koje moć provode bestelesni prolaznim, istimama termi.

Stoje na suncu šuplji i ozebli zaplašeni od, neči koje opominju od bilja zasutog vaynicama 7050 sami u, svetlosti koso izbušemoj Lkyicima ljudi ojačamih, mržnjom kojom, se praštanje ŽDŠUVJE

Mesečinu čekaju da rukama ožiue razumni samo pred, sebi sličnima, da vutujući u, predele mestoaYme kroz koje drugi prolaze pospani amnmu slični ispranim, školjkama

MESEĆARI NA SUNCU' me znajući za pouke pora?ža. | l

u piscu i bilo dobre volje, ako je i uložio napor da se otme liniji opšte konvencionalnosti i da svo ju imaginacju upravi višim, ati stičkim ciljevima, on za to, nažalost, nije imao dovoljno snage, ni litezarne ni dramaturške. Režija Slavoljuba StefanovićaRavasija ostala je u granicama funkcionalnosti i zanatske lNorektnosti. Kao da je reditelj bio ponesen nejedinstvenošću telcsta., Neprekidnim smenjivanjem kad-

__-esezagtif

rova, naizmeničnim korišćenjem: simboličkih i realističkih efekata pa i muzičkom. ilustracijom, jednom reči celokupnom svojom realizacijom, on nije uspeo da ovaj literarni i glumački promašaj (izuzeli bismo samo igru Jovana Janičijevića koji je, naročito na početku svoje male, a male su sve, uloge uspeo. da izbegne falš. atmosferu i da ozari originalnim izrazom konvencionalnu seenu) učini manjim.

O IJ TIA taa

DRAMSKI VALERI U POE/NJI

(„Afriko, reei Afriko“, Mala scena,

Radio Beograd)

Kada je Boda Marković pre nekoliko godina, kao studeni po zorišne akademije, započinjao svo ju rediteljsku praksu, bili su to pokušaji da se u najsuptilnijem literamom tkivu, u poeziji, otkri ju dramski valeri i da im se da posebno obeležje. Nekoliko puta, otadđd, eksperimentišući raznorodnom poetskom materijom sa ma nje ili više uspeha, ovaj mladi re

ditelj ulagao je napor da prona-

đe originalan. izraz, potvrđujući uvek, i sve više, svoj istančani verv za poeziju.

Nizu dramatizacija poetskih tek stova dodao je, pre nekoliko dana emitovanu, radio dramafizaciju crnačke umetničke i narodne po 'ezije pod naslovom „Afriko, reci Afriko“. lepom poslu,

U ovom, nesumnjivo kao da je tekst po-

magao yeditelju da zadovolji, ma koliko to čudno izgledalo kad je reč o poeziji, a ne o drami, elemenfatne zakone ovakve jedne rađio emisije: Malo koja poezija toliko kao crnačka poseduje unu irašnju, imanentnu dramatiku, uz rokovanu već ·i samim sadržajem, malo koji pesnik misli toliko u oblasti slikovitih reči i služi se dijalogom pogodnim da za slušaoca kreira sliku.

Reditelj je želeo da izazove vi šestruku senzaciju crnačkog živola, akcentujući stihove koji izražavaju kolektivnu i individualnu, socijalnu i moralnu dezinfegraciju napaćenog crnačkog naroda „od Nila do Misisipija“. U tome je potpuno uspeo: poznati socijalno angažovani stihovi američkih crnačkih. pesnika Pen-

tona Džonsona, Livingstona Hjuza, Margaret Abigejl Vorker, ili ljubavna lirika Leopolđa Sedara Senghora, crnačkog pesnika koji pripada francuskoj literaturi, ili pak, mitološki, obredni, ratnički i ljubavni stihovi pripadni ka raznih afričkih plemena (koji ponekad asociraju čak i na „Pesmu nad pesmama“), praćeni potmulim refrenom „Trpi jad ni ormče, trpi!“ ili izvanredno do čaranim ritmovima, kao što je, vecimo „..perući, peglajući, kuvajući, orući, rijući, sejući, koseči, krpeći, vukući, nikada ne zna jući i nikad ne shvatajući“, uklopili su se u jednu integralnu celinu.

Muzička ilustracija teksta doprinela je da doživljaj bude aufentičan i potpun. Nema, čini nam se, jedinstvenijeg primera pesništva u kome bi Poovo mišlje nje, da se duša najviše približava ostvarenju „natprirodne lepote

kad je pokrene poetsko osećanje kroz muziku i, čak, da se u jedin stvu poezije i muzike u njegovom najpopularnijem vidu krije najšire polje za pesničko stvaranje, našlo svoju punu potvrdu. Reči patnje i bola, snage koja se budi, reči vere i ljubavi među narodima, ne mogu biti bolje izražene nego što ih je stvaralac izra zio — kroz \muziku: od uzbuđujučih ritmova tam-tama do uzvišene spirutalne muzike, od blu za, punog grča, do moćnog glasa Pola Robsona.

Uz saradnju glumaca beogradskih pozorišta Boda Marković pružio nam je jedan nov, lep, a moglo bi se reći i edukativan do življaj crnačke poezije.

Bogdan A. POPOVIĆ

DRUŠTVENI ROMAN IZ. PETNAESTOG VEKA

Petnaesto stoleće u našoj knji ževnosti je. vek velikih proznih pisaca, Tom stoleću pripadaju stari biograli naši. dobyi stilisti Camblak i Konsiatin Filozof; tom stoleću pripada izvanredna figura svetovmog Dišca, pravog romansijera našes srednjeg veka, Konstantina Mihajlovića iz Ostrovice, autona „Turske hronike“. U isto vrene petnaesti vek je stoleće u kom su obilno delali i naši pisci na stranim jezicima. Konsfantin iz Ostrovice pisao je svoju hroniku možda na poliskom jeziku, a niz latinskih pesnika naših, kao Janus Panonius — Ivan Česmič ki, ili Dubrovčanin Crijević, sti cali su evropsku slavu Svojom latinskom poezijom. Pefnaesti vek iznenadio nas je nedavmo još jednim piscem, dosađa nepozna= tim, a karakterističnim baš u tom šmislu — pisao je u prozi

i ma latinskom jeziku, ali je tematski i narodnošću „svojom ostao Što je i bio — naš žo-

vek, Dubrovčanin.

Reč je o otkriću jednog novog i našoj, istoriji književnosti dosađ nepoznatog jnhumanisličkog pisca sa Kraja petnaeskos

veka. Otkriće je učinio Šimwe Jurić u zagrebačkoj „Republivi*, a ovih\ dana ie. o iste predmetu pisano i u „Prilozima za književnost“, Ime novocotkrive> no? pisca je Fran Nuvijan”v Gundulić. a njesovo isto sko

nepoznalio prozno, delo očuva no samo u Jednom jedinon: štam panom primerku, nosi nB&lov „Baptistinus“, „Baptistinus“ Je pisan na latinskom jeziku i objavljen u Veneciji 14900 ili 15060. godine. Jedini sačuvani prime rak danas postoji u Nanpionalnoj biblioteci u Napulju. TI melo . pisac, to se već sada raože. reći,

spadaju među „pnajzanimliivije pojave humanizma u Dubrcvniku. Iz oskudnih vesti koje daje „Baplistinus“ može se reći VeEO> ma malo o Pranu Gunduliću, Živeo je u drugoj polovini XV i početkom XVI stoleća, Bio je savremenik i prijateli čuvena „uvenčanog“ dubrovačkeog pesnika Ilije Crijevića, čijem je huma nističkom krugu. pripadeo, U „Baptistinuagu“ Gundulić objav'ljuje i svoje pismo na lwtinskom upućeno ovome pesniku. kao i stihove koje je Crijević upuljo

Gunduliću kao odgovor na {o pismo. Gundulić ih je štampao uz svoju knjigu u vidu stihovane preporuke „Baplistinusa” čiftaocima. Gundulić je svoje delo posvetio drugom dubrovačkor,) prijatelju Frani Delfinu, a pre govo” dela pisan je u vidu Dpis ma Dubrovčaninu Mariju Juniju Gradiću. I pre „Bobptistinusa“ Gundulić se bavio Kknjiževnim radom, ali je on nama danas nepoznat.” Ta svoja interesovanja Gundulić je, kako sam kaže, jedno vreme bio zapostavio i nekakva nevolja, koju ne određeno spominje (možđa bolest ili progonstvo) nagnala ga je da opet u pisanju i književnom radu potraži zaborava. Mo tivi koji su ga nagnali da napiše „Baptistinusa“ i inače su zanimljivi. Prvo da pruži SV)jim prijateljima zabavno i prijatno štivo, a u drugom redni (što je tipično za jednog humanističkog pisea) da ostavi pouku i opomenu budućim yenena cijama svojih zemljaka da ne bi postali žrtve varalica, kao što su Gundulićevi savremenici bili žrtve onoga varalice kojeg ie pisac predstavio u svome đelu i čije je mahinacije opisao.

Naime, knjiga Frana Gunduliča ima veoma zanimljivu i nimalo konvencionalnu sadržinu. Njena fema uzeta ie iz živola ondašnjep Dubrovnika, Ts poka zuje i njen naslov. On stojl p"ed predgovorom i glasi:

„Pranjo - Lucijan Gunduić: Predgovor pripovosti 'pod našlo vom „Boptistin“, o smešnoj ore vari nekog velrogonje koji je uzevši ime odličnog Baptistinp Fergosila i izigrao i nasama?rio nelcolicinu ljudi“,

Događaj koji je Gundulić in brpo da opiše zaista se zbio u Dubrovniku nekoliko godina pre izlaska njegove knjige. To je prevara velikih razmers koju je izvršio neki italijanski varalica po imenu Antonio Monelia na štetu većeg broja · dubrcvačiib

građana. Izdajući se a. Bap!is> tina, sina veoma uglednog (ds-

novskog hneza Pering, čiji je u stvari bio dugogodišnji vojai plačenik, pomenuti pustolov po javio se uz veliku pombpu kra jem 14809-te gModine u Dubruvniku, u pratnji gomile slugu i pomagača, Na neobično drzak ı brepreden način uspeo je da uveri skoro celi grad u istinitost svoga visokog porekla, u

priču o svom bogalstvu, o opas nosti koja mu je tobože pretila u domovini i u to, kako će na proleče doći po njega francuska TIlota da ga vrati i ponovo uspostavi u vlasti. Korisieći se lakovernošću i pohlepom većeš broja trgovaca i građana, živeo je lažni Baptistino preko tri me seca u Dubrovniku na njihov račun kao pravi knez, a kada je njegova prevara počela da izlaži na videlo pošlo mu je za rukom da umakne iz Dubrovnika neopaženo i nekažnjeno zajedno 8 pozajmljenim novcem, gardero bom i pokućstvom, ostavivši iza sebe preneraženje, stid * ogorčenost Jakoumnih žrtava.

Lažni Baptistino i njegova pre vara, u Dubrovniku su morškli izazvati veliku senzaciju. Moglo bi se pretpostaviti da je mutuđu prevarenima bilo i zvanič-“ nih predstavnika dubrovačkih vlasti, možđa i samo Vijeće.

Gundulić, koji je ovaj „gorkošaljivi” događaj, kako ga sam naziva, ispričao živo i manimljivo, nekonvencionalnim “~ latin= skim jezikom, irudio se da bude objektivan prikazivač. Ipak, on ne može da se načudi lakoumno „Sti i zaslepljenosti svojih · sugva dana, koji kao da su svi bili opiieni nekakvim magijama, i žali što je „varalica otišao ne kažnjen kad mu se prohtelo, ı sad se može hvalisati da je celi grad obmanuo“.

U ovakvom Gundulićevom. de> lu dobili smo ne samo ljubak i veoma rano pisan prop?ni pis, koji ima nesumnjive književne kvalitele, nego i jedno delo više među retkim delimsa Dubrovačke lepe književnosti „pisane U Dpyrozi. ne“ (pisane kasnjie., u XVI veku) Gundulićev Baplistihus zauzima počasno mesto među prož nim delima naše primorske knji ževnosti. Sa druge slrane, ona književna temafika koja ie uš» koro, u XVI stoleću vladala dubrovačkom ·|pozornicoem pod perom Marina Držića. nije ni malo bila daleko ođ ovakvih Gundulićevih književnih inleesovanja,. Zato lik Prannm lLuei)nnovop Gundulića, zaslužuje i da lie pažnju arhivskih i drugih

stručnih vadnika j istepičara kniiževnosti, a „Baptistimust pre vodioca sa Jlalinekobp me mute"

nji jezik Frana Gondulića,

Milorad, PAVIĆ

KNJIŽEVNB NOVINI

Uz Zoraničeve „Plani-“